Ponoviti  povijesnu činjenicu kako je srpski despot Stefan Nemanja prije 1200.g. izvršio masakr neviđenih razmjera nad Bogumilima u Srbiji i oko nje ( danas bi se to imenovalo genocidom),  i veći od onog u Srebrenici, pa makar tu rečenicu u potpunosti preuzeli od jednog od najomiljenijih srpskih historičara Vladimira Ćorovića[1], istodobno znači označiti sebe kao metu srpske ekspanzionističke propagandne mašinerije, jer Stefan Nemanja, otac svetog Save, je jedan od stupova srpskog nacionalnog identiteta. S pozicije demokratskih standarda potpuno je razumljivo što će svi Srbi ovoga svijeta ustati da brane svoju historiju i svoju vjeru. Govoriti u lošem kontekstu o svetom Savi i njegovom bratu Stefanu Prvovenčanom, njegovom ocu Nemanji, vrednovano demokratskim parametrima, je nanošenje duševne boli svim Srbima, svim pravoslavcima premda se sve to događalo prije 800 godina; jer na tim vrijednostima odgajane su generacije i generacije njihovih predaka.    

ŠTA JE JOŠ  SRUŠENO S DŽAMIJAMA 

A šta je s nama, Bošnjacima? Koliko snažno mi branimo izvore svog identiteta. Jedan od njih su naše džamije. Rušenje džamija u posljednjoj agresiji, sudeći prema presudi sudova iz Banja Luke, i nije tako veliki zločin? Sudovi su presudili nema tu neke velike štete? Zašto bi se ikoga kažnjavalo i obeštećivalo? U naravi historijskog čitanja najnovije presude banjalučkih sudova Islamska zajednica je „kriva” što je uopće nominirala rušenje džamija kao međunacionalni problem i stoga je treba kazniti za 50 hiljada maraka na ime sudskih troškova.  To koliko je smjernih dova u njima proučeno, koliko su brige, novca za održavanje tih džamija uložili naši preci, čini se, nikome više nije važno. Kakva je humanistička misao iz tih džamija potekla, kakve je zdrave umove ona odgojila, pa makar se radilo i o herojima čovječanstva koji su imali snage, razbora i hrabrosti objaviti čuvene rezolucije Muslimana 1941.g. Ni to više nije važno. To što su zalagali vlastite glave za odbranu tuđih, srpskih, ispade samo je njihov osobni hir. Jer šta je muftija Kurt, šta hafiz Budimlija, šta muftija Omer ef. Džabić, šta opet muftija Smajkić u odnosu na gestu Srđana Aleksića. Da bi djelo bilo djelo pomena vrijedno, onda ono mora prije svega biti srpsko, pa sačekati vrijeme da to djelo ide u prilog aktuelnoj srpskoj politici.  Nipošto muslimansko, bogumilsko i ino.  Skrnavljenjem džamija  oskrnavljene su i ideje koje su, Bog zna, spasile brojeno srpsko stanovništvo tokom posljednjih nekoliko stoljeća. Rušenjem džamija srušeni su svi temelji humanosti, čovječnosti, ljudskosti; o kojima je svojevremeno svjedočio rahmetli muftija Halilović, i o kojima još uvijek može posvjedočiti biskup Komarica, a čije rezultate, mi preživjeli, još uvijek zbrajamo. U najsretnijoj varijanti neki bi srpski predsjednik već do sada, prije svega zbog nužne katarze srpskog naroda pred priključenje Evropskoj uniji, dodijelio odlikovanja muslimanskoj ulemi koja je u Drugom svjetskom ratu tako revnosno spašavala srpski živalj, kao što je to uradio i u slučaju Srđana Aleksića. Priznanja nema, jer da bi nešto u Srbiji i među Srbima bilo dobro, prije svega mora biti srpsko. Tako će u novembru 1994.g., nakon što su porušene sve džamije  na vanrednom zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora umjesto ljudske osude stravičnog zločina i nasilja nad džamijama, i umjesto zahvalnosti muslimanima za rezoluciju iz 1941.g. biti saopćeno opravdanje da je Banja Luka “mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona, anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram pre 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vernika”. Umjesto pretpostavke i računice koliko bi 1941.g. još stradalo i srpsko stanovništvo i srpska crkva u Banja Luci sabor je ponovio frazu kojom se osuđuje “razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih”, baš kao da je neko i 1992. ’93.g. rušio i crkve po Banjaluci.  Na temeljima takve filozofije još uvijek se, uprkos stvarnim činjenicama, „ne zna” ko ih je porušio i zašto, iako odgovor na oba pitanja zna svako u svijetu. Stoga vrijedi se još jednom prisjetiti opće poznatih činjenica, izjava, konvencija i definicija. 

PLANSKO PRESELJAVANJE STANOVNIŠTVA 

Dešavanja u BiH početkom 1993. godine, rušenje džamija, pljačke, izgoni i pokolj Muslimana, bili su povod za sukobe između vladike Atanasija Jevtića i onih sa kojima su se on i još neki značajni ljudi iz SPC tokom 80-ih upustili dnevnopolitičku avanturu. Dobrica Ćosić, tadašnji predsednik SR Jugoslavije, koji je još 1991. godine sam predložio “planska preseljenja i razmenu stanovništva”, objasnivši da je to “najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”, valjda nezadovoljan načinom na koji su neki shvatili ovu njegovu ideju, posebno onaj dio o bolnosti, tražio je od vladike Atanasija Jevtića da mu razjasni šta to Srbi rade tamo u Hercegovini (konkretno Trebinju). Vladika je ministru Grubaču, koji mu je donio to pismo, rekao: “Vas ne poznajem, gospodina predsednika dobro poznajem, kao i on mene. Gospodin predsednik je u jednoj svojoj izjavi, ne tako davno, rekao da mi iz Crkve ne treba da se bavimo politikom. Zašto gospodin predsednik sada mene pita u ovoj ne jedinoj sramoti nanetoj srpskom narodu odozgo, sa Dedinja, Pala i Trebinja? Ko pita sirotog vladiku hercegovačkog za bilo šta o srpskom narodu u Hercegovini?” Odgovor predsjednika Jugoslavije nije trebalo dugo čekati. U svom pismu od 16.februara 1993. godine Dobrica Ćosić se ovako obratio svome kolegi po peru: “Sirotom vladici zahumsko-hercegovačkom gospodinu Atanasiju Jevtiću. Učiniti nedostojno delo, može biti lakomislenost, trenutna slabost i greh; hvalisati se takvim činom kako se Vi, Siroti Vladiko, u “NIN”-u hvališete svojom hrabrošću za nesavesnost i dostojnost jednog vladike, odista je i sramota. A sramotu srpskom narodu ne nanosi samo njegova politička vlast sa Dedinja, Pala i Trebinja, kako kažete, nego i crkvena vlast iz vladičanskih dvorova i domova, kako ne govorite. Znamo takvu vlast obojica. Žalim samo što se Vi u monaškoj bogougodnosti ne upitate: niste li i Vi među takvim grešnicima i nesrećnicima? Ja bezbožnik, moliću se Tvorcu da se u Vašem srcu mržnja potisne ljubavlju i oholost smernošću.” Odgovor na pitanje Dobrice Ćosića o dešavanjima u Hercegovini, vladika Atanasije je sasvim jasno dao godinu dana kasnije (aprila 1994) u jednom svom pismu Božidaru Vučureviću, tadašnjem gradonačelniku Trebinja. Protestujući što Vučurević prihvata pakete humanitarne pomoći od adventista, vladika Atanasije Jevtić ga je upitao: “Ako izigravate ‘demokratu’ onda vas pitam zašto ste uopšte progonili muslimane i rimokatolike iz Trebinja i ostale iz Hercegovine, jer i to su nekada bili Srbi – možda bolji od ovih unesrećenika kojima sada dozlaboga humani američki adventisti kupuju veru za večeru…” 

U prepisci sa vladikom Atanasijem Jeftićem i Vuk Drašković je potvrdio sistematičnost progona muslimana i rušenja džamija. U jednom od pisama stoji: “Rat koji tamo traje  najmanje je rat vojnika sa vojnicima i vojski sa vojskama. To je, pre svega, ubijanje i proganjanje civila, rušenje i paljenje čitavih naselja, bogomolja, grobalja… To je kao pakao nečoveštva, moralnog posrnuća, pljačke i bestijalnosti koji će osramotiti i one koji još nisu rođeni. Tome Zlu stati na put, za mene je vrhunski i nacionalni i ljudski interes. Ali, kako?” U drugom pismu Drašković je napisao:  “Onda su ti isti ‘razumni’ i ‘umereni’ Srbi, odlučili da zavire u jame, da zakorače u crkve i crkvišta. Tada sam se uplašio. Ne zbog toga što na svetkovine kraj jama (oni su to pretvorili u svetkovine, u vašare ) nisu pozivali mene i što su poručivali i tada da nipošto ne dođem, već zbog toga što sam znao ko su i kuda će ih, tako naglo posrbljene i tako naglo osokoljene njihova naglost da odvede. Nije, u tom ‘preobražaju’, bilo ničeg spontanog i sazrelog. Jednostavno, stizale su ‘ozgo’ i komande o nacionalnom interesu i sva propratna uputstva i oružja. O Svetom Savi su najgrlatije zagangali oni koji ništa o njemu nisu znali, i u odbranu ugroženog pravoslavija digli se duhovno nepripremljeni ljudi, koji nisu umeli čestito ni da se prekrste i od kojih većina nikada ni rukama nije dotakla Jevanđelje. Tako se, jedino tako, i moglo desiti sve ono što se desilo i sve ovo što se još dešava. Šampanjac se, čujem, točio i pevalo se i kolalo do zore, kad su Muslimani proterani iz Trebinja i kad su lagumirane tamošnje džamije.” 

Način rušenja džamija 

Imao sam priliku prvog desetljeće XXI stoljeća obići većinu porušenih džamija u Hercegovini, skoro sve, i na licu mjesta vidjeti o kako strašnom zločinu se radi. Na njima je nikla trava iz gareži, iznikla šikara iz spaljenih zidina, trnje iz temelja… Zdrobljen kamen. Prije agresije tu su pobožno stajali muslimane koji se mole za sreću, koji išću lijeka, koji traže običan smiraj nakon strašnih iskušenja. Sve je to porušeno, minirano, zapaljeno. Zapaljena, minirana, porušena je posljednja ljudska nada! Tamo još jedino sjećanja krvare. I krvarit će dok ima nas koji ih pamtimo sa njihovim džematima. A poslije!? Poslije, valjda, nije trebalo ostati ništa! Uglavnom su sistematski rušene. Najprije paljenjem, a potom i miniranjem, da bi na kraju njihovi ostaci bili odvezeni sa njihovih lokaliteta. Sjećam se da su mi rekli i imena ljudi koji su odvozili džamijska kamenja iz jednoga grada. Nisam ih zapisao, nisam ih zapamtio. Previše bi boljelo! Džamije je mogao zapaliti svak, ali se svak ne bi to usudio. Minirati ih nije mogao svak. Za to ipak treba školovan kadar. Količinu eksploziva potrebnog za miniranje jedne džamije mogla je imati za to ovlaštena institucija. Čak ni stanice javne bezbjednosti, SUP-ovi, u svojim skladištima to nisu imali ni ti im je za šta trebalo. One džamije koje su bile u urbanom dijelu gradova tako su vješto minirane da eksplozije uopće nisu oštetile okolne zgrade i kuće. Rekli su mi i to da je munaru sultan Ahmedove džamije u Trebinju deportirao helikopter. Ostaci eksploziva ispred bilećke džamije i džamije u Župi kod Trebinja, koje Husein ef. Hodžić čuva kao artefakte, i sad bi mogli raznijeti čitavu kuću. A takve eksplozivne kapsule niko u domaćinstvima niti je imao niti su mu za šta trebale. Način na koji je minirana džamija u Dabrici kod Berkovića otkrila je i njenog minera. Ljudi su prepoznali metodologiju miniranja. Ostatke džamije u Fazlagići Kuli, prema izvještajima SFOR-a, tamošnje vlasti su deponirale tek 1998.g. „S obzirom na okolnosti i način miniranja, odnosa lokalnih vlasti prema njima džamije su minirali Miki Maus i Pink Panter.”, odgovorio sam jednom od istražitelja državnog tužilaštva. A kad su me upitali ima li svjedoka miniranja, rekao sam ima, al na onom svijetu. Svi koji su to vidjeli ubijeni su. A ako nisu, živi hodaju bez duše po dunjaluku. Niko od živih niti smije, niti bi to htio posvjedočiti. I zaista među fenomene novijeg vremena treba uvrstiti i činjenicu da svi Srbi koji su u vrijeme rata bili u BiH znaju ko je i kada porušio naše džamije, ali kako niko od njih o tome nije spreman govoriti. Svi mi bismo o tome nadugo i na široko mogli govoriti, sjećanjem, tugom, suzama, simpatijom i alegorijama, ali sve to, potvrdili su banjalučki sudovi, nema snagu sudskog argumenta. 

Sudovi, zakoni i svjedoci 

Sudovi rade po drugim načelima, oslanjaju se na dokaze, papire s pečatima, izvještaje, svjedoke koji su bili očevidci događaja i na temelju članova važećih zakona. A svega toga u slučaju rušenja džamija nemamo ili ne možemo okupiti na jedno mjesto. Nije mi poznata geneza tužbe koju je podnijela Islamska zajednica u Banjaluci, niti način na koji je advokat Esad Hrvačić vodio ovaj slučaj. Jedanput smo o tome razgovarali. Nešto više detalja znam o tužbi medžlisa Mostar, Stolac i Trebinje. U oba slučaja tužbeni zahtjev je naslovljen za nadoknadu štete zbog rušenja džamija.  A kako je nemoguće s ove vremenske distance provesti detaljnu istragu o tome ko je individualno odgovoran za sveopći kulturocid u BiH zahtjev za novčano obeštećenje je sasvim logičan. Pokazao je to i slučaj trebinjskog privrednika Saliha Alijagića protiv Republike Srpske. Pojednostavljeno rečeno cijela se politička bulumenta manjeg entiteta o jadu zabavila da ne obešteti Alijagića. Alijagić je u svoj pravni tim uključio brojne advokate iz regiona. Slučaj još uvijek nije riješen. Budući da se malo u javnom prostoru govori o pravu, da malo o tome govore i pravnici i advokati, a da nas se pravo sve više i više dotiče, pa i u slučaju rušenja džamija, s velikom nevjericom u nadu da će pravda biti zadovoljena podsjetimo se na Ženevsku konvenciju i Odluke Komisije za očuvanje Nacionalnih spomenika. Obje su na prvi pogled sasvim jasne i precizno rečene, no u sudskim spisima i svakodnevnom životu izgleda imaju potpuno drugačija tumačenja od našeg razumijevanja. Naime, radi se o odredbi člana 53 Dopunskog protokola I uz Ženevsku konvenciju od 12. 08.1949.g. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba i Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U odredbi Ženevske konvencije u članu 53 stoji: „Okupirajućoj Sili je zabranjeno da uništava pokretna i nepokretna dobra koja pojedinačno ili zajednički pripadaju privatnim licima, državi ili javnim tijelima, društvenim organizacijama ili zadrugama, izuzev u slučajevima u kojima bi ta uništenja bila apsolutno neophodna radi izvođenja vojnih dejstava. U odlukama Komisije za očuvanje nacionlanih spomenika u članu II stoji: Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za rehabilitaciju, zaštitu, konzervaciju, restauraciju i prezentaciju nacionalnog spomenika. Vlada Republike Srpske dužna je osigurati sredstva za izradu i provođenje potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika. A kako jedna od najkraćih definicija prava kaže da Pravo je skup interesa vladajuće klase, onda je moguće i da neke odredbe Ženevskih konvencija i Dejtonskog mirovnog sporazuma,  decenijama ne važe u Republici Srpskoj i u Banjaluci ili važe onoliko koliko zatrebaju vladajućem režimu.

Hasan Eminović

[1] Kada je Stefan Nemanja, utemeljitelj srednjovjekovne srpske države, u jednom trenutku odlučio da se usprotivi tada izuzetno moćnoj Vizantiji, vizantijski car Manojlo I Komnen ga je urazumio i potčinio u vazalski odnos. Nemanja se saginjao samo pred jačima od sebe. Prema bogumilima koji su živeli na njegovim prostorima nije bio tako uviđavan. Protiv njih je pokrenuo čitavu vojsku i sproveo brz i efikasan genocid i izgon. “Bogumile je Nemanja gonio nemilosrdno; plenio im je imanja, kažnjavao ih je, čak i spaljivao; njihovu učitelju dao je odrezati jezik. Uništavao je i njihove knjige, koje bi danas predstavljale najstarije i svakako dragocene spomenike raške i možda maćedonske škole. Gonjeni bogumili bežali su iz Srbije na sve strane, a najviše ih se spasio u susednoj Bosni.”

(rijasetba)

Leave a Reply

*

captcha *