Kad je prije 5-6 godina „ekonomska kriza“ (disfemizam za činjenicu da u Njemačkoj više nismo mogli voziti lambordžini te smo se morali zadovoljiti ferarijem) zahvatila i branšu u kojoj radim, Stefan Aust, tadašnji glavni i odgovorni urednik – još uvijek najtiražnijeg i najutjecajnijeg sedmičnika – Der Spiegela je organizovao sastanak s predstavnicima reklamne industrije koje je trebalo podstaknuti da u njegovom magazinu zakupljuju reklamni prostor pomažući na taj način u prevazilaženju krize. U opuštenoj atmosferi imali smo priliku slušati brojne anegdote iz njegovog novinarskog rada. Između ostalog, i iz prve ruke čuti na koji način u Njemačkoj funkcionira jedan od vidova cenzure.
Za razliku od autoritarnih režima, u kapitalističkom društvu ekonomski interesi određuju granice novinarstva.

Čisti prihod od prodajnog tiraža je nedovoljan da pokrije sve troškove izdavačke kuće te je važan izvor dodatnih sredstava reklamni prostor. Faktor koji nije za zanemariti, kad se uzme u obzir cijena od 60.900€ za jednu stranicu u jednom izdanju magazina Der Spiegel. zbog toga kao Damoklov mač iznad vratova novinara stoji ekonomska moć koncerna i firmi koje svoju ekonomsku moć koriste kao polugu, kažnjavajući štampu ukoliko bi ova isuviše kritički pisala o njihovim kompanijama. Tako su novinari primorani pisati neutralne ili pozitivne redakcijske izvještaje o određenoj firmi sve iz straha da ta ista firma ne bi uskratila poslovnu saradnju s novinom zbog isuviše kritičkih tekstova.

Nedavno sam se i sam uvjerio u ovo; vodeći njemački koncern čeličnih proizvoda (godišnji obrt 7 milijardi eura) stornirao je reklame u vrijednosti od 100.000€ samo jer su se dva njemačka magazina u kojima je bila predviđena reklama drznuli kritički pisati o ekspanzijskim planovima te firme na južnoameričkom tržištu. Zbog svega ovoga, nedostatak kritičkih izvještaja o njemačkoj ekonomiji u štampi nije odraz stvarnog stanja nego ekonomske autocenzure izdavačkih kuća koje se boje ugrožavanja poslovnih veza preko reklama.

Jedan od osnivača italijanske komunističke partije, Antonio Gramsci (1891-1937), bio je idejni tvorac pojma „društvene hegemonije“ koja po njemu podrazumijeva sposobnost vladajuće klase da svoje interese predstavi kao interese svih društvenih slojeva dajući na taj način osjećaj svim jedinkama u društvu da oni vladaju. On smatra da je to vladavina bez legalne vlade. A najvažniji instrument za uspostavljanje ove „diktature bez diktatora“ jesu mediji, koji štite određene ekonomske i ideološke interese.

A kako je „istina“ veoma fleksibilna pokazuju okolnosti vezane za prvo suđenje četniku Šešelju 1984. godine…

Njemački mediji su 11. 7. 1984. (koje li ironije, tačno na dan srebreničkog masakra koji će se i pod utjecajem Šešelja desiti 11 godina kasnije) u jednoglasnom tenoru osudili izricanje osmogodišnje kazne Šešelju zbog raspirivanja nacionalne mržnje. Njemačke sedmične novine „Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung“ u izdanju od 1. 5. 2011. rijetkim samokritičkim osvrtom se prisjećaju kako je Šešelj tada predstavljen njemačkoj publici.

„… To je poznati dio njegove biografije. Manje poznat je dio koji svaku biografiju čini zanimljivom. A to su godine u kojima je on postao ono što jeste. Malo je poznato da je Šešelj svoju karijeru započeo kao ‚disident‘ i ‚kritičar režima‘ u bivšoj Jugoslaviji i da je bio miljenik zapadnih medija i štićenik organizacija za zaštitu ljudskih prava. Sredinom osamdesetih godina [prošlog vijeka] je delegacija njemačkih Zelenih na čelu s Petrom Kelly i Gertom Bastianom posjetila Jugoslaviju noseći sa sobom peticiju 130 zapadnih intelektualaca koji su tražili njegovo oslobađanje. Spiegel je tada izvještavao: ‘Za vrijeme konferencije za štampu u beogradskom hotelu Excelsior došlo je do skandala. Petra Kelly se pojavila u bijeloj majici na kojoj je na srpskohrvatskom jeziku stajalo napisano ’protiv verbalnih delikata’ a na leđima natpis ‘sloboda uvijek znači slobodu neistomišljenika’”.

Austrijske novine Kurir su tada pisale:

“Proces i presuda jugoslovenskom režimskom kritičaru Šešelju u Sarajevu spadaju u najsramnije događaje historije Jugoslavije i komunizma.”

Uloge su tada bile jasno podijeljene: na jednoj strani nesalomljivi kritičar režima, a na drugoj Orvel, lov na vještice, inscenirano suđenje. Pri tome je njemačka javnost itekako znala zbog čega je Šešelj na sudu – Frankfurter Allgemeine Zeitung je tada pisao:

„Šešelj je Srbin, on je predložio da se Jugoslavija treba sastojati samo iz četiri republike: Srbija, Hrvatska, Slovenija i Makedonija. Bosna i Hercegovina i Crna Gora koje nemaju svoje nacije trebaju se ukinuti. Crna Gora bi trebala biti pripojena Srbiji, Bosna i Hercegovina podijeljena između Hrvatske i Srbije.“

Da realiziranje ovog plana ne ide bez krvoprolića nije teško zamisliti, ali svaka „olakšavajuća okolnost“ koja bi učinila rauzmljivom odluku neprijateljskog sistema (tada komunističkog) nije važna pomena i namjerno se izostavlja jer to samo smeta u stvaranju crno-bijele slike trenutnog neprijatelja.

Danas, kad komunizma više nema i kad se etabliralo mišljenje da je islam zauzeo njegovo mjesto dežurnog bauka, nije teško zamisliti da način izvještavanja vezan za islam i muslimane u mnogim slučajeva uopće ne oslikava realnost, nego je tu da bi se potvrdile predrasude, odnosno isticanjem „negativnosti“ islama dala slika superiornosti vlastitih vrijednosti i poretka.

Leave a Reply

*

captcha *