Kada, kao autor ovih redova, dugi niz godina pišete kolumne, komentare i članke onda u jednu stvar možete biti sigurni, da što je tema udaljenija od naših života i što bi nas se manje trebala ticati, tim su reakcije čitalaca žešće.

Dva teksta na koja sam dobio najviše kritika bila su moje pisanje o dvjema histerijama: histeriji bosanskih muslimana povodom smrti izvjesnog Tošeta Proeskog, za kojeg do njegove smrti nisam ni čuo, i o histeriji nastaloj zbog prijevoda članka Yvonne Ridley o Samiju Jusufu i islamskim pop-zvjezdicama. Kod prvog mi je smetalo što su medijski prostor kao i pažnja muslimana posvećeni toj “estradnoj zvijezdi” zasjenili izvještavanje o masovnoj grobnici koja je nađena na području Sarajeva na dan Tošetove smrti. Sjećam se da sam tada koristio izraz da me je lično smrt Proeskog duhovno uzburkala kao kad bi mi neko rekao da je u Kini pala vreća riže na zemlju. I da su mi kao bosanskom muslimanu važnije žrtve iz te masovne grobnice, nego Toše. Bio sam iznenađen reakcijama ljudi. Kao prvo obimom, do tada uopće nemaš uvida kako auditorij prima tvoje tekstove. Na Tošeta ih je reagovalo desetak. Sa svakom reakcijom, moje razočarenje je raslo jer kritika nije sadržavala ništa supstantivno, osim što im je cilj bio da me uvjere u “lik i djelo” neponovljivog, “one and only”, “often imitated but never equalled”, “dokazanog prijatelja Bosne”, šaljući mi linkove s Youtubea gdje Toše pjeva sevdalinke. Allahu, s neba spusti pamet na nas i oduzmi nam kišobrane!

Vrhunac reakcija je bilo stavljanje moje ličnosti na virtualni stub srama jedne internet stranice koja pod plaštom informisanja prenosi islamofobične tekstove DANA i SLOBODNE BOSNE, s naslovom “Uredniku dzemat.org-a (tada sam objavljivao tekstove na toj stranici) je svejedna smrt Toše Proeskog”. Kakva je emocionalna taraba ovaj Sejfo! Allah, Allah. Može li se pasti niže?

Podučen ovim iskustvima, računao sam na reakcije kad sam preveo tekst sestre Yvonne Ridley (to je ona što je nakon  zatočeništva kod talibana primila islam) koja je opisala histeriju koja vlada na koncertima Samija Jusufa i ostalih islamskih pop-zvjezdica, čija sam imena pozaboravljao. [Mea culpa, obećavam da ću se informisati prvom prilikom, da ne umrem u džehlu]. Pitala je da li bi iko od posjetilaca koncerata s tim žarom protestovao protiv nepravde koju britanska vlada nanosi muslimanima. Sama Ridleyjeva je na svom blogu pisala o lavini reakcija koje je izazvao njezin tekst, a u nešto manjem obimu su reakcije sličnih poruka (Sami Jusuf kao daija, Sami Jusuf nudi “halal” način opuštanja muslimanima, Sami Jusuf kao supermen, Sami Jusuf pjeva ilahije bolje od Chucka Norrisa itd.) stigle i do mene kao prevodioca teksta na bosanski jezik.

Da su muslimani izgubili kompas u svojim životima pokazuje i uzimanje učešća u globalnoj histeriji koja je izbila nakon vijesti da “kralja popa” nema više među nama. Histerija je pojačana glasinama koje već godinama generiraju tabloidni šund mediji da je Michael Jackson prešao na islam.

Allah u Kur’anu kaže: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što se učinili pokajete" (Hudžurat, 6)

Ajet je objavljen u vezi s Velidom ibn ‘Ukbeom ibn ebi Mu’itom kojeg je Poslanik, a.s., poslao plemenu Benu Mustalik, da uzme od njih zekat. On se vratio s pola puta, rekavši: “Oni su me htjeli ubiti.” Poslanik, a.s., je na osnovu njegovih riječi htio da povede vojni pohod na Benu Mustalik, ali onda je Allah spustio ove riječi.

Izvorna arapska riječ za “nepoštenog čovjeka” je “fasik”. Ovaj pojam u islamu označava onog muslimana koji javno čini grijehe. Ako nam je naređeno da se prema informacijama koje musliman griješnik prenosi ophodimo s nevjericom i da ih trebamo provjeriti, šta onda reći za informaciju od kafira? I to od onih koji su pored toga što nisu muslimani, u novinarskim krugovima poznati kao nepovjerljvi?

“Saznanje” o njegovom prelasku na islam ne crpe iz svjedočanstva samog Michaela, niti iz informacija ljudi koji su ga znali, nego iz britanskog šund lista “The Sun”.

Generatori priče o Michaelovom islamijetu su bila dvojica imama u SAD-u, Zejd Šakir i Džohari Abdulmelik. Ovaj prvi je saznao od “dobrog prijatelja koji je pouzdan izvor informacija da je Michael primio islam. On je sarađivao na albumu s veoma poznatim muslimanskim muzičarem i jednim drugim muslimanskim izvođačem i njih dvojica su pozvali Michaela u islam.” Ovaj drugi (Abdulmelik) se slomio pozivajući ljude Michaelu na dženazu, da dove za njega itd. Dvije osobe o kojima Šakir priča i na čija svjedočanstva se poziva preko “dobrog prijatelja koji je pouzdan izvor informacija” su Dawud Wharnsby i Idris Phillips. Ali oni su na svojim internet stranicama demantovali da su se ikada sreli s “Mikailom” (ovo je navodno islamsko ime Michaela Jacksona), a kamo li da su svjedočili njegovom prelasku na islam.
Treća osoba koja se spominje u navodnoj priči o “Mikailovom” prelasku na islam, Jusuf Islam, također se oglasio i demantovao ovu glasinu.

Koliko god je u vremenu elektronskih medija lahko širiti glasine, toliko ih je lahko i “dobro provjeravati”, odnosno izvršavati Allahovu naredbu iz 6. ajeta sure Hudžurat – u ovom slučaju je bilo dovoljno s par klikova otići na zvanične stranice Wharnsbyja, Phillipsa i Jusufa Islama. Zbog čega se to nije uradilo? Nemar, lijenost, želja da glasina bude tačna?

Na kraju, pozivanjem na dženaze i dove, problem prelazi granice vlastitog provaljivanja “šejhova”, oni ljude time navode na grijeh jer Allah u Kur’anu kaže da: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprost za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži…” (9:113)

Mi smo se fokusirali na problem tekfira – proglašavanja muslimana nevjernikom – dok s druge strane nismo svjesni jedne druge problematike, slično opasne kao i prve. A to je proglašavanje kafira muslimanima, na osnovu ajeta iz Kur’ana koje nismo ispravno shvatili. ("Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili Jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati." 5:69)

Ali duh koji su pustili iz flaše je poprimio ummetarno-planetarne razmjere:

–    reis bosanskih muslimana Mustafa ef. Cerić u svojoj besjedi na Ajvatovici, dva dana nakon “Mikailove” smrti, citira dio jedne “Mikailove” pjesme: “Eto zašto smo danas ovdje na Ajvaz-dedinom brdu – da proučimo dovu baš onako kako ju je učio Ajvaz-dedo – pravedno i hrabro te da podijelimo našu zajedničku brigu, jer, kao što jedan reče: – Sve što želim reći je da se oni stvarno ne brinu o nama (All I want to say is that they don’t really care about us!). [Čime je legenda o Mikailu stigla na pravo mjesto – okupljanje zbog legende o Ajvaz-dedi]

–    grupa muslimana u Turskoj mu klanja dženazu o čemu izvještavaju i turski mediji. Link ovdje
–    ističe se da ne samo da je bio musliman, nego usto da je kao takav obraćao pažnju na svoju nošnju: (“Samo da napomenem, Michael je uvijek nosio svoje nogavice iznad članaka! Ovo je jedna od islamskih naredbi muslimanu kako da se oblači”)

Čak i postkomunističko “Oslobođenje” koje pretendira na mjesto vodećeg dnevnog lista kvalitetnog novinarstva u BiH uskače u ovaj zahuktali voz i 4.7. 2009. donosi kolumnu Erola Avdovića “Raport iz New Yorka” pod naslovom “Michael Jackson ipak je bio musliman” u kojoj možete naći sve gore pobrojane glasine, začinjene još teorijama zavjere da CNN i New York Times neće da objave informaciju da se Michael poturčio.
Citat: “Znači li to da se moćni NY Times plaši objaviti da je Michael Jackson ipak bio musliman?”
Ne, Erole, to ne znači to. Nego se NY Times plaši izgubiti još i ono malo vjerodostojnosti što im je ostalo nakon što su se kod američke vlade prostituisali zbog rata u Iraku, objavljivanjem glasina iz “Sun-a”. Već gore demantovana priča o konverziji u Oslobođenju ima i elemente latinoameričke safunice “…Među njima su kažu i dvoje-troje koji su konačno uvjerili Michaela: David Wharnsby, kanadski kantautor i producent Phillip Bubal koji se sada zovu Dawud Ali i Idris Phillips, na holivudskim su brdima Michaela Jacksona okrenuli prema Meki…”

Ne znam samo da li je uvrštavanje ovakvih šund tekstova dio Vildanine strategije da balijsko čitateljstvo iz “Avaza” dovuče u “Oslobođenje” i na taj način ih spasi od tmina Radončićevog klerikalnog fašizma i izvede ih u svjetlo postkomunističke socijaldemokratije?

Bilo kako bilo, islamska dekadenca i naše udaljavanje od izvora islama se manifestiraju na raznim poljima. Deprimirajuće je od vođa muslimana danas čitati gafove koji su nastali nesavladavanjem osnovnog islamskog gradiva – od koga se prihvataju informacije, koji je proces selektiranja informacija, koje su posljedice govora po lažnim informacijama itd. [Zamislimo haos koji bismo danas imali da su Buhari i Muslim na ovaj način uvrštavali hadise u svoje zbirke]

Ali, jedna stvar je uočljiva, ovakve stvari nam se dešavaju jer islam učimo i shvatamo “zbrda-zdola”. U našem učenju nema sistematike, nema savladavanja gradiva po klasičnim principima. Jedan primjer, ako se u klasičnim knjigama spominje da ima 6 šartova (uvjeta) da bi namaz bio ispravan:

1.    pripadnost islamu,
2.    vrijeme namaza,
3.    čistoća tijela, odjeće i mjesta,
4.    okretanje prema Kibli,
5.    pokrivanje avreta,
6.    klanjanje ispred sutre,

onda sva pitanja koja se vežu za neke dodatne šartove (“da li je namaz ispravan u džamiji koja je napravljena s kamatom?”)
sama se po sebi eliminiraju.

Naš površinski i “srkletli” pristup temeljima islama (a posebno fikha jer se tu javlja najviše pitanja) dovode nas u kafkijanske situacije á la “Mikail”. 

***

Prijevod na engleski:
How we managed to make a Muslim out of Michael J.

Leave a Reply

*

captcha *