Histerična diskusija oko marginalnih pojava među muslimanima Zapada u tamošnjim zemljama ima različite manifestacije. U zemljama romanskog govornog područja (Francuska, Belgija i Italija) to je diskusija o zabrani nikaba muslimankama, koja već poprima konkretne oblike te parlamenti Belgije i Francuske stoje već pred usvajanjem zakona koji kriminaliziraju ovu nošnju muslimanke.

U Njemačkoj je histerija oko tzv. „prisilne udaje“, marginalne pojave među marginalnom populacijom muslimana u Njemačkoj (Kurdi). Primjetno je da su, kako i u slučaju nikaba, tako i kod „prisilnih udaja“ brojke neznatne, od 3.700.000 muslimana, kolike su procjene da ih ima u Francuskoj(pođimo da je omjer muškaraca i žena 50:50), njih 2.000 nose nikab. Cijelih 0,1%.

U Njemačkoj je situacija po pitanju „prisilnih udaja“ još nebuloznija. Njemačka vlada je sredinom 2007. godine donijela pooštreni zakon o tzv. „spajanju familija“. U slučaju da jedan bračni drug živi van Njemačke, da bi po novom zakonu dobio dozvolu trajnog boravka u Njemačkoj potrebno je da, između ostalog, na Goethe institutu u zemlji u kojoj boravi pohađa obligatornih 900 časova njemačkog jezika. Njemačka vlada ovim želi suzbiti „fenomen prisilnih udaja“, jer u slučaju da osoba i dobije trajnu boravišnu vizu, onda bi joj učenje njemačkog jezika u domovini trebalo olakšati da se u Njemačkoj oslobodi ovih okova.

Da se radi o jasnom rasističkom zakonu pokazuje i činjenica da zakonom, naprimjer, nisu obuhvaćeni državljani SAD-a, Južne Koreje, Tajlanda, nego samo zemalja gdje su muslimani većina.
Na upit njemačke stranke „Die Linke“ (neokomunisti) u njemačkom Bundestagu koliki je udio prisilnih udaja gdje jedan bračni drug – obično žena – živi van Njemačke i koliki je taj udio u brakovima sklopljenim među turskim državljanima odgovor vlade je bio da uopće nemaju konkretnih brojki i da će nadležno ministarstvo za porodice, seniore, žene i omladinu provesti studiju čiji će rezultati biti poznati tek krajem 2010. godine. Drugim riječima, njemačka vlada donosi zakon o suzbijanju nečega o čemu unaprijed uopće nema konkretnih saznanja. Na upit neokomunista na osnovu čega će krajem 2010. godine donijeti zaključak da li je zakon bio efektivan ili ne, nisu dobili odgovor.

Tri i po godine nakon stupanja na snagu zakona o pooštrenoj proceduri spajanja familija bit će poznati prvi empirijski podaci o ovom fenomenu. Inače je procedura obrnuta – mnogo prije nego što neka inicijativa parlamentaraca postane zakonom ispituju se njene okolnosti i stepen istinitosti. Ako se uoči problem, o njemu se diskutuje u gremijima i daju se konkretni prijedlozi o njegovom rješavanju. Na kraju ovog procesa stoji pretvaranje inicijative u status zakona. Ova normalna procedura ima prednost jer se ovim želi izbalansirati srazmjernost novog zakona. Tim prije kad zakon zadire u Ustavom zagarantovane privatne slobode pojedinca, kao što je slobodan izbor bračnog druga.

Ali kad su u pitanju muslimani, onda njemačka vlada ne vidi potrebu da se drži ustaljenih procesa te na osnovu neozbiljnih i tendencioznih izjava pojedinaca donosi zakone i dugo nakon stupanja na snagu jednog zakona daje da se provede istraga o učestalosti fenomena protiv kojeg se zakon bori. Zbog čega – ostaje njihova tajna.

U ovo difuzno stanje na terenu uklapa se i priča o izvjesnoj djevojci porijeklom iz Srbije koja je sa svojih 15 godina prisilno udata za svog 19-godišnjeg zemljaka koji živi u Berlinu.
Njemačke dnevne novine „Berliner Kurier“ su 2.5.2010. pod naslovom „Policija spašava 15-godišnjakinju od prisilne udaje“ prenijele ovu vijest:

„Novac za mladu je već bio isplaćen njenim roditeljima, termin za svadbu već ugovoren. Jučer, prvog maja se Jelena (15) iz Hamburga trebala udati u Berlin. Policija je spasila maloljetnu Srpkinju od ovog prisilnog braka. Jelena je putem interneta uputila apel za spas svome nastavniku.“

Da nasilna udaja nije poznata samo pripadnicima islamskog kulturnog kruga (i koja, usputno, s islamom nema veze), poznato mi je iz ličnog iskustva. U tekstu “Tri hićaje i poenta” prije 2 godine sam napisao:

„Zajedno sa sinom Anisin tata je odlučio posjetiti svoju kćerku i snagom argumenata uvjeriti je da se povinuje njegovoj odluci da se uda za mladića kojeg nikad ranije nije vidjela. Kad je bilo jasno da će ona i nakon uvjeravanja, prijetnji i psovki ostati pri svojoj odluci, tatko ju je dva-tri puta lupio šakom u lice i izbio joj dva zuba iz glave. Anisa je završila na intenzivnom odjeljenju bolnice i na kraju je ipak morala pristati. Albanka Anisa je bila “prisilno udata” za svog suplemenjaka. Iako ispunjava sve preduvjete za medijsko izrabljivanje njene sudbine od strane raznih stručnjaka za islam, koji altruistički muslimane žele uvesti u 21. stoljeće, Anisina priča se nije pojavila u novinama, po njoj nije nazvano nijedno udruženje i, osim njenih bližih prijatelja, niko nikad neće saznati kroz šta je sve ona prošla. Zašto? Zato jer je Anisa u vrijeme razmjene argumenata sa svojim babom nosila ime Kristina, ona je bivša albanska katolkinja [kao i njen tadašnji muž], koja je tek nakon razvoda od svog nasilnog muža prešla na islam.
Zbog te „falinke“ njena sudbina nije interesantna za njemačke dušebrižnike, a potenciranje na ovakvim pričama bi samo unijelo šarenilo u aktuelno optuživanje muslimana da svoje kćerke udaju pod prisilom, što bi djelovalo zbunjujuće na primatelje poruke. Da se odjednom pojavljuju razne Kristine i Marije, osobe kršćanske vjeroispovijesti iz oblasti Sredozemnog mora koje prolaze kroz slične torture koje mediji žele monopolizirati samo za muslimane.“

Da mediji ne bi unosili zbrku u glavu prosječnog Njemca, zbunjujući ga podacima na osnovu kojih bi se mogao zapitati o eksluzivitetu sprege „islama“ i „prisilne udaje“, od Jelene je već sljedeći dan postala Fatima, te dnevne novine B.Z. pišu:

B.Z. je u nedjelju izvještavao o jednoj učenici iz Hamburga koju je policija spasila od prisilne udaje. Fatima M. ima tek 15 godina. Muškarac za koga se trebala udati zove se Nebojša, živi u Spandau (dio Berlina) i tek mu je 19 godina. 2.5.2010 je trebalo biti proslavljeno oduzimanje djevojačke nevinosti. Tom prilikom se tradicionalno uz domaću rakiju nazdravlja krvlju natopljeni čaršaf. Krv je dokaz da je djevojka u brak ušla kao djevica. I dokazuje da to više nije.

Ushićenim posjetiocima antiislamskih blogova čiji IQ je na granici debilnosti njihovog svjetonazora, ako već nisu bili upoznati s tim da Nebojša i nije baš tipično muslimansko ime, nije zasmetao navod u članku da se takvo nešto „slavi uz domaću rakiju“,
Malo načitaniji među njima su „stavljali ruku u vatru“ da je Fatima ili iz Sandžaka ili Albanka koja ima srpski pasoš, „a od koje su onda njemački islamofilni mediji napravili Srpkinju u nacionalnom smislu.“ Čak su postavili i fotomontažu „Fatime“ s hidžabom, da i zadnji debilni posjetilac takvih stranica, čiji su mati i otac ujedno brat i sestra, zna o čemu je riječ.

Priču o Fatimi su onda preuzeli skoro svi njemački mediji. Čak i bez navođenja njenog imena, ljudi su ovaj slučaj automatski povezivali s islamom. Propaganda čini svoje. Na videoreportaži „Spiegel TV“ u intervjuu s Nebojšinim roditeljima, kao i Jeleninim bratom dali su se vidjeti simboli pravoslavne vjere.

Ovo je primjer nasilne islamizacije postupka nemuslimana. Ako nemusliman učini zlodjelo oko kojeg je idžma da takvo nešto samo rade muslimani, onda se kontinuitet takvog svjetonazora uspostavlja ovakvim metodama. Ili, kao što je to slučaj Albanke Anise, ex-Kristine, totalnom nezainteresovanošću za izvještavanjem o takvim slučajevima koji prijete da ugroze klišee o muslimanima. Ali postoje i obrnuti slučajevi, a to je deislamizacija pozitivnih postupaka muslimana ukoliko je ovima dodijeljena uloga „bad boysa“ u njemačkom društvu. Onda, ma šta god radili, mislili i pisali, a to se poklapa s pozitivnim konsenzusom njemačkog društva, onda ili im se spočitava da se dobro prikrivaju (debilni antiislamisti koji glume stručnjake za islam govore o tome kako je to „tuqja“ koja je sastavni dio islamskog vjerovanja, odnosno oni još gluplji od prvih se služe izrazom „dialüg“ (mješavina od „dialog“ i „Lüge“ – laganje).

Borbu za svoj kliše o muslimanima u februaru ove godine je pokrenula grupa boraca protiv „islamizacije Njemačke“ okupljenih oko jednog bloga koji su danima bombardovali vlasnika jedne hale u Bonu da otkaže nastup poznatog njemačkog daije Pierra Vogela. Vlasnik je na kraju posustao i uistinu otkazao njegov nastup.
Tema o kojoj je Vogel htio da referira je bila „islam osuđuje terorizam.“ Izgleda da je ovim povrijedio pravila igre koja su postavili islamofobi. Pa da ne bi došli u opasnost da koriguju svoju sliku o islamu vršili su pritisak na vlasnika hale boreći se svim silama za njen kontinuitet.

Tri hićaje i poenta

Polizei rettet 15-Jährige vor Zwangsheirat

15-Jährige Fatima: Zwangsheirat besiegelt

Leave a Reply

*

captcha *