…svaki musliman mora obaviti hadž – hodočašće u Meku. Utisci iz grada zabranjenog nemuslimanima.

Autor: Ilija Trojanov*

Smješten između brežuljaka na kojima se nalaze kuće nalazi se sivi, sveti, pustinjski grad Meka, koji u svom imenu ima umiljate nazive kao što su „majka svih mjesta“ „pupak svijeta“ i „mjesto vjernika.“ Hodočašće u rodni grad poslanika Muhammeda je jedan od pet stubova islama i svaki musliman mora barem jednom u životu obaviti tu dužnost. To je, bez sumnje, vrhunac duhovnog života. Inovjercima je zabranjen pristup ovom najvećem svetištu: „Makkah, muslims only“ obznanjuje velika tabla na autoputu koja nas pozdravlja nekoliko kilometara pred ulazak u grad.

    Kao i dva miliona drugih, u bijelo obučenih hodočasnika iz cijelog svijeta u mjesecu zul-hidždže, i ja sam na putu ka velikom cilju: ka velikoj džamiji s njezinih sedam minareta u starom centru grada. Džamija je mnogo puta proširivana i nekoliko puta uništavana i u ’60-im godinama prošlog stoljeća je za proširenje izdvojeno preko 100 miliona dolara. Masa me nosi ka jednom od 99 ulaza u džamiju. Rame uz rame, ihram uz ihram (to su dva bijela čaršafa, u koje smo ovdje svi obučeni). Žene oko nas su povezale hidžabe jedan s drugim da se ne izgube u ovoj masi ljudi. U zraku je opipljivo žarko iščekivanje, teško nestrpljenje.

    Silazne stepenice koje vode u unutrašnjost ove najveće džamije na svijetu. Kročimo pognute glave da bi trenutak pogleda na Kabu što više odugovlačili. Jer, prva želja koju u tom momentu zamislimo – ispunit će se. A onda podižem glavu: pogled je neopisiv. Jednostavna forma Kabe, crna boje kisve – teškog prekrivača koji omotava zgradu bez prozora kao vrijedni poklon. Sve životne čežnje ljudi koji su ovdje prisutni mogu se rukama dodirnuti. Oprezno prolazimo kraj brojnih ljudi koji su posjedali po ćoškovima blokirajući time prilaz Kabi. Prepuštamo se vrtlogu obavljajući tavaf – obilaženje Kabe sedam puta.

Uzbuđenje prisutnih miješa se s mojim dovama. Teturamo. Neko se hvata za moja ramena, neko mi gornji dio ihrama skoro skida s tijela. Samo nekoliko hvata ruke od nas, nekoliko muškaraca očajno pokušava usmjeriti masu. Na zemlji leži jedna onesviještena žena koju okružuju druge hadžije i koji osoblju hitne pomoći hektično pokušavaju skrenuti pažnju na nju.

    Obavili smo dva druga tavafa kad zauči ezan za jaciju namaz. Ono što se onda dešava je ravno čudu: neusklađeno, žumoreće okruživanje Kabe prestaje. Svako nalazi mjesto da klanja. Izjednačavaju se safovi. Tišina se polahko kristalizira. Iz nje prodire sada samo jedan glas koji predvodi namaz. Kad bi se za vrijeme namaza mogao baciti pogled na klanjače, vidio bi se koncentrisani krug u čijem centru je Kaba. Za vrijeme namaza ummet formira jedan islamski ornament. A mi stojimo i klečimo na koljenima udaljeni samo nekoliko koraka od središta ove žive mustre.

    Nakon završetka namaza nastavljamo s tavafom. Sklanjamo se od nosila u kojima se nalaze iznemogle osobe koje na ovaj način čine tavaf. Sudaram se s jednim hadžijom, koji s lista papira zadubljen čita dove. Prestiže me jedan Arap koji zaboravljajući Boga, telefonira na mobilnom i svoje telefoniranje prekida da bi umetnuo: “Bismillahi, Allahu ekber”. Na sedmom tavafu grli me jedan stariji hadžija sa sjevera Pakistana. Nas dvojica teturamo zajedno, ispunjeni radošću. Naše molitve harmoniziraju kao i naši koraci. I na trenutak, on mi je istovremeno i djed i brat u islamu.

    Naše duhovno i estetsko ushićenje biva naglo prekinuto arhitektonskom stvarnošću. Mekanska džamija je okružena palačama, hotelima i zgradama, koji upečatljivo govore o izjednačavanju i jednobojnosti moderne arhitekture. Iako su stare saudijske kuće po svom načinu gradnje nadmoćnije današnjim po pitanju funkcionalnosti: prozori sa žaluzinama odbijaju žarko dnevno sunce, svjež zrak ulazi kroz otvore na gornjim katovima i cirkuliše kroz sobe donoseći rashlađenje. Danas posjetioca dočekuje globalni šok klima uređaja.

    U višekatnim šoping-centrima, koji su koncipirani kao američki shopping-mallovi, dobrostojeće hadžije uživaju u mirisima Burger-Kinga, Dunkin’ Donutsa i Pizza Huta. Modni dizajneri, poznati iz velikih gradova zapadnih država također su prisutni ovdje. Ali i duša nalazi ovdje hranu: mogu se kupiti audioknjige na kojima je izrecitovan cijeli Kur’an. Svaki ponuđeni proizvod ima hodočašće iza sebe: skoro sve je ovdje uvezeno, šibice, sokovi, pa čak i sedžade koje, na moje iznenađenje, dolaze iz Belgije. Dekoracija prodavnica, regali i kase su poredani kao u Njujorku ili Milanu, a neljubazni prodavači kao da su zanat učili na zapadu.

    Kako god arhitektura Meke bila moderna, tako je sam grad drevan i postoji zahvaljujući izvoru Zemzem, žili kucavici u nemilosrdnoj pustinji. Berićetna voda koja se puni u kanistere je obavezni suvenir koji se nosi porodici i prijateljima koji su ostali kod kuće. Na aerodromu u Džedi je stanje tako haotično da sam i ja jedan od brojnih hadžija koji i sedmicama nakon povratka kući uzaludno čeka da berićetna voda stigne na aerodrom povratka.

*Pisac Ilija Trojanov je musliman rođen 1965. godine u Bugarskoj. Živio je deset godina u Keniji, pet godina u Indiji. Studirao je etnologiju u Minhenu, živio je u Minhenu i Kejptaunu (Južna Afrika). Njegove poznate knjige su “Zu den heiligen Quellen des Islam” (ka svetim izvorima islama) i „Weltensammler“ (sakupljač svjetova) koja je nagrađena na sajmu knjiga u Lajpcigu.

Leave a Reply

*

captcha *