Na njegovim podlakticama vidljivi su veliki ožiljci. Ovi ožiljci su svjedok dugogodišnjeg samoozljeđivanja. Novije rane je sebi nanio u WC-u policijske stanice u zapadnom Londonu. Ebu Rideh se tamo mora javiti svakoga dana, a iz nepoznatih razloga, jedan dan je bio gori od prethodnih i on je završio u kolicima za nepokretne osobe. Padala je jaka kiša. Kaže da su policajci bili krajnje bezobrazni. Zaključao se u WC, progutao punu šaku tableta i prerezao sebi vene. Probudio se u bolnici.

Mahmud Ebu Rideh se nalazi pod “nalogom za nadzor” od 2005. godine. Uhapšen je 2001. godine i zatvoren po antiterorističkim zakonima. Ali u ovih osam godina, on nikada nije optužen za bilo kakav prijestup, a dokazi protiv njega su “tajni”. Sve ovo je ovog, ionako psihički labilnog čovjeka, slomilo kako mentalno tako i fizički.

Sjedi u maloj sobi u zgradi Guardianove redakcije. Zbog “naloga za nadzor” nije mu dozvoljeno da se sretne bilo s kim, te se zato nasumice obratio našem listu da bilo kome ispriča svoju priču.

On je mršav i pri hodu se poštapa pritiskajući jednu kesu na svoja prsa. U njoj se nalaze uredno poredani dokumenti u plastičnim folijama. Njegova majica i hlače su čiste i ispeglane, ali su popucale na šavovima. Obzirom kroz šta je sve prošao, ne bi nas trebalo čuditi njegovo psihičko stanje, ali je ipak sve ovo nevjerovatno.

Fiksirao me pogledom i mislim da nije nijednom trepnuo. Nervozan je, okrenuo se nekoliko puta, prije nego što je ustao da zatvori vrata.

Više puta je pokušao da sebi oduzme život i kaže da neprestano misli na samoubistvo. Kod sebe ima pakovanje žileta uredno umotanih u papir. Otvara svoju torbu i pokazuje mi narandžasti konopac. “Želim se objesiti”, kaže, “možda ću uzeti tablete, i objesit ću se u parku. Noću se budim i razmišljam da se bacim pod metro. Ne mogu više izdržati.”

Ove sedmice je Gornji Dom Parlamenta donio odluku da je korišćenje tajnih dokaza ilegalno da bi se ljudi smjestili pod nadzor. Nije potpuno jasno šta ovo znači za budućnost ovih “naloga za nadzor”. Novi ministar unutrašnjih poslova Alan Johnson je odluku nazvao “razočaravajućom” i najavio je da će svi nadzori (trenutno se 20 ljudi nalazi pod nadzorom) ostati na snazi. Da li Ebu Rideh ipak ima razlog za optimizam zbog ove odluke? Klima glavom: “Ništa se neće promijeniti. Ja sam već sve izgubio. Više nemam život.”

Tek prije dvije sedmice njegova žena i šestero djece su otišli da žive kod njezinih roditelja u Jordan. “Ne znam da li ću ih ikada više vidjeti”, kaže on. Za njegovu ženu i djecu, život je bio neizdržljiv. Policija ih je terorisala racijama, a jednom su muški policajci pretresli njegovu kćerku koja je u pubertetu. Njemu nije dozvoljeno da ima pristup internetu, tako da ga ni njegova djeca nisu imala. Pogoršanje njegovog psihičkog stanja je za djecu bilo bolno, ne samo zbog pokušaja samoubistva, nego i zbog buđenja usred noći, zbog košmara koje je imao.

Ebu Rideh, palestinska izbjeglica, bio je jedan od 17 muškaraca koje je uhapsila policija i koje su zatvorili bez optužbe nakon 11.09. David Blunkett, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, rekao je da je Ebu Rideh bio “aktivni pomagač raznih terorističkih grupa, uključujući i one koje su povezane s mrežom Osame bin Ladena“, ali on nikada nije izveden pred sud, niti mu je dozvoljeno da vidi da li uopšte postoje dokazi za te sumnje.

Prije nego što je na savjet psihijatra prebačen u Broadmoor bio je zatvoren u Belmarshu. Pušten je iz zatvora 2005. godine i stavljen pod nadzornu kontrolu, stanje koje je još gore od boravka u zatvoru. Kako kaže: “U zatvoru barem mogu vidjeti ljude i mogu se naspavati.”

Njegov život danas kontrolišu alarmi. U 3h ujutro mora se probuditi i telefonom se javiti kod nadzornog organa. Nakon toga rijetko se vraća u krevet, jer ih opet mora nazvati u 7h ujutro kada prestaje njegov policijski čas. Svakoga dana se mora javiti u policijsku stanicu, i nije mu dozvoljeno da se sretne ni sa kim. Samo nekoliko ljudi ima dozvolu od policije da ga posjeti kod kuće.

Zabranjeno mu je da ima bankovni konto, mobilni telefon, a bio je prisiljen i da napusti kurseve engleskog jezika, jer bi u toku pohađanja imao pristup internetu.

Kaže da su njegove komšije dobre prema njemu i da mu često kuhaju (restrikcije znače da ne može naći posao). U najboljem slučaju, ljudi ga na ulici ignorišu. U najgorem, bijeli tinejdžeri ga zovu “teroristom” i “Bin Ladenom”. Dozvoljeno mu je da ide u džamiju, ali kaže da su ljudi tamo uplašeni da bi pažnju policije mogli navući na sebe ako budu pričali s njim. Svakog popodneva mora nazvati nadzorni organ, a kod kuće mora biti u 7h navečer.

Boji se da ne zakasni da se vrati prije početka policijskog časa, pa se vozimo njegovoj kući u Zapadnom Londonu. Jednom se čula policijska sirena, a on se stresao na svom sjedištu. Želim da saznam kako se nosi s izolacijom i ovim poluživotom. Šta radi cijeli dan? Klima glavom i kaže da ne zna. “Hodam oko kuće. Kreveti moje djece su prazni. Moja žena nije ovdje. Kao da sam ukliješten. Ja sam taoc.”

Njegov imam i advokati ga svakodnevno zovu da provjere da se nije ubio. Imam mu kaže da je to zabranjeno, advokati mu objašnjavaju da mora imati nadu da će jednog dana ovo stanje prestati.

Njegova situacija je tako očajna da nema riječi kojima se može opisati: “Ja sam sam. Nemam prijatelja. Svi se boje da me vide. Pobjegao sam od torture, a sada sam izložen torturi britanske vlade. Ja sam kao mašina. Nemam više nikakvih osjećaja. Ja sam već mrtva osoba.”

Stižemo pred njegovu kuću, ali mi nije dozvoljeno da u nju uđem, jer bi to predstavljalo povredu “odluke o nadzoru”. Ostavljam ga pred kapijom. Malo ružičasto dječije biciklo stoji na travi ispred ulaza i on nestaje u praznoj kući.

Napisala: Emine Saner
Izvor: The Guardian
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Amnesty International je pokrenuo kampanju zahtijevajući od ministra unutrašnjih poslova da ukine odluku o nadzoru nad Ebu Ridehom.

Leave a Reply

*

captcha *