IslamBosna.ba- Uzimajući u obzir privilegije koje imam kao žena, samo sebe degradiram pokušavajući da budem nešto što nisam, i sasvim iskreno ono što ne želim da budem: muškarac. Kao žene, nikada nećemo biti potpuno slobodne sve dok ne prestanemo da oponašamo muškarce i počnemo cijeniti ljepotu naše Bogom dane posebnosti.

Dana 18. marta 2005. godine Amina Wadud je predvodila džemat na prvoj ženskoj hudbi. Na taj dan žene su učinile veliki korak prema tome da budu što sličnije muškarcima. Ali, da li smo se približile aktualiziranju našeg Bogom danog oslobođenja?
Ne mislim tako.
Ono što često zaboravljamo jeste da je Allah počastio ženu dajući joj vrijednost u njenom odnosu prema Allahu, a ne u odnosu prema muškarcu. Ali dok zapadni feminizam briše Boga sa scene, ne ostaje nikakav standard, osim muškarca. Kao rezultat toga zapadne feministice su prisiljene da pronađu svoju vrijednost u odnosu prema muškarcu. I djelujući na taj način ona je usvojila neispravne pretpostavke. Ona je prihvatila da je muškarac standard, i zbog toga žena nikada ne može biti potpuno ljudsko biće sve dok ne postane poput muškarca- standard. Kada muškarac ošiša svoju na kratko kosu, ona također želi ošišati na kratko svoju kosu. Kada muškarac ode u vojsku, ona želi da ide u vojsku. Ona želi sve ove stvari ni zbog čega drugog nego samo iz činjenice što je ‘standard’ ima.

Ono što ona nije prepoznala jeste da je Bog uzdigao muškarce i žene na osnovu njihove posebnosti- a ne istosti. A 18. marta muslimanke su napravile potpuno istu grešku.
Već 1.400 godina postoji koncenzus učenjaka da muškarci predvode namaze. Kao muslimankama, zbog čega je ovo bitno? Onaj koji imami nije duhovno superiorniji na bilo koji način. Nešto nije bolje samo zbog toga što to muškarac radi. Predvođenje namaza nije bolje samo zbog toga što je predvođenje. Da je to uloga žene ili da je ‘božanskije’, zbog čega Poslanik, s.a.v.s., nije tražio od Aiše, r.a., ili Hatidže, r.a., ili Fatime, r.a., – najboljih žena svih vremena- da predvode namaz? Ovim ženama je obećan Džennet, a ipak nikada nisu predvodile namaz.

S druge strane, samo žena može biti majka. I Bog joj je dao posebnu privilegiju majke. Poslanik, s.a.v.s., nas uči da se Džennet nalazi pod stopalima majke. Bez obzira šta god muškarac uradi on nikada ne može biti majka. Pa, zbog čega to nije nepravedno?
Na pitanje ko najviše zaslužuje ljubav i pažnju, Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio ‘tvoja majka’ tri puta prije nego što je rekao ‘tvoj otac’ samo jedanput. Zar to nije seksistički? Bez obzira šta muškarac uradi on nikada neće imati status majke.
Čak i kad nas je i Bog nagradio sa nečim jedinstvenim samo ženama, mi smo previše zauzete da pronađemo našu vrijednost u odnosu na muškarce, da to cijenimo ili čak primijenimo. Mi smo prihvatile muškarca kao standard, tako da je sve što je svojstveno ženi, po definiciji, postaje inferiorno. Biti osjetljiv je uvreda, biti majka je degradacija. U borbi između stoičke racionalnosti (što se smatra odlikom muškaraca) i nesebične samilosti (što se smatra odlikom žena) racionalnost superirorno vlada.

Čim smo prihvatile da sve što muškarac ima i radi bolje, sve što slijedi je automatska reakcija bez razmišljanja: ukoliko to muškarci imaju- mi to također želimo. Ukoliko muškarci klanjaju u prvim safovima, mi pretpostavljamo da je to bolje, tako da mi također želimo klanjati u prvim safovima. Ukoliko muškarac predvodi namaz, mi pretpostavljamo da je imam bliže Bogu, tako da i mi također želimo predvoditi namaz. Negdje usred svega toga smo prihvatile ideju da je predvođenje u zemaljskim stvarima neki pokazatelj nečijeg položaja kod Boga.
Muslimankama nije potrebno da se degradiraju na ovaj način. Ona ima Boga kao standard. Ona ima Boga da joj dadne vrijednost, njoj nije potreban muškarac.
U stvari, u našem krstaškom ratu slijeđenja muškaraca, mi, kao žene, nikada nismo zastale da preispitamo mogućnost da je ono što mi imamo bolje za nas. U nekim slučajevima mi čak smo odustale od onoga što uzvišenije samo da bismo bile kao muškarci.

Prije pedeset godina, društvo nam je reklo da su muškarci superiorniji jer odlaze iz kuća da bi radili u fabrikama. Bile smo majke. A ipak, rečeno nam je da oslobađanje žena počiva na odustajanju od podizanja drugog ljudskog bića kako bismo radile na mašini. Prihvatile smo da je rad u fabrici superiorniji od podizanja temelja društva- samo zato što je to muškarac radio.
Onda nakon rada, od nas se očekivalo da budemo nadljudi- savršena majka, savršena žena, savršena domaćica i da imamo savršenu karijeru. I dok ništa nije bilo pogrešno, po definiciji, u tome što žena ima karIjeru, mi smo uskoro počele shvatati šta smo žrtvovale slijepo oponašajući muškarce. Gledale smo kako naša djeca postaju stranci i uskoro smo uvidjele privilegiju od koje smo odustale.

I tako tek sada, žene Zapada biraju da ostanu kod kuće kako bi odgajale svoju djecu. Prema američkom Odjelu za poljoprivredu, samo 31 posto majki sa bebama te 18 posto majki sa dvoje i više djece, rade puno radno vrijeme. A što se tiče majki koje rade, prema istraživanju Parenting Magazinea iz 2000. godine, 93 posto njih kaže da bi radije ostale kod kuće sa svojom djecom, ali su primorane da rade zbog ‘finansijskih obaveza’. Ove ‘obaveze’ su nametnute ženama od strane polne istosti modernog Zapada, a uklonjene su ženama po osnovu rodne posebnosti islama.
Ženama Zapada bilo je potrebno gotovo stoljeće eksperimentiranja kako bi shvatile privilegiju koja je data muslimankama prije 1.400 godina.
S obzirom na moje privilegije kao žene, samo sebe degradiram pokušavajući da budem nešto što nisam, i sasvim iskreno ono što ne želim da budem: muškarac. Kao žene, nikada nećemo biti potpuno slobodne sve dok ne prestanemo da oponašamo muškarce i počnemo cijeniti ljepotu u našoj Bogom danoj posebnosti.
Ukoliko moram da biram između stoičke pravde i samilosti, biram samilost. Ukoliko moram da biram između svjetovnog vodstva i Dženneta ispod mojih stopala- biram Džennet.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Jasmin Mudžahid

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba