Dvije frakcije komunističke partije Jugoslavije, „titoisti“ i „staljinisti“ su od njezinih početaka pa do 1949. godine, kad je došlo do raskola između Tita i Staljina, bili jedno. Šizma je prisilila svakog komunjaru pojedinačno da se izjasni za koga je: da odabere Staljina i usto pride dobije dugogodišnje ljetovanje na Golom otoku ili da izabere pragmatičnu liniju titoizma – za šta se većina njih i odlučila. Mijenjanje dresova im nije teško palo, komunistička partija je do raskola 1949. godine u svojim redovima imala pozamašan broj oportunista čija je politička opcija (ustaštvo, četništvo, monarhizam, demokratija) krahirala u ratu i većina njih je tek 1943, kad je bilo jasno da će komunjare iz rata izaći kao pobjednici, “otkrila“ svoju ideološku blizinu s komunizmom. Što je na području cijele Jugoslavije vodilo do apsurdnih situacija, u istočnoj Bosni ste imali situacije da su dojučerašnji četnici koji su klali muslimane za vrijeme rata odjednom postali sreski namjesnici koji su u ime komunizma djelili pravdu, proganjajući one muslimane koje nisu uspjeli ubiti kad su nosili Dražin dres.

Nešto slično se dešava ovih dana, Ziju Dizdarevića, “staljinističko” i tvrdolinijaško krilo YU-komunizma koji je do prije mjesec i po dana svoje stavove iznosio u postkomunističkom Oslobođenju gdje je u zadnjih 17 godina bio jedan od vodećih ideologa, nogirala je pragmatična Vildana Willy Selimbegović koja mu je na ovaj način signalizirala da je krajnje vrijeme da se oprosti od svojih komunističkih uvjerenja da su “hodže i popovi najveći lopovi” i da je zbog nužde vremena i tranzicije kroz koju prolaze antiislamske snage neophodno usvojiti stav da ima “hodža” s kojima neokomunisti nemaju problema. Naprotiv.

Šta se desilo?

Rešid Hafizović, profesor akaida na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu je za Oslobođenje u njihovom prilogu KUN od 14.7.2011. napisao članak “A smutnja je gora od ubijanja” u kojem je sažeo manje-više poznate činjenice vezane za rat u Bosni. Da Srbi nikad ne bi bili u stanju ubiti 200.000 muslimana da nisu imali zeleno svjetlo iz određenih zapadnih centara moći. Ovo saznanje nije ništa novo, o njemu piše i Taylor Branch, u svojoj knjizi “The Clinton tapes”:

Clinton je rekao da su evropski saveznici blokirali odluku ukidanja embarga. Svoju odluku su argumentovali opravdanim humanitarnim razlozima, govoreći da bi više oružja značilo samo više krvoprolića. Ali, u četiri oka, rekao je predsjednik, ključni saveznici su rekli da bi nezavisna Bosna bila „neprirodna“ kao jedina muslimanska nacija u Evropi. Rekao je da su se upravo protivili embargu jer je ono garantovalo bosanski hendikep. Kad sam izrazio zaprepaštenost takvim cinizmom, podsjećajući na tragediju evropskih Jevreja za vrijeme Drugog svjetskog rata, predsjednik Clinton je samo slegnuo ramenima. Rekao je da je posebno francuski predsjednik Francois Mitterand bio direktan u izjavama da Bosni nije mjesto u Evropi i da su britanski zvaničnici govorili o bolnoj, ali realističnoj uspostavi kršćanske Evrope.

(str. 9-10 “Twin recorders”, četvrtak 14. oktobar 1993. godine)

U svom tekstu Hafizović piše i o našoj naivnosti kad smo u ratu, a i nakon njega uperivali svoje nade u centre moći da nas zaštite od četničkih i ustaških divljanja, iako je zeleno svjetlo za genocide nad nama upravo dolazilo od njih. S jednom tačkom njegove veoma dobre političke analize koju je iznio u tom tekstu – za razliku od njegovih teoloških koje ne vrijede ni pet para – se ne slažem, a to je rasistička teorija o “genocidnom genu” kod Srba.

Bad hodža – good hodža

Repliku na ovaj tekst – koji će ga koštati radnog mjesta, na internet stranici radiosarajevo.ba objavio je Zija Dizdarević, inače sada veći bivši uposlenik neokomunističkog – danas se to zove “socijaldemokratskog” – glasila Oslobođenje. Dizdarević nije bilo ko, on je perjanica antiislamske inteligencije, 2001. proglašen novinarom godine.

U svom tekstu “Smutnje profesora Hafizovića” od 19.7., Dizdarević – koji se na fotografiji koja ide uz njegove tekstove doima kao podgrijani mejjit – otkriva svoj mentalni sklop kad Hafizovića kritikuje zbog ozbiljnog prilaska Kur’anu i jer Hafizović vjeruje u ono što u Kur’anu stoji.

“Hafizović u ovom slučaju Kur’an tretira gotovo kao nostradamusovsko štivo, kao proročansku knjigu u čijim porukama se, eto, mogu naći objašnjenja i za najnoviju historiju BiH.”

Koliko možete biti zadrti u ateizmu da vam je van intelektualnog dometa samo spominjanje mogućnosti da postoje ljudi koji Kur’an (odnosno “Kujan” kako to “od milja” naziva Dizdarevićevo Oslobođenje) ne gledaju kao “prozaično štivo proroka Muhameda” negu Objavu od Allaha.

Na jednom drugom mjestu svoje replike Dizdarević još jasnije otkriva svoje patološke poglede. On piše:

“Bošnjačko-muslimanski kleronacionalisti, umjesto da se distanciraju zla koje su nanijele Osmanlije, poistovjećuju se s njima i tim vremenom potičući iracionalnu osvetoljubivost kod srpskih velenacionalista.”

Ako vam do sada nije bilo jasno zbog čega su četnici počeli s klanjem 1992. Godine, Zija vam to lijepo tabiri. Ustvari su muslimanski “kleronacionalisti” (što je tipični komunistički izraz, suđenje 1983. godine muslimanskim intelektualcima je išlo pod ovim geslom – što i lingvistički ukazuje na Dizdarevićevu nespremnost da se adaptira na “socijaldemokratski” vokabular) izazivali genocide jer se nisu “distancirali od zla” Osmanlija. Stvarnost je upravo obrnuta, tamo gdje su muslimani imali “kleronacionalnu svijest” četnici nisu mogli provoditi svoja klanja jer su u tim dijelovima Bosne muslimani bili osvješteniji i bili su svjesni da im je jedino oružje koje su imali bila njihova vjera.
Ali možda se Zija zamisli nad svojom dijagnozom, ako će ga neko od kleronacionalista non-stop instrumentalizirati i tako poticati “iracionalnu osvetoljubivost kod srpskih velenacionalista” neka onda napravi radikalni korak kojim će šuknuti hodžama, neka se pokrsti, promijeni svoje ime u Žika Zidarević i time se izdvoji iz bošnjačkog korpusa. I neka zažmiri na činjenicu da se četnička kama 1992. godine nije zaustavila ni nad takvima.

U čemu je problem?

Zija je prototip ideološki nesavitljivog hard-core komunjare koji nikako da skonta da će, ako samo minimalno odstupi od svojih uvjerenja, koja su u međuvreemenu završila na smetljištu historije, moći nastaviti nesmetano sijati svoju mržnju prema vjernicima. Samo sada ne pod brendom “komunizam” nego “socijaldemokratija”. Sličnu tvrdokornost pokazuju i neonacisti, umjesto da odstupe od antisemitizma – jedine tačke razdvajanja od islamofoba – i nastave pod plaštom “kritike islama”, oni i dalje sami sebi skaču u stomak. Islamofobija, odnosno “kritika islama” je pancir koji ne samo da amnestira svako rasističko mišljenje, nego je ona pokazatelj njihove “prosvijećenosti”.

Ali Zija je drugačije odlučio. Vjerovatno je imao problem s tim da Oslobođenje protežira dojučerašnje neprijatelje bratstva i jedinstva koji su se nekako svi uhljebili na FIN-u i da ih sada mora oslovljavati s „kolega“ zbog uposlenosti u Willynom glasilu. Zijinu tragediju je opjevalo „Zabranjeno Pušenje“ u pjesmi „Srce, ruke i lopata“ (1987)

“Dođoše nova vremena
Izgubi se negdje Avdija
Zaboravili smo svi na njega
Imamo dovoljno bagera”

U njoj se tematizira sudbina onih koje je vrijeme pregazilo, Avdiju (Ziju) je zamijenio bager (Hafizović) jer je on sa svojom družbom s FIN-a i mantrama o “sekularno-civilnom islamu” (baš nedavno pročitah izlaganje FIN-ovca Dževada Hodžića koje je održao u okviru simpozija “Islamska scena u BiH” gdje kaže da je “sekularnost zapravo poruka islama”) instrument borbe protiv islama u javnom prostoru.

I ovo je nešto što Zija nije shvatio, da je Oslobođenje danas novina koja se orijentira prema kapitalističkim normama. Da cenzurišu tekst Borisa Dežulovića kad se ovaj šprda s Torabijem i vodom “Mujovačom” koja liječi sve boleščure, a flašira je Sarajevska pivara koja je u vlasništvu Muje Selimovića koji drži i Oslobođenje. Za pljuvanje po reisu i IZ-u nema cenzure, ali je ima kad se neko drzne kritikovati Vildanine Uncle Tom’s muslimane koji joj služe kao smokvin list i kojima je dala kolumnu “teologiju oslobođenja” jer je skontala da je islam u bosanskom društvu postao isuviše jak faktor da bi se protiv njega borilo Zijinim metodama.

Leave a Reply

*

captcha *