Američki slobodoumni ljudi, ili bilo ko drugi ko iskreno pogleda američke medije i političke komentare, već dugo vremena zna da su rasističke karikature Arapa i muslimana poslastica dana u SAD-u.

Bilo da se rasistički stereotipi promoviraju u filmovima kao što su Diznijev „Aladdin“ ili Schwarzeneggerove „Istinite laži“, ili kiseli komentari i upadice u elitnim novinama i televizijskim emisijama, američka medijsko-politička kultura se dugo ponosila demoniziranjem Arapa i muslimana. Tipično, uloženo je malo napora da se napravi razlika između ova dva pojma. Popularne slike prikazuju Arape i muslimane kao sklone nasilju, religijskom fanatizmu, te uništenju SAD-a i njegovih saveznika (posebno Izraela).

Postoji , naravno, podugačak registar akademskih studija koji razotkrivaju ovakve pokušaje i ksenofobiju u američkoj kulturi. U svom važnom radu, „Covering Islam: Kako mediji i eskperti određuju kako ćemo vidjeti ostatak svijeta“, Edvard Said bilježi da „ veoma pretjerano stereotipsko predstavljanje i neprijateljstvo“ je usmjereno protiv muslimana u američkim mainstream medijima. Suprotno od toga, Said govori da „ izraelske glasne i jasne religijske karakteristike se rijetko spominju u zapadnim medijima: tek nedavno su izišli neki osvrti na izraelski vjerski fanatizam.“ Slijedeći Saida, drugi naučnici su se fokusirali na pogrešno predstavljanje medija arapskog i muslimanskog svijeta. U dijelu „Islamska opasnost: Mediji i globalno nasilje“, Karim Karim ističe kako „muslimanski terorizam“ je često u fokusu medijskih komenatara i analiza, dok se Izrael gleda kao „ostrvo zapadnjačkih vrijednosti u moru arapskomuslimanskog barbarizma.“
d

Iako su glasovi protiv ove forme medijskog i političkog rasizma počeli da se dižu i da se šire kritikujući SAD i Izrael, to nije zaustavilo američke medije da promovira zamišljenu američku ljubav između američke javnosti i Izraela. Nakon 11.septembra, New York Times neispravno je tvrdio da se američka simpatija prema Izraelu uzdigla na nove visine, dok je u stvarnosti podrška manja (vidjeti Eric Boehlert, “The Times Misrepresents the American Public’s Support for Israel, Salon.com). U priči sa kraja 2006, Boston globe je izvijestio da je došlo do povećanja podrške za kompanije koje za svoje poslovanje koriste izralesku radnu snagu iako je zemlja “puna visoko edukovanih radnika kojima je engleski maternji i koji dijele kulturne afinitete sa zapadom”.

Američki autoriteti takođe se oslanjaju na navodne veze i kulturni afinitet između Amerikanaca i Izraelaca. Neokonzervativac Daniel Pipes tvrdi da „specijalni osjećaji“ među Amerikancima „za Izrael prenose se direktno na politiku. Dok američka javnost ne odobrava generalno vanjsku pomoć, ankete pokazuju da većina Amerikanaca snažno podržava ekonomsku i vojnu pomoć Izraelu.“ Kolumnist Boston Globea Jeff Jacoby slavi „zadivljujuću američku podršku“ i „solidarnost“ za Izrael, tvrdeći da „samo neko ko se nalazi daleko od američkog mainstreama može insistirati da izraelsko, prijašnje i sadašnje, vladanje nudi malo moralne osnove za privilegije nad Palestincima, ili da se američka politika orkestrira zbog jakog cionističkog lobija u Kongresu.“

Jacoby je sigurno upravu da oni koji pripadaju mainstream medijima neće imati takve kritičke osvrte na Izrael , ali ne može imati pogrešnije stajalište od onoga o navodnoj podršci američke javnosti prema Izraelu.Bezuvjetna podrška za Izrael je prvenstveno povezana za američku elitu, koja, iako se radi o manjini američke javnosti, govori najglasnije, zbog njene dominacije u američkkim političkim, ekonomskim i medijskim institucijama. Predanost ove glasne manjine da demonizira one koji kritiziraju Izrael (kategorija u koju bi lahko mogli uključiti većinu Amerikanaca) impresivnija je danas nego što je ikada bila.

Nedvosmislena podrška elite Izraelu, koji je glavna prepreka za ozbiljne mirovne napore na Bliskom istoku, je iznad bilo kakvog izazova ili korekcije. Aktivisti i progresivci diljem SAD-a moraju naučiti da bi bolje iskoristili svoju veliku snagu: američka javnost ima veliku rezerviranost u podršci Izraelu i podršci njihovih ratnih zločina. Isticanje i prenošenje naših kritika Izraelu direktno narodu jeste najefektivniji način da se suprostavi izraelskoj agresiji i terorizmu, kao i američkoj podršci za takve akcije.

I dok je istina da američka javnost često pokazuje jake simpatije prema Izraelu, takve simpatije nisu ni izbliza tolike kao što to izraelski i američki propagandisti žele da povjerujemo. U najboljem slučaju, američka podrška za izraelske akcije (kao što je napad na Liban) je podijeljena; u najgorem slučaju, ona je ozbiljno kritična. Prema jednoj anketi, ne više od polovine, tj. 50%, Amerikanaca koji su ispitivani sredinom 2006. godine, je podržavalo američke napade na Liban, i većina je krivila Izrael (kao i Hezbullah) za izazivanje daljnjeg nasilja. Većina je mislila da je „ izraelska vojna kampanja…otišla predaleko“. Anketa izbačena od strane Los Angeles Timesa takođe pokazuje podjeljenost u stavovima javnosti, gdje 43% vidi izraelsku invaziju i bombardovanje kao „opravdano“, dok 44% se suprostavlja i osjeća da je „opravdana ali pregruba“ ili „neopravdana“.

 

Čak i New York Times, u svom jednom članku, spominje veliku američku podršku za Izrael nakon 11.septembra, da bi našli da samo 50% Amerikanaca suosjeća sa Izraelom. Takve brojke su dokaz o jakom raskolu mišljenja američke javnosti prema Izraelu, prije nego neki dokaz „jake“ ili „većinske“ podrške.Druga istraživanja našla su slične podjele i nesigurnosti. Anketa Pew Research Center-a otkrila je da se američke simpatije prema Izraelu, što se tiče američke javnosti, kreću 37%-48%, u periodu od kraja 1997. godine do sredine 2005.godine. Nedavno, još novija studija u 2006.godini otkrila je podjeljenost između onih koji sebe smatraju ili „podržavateljima“ ili „jakim podržavateljima“ Izraela (45%) i onih koji ne podržavaju ni Izraelce ni Palestince (40%).
1-img_0420

Ako se nivo od 40-50% simpatije prema Izraelu smatra ozbiljnim dokazom „jake“ podrške javnosti, onda isto tako isti procenat koji je kritičan sugerira da postoji velika rezerviranost prema bezuvjetnoj pomoći Izraelu. Jedna anketa izvedena novembra 2005.godine pronašla je da skoro 4 od 10 Amerikanaca (39%) osjećaju da američka podrška Izraelu „glavni razlog da ljudi širom svijeta su nezadovoljni sa SAD-om“. 71% Amerikanaca koji su ispitivani 2002. godine smatraju da Amerika ne bi trebala da zauzme „nijednu stranu“ u izraelsko – palestinskom konfliktu. Istraživanja koje se odnose na duži period (1998-2006) došla su do istih rezultata: zavisno od godine ispitivanja, između 52% i 78% Amerikanaca je smatralo da SAD ne bi trebale da zauzmu niti izraelsku niti palestinsku stranu u konfliktu.

Ovo je veliko odstupanje od američke vanjske politike, koje demonizira palestinsko rukovodstvo kao ono koje promovira, a ne spriječava terorizam, dok predstavlja izraelske lidere kako se herojski odupiru opsadi koju su počeli susjedi Arapi i muslimani.

Mnogi su takođe jako skeptični zbog sve veće strane pomoći. Ankete stalno pokazuju da se Amerikanci protive sve većoj pomoći Izraelu. U osvit rata u Iraku 2003. godine, 57% Amerikanaca se suprostavljalo predloženom paketu pomoći Izraelu koji je iznosio 12 milijardi dolara (samo 29% ga je podržalo). Drugo istraživanje iz 2001.godine pokazalo je da 52% Amerikanca osjećaju da je 2,8 milijardi dolara pomoći Izraelu svake godine –„previše“.

Studije također pokazuju da većina Amerikanaca favoriziraju pregovore između Izraelaca i Palestinaca. Ovo je važno, jer takva podrška stoji u suprotnosti da odbacivačkom pozicijom američkih i izraelskih vođa, koji podstiču nasilje u izraelsko-palestinskom konfliktu, i koji su odgovorni za veliku većinu civilnih žrtava u konfliktu, te se stalno opiru rješenju o dvije države koja uključuje formiranje suverene Palestine i završetak 40-godišnje ilegalne okupacije.

Podrška javnosti za pregovore je u suprotnosti od oficijelnog stava vlade kada gledamo na pitanje pomoći Palestincima. Dok pomagači Izraela imaju ankete, koje stalno citiraju, a koje pokazuju da Amerikanci favorizuju pomoć Izraelu nad Palestincima, ovo je ipak pogrešno predstavljanje stvarnog stanja. Nedavna istraživanja (od 2001 do 2002. godine) pokazuju da između 57% i 62% Amerikanaca osjeća da SAD treba „izjednačiti pomoć“ između Izraelaca i Palestinaca „ako Palestinci se slože u uslovima sa Izraelom i mirovnom sporazumu.“ Neko bi očekivao da američke vođe (makar oni koji imaju minimalni privrženost demokratiji) krenu prema izjednačavanju ove pomoći još davno prije, uzimajući u obzir da su palestinske vođe iz Fataha priznali državu Izrael još prije 15 godina, i da su uključeni u pregovore dugo vrijeme. Na nesreću, američka politička elita dugo je preferirala da ignorira volju javnosti , oslanjajući se na vulgarna napadanja u kojima isključuju Palestince zbog opstrukcije mira …

 

U slučaju izbora Hamasa kao političke snage u Palestini, može se očekivati da će američka javnost suprostaviti izjednačavanju pomoći, uprkos pregovorima. Ovo može biti istina, ali ne može opravdati daljnje političke neuvažavanje mišljenja američke javnosti a koji se tiču izraelsko – palestinskih pregovora. Istraživanje Gallupa iz 2006.godine pronašli su da 66% Amerikanaca daju prednost uspostavljanju diplomatskih veza sa Hamasom, ako ovaj prizna Izrael. Ovo je u suprotnosti sa gledištem američkih političkih lidera, koji insistiraju da Fatah i izraelske vođe proglase rat protiv Hamasa u nastojanju da izbrišu demokratski izabranu organizaciju sa političke mape, prije nega da podupiru pregovarački proces.

Istraživanje razlika između mišljenja američke javnosti i mišljenja elite ne znači da je mišljenje američkog naroda uvijek tačno kada se radi o izraelsko – palestinskom konfliktu i Bliskom istoku. Ništa ne bi bilo dalje od istine nego tvrditi to. Veliki dio američke javnosti „pao“ je kao žrtva rasističkih stereotipa koji su usmjereni potiv Arapa i muslimana, koji su tako česti u medijskim komentarima i mainstream političkoj retorici. Prema jednoj studiji iz 2004.godini, 72% Amerikanaca se slaže sa izjavom da „Palestinci su bili indoktrinirani generacijama antiizraelskom i antiameričkom propagandom; oni uče svoju djecu da mrze Amerikance i Židove te da postanu teroristi.“ Isto tako 81% intervjuiranih se složilo da „ ne može biti mira na Bliskom istoku sve dok Palestinci ne prestanu učiti svoju djecu da budu teroristi i da mrze Izrael i Ameriku.“ Dok sa ovim očito napuhanim i neodgovornim pitanjima u anketi se može vidjeti krajna servilnost, ipak činjenica da se velika većina složila sa njima jeste zaista uznemirujuća činjenica.

Dok je američka javnost često „pala žrtva“ opakih i zapaljivih napada protiv palestinskog naroda, baš ova pogrešna tumačenja trebaju biti u žiži istraživanja aktivista koji ih trebaju izazvati i pobijediti. Jedna stvar je sigurna, a to je da sigurno ima puno mjesta da se mijenja shvatanje među američkom javnosti, za razliku od američke elite koja bestidno i tvrdoglavo podržava Izrael, te okrutno potiskuje bilo kakve kritike. Jedina nada za mir na Bliskom istoku leži u prosječnom Amerikancu, a ne u američkoj političkoj eliti.

Counterpunch.com

Preveo CrniLeptir

 

Leave a Reply

*

captcha *