IslamBosna.ba– Allah kaže: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.“ (En-Nisa, 58)

U današnje vrijeme veliki broj muslimana, naročito na internetu, je postao nemaran u preuzimaju riječi drugih osoba i postavljajući ih kao svoje. Oni često ne shvataju da ono što rade može prouzrokovati ozbiljne implikacije. Oni ne vide da čin nepoštenja- ozbiljno  kršenje povjerenja- koje njihovo ponašanje povlači sa sobom.

Na velikom broju islamskih foruma na internetu, pa čak i na islamskim internet  stranicama ponekad pronalazimo cijele tekstove koji su doslovno kopirani iz drugih izvora bez da su uvezani sa linkom ili referencom na internet stranicu gdje je prvobitno objavljen. Zaista, u prevelikom broju slučajeva čak ni autor originalnog teksta nije spomenut. Najgori slučaj od svega jeste da osoba koja objavljuje tekst pokušava da ga prikaže kao vlastiti.

Ovakvo pripisivanje pisanja drugih sebi danas je poznato kao plagijat, i smatra se zločinom.

Oxfordski rječnik engleskog jezika (1987) plagijat definira: „uzeti i koristiti kao vlastite misli, tekstove ili izume druge osobe“.

Plagijat je definiran u Random House Compact Unabridged rječniku (1995) kao: „upotreba ili približna imitacija jezika i misli drugog autora i njihovo predstavljanje kao vlastiti originalni rad“.

Šta islam kaže o plagijatu? Kada razmotrimo ovo pitanje nalazimo da nije od islama. Doista, postoje dobri razlozi zbog čega je naša islamska dužnost da pripišemo izjave i tekstove osobama koje su ih u originalu izjavile i napisale te tekstove.

Prvo, oslobađa odgovornosti osobu koja se poziva na tekst da bude odgovorna za sve posljedice i implikacije koje povlači sadržaj teksta. Ako je izjava istinita, onda osoba neće dobiti nezaslužene zasluge za uspjeh nekog drugog. Ukoliko je izjava lažna, sprečava osobu koja citira da bude odgovorna za grešku.

Ovo je jedan od glavnih razloga zbog čega je islamska nauka prenošenja hadisa razvila- isnad (op.prev. isnad ili sened je spominjanje ljudi koji su prenijeli hadis). Zaista, islamska civilizacija je prva u svijetu koja je razvila i kodificirala i precizirala nauku navođenja izvora. U klasičnom diskursu ove nauke ono što se sad zove plagijat je bilo poznato kao tedlis (obmanjivanje tj. lažno pripisivanje).

U kontekstu autentičnosti nauke prenošenja hadisa je rečeno: „ Ko vas citira kao svoj izvor izvršio je svoju dužnost“. Ovo je dužnost u pružanju redoslijeda prenošenja tako da izjava može biti autorizirana i potpuno pripisana njegovom izvoru.

El- Gazali nam prenosi da je Ahmed b. Hanbel jednom upitan za slučaj kada osoba pronađe rukopis koji sadrži prenošenje hadisa. Pitanje je bilo da li je u redu da kopira hadis iz rukopisa prije nego što ga vrati njegovom vlasniku. Ahmed je odgovorio na pitanje rekavši:  „Ne. On prvo mora dobiti dozvolu. Onda može pisati“.

Zaista, pozivanje na izvore uspostavlja povjerenje. Ovo je vjerska dužnost koju je Allah naredio u Kur’anu: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate…“ ( En-Nisa, 58)

Pripisivanje zasluga sebi za ideju nekog drugog je svakako kršenje povjerenja. To je nedobronamjerni čin prema osobi čija je zapravo ideja ili rad.

Allah kaže: „O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne proigravajte“ (El-Enfal, 27)

Preuzimanje zasluga za riječi ili ideje nekog drugog je čin prijevare i namjerna laž.

To je razlog zbog čega je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Onaj ko pripisuje sebi ono što mu nije dato je kao onaj koji nosi dvostruki plašt obmane“ (Ibn ‘Abd el-Berr, Džami el-Tehsil (1/98))

Ibn el-Menzur na sljedeći način komentariše navedeni hadis:

„Osoba koja sebi pripiše ono što joj nije dato je ona koja kaže da joj je dato nešto što nikada nije bilo njeno ili ona osoba koja sebi pripiše talenat koji stvarno ne posjeduje  implicirajući da je Allah darovao ovim stvarima ili da joj ljudi pripisuju zasluge za ono što nikada nije bilo njeno.

Na taj način, osoba je počinila dvostruku laž. Prvo, pripisuje sebi ono što zaista nije njeno ili tvrdi da posjeduje ono što stvarno ne posjeduje. Drugo, laže u pogledu davaoca- ili Allaha ili drugih ljudi.“  (Lisan el-Arab, 1/247)

Osoba koja uzima zasluge za pisanje drugih ljudi i njihove ideje pripisuje sebi ono što joj nije dato.

Ovako su brojni učenjaci hadisa shvatili Poslanikovu izjavu.

Hadiski učenjak Hammad shvatio je ovo Poslanikovo upozorenje. On je kazao: „Izvršilac tedlisa ne može izbjeći a da se ne opiše kao onaj kojem su pripisane zasluge za ono što mu nije dato“.

Već smo spomenuli da je u nauci isnada tehnički izraz za lažno pripisivanje  tedlis. To je kada narator namjerno izostavlja izvor kako bi njegov lanac prenosilaca izgledao jači nego što to zaista jeste. Često je uključeno da narator preuzima zasluge da je čuo hadis od uvaženog izvora od kojeg zapravo nije čuo hadis. On to radi izostavljajući manje bitne posredne prenosioce i pripisujući zasluge tim posrednim prenosiocima kao njegovom direktnom izvoru.

Hadiski učenjak Džerir b. Hazim se složio, kazavši: „Najmanje za šta je kriv jeste što su ljudi pomislili da je čuo nešto što on zapravo nikada nije čuo“.

‘Abdullah b. Mubarak: „Ja bih radije bio oboren s neba nego da budem kriv zbog lažnog pripisivanja“.

Iz svega ovoga možemo jasno vidjeti da je plagijat grijeh.

A Allah najbolje zna.

Autor: Šejh Halid b. Sa’ud el-Rašud,

Predsjedavajući sudija saudijskog Odbora za pritužbe

IslamBosna.ba