Dan prvi: Nezuk – Kamenica. Voda

Čekajući na akreditacije koje nas označavaju učesnicima marša, a koje bi organizatorima omogućile da nam olakšaju logistiku (voda, hrana, konak) iskoristih priliku da upoznam svoje saputnike u čijem ću se društvu nalaziti sljedeća četiri dana. U autobusu nemadoh vremena za to. Iz Sarajeva smo krenuli oko 4 h sabahilde i skoro sve vrijeme na putu do našeg odredišta, mjesta Nezuk, provelo se u nekakvom polusnu.

Obreh se u društvu zanimljivih osoba, Indonežanina Muhammeda Ihsana, apsolventa Međunarodnog univerziteta u Sarajevu, koji je u cunamiju izgubio oba roditelja. Turkinje Erve s istog univerziteta koja je svoj konačni povratak u Tursku, nakon uspješne odrane diplomskog rada, odložila mahsuz da bi mogla prisustvovati Maršu mira. Erva je u Bosnu došla jer nije htjela praviti kompromis “hidžab” ili “studij”, te je uz mnoga odricanja življenja u njoj stranoj sredini, ne koristeći olakšicu “prisile” završila fakultet u Sarajevu. Inače je iz stambolske mahale Fatih koja slovi za centar islamske renesanse cijele Turske.

Dobar dio stvari koje će nam biti potrebne tek na kraju dana natovarismo na jedan kamion koji ih je onda prevezao do prvog konaka.
Maršu mira se priključismo bez akreditacija, zbog ogromne gužve koja je vladala na punktu za prijavu. Ove godine je učešća uzelo oko 6.000 osoba – rekordan broj do sada. Uz ispraćaj lokalnog stanovništva Nezuka, koje je prije 15 godina, u julu 1995. godine dočekalo izbjegle Srebreničane iz suprotnog pravca, krenusmo na marš. S munare seoske džamije su odjekivale ilahije, koje ćemo čuti i dobra 2-3 km poslije, dok smo oko 9 h kretali na put dug 110 km. U samom startu od organizatora smo dobijali po čitav hljeb, konzerviranu ribu i paštete.

Uz ogradu, pokraj glavnog seoskog puta, bile su izložene originalne fotografije scena iz Nezuka 1995. godine kad je napaćeni narod iz Srebrenice pješice stizao u Nezuk. Fotografije uplakanih žena i prestrašene djece u naramku majci. Muškaraca na nosilima, nogu punih rana od trajnog marša.

Čim napustismo selo poučan prizor – da bi učesnike marša iole prisilio da se prilikom silaska niz jednu stranu drže puta, organizator je postavio traku s natpisom “Pazi, mine”. Ovo nije spriječilo nekoliko momaka da i pored toga skrati put za nekih desetak metara stavljajući sebi na odgovornost ispravnost teze o postavljenoj traci; da li je tu istinski zbog mina ili se radi o malom triku pokušaja usmjeravanja kolone marša.
Bilo kako bilo, prepoznatljiv brend bošnjačkog ponašanja je ignorisanje sistema i djelovanje mimo smjernica nadređenih, pa makar to bilo opasno i po život. Zemlje Zapada u koje blejimo nisu jake zahvaljujući pojedincima nego uspostavljenom sistemu koji vlada i koji opstaje neovisno od individue. Najbolji primjer je činjenica da u jednom takvom sistemu nepismen, glup i legasteničan insan može biti predsjednik najmoćnije nacije na svijetu. A može, jer on kao jedinka uopće nije bitan u svemu, nego je jedan mali točkić, svakog časa zamjenjiv unutar sistema.
Malo kasnije prođosmo nekoliko puta preko (jednog te istog?) potoka, preko kojeg bijahu postavljeni provizorni prijelazi od svježe bukovine. Učesnici ranijih marševa spomenuše da je ovo poboljšanje u odnosu na ranije godine kad se preko potoka gazilo.
Inače, cijeli put nas je vodio kroz muslimanska sela, u kojima se vratio tek poneki mještanin (većinom žene, muškarci su pobijeni) i u kojima se osjetilo tradicionalno gostoprimstvo. Iako smo zbog dugog čekanja na akreditacije (koje nismo dobili) bili na začelju kolone nije nas zaobišla nafaka koja nam je propisana. Prije nas je prošlo 5-6 hiljada duša, a opet smo nailazili na širokogrudne mještane koji bi nas častili kahvom. Indonežanin Muhammed, kojem sam pojašnjavao historijske činjenice vezane za rat i Srebrenicu, čudio se kako Bošnjaci između vode i kahve i na vrućini od +30°C radije biraju ovo drugo. Na jednoj takvoj “kahvi snoguši” (kahva koju smo s nogu pili) upoznadoh Nijemca Svena, oženjenog Bošnjakinjom s kojom živi u Hamburgu, koji je u Bosnu mahsuz došao da učešćem na Maršu oda počast žrtvama. Na kahvama i predasima sam upoznavao ljude različitih nacionalnosti, od dvoje Katalonaca koji su već u septembru 1995. godine bili u Tuzli da pomažu izbjeglim Srebreničanima, preko dvoje italijanskih novinara kojima je marš predstavljao vidni napor te ih pozvasmo da se kod nas okrijepe, pa do grupe (frankofonih) Švicaraca u pratnji nekog Bošnjaka. Ipak, najpoznatiji nebošnjački učesnik bila je neka profesorica iz Francuske koja je već petu godinu uzastopno na Maršu i za koju se i lokalno stanovništvo raspituje. Naučila je nešto bosanskog, a cijeli marš prepješači u dimijama. Ljudima bi dijelila fotografije koje je snimila prošle godine, a na kojima bi se oni nalazili.

Prvi veći odmor smo imali u selu Snagovo, gdje smo klanjali podne i ikindiju. Od mještana smo kupili nešto voća da se okrijepimo. Jedan dio sljedeće dionice do prvog konačišta u selu Kamenica je bio prilično nezgodan. Taj dan je bio prvi bez padavina, a kiša je stvorila blatnjave predjele onemogućujući normalnu prohodnost. Doda li se tome činjenica da smo tu dionicu prolazili zadnji, onda se da nazrijeti količina blata koja nam je dosezala i do članaka. Ljudima bi ostajale cipele u blatu, jedna Švicarkinja je tih stotinjak metara dionice savladala samo uz tuđu pomoć.
Tim prije smo bili sretni kad smo ubrzo, ispod padine na kojoj smo bili, ugledali selo Kamenicu koja je bila mjesto našeg prvog prenoćišta.

Spustismo se u Kamenicu. Dočekaše nas sokom, kahvom i “kolačima” (ovako u Kamenici zovu čajni keks :)). Ljudi iz sela s nekoliko obnovljenih kuća su učesnike Marša zvali sebi u avliju na ručak. Ne odbismo poziv i nađosmo se pred prvom kućom do džamije, kod Zumre, kod koje će te večeri na konaku biti desetak najmlađih učesnika Marša. Nakon kratkog okrepljenja uz kahvu (u međuvremenu je i Muhammed pribjegao u bosansku frakciju po pitanju konzumiranja kahve) otišli smo do šatora predviđenih za spavanje da uzmemo stvari i da se pridružimo ekipi hatiba Fahdove džamije u Sarajevu, poznatog Muderisa koji je na Maršu bio sa 50-ak svojih bivših boraca iz 4. muslimanske iz Konjica. Ova odluka će umnogome doprinijeti poboljšanju kvalitete doživljaja Marša.
Ne bi nafake da u privremenom šator-naselju i večeramo, kako smo zadnji stigli, posegnusmo za zalihama koje smo ponijeli od kuća kao i provijantom koji nam dadoše u Nezuku. Ali kod Zumre nas je čekao naš dio, skuhana čorba od pasulja, domaći hljeb, hurmašice i nezaobilazna kahva.
Opstrukcije s kojima se bošnjački povratnici susreću u Republici Krmskoj su plod maštovitog plana sprečavanja povratka muslimana na “viševekovnu srpsku zemlju.” Zumra nam ispriča jedan. Naime, isti doček kao i nama taj dan htjela je da pripremi učesnicima marša prošle godine. Da bi baš na taj dan, sasvim slučajno – podrazumijeva se, četnička elektrodistribucija cijelom selu isključila struju. Slično se desilo prije neku godinu kad su u nekom bošnjačkom selu, također u zvorničkoj općini, pored struje isključili i vodu, tako da je narod koji je tu došao zbog otvorenja džamije bio primoran da uzima tejemum.

Poslije klanjanja akšama i jacije namaza zaspali smo u džamiji u Kamenici i iako me oko ponoći probudilo hrkanje izvjesnog Ibre, zbog kojeg sam 2h spavao u haremu džamije na klupi, dok me ponovo nije probudila hladnoća, kvalitet noćnog zatišja je bio svjetlosne godine bolji od onog na mjestu za spavanje koje su predvidjeli organizatori, gdje je pod šatorima spavalo 5-6 hiljada ljudi, nerijetko se ponašajući kao u kakvoj kafani.

Dan drugi: Kamenica – Konjević Polje. Šuma

Pri samom izlasku iz Kamenice opet nas dočeka blato. Neki iz naše grupe su pokušali da ga zaobiđu, te smo ih morali čekati dok nam se ponovo ne priključe. Drugi dan se morala savladati planina ispod čijeg je podnožja u mjestu Udrč vladala velika gužva, jer se moralo ići jedno za drugim, te je kolona bila tanka kao konac. U tom mjestu je bilo i zadnje punjenje flaša vodom, sljedećih 3 h nećemo imati mogućnosti da se osvježimo, a ni cisterne vode nisu imale pristupa zbog neprohodnosti. U Udrču, pored rijeke Drinjače, pridružila nam se grupa od pedesetak Turaka, koji su se na ovaj način sjećali nekog Turčina koji je 1993. poginuo u Bosni. Ovo je još jedan od pokazatelja da ne moraš biti Bošnjak pa da te pogađa tragedija Srebrenice, prisustvo mnoštva ljudi iz raznih krajeva svijeta tih dana na Maršu (kao i ne samo odsustvo, nego i potpuna nezainteresovanost Bošnjaka koji su tih dana pomnije pratili SP u fudbalu ili planirali odlazak na more) svjedoče da se identifikacija sa srebreničkim masakrom ne ostvaruje preko jezika ili nacije nego preko savjesti i solidarnosti.

Nažalost, na toj dionici sam bio svjedok i manje lijepih stvari, i to baš onih na koje je organizator ukazivao. Pored mene, kao krepala lešina, prođe lik čija je kreativnost u nizanju psovki bila za Ginisa. Još me više začudi da nije bio kakvo balavče kako to obično biva, koji psovkom nastoje nadomjestiti manjak samopouzdanja, nego se radilo o odrasloj osobi od nekih 50 godina. Majica koju je nosio oda mu političko opredjeljenje, na njoj je bio “nikad prežaljeni sin svih naroda i narodnosti” Josip Broz. Sjetih se odlomaka iz knjige Antuna Hangija o običajima bosanskih muslimana, da nikad nije čuo muslimana da psuje, za stotinjak godina od objavljivanja knjige po tom pitanju Bosnu kao da su naselili vanzemaljci. Danke, Jožek!

Na drugu stvar je još eksplicitnije upozoravano, a to je zabrana konzumiranja alkohola zbog poštovanja žrtava Srebrenice. Očigledno da je nekima dvodnevna apstinencija od piva poremetila bioritam, te su kao zombiji okupirali prostor iza granapa koji se nalazio oko 1 km udaljen do cilja. Ne skontah ih na prvu te se zaputih među njih (jedini kriterij mi je bio da ima hlada). Kad primijetih da sam u minskom polju limenki, to i refleksno naglas obznanih:
“Ovdje je kao u birtiji, hajmo odavde“, predložih svojim saputnicima. Nekima iz “birtije” ne bi pravo da ne dijelim njihovu oduševljenost alkoholom, te mi dobaciše da ako mi se ne sviđa mogu otići.
“Pa to upravo i radim.” Ostadoše ”nabrajati”, a mi se izmaknusno pedesetak metara od mobilne “birtije” koju u šali prozvasmo “Kod tri kapljice”.

Na mjesto predviđenog konaka u Konjević Polju dođosmo relativno rano. Čekajući da se svi okupimo i krenemo do džamije u selu Pobuđe, gdje ćemo konačiti s Muderisovom ekipom, naiđosmo na još jedan prizor “multipolarnog identiteta Bošnjaka”. U papratju obližnje šume, gdje smo ovaj put imali večeru, iz grupe momaka se izdvojio jedan da obavi telefonski razgovor na mobilnom, zaustavivši se tik ispred nas. Zaštita od sunca mu je bila zastava sa šehadetom na glavi, a svom sagovorniku u telefon je psovao majku što nisu tekbirali za vrijeme hoda. Niđe veze. Osim kod nas. „Gore Meka, dolje Majorka,“ izraz je koji koristi njemački daija Pierre Vogel da ukaže na paradoks kod muslimanki da na glavu stave mahrame, hodajući istovremeno u uskoj i prozirnoj odjeći. Nešto slično je bio i ovaj prizor.
Nakon jednosatnog hoda stigosmo do džamije u Pobuđu gdje zatekosmo Konjičane. U haremu džamije zanimljiva slika. Jedna do druge leže sahranjene dvije „Čeliković Muške“. Jedna od druge starija nekih četrdesetak godina. Muslimansko žensko ime „Muška“ (odnosno „Muškija“) često je u istočnoj Bosni. Kad bi se kod roditelja zaredom rađala ženska djeca, roditelji bi nadijevanjem imena „Muškija“ pokušali prekinuti „negativnu seriju“, iz agrokulturnih razloga, muško dijete bi radilo na polju i na njivi i nije „raskućavalo“ imanje.
Nakon dva dana hoda bez tuširanja, u gasulhani džamije u Pobuđu, tamo negdje pred akšam se „ogasulih“. Kad je jedan prijatelj iz grupe vidio da me nije “prikinulo”, i on se istušira.
Ponukan iskustvom prošle noći, kad od hrkanja nisam mogao spavati, razapeh šator pored kabura i tu dočekah sabah. Iako je temperatura preko dana prebacivala 30°C, noći su bile hladne.

Dan treći: Pobuđe – Gornji Potočari. Sunce

S tekbirima krenusmo iz Pobuđa. Krenuli smo prilično rano, a glavnina kolone je ostala iza nas tako da smo na jednom mjestu morali čekati oko 2 h dok nas drugi ne sustignu. Jedan manji dio puta ovog trećeg dana nas je vodio kroz srpska imanja, voćnjake, njive. Na jednom brdašcu ugledasmo novosagrađenu pravoslavnu crkvu. Prošle godine je nekakva dječurlija, igrajući se šibicima, nehotice zapalila jedan stog sijena, što je četničkim medijima došlo kao kec na desetku da ukažu na pravo lice balijske rulje koja se sruči na “Srpsku”. Čak su postavili i policajce pored crkve, jerbo mi muslimani smo poznati po tome da rušimo sakralne objekte drugih vjera. Na ovoj dionici je bilo nekoliko česmi koje su podigli Srbi. Inače, tokom cijelog Marša smo prolazili pored brojnih izvora, hajr česmi i bunara. Na ovom dijelu se desio i jedini ozbiljniji incident vezan za zdravlje jednog od učesnika, naime, jednom čovjeku je pozlilo, haman da je dobio srčani, te je helikopterom prebačen u bolnicu u Tuzlu. Naknadno ćemo saznati da nije bilo ništa opasno. Inače, treći dan je uzeo danak napora, Crveni križ je imao pune ruke posla, najčešće povrede su bile žuljevi i kardiovaskularne smetnje, što ljude uopće nije ometalo da i dalje puše cigarete. Na nekih 10 km od Potočara Crveni križ je dijelio hranu (kifle) i piće. S kamiona su ih bacali pristiglim učesnicima Marša. Scena je na trenutak izgledala kao da je ratna godina. Kifle dobih preko veze, jer je na kamionu jedan od raspodjeljivača bio neki bratko s dugom bradom. Kad me je ugledao, bacio mi je kifle preko reda. Tu upoznasmo i jednog dedu koji je s nama krenuo iz Kamenice (mjesto prvog konaka), kojem su bile 84 godine. Na sebi je imao nekakve pohabane cipele, lične stvari je nosio u običnoj plastičnoj kesi koju dobijete u dućanu. S jedne strane mi, 3 puta mlađi od dede, s napucanim “ekvipmentom”, McKinley oprema, folovi-golovi i vučemo se k’o prebijene mačke zadnje kilometre marša. Dedo je bio k’o čigra. Ode ispred nas i ne stigosmo ga. Samo se zgledasmo…
Usto nije bio najstariji. Najstariji je bio neki dedo iz Tinje kojem je bilo 89 godina. Njega smo usput viđali, kasnije u Potočarima ćemo kahvenisati s njim.
Zadnjih kilometara do Potočara na Maršu nam se pridružio i Haris Silajdžić. Poselamih se i rukovah s njim. Moralna podrška ma od kakvih anonimusa mu je tih trenutaka dobro došla. Pošto “uz suho gori i sirovo”, Harisa su izviždale žrtve demagoga o “tri zaraćene strane”, koji u svakom probošnjačkom političaru vide federacijski pandan Dodiku.
Zadnje kilometre pred Potočare, prolazeći kroz mjesta Pale i Budak, tek mi bijaše jasno da su glave porodica koje su nam nudile kahvu i osvježenje – pobijene. Iz kuća su provirivale samo ženske glave, vrijedno služeći napitke učesnicima marša, odužujući se na taj način za uspomenu koju drže živom na njihove ubijene.

Odjednom – memorijalni centar u kojem se nalazi nekoliko hiljada mezara, s istim nišanima. U mezarima se sahranjuju isključivo muškarci ubijeni 11.7. 1995. Mnogobrojna imena, svih starosnih dobi, osoba koje ne potiču iz Srebrenice, ali u koju su protjerani iz okolnih sela i mjesta. Svježe iskopane humke za 775 osoba kojima će se klanjati dženaza na sutrašnji 11.7.2010. Pognutih glava ulazimo u memorijalni centar. Isklesana imena 8.372 ubijenih, među njima su i oni čije kosti još nisu pronađene. Nakon ukazivanja kraće medicinske pomoći koja je bila neophodna nakon 110 km pješačenja stajem u formirani špalir na kojem će biti izneseni tabuti iz tvornice akumulatora, iza koje su četnici ubili najveći broj Srebreničana, pa do memorijalnog centra. Od umora nisam mogao stajati na nogama, ali uprkos tome nisam htio da šehidima uskratim svoje poštovanje te preko svojih ruku prebacih oko 100 tabuta. Neki su lahki kao pero, možda se u tabutu nalazi jedna jedina kost koja je pripadala ubijenom. Na pročelju tabuta oznake sekundarne (sekundarnih) masovne grobnice u kojoj je rahmetlija nađen. Od pojedinih su posmrtne ostatke nalazili čak i na tri različita mjesta. Tuga se razlila nad poljanom. Kako li je bilo tim ljudima u zadnjim trenucima njihovog života?

Odlazimo prema Gornjim Potočarima gdje ćemo u tzv. “šehidskoj” džamiji biti na konaku. Sutra je dan dženaze za 775 muslimana i iz torbi vadimo zadnje komade čiste odjeće što su nam ostali da s maksimalnim dostojanstvom sutradan klanjamo dženazu. Poslije sabah-namaza (i ponovnog tuširanja u gasulhani) spuštamo se u Potočare gdje su se u međuvremenu počeli okupljati ljudi iz cijele Bosne i svijeta.

Dženaza

Sunce nemilosrdno prži s neba, ogromna masa ljudi se sjatila u Potočare. Kasnije će javiti da je 50.000 ljudi došlo na dženazu – najveći broj do sada. U oskudnom hladu fabrike akumulatora čekamo da počne dženaza. Najstariji učesnik marša, 89-godišnjak iz Tinje, sjeda pored nas. S moje desne strane on, kao simbol prolaznosti i vehnila, a s moje lijeve sjede tri curice od nekih 3-4 godine iz Kalesije, kao simbol budućnosti, života i nade. Došle na dženazu nekome svome. Pomislih na svoju djecu. Pomislih na dijete ubijeno 11.7.1995. u Potočarima jer je njegov plač zasmetao jednom četniku te ga je zgazio kao mrava. Na prizor rastečenih crijeva, skamenjenoj majci je cinično odgovorio da je uspio dijete smiriti jer sada ne plače.
Smjenjuju se govori VIP političara. Sadržaj poruke je uglavnom namijenjen Zapadu. Jedni ga mole da ukine vize (reis), drugi ga optužuju da je nijemo posmatrao genocid (Erdoan). Preživjele koji su došli da pokopaju svoje mrtve niko i ne spominje. Oni su sami sa svojim bolom.
Počeše s pronošenjem tabuta do mezara, plač na kaburovima, žene padaju u nesvijest. Na nekim mezarima puno se naroda okupilo, familija je čak uspjela organizovati pokojeg hodžu da prouči sure iz Kur’ana. Na nekim kaburovima 2-3 osobe. Mahom ženske. Čitaju transkripciju Jasina, moleći se za duše umrlih da im se Allah smiluje i olakša. Ohrabrujuće je gledati da su ljudi, barem nakratko, ujedinjeni u vjeri u Allaha. Možda će danas mnogi tek moći okrenuti novi list u svom životu jer sada znaju da su njihovi ubijeni šehidi konačno našli smiraj…

U Potočarima čekamo 2 sahata u autobusu da se maknemo s mjesta. Nepregledna kolona autobusa i privatnih vozila se kreće prema Bratuncu.

U Sarajevo ulazimo u akšamsko vrijeme. Finalna utakmica Svjetskog prvenstva u nogometu je u punom jeku. Ispred kafića načičkana mladež. Bez daha prate ishod.

Dotle se nad novih 775 mezara spušta noć. Prva noć u kojoj duše mrtvih čekaju proživljenje na Sudnjem Danu pa da budu pitani zbog koje krivice su bili ubijeni.{morfeo 53}

Leave a Reply

*

captcha *