U knjizi “Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije” Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi – kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i “isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine”.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali… Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane “poluperiferije koja-dobro-radi”. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1. Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je “kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene”. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje “baze” za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler – ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

ekonomska_kriza_20-ih

Problem “građanske” Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u “manjem srednjem sloju”, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz “srednjeg sloja” obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

“Veći niži sloj” ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. “Nosioci znanja” iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim. Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom “Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan”. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali “klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili”. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

musliman_u_dzamiji

Podjela na “retrogradni islam” i progresivnu “građansku” demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka “progresivna” demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, “dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja”. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: “Narod Pakistana spreman je za revoluciju”. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje “retrogradne” ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu “koriste” ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj “pravi” cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu “koristi” islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić & Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić & Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

 

Piše: Andrej Nikolaidis

Preuzeto sa: e-novine.com

Leave a Reply

*

captcha *