Carla Bruni, teta koja je zadnjih hefti stajala u žiži pažnje žute štampe, navukla je na sebe gnjev zbog intervjua objavljenog u francuskim novinama L’Express. Brunijeva, prototip žene 21. stoljeća iz modnih magazina "“ Gucci na nogama, Botox u usnama, slama među ušima, komentarisala je medijsku hajku na nju i njezin najnoviji ulov. Nakon Micka Jaggera i Donalda Trampa, francuski predsjednik Sarkozy je od Champs Elysses napravio kulisu latinoameričke sapunice. "Da su za vrijeme nacista ljudi imali internet, još više Jevreja bi bilo deportovano u koncentracione logore, jer bi se lakše mogli denuncirati." Malo ko je uopće razumio buru koja se digla, a s njome i drvlje i kamenje koje se kasnije strvalo na Brunijevu, koja se usudila usporediti svoju s patnjom Jevreja na nacistički okupiranim teritorijama Evrope. Madame le president se požurila izviniti za svoje "˜neprikladno’ poređenje. Zbunjenost je time veća jer i sam Sarkozy ima jevrejske korijene, njegova majka je potomak sefardskih Jevreja iz grčkog grada Soluna.

Tako su čitaoci žute štampe saznali da je igra vatrom vađenje iz konteksta divljanja nad Jevrejima i kalemljenje njihove patnje na patnju drugih.

Ni akademski krugovi nisu pošteđeni nadziranja onih koji na druge epohe ljudske historije prenose zločine od ’33 "“ ’45. Čak i ako su ti zločini počinjeni po istom šablonu.

I ono što je Carla Bruni za publiku koja naginje traču, glamuru i šundu, to je francuski historičar Olivier Le Cour Grandmaison za akademske krugove. Helem, u knjizi "Coloniser, exterminer" (Kolonizirati, uništiti) Grandmaison navodi primjere ophođenja prema Arapima od strane Francuza za vrijeme francuske okupacije Alžira. Tvrdi da su metode kojima su Francuzi htjeli "umiriti" Alžir, masakri nad zarobljenicima i civilima, racije, uništavanje agrokulture "“ bili eksperimenti koji su u Trećem Rajhu s Hitlerom kao zločincem i Jevrejima kao žrtvama, doživjeli kulminaciju. Grandmaison citira radove izvjesnog Eugèna Bodichona napisane 1846. godine koji je bio pasionirani zagovarač ideje uništavanja "˜bezvrijednih rasa’ "“ što je u prvom redu značilo Arapa. Iz svega navedenog Grandmaison zaključuje da holokaust koji se desio Jevrejima ima slične historijske događaje kao i razni genocidi nad drugim narodima koji su se odvijali po istoj mustri i nakon 1945. godine.

Ova "˜revizija historije’ digla je na noge Pascala Brucknera, pasioniranog zagovarača ideje cionizma, koji se okomio na Grandmaisona argumentom da nema potrebe za nacificiranjem historije da bi se ukazalo na odvratnost zločina nad drugim narodima. Kao i u slučaju Brunijeve, poruka je ista: ono što se desilo Jevrejima je unikatno u historiji i svaka pomisao za bilo kakvim pokušajem stavljanja Hitlerovih zločina u bilo kakav drugi kontekst, odnosno pripisivanje patnje Jevreja bilo kome drugome (ma ko to bio, ili Carla Bruni ili Alžirci) samo je po sebi zločin. U slučaju insistiranja na ovakvom stavu izlažete se opasnosti da postanete "˜antisemit’.

Postavlja se pitanje: zbog čega je važno insistirati na jedinstvenosti holokausta kad jedni sistemi sistematski uništavaju druge narode (Kemalovci s Armenima, Srbi s Bošnjacima, Hitler s Ciganima, Hutui s Tutsijima) i svi ti zločini imaju elemente genocida kakav je Hitler provodio nad Jevrejima?

Živimo u vremenu kad smo "overnewsed and underinformed" "“ samo putem informacija iz medija znamo šta se dešava u svijetu. Zbog čega se to dešava ostaje nam nejasno. U svojoj knjizi "Holocaust Industry", historičar Norman Finkelstein koji je i sam Jevrej i dijete roditelja koji su preživjeli Hitlerove koncentracione logore kaže:

Navod
"Svi historičari koji se bave holokaustom slažu se da je on neuporediv, ali samo mali broj  – ako uopšte "“ zbog čega. Svaki put kad se opovrgne jedan argument o njegovoj neuporedivosti dođe se s novim. U konstrukciji holokausta, njegova neuporedivost je aksiom. Poželjno ju je dokazati, a nju opovrgnuti je isto što i negirati sam holokaust…
Iz tvrdnje da je holokaust neuporediv proizilazi tvrdnja da se on ne može racionalno shvatiti. Ako u historiji ne postoji nijedan usporediv događaj, onda ga historija i ne može obuhvatiti. Holokaust je neuporediv jer je neobjašnjiv. A neobjašnjiv je jer je neuporediv. Iz ove perspektive, svako njegovo racionalno razumijevanje znači njegovu negaciju. A ko holokaust uspoređuje s patnjom drugih, on čini "apsolutnu izdaju jevrejske historije".
U tvrdnji o njegovoj jedinstvenosti sadržano je da je on bio jedinstveno zlo. Patnja drugih, ma koliko bila užasna, ne može se s njim porediti"¦
Zbog čega se insistira na toj neuporedivosti? Ponajprije jer neuporedivost podaruje jedinstvenu moralnu poziciju. Po Edvardu Aleksandru, neuporedivost holokausta je "moralni kapital’; Jevreji moraju podići pravo nad "ovim dragocjenim blagom’"¦"

Drugim riječima, glavna okosnica cionizma kao ideologije je holokaust počinjen nad Jevrejima Evrope. I isto kao kad katolička crkva insistira na tome da je kod Isusa kakvog oni propagiraju sve unikatno [iako su centralni koncept trojstva "maznuli" od staroegipatskog kulta Ozirisa, Horusa i Izide koji su bili "˜tri Boga u jednom’ ] i na sve moguće načine pokušava ušutkati one koji ukazuju na to da je u kršćanstvu sve "ili ukradeno od Jevreja ili od pagana" (Karheinz Deschner), tako i cionisti na sve načine pokušavaju održati teoriju neuporedivosti patnje Jevreja i kako je papa u stanju ekskomunicirati one katolike koji ne dijele tu dogmu (Hans Kung npr.). Tako se vrši hajka na one koji stavljaju u pitanje cionističku dogmu neuporedivosti. Zvali se oni Bruni ili Grandmaison.
 

Leave a Reply

*

captcha *