Njihova uloga misionara bi bila najefektivnija ako bi se radilo o konvertitima, osobama koje su za vrijeme svoje karijere kao nemuslimani uživali određeni status, a onda prelaskom na islam iskoristili pozitivni utjecaj na svoje fanove.

U takvim razmišljanjima kao praktični primjer se navode Jusuf Islam ili Muhamed Ali, koji su svoju popularnost iskoristili za promoviranje islama.

Ako se ova „pozitivna da’va“ pokazala uspješnom, da li je ona primjenjiva i u svom suprotnom obliku: da se na muslimane pokuša negativno utjecati servirajući im osobe muslimanskog bekgraunda koje stoje u žiži javnosti, a koje s islamom imaju veze kao Hitler sa slikarstvom? Probati se može…

Prvi pokušaj izgradnje takve „muslimanke“ kao identifikacione figure bio je slučaj Sibel Kekili, koja je igrala glavnu ulogu u filmu „Gegen die Wand“ (Glavom u zid) njemačko-turskog režisera Fatiha Akina, koji je dobio glavnu nagradu na uglednom festivalu filma u Berlinu („Berlinale“).

Sibel je rođena 1980. u Njemačkoj kao kćerka turskih gastarbajtera i majku i oca označava kao „relativno moderne muslimanske roditelje.“ Roditelji je nisu prisiljavali da nosi hidžab (što implicira da je element sile konstantan kod muslimana) te su izostale „traume“ iz djetinjstva.

Nakon što je film dobio nagradu u Berlinu, mediji su blagonaklono pisali o njoj kao uzoru za mlade muslimanke u Njemačkoj. Ali onda su svjetlo dana ugledali detalji iz njenog života za koje ni najliberalniji muslimani ne bi priželjkivali da se pojave u biografijama njihovih kćerki: njemačka žuta štampa je otkrila da je ona pod pseudonimom Dilara snimila već nekoliko filmova u kojima se ostvarila ona Perhanova iz „Doma za vješanje“: „I ima da su joj tabani više u nebo gledali nego što su po zemlji hodili.“

Ovaj pikantni detalj iz njenog života nije se baš pokazao jakim identifikacionim momentom kod muslimana, ali je bio odlučujući da Sibel bude primljena u olimp „stručnjaka za islam“. Znajući šta se od nje očekuje i potvrđujući teoriju da će vaš glas kao muslimana u javnosti biti uzet za ozbiljno samo ako generirate predrasude većinskog društva, Sibel se odlučila angažovati na polju borbe protiv „nasilja nad ženama kod muslimana“ – glumiti u hard-core pornićima je valjda znak oslobađanja od takvog ugnjetavanja. Rejting u njemačkoj javnosti joj je skočio kad je u Berlinu u podijumskoj diskusiji s turskim ambasadorom on demonstrativno napustio salu nakon njenih riječi: „Sama sam doživjela da je tjelesno i psihičko nasilje u muslimanskoj porodici normalna stvar. Nažalost, nasilje je sastavni dio islamskog kulturnog naslijeđa.“

I kao kod pop-zvjezdica koje imaju svojih 5 minuta u cirkusu muzičke industrije, nakon čega budu zamijenjeni „svježim“ licima, koji isto zvuče i isto se ponašaju, tako i vitalnost industrije stručnjaka za islam počiva na brzom popunjavanju vakuuma nastalog usljed gubitka vjerodostojnosti kod ciljne grupe koja mora biti oslobođena.

U javnosti uvijek kola broj od 4-5 imena „muslimanki“ koje predstavljaju uzor po kojem emancipacija muslimanke pod jarmom treba da funkcioniše. Nekako paralelno s Kekilijevom ova uloga je dodijeljena i Nadji Benaissi, djetetu iz miješanog braka, od oca Marokanca Muhammeda i majke Njemice Sabine. Nadja je bila član prilično uspješne pop-grupe „No Angels“. Po kojoj osnovi se ona pojavila u medijima kao „muslimanka“ – ostat će nerazjašnjeno. Ali svoj momenat je imala u nastupima u medijima (pogotovo u jednom specijalnom izdanju sedmičnika der Spiegel) gdje je predstavljena kao „tolerantna“, „moderna“ i „prozapadna“ muslimanka.

Ove epitete je dobila uprkos (ili zahvaljujući) činjenici da ima vanbračno dijete (za nemuslimane ništa posebno, za muslimane povod za skepsu) i da to dijete u osnovnoj školi pohađa kršćanski vjeronauk. Ono što ni Spiegel, a ni njemačka javnost tog momenta nisu znali i što će kasnije biti predmet istrage njemačkog javnog tužioca jeste činjenica da je ona bila HIV pozitivna, što sigurno nije zaradila prilikom transfuzije krvi. Razlog zbog čega će se njemačko pravosuđe zanimati za njeno oboljenje leži u činjenici da je svojim seksualnim partnerima prešutjela činjenicu da ima ovu veneričnu bolest i da ih je najmanje trojicu zarazila.

Pogled preko bare također pokazuje da Zapad itekako ima jasnu predstavu kakva muslimanka treba biti. Formula „uspješne“ muslimanke se lahko da svesti na „što bolja asimilacija – tim bolja integracija“. Nije ni čudo da je za Miss SAD-a prošle godine izabrana Amerikanka libanskog porijekla Rima Fakih. Uprkos ovom očiglednom obliku asimilacije u neislamsku kulturu – što se stalno traži od muslimana – vodeći antimuslimanski rasisti kroz pero Daniela Pipesa imaju šta kritikovati. Po njemu je ovo odraz islamizacije izbora za Miss SAD-a jer sada pobjeđuju muslimanke. Ovakve reakcije su rezultat negodovanja kad muslimani ne igraju ulogu koja im je dodijeljena – a ona glasi da su muslimani vjerski fanatici koji povazdan hodaju okolo s nožem među zubima. U očuvanju svojih predrasuda kod antimuslimanskih islamofoba postoji koncept „tekijje“ (pretvaranja) kojom se navodno služe muslimani da bi obmanuli nemuslimane. Ovakav pristup realnosti je bedem oko mikrokosmosa u kojem je zatvoren islamofob, s njim nikad neće imati potrebu da koriguje svoje predrasude – one će uz „tekijju“ uvijek biti aktuelne.

Na makroplanu, nešto slično se dešavalo i s arapskim proljećem, jer iza njega nisu stajali „islamisti“ kao pokretačka snaga, niti su nakon njega proizišli kao najjača frakcija. Zapad, zabrinut za svoje predrasude očajnički se hvata za svaku slamku u vidu analiza nastupa „islamista koji čekaju svojih 5 minuta“. Umjesto da se oproste od svojih predrasuda, oni ih i dalje gaje ne želeći svoj mentalni sklop prilagoditi realnosti.

Ovih dana se u Njemačkoj održava Svjetsko prvenstvo u nogometu za žene, na koje su se Njemice kao pobjednik prošlog turnira automatski kvalifikovale. Proizvođači sportskih artikala su otkrili ogroman potencijal ovog relativno nepoznatog i prilično nepopularnog sporta (na utakmice njemačkih ženskih timova iz prve liga u prosjeku dođe 400 navijača), te su nekoliko mjeseci pred sami početak turnira uložili pozamašne sume u reklame svojih proizvoda koristeći sportistkinje iz njemačkog nacionalnog tima za svoje reklame.

Posebno je njemačka reprezentativka kosovskog porijekla Fatmire Bajramaj postala darling, kako proizvođača sportskih artikala tako i njemačkih medija koji nisu propuštali priliku da pišu o „pobožnoj i modernoj muslimanki“ (koja nema problema da polugola trči po stadionu i da se takva slika za NIKE)

Sama Fatmire za sebe kaže da je „pobožna, ali istovremeno prosvijećena muslimanka“. Njena biografija oslikava arhetipičnu muslimanku kakvu želi Njemačka: ni zehra vjerskog ne smije prodrijeti u javni prostor. Takvi muslimani su dobri i takve guraju kao uzor muslimanskoj mladeži. Posebno muslimankama koje, navodno, treba osloboditi od patrijarhalno-islamističkog jarma.

U prošlogodišnjem izvještaju njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka (Bundesamt für Verfassungsschutz) koji se svake godine javnosti predstavi u julu, za „islamizam“ se kaže da je to: „svaka aktivnost koja jača vjerski i kulturni identitet i sprečava ASIMILACIJU u njemačko društvo…“ (Strana 214. izvještaja za 2009. godinu)

Ova definicija koju je izdao najveći organ njemačkog društvenog poretka je samo nagovještaj vremena koja dolaze muslimanima koji neće da se „asimiliraju“. Već sada su islamisti, pa makar nemali nikakve veze s političkim islamom (što je definicija „islamiste“ prvobitno implicirala).

Bijeg od „islamizma“ može da sadrži razne forme. Jedan od njih je preko identifikacije s raznim kardiovaskularnim muslimankama („moj islam je u srcu“) iz javnog života, koje pokazuju da „biti muslimanka i moderna žena“ jedno drugo ne isključuje.

Naravno.

Leave a Reply

*

captcha *