Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Najnovijom agresijom terorističke države Izrael na pojas Gaze i neselektivno ubijanje civila, ponajviše žena i djece (kako to cionistički okupator radi od pamtivjeka), otvoreno je novo-staro ratno žarište u muslimanskom svijetu. I, ako je suditi po ovih prvih dvanaest godina novog milenija, onda bi čitavo 21. stoljeće moglo proteći u znaku ratova protiv muslimanskih država i muslimana.

Danas u ostatku svijeta nema ratova, osim pokoji sporadični plemenski sukob u Africi i Aziji, koji se mirne duše mogu smatrati incidentima i izuzecima koji zapravo potvrđuju spomenuto pravilo, dok se pravi, rušilački i krvavi ratovi vode samo u muslimanskim zemljama i protiv islama i muslimana. Dakle, islamski svijet je u fokusu svih proteklih godina 21. stoljeća, ali samo kao prva vatrena linija, kao ratna zona u kojoj zvuci topova, haubica, borbnih aviona,  miris krvi i zgarišta, jauci i plač ranjenih civila, djece, žena, staraca, suze ožalošćenih majki, supruga, kćeri i sestara, zbog mučki ubijene nejači, sinova, očeva, muževa i kolone prestravljenih i poniženih prognanika, ne prestaju.

 

Sveopći rat protiv islama i muslimana

U spomenutih prvih dvanaest godina tekućeg vijeka muslimani i islam napadnuti su sa svih strana i iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Žrtve su ogromne. Iako nema preciznih podataka o broju ubijenih i ranjenih muslimana, nema sumnje da je u prvih dvanaest godina ovog vijeka ubijeno više od milion muslimana. Trenutno je u muslimanskom svijetu aktivno više ratnih ”vulkana” i oružanih sukoba.  U samoj Africi je aktivno više velikih oružanih sukoba,  u Alžiru, Libiji, Maliu, Sudanu, Nigeriji i Somaliji. U ovim oružanim sukobima svake godine strada enormno veliki broj muslimana. Naravno, u spomenute oružane sukobe uključene su i zapadne zemlje, prije svih Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija. Na drugoj strani, na Bliskom istoku i u Aziji, u više muslimanskih zemalja traju dugogodišnji ratovi. U Palestini, Siriji, Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu svakodnevno gine stotine muslimana.

Posebno se u teškom i nezavidnom položaju nalaze mali muslimanski narodi i zajednice kao što su Rohingia muslimani u Miyanmaru, zatim muslimani Kavkaza i Kašmira.  

Što zbog unutrašnjih sukoba, što zbog vanjske okupacije i agresije, muslimanski ummet je oslabio do te mjere da njegova slabost nikada nije bila očiglednija. Mi muslimani smo danas toliko nemoćni i nezaštićeni da nas može napasti ko god hoće i kad god hoće.

Stravični prizori istrebljenja i pokolja Rohingia muslimana u Miyanmaru, i to pred očima cijelog svijeta, potvrđuju gornju konstataciju, kao i nemilosrdno raketiranje pojasa Gaze, kojeg cionističko-fašističke horde, polahko al’ sigurno, pretvaraju u zgarište i mjesto nemoguće za život, koje svojim izgledom podsjeća na srednjovjekovne ruševine u kojima se davno ugasio život i bilo kakav civilizacijski napredak. Gaza je odavno postala simbol patnje i umiranja.

Amerikanci i njihovi saveznici, cionisti, Indijci, Rusi i ostali, nemilice ubijaju muslimane. I onda kada u svojim vojno-osvajačkim pohodima ubiju desetine, pa i stotine nenaoružanih muslimanskih civila, oni se samo verbalno i formalno izvinu i priznaju da su pogriješili i da njihova meta nisu bili civili, a onda, za nekoliko dana, nastave opet po starom i sve tako. A mi muslimani samo brojimo žrtve i konstatiramo svoju nemoć, jad i bijedu.

Kao da mi preživljavamo ono vrijeme koje je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, davno najavio, rekavši: ”Bojim se da će doći vrijeme kada će se narodi sa svih strana okupiti protiv vas kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre.” Neko od prisutnih je upitao: ”Allahov Poslaniče, hoće li se to desiti zbog toga što će muslimani tada biti malobrojni?” Odgovorio je: ”Naprotiv, tada će muslimani biti mnogobrojni, ali će ličiti na mulj koji bujica nosi. Allah će iz srca njihovih neprijatelja odsraniti strah, a u srca muslimana će ubaciti vehn.” Na pitanje šta je to vehn, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.”

 

Ima li lijeka?

Ima li lijeka i izlaza iz ovog teškog i turobnog stanja u kojem se nalazimo? Zašto se danas, u modernom dobu,  kada ostatak svijeta teži ka najvišim životnim standardima i uređenju svojih zajednica, jedino u muslimanskim zemljama i protiv muslimana vode ratovi?

Šta to zaista spriječava ummet, koji se eto uspio osloboditi domaćih tirana i njihove dominacije, ummet koji je barem naizgled počeo slobodno da diše punim plućima, kod kojeg se pokazuju znaci buđenja, koji je kroz ”arapsko proljeće” pokazao da je spreman na žrtvu i odricanje kako bi se izborio za svoju slobodu i pravo na život dostojan čovjeka, na koncu konca, koji je raspolaže sa ogromnim ljudskim potencijalom, prirodnim resursima i bogatstvom, da napravi odlučan korak naprijed i u potpunosti ovlada spomenutim resursima  i konačno počne efektivno utjecati na političke i druge tokove u svijetu?! Posebno na Bliskom istoku, gdje malobrojna cionistička armada prkosi cijelom islamskom ummetu, iživljavajući se nad Palestincima kad god to poželi, dok ostali muslimani nijemo posmatraju patnje i stradanje Palestinca, koji su prisiljeni da kleće pred cionistima i mole za milost i mir, makar on u konačnici značio život pod stalnim cionističkim nišanom i neizvjesnošću, ili život u kojem osuđenik na smrt odgađa svoju smrt na nekoliko sati ili minuta, i ništa više.  

Je li sloboda koja je zakucala na kapije muslimanskih zemalja na Bliskom istoku, legalno, transparentno i na demokratski način izabrana vlast, i sve pozitivne promjene i optimizam koji su pratili ”arapsko proljeće”, samo privid, i imaju li, zaista, zemlje poput Turske, Egipta, Tunisa, Libije i ostalih muslimanskih država, stvarnu moć i mogućnost da danas, za razliku od jučer, kad su bile u rukama okrutnih tirana, išta bolje i više učine da zaštite Palestince i ostale ugrožene muslimane u svijetu?!

Ako je suditi po trenutačnoj situaciji, odgovor je, na žalost, negativan. Iako smo mi muslimani, u euforičnom zanosu, polagali ogromne nade u rezultate arapske revolucije, stanje na terenu je veoma zabrinjavajuće.

Prije skoro dvije godine počela je popularna arapska revolucija u kojoj su krah i kraj doživjeli omraženi diktatori, koji su činili sve da razbiju jedinstvo muslimana. Svi muslimani u svijetu obradovali su se ishodu ‘’arapskog proljeća’’ i dolaskom islamista na vlast, naročito u Tunisu i Egiptu. Nadali smo se i bili uvjereni da će taj uspjeh odmah promijeniti poziciju muslimana u svijetu, naročito poziciju palestinskog naroda. Danas, u vrijeme nove agresije na Gazu vidimo da su stvari na terenu sasvim drugačije. Zapravo, pitanje je da li se uopće išta promijenilo. Nejedinstvo kao bolest, kočnica, slabost muslimana je i dalje isto, samo što je to nejedinstvo dobilo drugačiji oblik. Naprimjer, proislamska vlast u Tunisu danas je suočena sa jednim veoma teškim problemom. Pored ekonomskih i sigurnosnih izazova, vlasti u Tunisu suočene su, osim političkih, i sa problemom vjerskih razlika između pristalica selefijskog pristupa tumačenju islama i ihvanijskog. Taj problem se ponovo sve više javlja i u Egiptu. Nažalost, tu je i neoharidžijska, tekfir ideologija kao teško breme i iskušenje s kojim se muslimanski ummet danas mora nositi. Koliko je jedinstvo ummeta bitno, bez obzira na naciju i rasu, i kolika je potreba za izgradnjom i dosezanjem globalne muslimanske moći, mogli smo vidjeti na jednom malom primjeru razdora, a to je neuspjeli pokušaj da se i ove godine muslimani dogovore o prvom danu Kurban bajrama, odnosno danu Arefata, zbog čega samo u očima svijeta još jednom ispali smješni. Kad se oko tog pitanja ne možemo složiti i pored toga što su sve pretpostavke za jedinstven stav i dogovor bile ispunjene, pa kako ćemo se onda složiti oko krupnijih stvari. Dok god Palestinci budu čekali da im se Amerika i Izrael smiluju i da im mir donesu i državu uspostave oni koji ih nemilice ubijaju, to je je jasan dokaz da je muslimanski ummet daleko od ideala islamskog bratstva i jedinstva.

 

Stvaranje islamske, a ne arapske lige

Plač turskog ministra vanjskih poslova, Dautoglua, pred muslimanom kojem su cionisti u Gazi ubili 12 članova porodice, izraz je saosjećanja sa drugim muslimanom i to je dobro, jer, toga do jučer nije bilo, posebno kod muslimanskih političara, ali je to u isto vrijeme i izraz nemoći. To je plač koji samo što se nije pretvorio u bolni i očajnički krik što se ne može ništa više i kvaltetnije učiniti za poniženi palestinski narod, za potlačene muslimane. Turski premijer Redžep Tajip Erdogan ovih dana je izjavio da je prilikom nedavne posjete Egiptu osjetio da muslimani jedva čekaju početak ili povratak procesa postizanja jakog i efikasnog jedinstva muslimana. Vjerujemo da naši muslimanski lideri kao što je premijer Erdogan, predsjednik Muhamed Mursi, Rašid Ganuši i drugi jedva čekaju ostvarenje tog sna koje se zove jedinstvo muslimana. Nažalost, unutarnje prilike ili neprilike Turske, Egipta, Tunisa i drugih zemalja prva su prepreka na putu realizacije tog sna. Zato, prvi i najvažniji korak ka ujedinjenju snaga spomenutih muslimanskih zemalja, a s ciljem zaštite prava muslimana u svijetu, jeste svakako uređenje vlastitih zemalja. Spomenuti muslimanski vladari moraju najprije do kraja dovesti proces uspostavljanja jake islamske vlasti u svojim zemljama, vlasti koja će htjeti, znati i moći štiti interese islama i muslimana, prvo u njihovim zemljama pa onda tek na globalnom nivou. Tek kada se završi taj proces moguće je očekivati da će te zemlje ostvariti jedinstvo, a onda preći na sljedeću neophodnu fazu na putu efikasne zaštite islama i muslimana u svijetu, a to je  osnovanje globalnih islamko – muslimanskih institucija koje će biti autoritativan zaštitinik muslimanskih  interesa u svijetu. Muslimani moraju zaboraviti na kojekakve nametnute arapske lige, koje su utemeljili Amerika i Velika Britanija, i osnovati svemuslimansku ili sveislamsku ligu koja će biti u stanju nametnuti svoju volju i interes ostatku svijeta. To u praksi znači da se osnuje muslimanska liga koja će imati snagu da spriječi napad na muslimane bilo gdje u svijetu, a to spriječavanje se može i mora sprovoditi  vojnim, ekonomskim i političkim pritiscima. Na primjer, da danas postoji takva liga ili organizacija, kako bi ona trebala da reagira na genocid nad Palestinicima od strane Izraela i njegovih saveznika? Reagovala bi onako kako reaguju i kako rade SAD i Evropska Unija. Prvo bi isključila i zabranila sve energente Izraelu, Americi i Evropskoj Uniji, a ako to ne bi bilo dovoljno onda bi poslala svoje vojne snage ili naoružala Palestince modernim oružjem kao što to radi Amerika prema Izraelu, kako bi oni mogli odbraniti svoju državu. Samo u takvim okolnostima Izraelu ne bi naumpalo da napadne Gazu, i ne samo da mu ne bi naumpalo, već bi se stvari  u temelju promijenile. Ponavljamo, da bi se to dogodilo, prije toga se mora dogoditi istinsko islamsko jedinstvo ummeta, jer je jedan od uzroka  stagnacije i podređenog položaja muslimana, svakako nejedinstvo muslimana. Znamo da je to veliki cilj, cilj za koji treba mnogo vremena, znanja, htijenja i hrabrosti. Kada će se to  dogoditi teško je procijeniti. Ono što sa sigurnošću možemo tvrditi jeste da nama muslimanima nema napretka bez relaizacije navedenih ciljeva. Moramo konačno shvatiti i u praktičnom životu primjeniti znakovitu kur’ansku poruku: „I ne tugujte i ne žalostite se, vi ćete sigurno pobijediti, ako budete vjernici!“ (Ali Imran). Ako se istinski ne vratimo vjeri i ne poslušamo ovu božansku poruku, onda ćemo stalno biti otvorena meta i u tom slučaju bi 21. vijek zaista mogao biti vijek velikog stradanja muslimana. Vrijeme je za pobjede, patnji je bilo i previše!

 

(SAFF)

Leave a Reply

*

captcha *