Jedna od definicija širka jeste opisivanje Allaha osobinama stvorenja i opisivanje stvorenja osobinama Stvoritelja. U pozadini ove informacije bolje razumijemo hajku koja se vodi protiv Cana Dündara, turskog reditelja koji „stvoritelja“ moderne Turske želi pokazati s njegove ljudske strane, navlačeći time na sebe gnjev sekularističke elite te zemlje, za koju je Kemal Mustafa-paša izvan svake sfere poistovjećivanja s običnim smrtnicima.

Progresivnim odmicanjem vremena nakon smrti državnika koji su igrali „kontroverznu“ ulogu u historiji ljudskog roda primjetna je i razlika u percepciji ljudi koji nisu imali „čast“ da žive u vrijeme tih zlikovaca. Ocjena Staljina, Hitlera, Lenjina, Čaušeskua tik nakon njihove smrti bila je katastrofalna. Danas je sve veći broj stanovnika Rusije, Njemačke, Rumunije koji nostalgično gledaju na to vrijeme, koje mahom nisu ni doživjeli. Ovaj fenomen je poznat i nama, usljed teške ekonomske, političke i svake druge situacije, eksponencijalno raste i broj Titovih poklonika, koji imaju nekakav romantični pogled na prilike koje su vladale u komunističkoj Jugoslaviji.

Turska kakvu je danas poznajemo plod je djela Mustafe Kemal-paše, osobe koja je ukinula hilafet, potisnula islam iz javnog života Turske i nametnula rigorozni nacionalizam, koji je u Evropi sa slomom nacizma i završetkom Drugog svjetskog rata doživio fijasko, ali koji se u Turskoj održao i do današnjeg dana.

Kemala okružuje aura nepogrešivog, mudrog, pronicljivog državnika koji je u svakom momentu svog života znao povući pravi potez. Novi dokumentarni film reditelja Cana Dündara, pod nazivom „Mustafa“ [muziku za film komponovao je Goran Bregović] Kemal-pašu prikazuje s njegove „ljudske“ strane – kao depresivnog alkoholičara koji na dan puši 3 kutije cigareta i kao nepopravljivog ženskaroša. Ovo skrnavljenje Sv. Kemala diglo je na noge kemalistički kler.

 

 

Can Dündar uživa (ili je barem do izdanja ovog dokumentarca uživao) visok ugled kod sekularnih elita zemlje. Njegov prvi film o Kemalu, napravljen 1993. godine, koji ovoga portretira onako kako ga Turci zamišljaju, obavezno je štivo u školama te zemlje. Ali histerične reakcije koje je navukao svojim novim uratkom govore više o stanju kemalizma u 80. godini nakon smrti utemeljivača Turske, nego o samom filmu.

„Film je dio kampanje Zapada da ukine kemalizam i da instalira ‚umjereni islam’“, izjavio je Yigit Bulut, kolumnist sekularnih dnevnih novina Vatan. Zbog čega bi ovo bilo u interesu Zapada, Bulut ne obrazlaže, važno je čitaocu dati osjećaj da je domovina u opasnosti od vanjskih neprijatelja i islamskih kvislinga. Svoju kolumnu završava preporukom: „Ne gledajte ovaj dokumentarac. Odvraćajte druge od njegovog gledanja, ali prije svega ne dopustite da film sije sjeme omalovažavanja u glavama vaše djece.“

Film je čak i na sudu: kemalistički doktor Orhan Kural je podnio krivičnu prijavu protiv filma:„Izjave da je Kemal pušio i do 3,5 kutije cigareta na dan štete njegovom ugledu i kažnjive su zakonom“ [tursko pravosuđe predviđa sankcije za one koji vrijeđaju lik i djelo Kemal-paše]. Pitamo se da li je ovo film ili je propagandni potez duhanske industrije.” Da Kural ne misli da Kemal uživa ogroman ugled među Turcima, koji u njemu vide nekakvo polubožanstvo, sama informacija da je ovaj bio notorni pušač i ne bi bila problematična. U doktorovoj izjavi se krije i bojazan od mogućnosti da Turci oponašaju ovaj segment Mustafinog života. Duhan i rakija, iako je općepoznata činjenica da je Mustafa Kemal s 57 godina, usljed pretjeranog konzumiranja alkohola umro od ciroze jetre, ova okolnost se mora potisnuti “pod tepih historije” jer doprinosi demontaži njegovog lika.

Rusen Cakir, jedan od vodećih novinara Turske kaže da je njegov sin sa svojim razredom trebao u kinu pogledati “Mustafu”, ali posjeta je odgođena jer su se “učitelji zabrinuli da film nije ideološki podoban”.

Panika među kemalistima je razumljiva, “Mustafu” je za samo dvanaest dana pogledalo 800.000 Turaka i zbog alternativnog pogleda na Mustafin život koji film nudi postoji bojazan da bi kemalisti mogli izgubiti primat u tumačenju Kemalovog života.

Informacije vezane za film su “čitanje između redova” i mogu se razumjeti kao početak procesa kritičkog sagledavanja utjecaja kemalizma na tursko društvo. Jedan drugi događaj koji je možda još važnije spomenuti u ovom kontekstu jesu okolnosti koje su u januaru 2007. godine vodile do ubistva Hranta Dinka, armenskog novinara, koji je ubijen jer se usudio staviti u pitanje jednu od dogmi na kojima kemalizam počiva. Naime, Mustafa Kemal-paša je usvojio jednu djevojčicu, Sabihu Gökcen, koja je kasnije postala prva žena pilot turske vojne avijacije [i koja je u duhu nacionalističkog kemalizma bombardovala kurdska sela na istoku te zemlje]. Svojom izjavom da je Sabiha bila armenski jetim Dink je potpisao svoju smrtnu presudu. Ubio ga je jedan ultranacionalistički mladić iza kojeg je stajala mreža Ergenekon. U ovom kontekstu je zanimljiva reakcija Turaka, umjesto da ubicu slave kao nekog ko je uklonio osobu koja je blatila ugled Kemala i njegovog posvojčeta, Turci su masovno izašli na ulice protestirajući protiv ubistva i protiv nacionalističke klime koja je doprinijela ubistvu Hranta Dinka.

Osamdeset godina nakon Kemalove smrti Turke je sve teže uvjeriti da“kemalizam nema alternativu” i stidljivi pokušaji demistifikacije lika njegovog utemeljitelja početak su jednog procesa koji je već odavno bio neophodan u turskom društvu. 

Šta je nama Kemal?

Slomom komunizma i s ratom u pozadini bosansko društvo traži ideju koja bi ga izvela iz idejnog vakuuma koji je ostavio titoizam. Primjetni su flertovi određenih multiplikatora društva da Bošnjacima imputiraju barem jedan segment kemalizma – rigoroznu kontrolu islama od strane sekularističke elite. Kemalizam nije fleksibilan niti podoban za ovo podneblje da bi se u cijelosti mogao prenijeti na bosanske prilike – po kemalizmu u Turskoj žive samo Turci – što je politika od koje pate sve druge manjine u toj zemlji. Dosljedno zagovaranje kemalizma u svim porama bosanskog društva značilo bi i negiranje hrvatske i srpske komponente, što bi bilo isuviše kontraproduktivno – zbog toga se ostaje na jednom od principa kemalizma – laicizmu koji kontrolira i definira šta je islam i vjera. Pogled na zemlju iz koje dolazi taj import-proizvod pokazuje da i tamo sve više ljudi u njemu vidi dio samog problema, a ne dio rješenja.  

Leave a Reply

*

captcha *