[Hofmann je bio njemački ambasador u Beogradu krajem ’70-ih], moraš li sad obnoviti abdest?“

Prilikom predavanja koje je u toj džamiji držao izrekao je niz stvari koje se tiču same islamske doktrine, a koje su bile – u najmanju ruku – čudne i koje niko od klasičnih islamskih učenjaka nije zastupao. Ovdje se nije radilo o temama „savremenog idžtihada“, nego o fundamentalnim postavkama vjere. Stvari su s islamske strane bile jasne i nikakvo mijenjanje okolnosti ne može doprinijeti odstupanju od tih pozicija. Imam džamije, kod kojeg je Hofmann bio musafir, ukazao mu je na manjak argumentacije kod tih stavova; s islamske tačke gledišta su bili jednostavno neodrživi. U rasponu od nekih 10 godina Hofmanna ću sretati prilikom njegovih izlaganja i svaki put primijetiti da nije odstupio od stavova koje sam od njega čuo prilikom našeg prvog susreta. Odlika tih stavova jeste ono u čemu, nažalost, mnogi griješe – da trenutna dostignuća civilizacije koja nas okružuje reflektuju kao non plus ultra i onda s takvom pozadinom tumače islam. U jednoj od svojih knjiga on se i sam osvrće na konflikte unutar zajednice muslimana Njemačke koji su nastali zastupanjem kontroverznih stavova. Konkretan primjer je bilo njegovo mišljenje da muslimanki hidžab nije stroga obaveza [Hofmann ne krije svoje divljenje prema Muhamedu Asadu koji ima isti stav], te je zbog toga od Udruženja njemačkih konvertitkinja na islam dobio ukor.

Staviti njega u isti koš s brojnim „stručnjacima za islam“ koji islam koriste kao katalizator za vlastitu karijeru bi u njegovom slučaju bilo nepravedno i kratkovidno. Hofmann je poznat i po tome da je kritičar pojma „euroislam“ za koji kaže da podrazumijeva „mnogo euro, a malo islama“. I pored svih zasluga koje je kao diplomata imao za Saveznu Republiku Njemačku u trajanju od pune 33 godine, kad je bio njemački ambasador u Alžiru, Maroku i Jugoslaviji, kao informacioni direktor NATO pakta u Briselu mora se suočiti s gorkom spoznajom da islamofobija kao pomahnitali konj ne pravi razlike među muslimanima. Svi su oni islamisti osim onih koji su se javno distancirali od islama – samo su takvi u novinarsko-političkom žargonu Njemačke „dobri muslimani“.

U njemačkom gradu Hanau, pored Frankfurta, 30.11.2007. trebala je biti održana konferencija pod naslovom „UNESCO 2007 – Mevlana“ u okviru koje je Hofmann trebao držati govor na temu „Islam u Njemačkoj. Prošlost-sadašnjost-budućnost“. Mjesto tribine je trebala biti gradska sala. Do Hofmannovog nastupa nije došlo, jer je grad Hanau (u čijem posjedu se nalazi sala) četiri(!) dana prije same tribine organizatoru manifestacije napismeno dostavio da je

„manifestacija trebala biti kulturnog karaktera. U međuvremenu se ispostavilo da će tamo biti prisutni govornici koji nedvojbeno zastupaju islamističke ideje. Tako je kao govornik najavljen izvjesni dr. Murad Hofmann koji propagira ideje koje nisu u skladu sa slobodarsko-demokratskim ustavnim poretkom… Mi ovakve aktivnosti ne možemo niti tolerisati niti pospješivati.“

Za svoje zasluge u dijalogu između njemačkog društva i islama Hofmann je 1995. godine dobio najveći orden koji dodjeljuje njemačka država, tzv. Bundesverdienstkreuz. Komentarišući odluku grada Hanau, Hofmann kaže:

„U trajanju od 30 godina, do 1994., bio sam aktivni činovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Još za vrijeme mog službovanja napisao sam mnoštvo knjiga, a da nikad nisam dobio ukor od svog poslodavca. I Bundesverdienstkreuz sam dobio kao musliman.“

Razlog hajci na Hofmanna nije nikakvo odstupanje u njegovim razmišljanjima zbog kojih je dobio orden. Naprotiv – ona su ostala ista; moj prvi susret s njim je bio 1998. godine, zadnji je bio 2006. Odabir tema, argumentacija, pa čak i vokabular je ostao isti. Ono što se promijenilo jeste poimanje muslimana u vremenu borbe protiv terorizma.

Ovakvo ophođenje prema ljudima koji se nisu ogriješili ni o jedan zakon, ali ipak propagiraju viziju islama koja nije u skladu s islamom kakvog ga vidi država, simptomatično je i Hofmann nije jedini. Brojni su slučajevi u kojima islamskim javnim radnicima Njemačke država otežava rad u nadi da će oni sami odustati od njega. Kad ne postoji zakonska osnova po kojoj bi im onemogućili rad, onda ni „sloboda vjeroispovijesti“ više nije sigurna.

Hajka na muslimane dolazi uglavnom iz dva izvora; ili se radi o državnim organima ili o medijskom linču. Veoma često ovo dvoje se nadopunjuju te ćete u „nezavisnim medijima“ rijetko moći naći riječi kritike zbog ophođenja prema muslimanima, koje poprima oblike lova na vještice iz srednjeg vijeka.

Ali ovo nije posljednji šamar Hofmannu od strane bivšeg poslodavca – Savezne Republike Njemačke. Povod ovom članku jeste stavljanje njegovih knjiga na „crnu listu“ Ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke. Istih tih knjiga zbog kojih je 13 godina ranije dobio Bundesverdienstkreuz od osobe koja je nadređena MUP-u – njemačkog predsjednika.

Ovaj skandal je spomena vrijedan bio samo jednom jedinom novinaru u njemačkim novinama. Ako zavirimo u leksikone koji definišu „crnu listu“, vidjet ćemo da su liste osoba čije je ubistvo naredioAugust Pinochet nosile ime „crne liste“, kao i liste osoba kojima je senator McCarthy u SAD-u ’50-ih godina prošlog stoljeća zabranio uposlenje zbog „komunističkih stavova“.

Šta je motiviralo njemački MUP da indeksira Hofmannove knjige u kojima on zastupa ideje „demokratskog islama, slobodnog tržišta, teorije evolucije i ulaska u raj svih ljudi“, ostat će njihova tajna.

Ono što nije tajna jeste činjenica da pretjerana identifikacija s društvom koje u islamu vidi svog neprijatelja (uprkos svim slatkorječivim demantima) neminovno vodi do razočarenja da to društvo nikad neće biti u stanju vrednovati žrtvu muslimana koji ulažu sebe pa makar i nauštrb islama.

Islam je 1912. godine priznat u Austriji zahvaljujući muslimanima Bošnjacima koji su za Franju Josipa ginuli na svim frontovima Austro-Ugarske.
Od 120.000 poginulih na francuskoj strani za vrijeme bitke kod Verdena 1916. godine, njih 28.000 su bili muslimani francuskih kolonija. Broj muslimana koji je u tom ratu poginuo za le tricolore na francuskoj strani je iznosio 70.000 vojnika. Iako je njihova žrtva bila ogromna, na koji način im država Francuska to vraća? Ili vjeri kojoj su pripadali? Francuska vlada je tek 2007. godine izjednačila penzije veterana Drugog svjetskog rata čistokrvnih Francuza i onih iz kolonija. Do tada su ovi drugi imali znatno manja primanja. Muslimani u Austriji danas su izloženi islamofobiji, možda najjačoj od svih zemalja članica EU. I tako u nedogled.

Mahanje britanskim zastavicama kako to zahtijevaju muslimanske pop-zvjezdice na  svojim koncertima ne djeluje samo groteskno. Musliman mora poštovati zakone zemlje u kojoj se nalazi. Ali očekivati da će njihovo dodatno zalaganje nagraditi država i društvo u historiji muslimanskih manjina ispostavilo se kao iluzija.

Čak i ako su ti napori bili poduzeti po cijenu odstupanja od temeljnih normi islama. 

Objavljeno u magazinu SAFF od 20.03.2009

Leave a Reply

*

captcha *