Gornji Vakuf drži tri rekorda u BiH. To je grad s najviše amputiraca, nezaposlenih i najviše visokoobrazovanih ljudi u odnosu na broj stanovnika u državi. No, većina onih koji završe fakultet u Gornji Vakuf se više ne vraća.

Sezonski poslovi

Prema procjenama, ovaj u ratu čuveni herojski grad danas broji nešto manje od 20.000 stanovnika, oko pet hiljada manje nego prije rata. Većina njih složit će se u jednom: svaki dan život je sve teži. Zaposleno je tek oko 3.000 ljudi, uglavnom u administraciji i ugostiteljstvu. Malo koja firma od brojnih prijeratnih je opstala. Uništili su ih rat i poratna privatizacija.

Profesor historije Ešref Karamustafić, RVI, jedan je od onih za koje se smatra da znaju sve o Gornjem Vakufu. Kaže da grad od smrti tek spašava dijaspora i sezonski poslovi. Beru se ljekovito bilje i borovnice.

– Prosječna plaća u privredi je oko 300 maraka. Nešto više je u administraciji. Do posla je skoro nemoguće doći. Ljudi se sami snalaze, samoorganiziraju, kao da smo još u ratu. Od države nema neke velike koristi – priča Karamustafić.

U gradu uspješno posluju, priča nam mještanin Jusuf Redžebašić, samo dvije firme. Ostale propadaju ili su već ugašene. Pomaka nabolje, kaže, skoro da nema. Ni u infrastrukturu se ne ulaže. Sve se vrti ukrug.

– Politika igra veliku ulogu. Pare se ne usmjeravaju u privredu, kako bi trebalo. Da je bolja organizacija, sigurno je da bi moglo i bolje – kaže Redžebašić, također ratni vojni invalid.

Podijeljena čaršija

Grad je podijeljen na dva dijela: Gornji Vakuf (većinski Bošnjaci) i Uskoplje (većinski Hrvati). Djeca su u školama razdvojena, a Hrvati i Bošnjaci i struju plaćaju odvojeno. Vakufljani su i danas ponosni na svoju 317. slavnu brdsku brigadu. Brojala je skoro 1.700 boraca, učestvovala na svim ratištima u BiH, a mještani vole reći da nije izgubila nijednu bitku.

Iako se u ovom gradu valja napatiti za svaku marku, stotine mladih se školuje na fakultetima širom BiH i svijeta. Penzioner Muharem Čalkić izgubio je dvojicu sinova u ratu. Trećeg sina školuje u Sarajevu.

– Imam 78 godina. Prije rata sam otišao u penziju, bio VK i poslovođa 20 godina, i od toga imam 330 KM mjesečno. Dvojica sinova koje sam izgubio u ratu bila su pripadnici Armije RBiH i za njih dobivam 141 KM. Od toga preživljavamo žena, ja i sin kojeg školujem u Sarajevu – priča nam Čalkić.

Propale desetine firmi

U Gornjem Vakufu u punom kapacitetu danas rade firme “Tom” (Tvornica za obradu metala) te “Saraj-komerc”, nekadašnja Tvornica opruga.

Iako je “Borac” poslije rata ponovo pokrenut, nedavno je ugašen. Ista sudbina zadesila je “Šipad”, rudnike uglja, lignita, željezne rude i kvarcita. Propala je i tvornica kugličnih ležajeva “Jasa”, Poljoprivredna zadruga i mnoge druge.

Ratom razdvojene zajednice

Gornji Vakuf podijeljen je fizički, a, vjerovatno, i više u glavama ljudi. Približiti barem malo mlađe generacije, cilj je koji su sebi postavili članovi Centra za obrazovanje i kulturu Gornji Vakuf – Uskoplje.

– Osnovani smo 1996. godine. Otad do danas radili smo sa stotinama djece i odraslih. Naša misija je da i mladi i stari učestvuju u kreiranju inicijativa, socijalnih, edukativnih i kreativnih programa, da uče i razvijaju se povezujući dvije ratom razdvojene zajednice. Radimo na procesu pomirenja i neformalnog obrazovanja – kaže direktor Centra Adnan Gavranović.

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *