Poštovani, zovem se Admir Kadri? i trenutno studiram master studij književnosti u Gracu u Austriji. Nakon ?itanja Vašeg teksta, ta?nije od gospodina Elvedina Kantardži?a, o napadu na porodilište Jezero davne 1992. godine, odlu?io sam Vam se javiti i poslati Vam par isje?aka iz svog dnevnika koji sam tada pisao kao 15-godišnjak, koji se tada nalazio na Jezeru kao umiru?i dje?ak koji je bolovao leukemiju.

Citaj dalje

B'avo

U jednom trenutku sam, ne slutio ili strepio, nego tačno znao da moram izići.

Svjedok: Dževad Sabljaković

6. juni 1992.
I desilo se ono što sam danima predosjećao: granata je naš stan pretvorila u pećinu punu prašine, izlomljenih cigli, iverja od namještaja i krhotina stakla. Deset minuta prije nego što je udarila, sjedio sam u dnevnoj sobi. Bilo je i struje, i ja sam čak gledao televiziju…
Mučnina i strah, koje sam u našem stanu osjećao danima, odjednom su, dok sam gledao dnevnik, postali nesnošljivi. Nisu razlog za to detonacije posvud naokolo i sve bliže, koje su stanare naše višekatnice već istjerale u stepenište, nego nešto iznutra, samoniklo, opominjuće. U jednom trenutku sam, ne slutio ili strepio, nego tačno znao da moram izići. Smjesta, ni časa časiti. Navrat-nanos sam se obukao, zgrabio tašnu u kojoj je ova bilježnica i napustio stan. Ni vrata nisam zaključao. Smirio sam se tek šest-sedam spratova niže, ugledavši Renatu, dvogodišnju djevojčicu, u čijim krupnim, crnim očima nije bilo ni trunke straha. Znam je po tome. Uvijek se smiješila, a na najbliže i najžešće eksplozije uzvikivala: "B'avo!" Osmjehnula mi se i sada iz krila svoje majke, pa sjedoh do nje na neku stoličicu. Napisat ću omaž tebi, mala Renata, tvoj ne-strah i zaborav učinit će da ćeš živjeti neokrznuta ovim užasom, koji ima odvratan i otrovan okus, i od kojeg ne znam kad ćemo mi stariji ozdraviti…
Onda se razleglo. Zgrada kao da se rascijepila. Eksplozija se čula prsima, a ne ušima. Renata nije ni trepnula. Rekla je i sada "B'avo", i ja sam se počeo smijati. Bravo, Renata, pa ni deset minuta me nije dijelilo od smrti. Spasilo me je to što sam znao. Nešto u meni je znalo.
- Udarila je u osmi sprat - uzviknuo je neko u stepeništu, koje se ispunjavalo gustom prašinom.
- Ne, u petnaesti - vikali su drugi.
- Ni u jedan ni u drugi, nego u dvanaesti, moj sprat - rekao sam momku kojeg sam upoznao ovih dana u stubištu. - Odi, molim te i vidi, da ne budem prvi.
Začas se vratio.
- U pravu ste, tačno u vaš stan - reče.
Pođoh i sâm da vidim. Pred stanom me obuzela nevjerica: ulazna vrata bila su čitava. Ali jedva ih otvorih od šuta. Umjesto zidova ugledah zvijezde. Na mjestu gdje sam prije desetak minuta sjedio u fotelji, u tami se nazirala gomila zdruzgotina.
Okrenuh se i pođoh niz stepenice, ne znam ni sam kud. Sprat niže naletih na zadihanu sestru. Bila je u podrumu, ali glas o pogotku baš u naš stan prohujao je zgradom.
- Je li sav otišao? - jedva dođe do riječi.
- Sav - rekoh samo.
Sestra mi pade u naručje i poče da jeca.

7. juni 1992.
U stanu je ostalo čitavo jedino kupatilo. Kad se razdanilo, mogli smo vidjeti da je granata pogodila poprečni zid koji je dijelio dnevni boravak od druge dvije sobe. Od siline udara razrušeni su svi spoljni zidovi, a prozori su izletjeli zajedno sa okvirima i razlupali se o suprotni zid. Stan je pretvoren u veliku terasu.
U sestrinoj sobi ostalo je nešto stvari. Na noćnom ormariću geler je pogodio knjigu koju je čitala. Bio je to Kunderin roman "Život je negdje drugdje".
Moja soba, bliže neposrednom udaru, bila je samo gomila cigli i maltera. Došli su momci iz zgrade da nam pomognu da raščistimo krš. Zamolio sam ih da samo pokušaju naći djedov džepni sat, koji sam uvijek držao na stočiću pored kreveta.
Bio je jedina porodična relikvija koju sam imao. Djed ga je ostavio u posljednjem trenutku kad su ustaše došle po njega prije tačno pedeset godina. Odveli su ga u Jasenovac, odakle se nikad nije vratio.     
Sat je preživio i kad su Nijemci zapalili djedovu kuću u Cazinu 1943. Sva sudbina moje porodice, u gotovo jednovjekovnom nastojanju da uspostavi kontinuitet i civilizovan život, stočila se u taj sat. Tog trena mi se činilo, ako ga ne nađem, da ću svisnuti, da neće imati volje da živim.
Počeh i sâm bijesno da rovim po kršu i lomu onoga što je ostalo od sobe: izvlačio sam raskomadane knjige, teke i blokove, rastrgane listove, dijelove muzičkog stuba i starih gramofonskih ploča, krpe odjeće iz ormara, koji je raznesen u iverje. Momci kao da su shvatili prirodu mog uzbuđenja i sa žarom su pretresali krhotine. Jedan od njih, iskreno sretan, izvuče sat iz krhotina i podiže ga trijumfalno. Navih ga. Nevjerovatno! Radi. Nastavit ćemo zajedno, ja i stara omega.
Kao u zanosu otišao sam do televizijskog punkta i doveo snimatelje Hareta i Čengu. Usred razorenog stana, na hrpi šuta, pravim izvještaj o njegovom nestanku. Rekoh na kraju: "Niko me neće odavde otjerati."

Granatama po Porodilištu


Piše: Elvedin Kantardžić

Tog popodneva 25. maja 1992. sjedio sam u stanu osluškujući granate. Prozor je bio otvoren – “da se bolje čuje” – tad smo još uvijek naivno mislili da ćemo, ako čujemo fijuk granate kroz zrak, imati vremena da se sakrijemo (šta zna haustorče?!). Ipak, supruga i sinovi bili su u podrumu, jer smo ga smatrali sigurnim skloništem.

U jednom trenutku čuo sam komešanje i galamu ispod prozora, glasove komšija koji se dozivaju. Nije mi trebalo puno da sletim niz stepenice i vidim svoju raju iz mahale kako se okuplja. Neko je saznao da su četnici krenuli u napad na Porodilište, da napadaju tenkovima, minobacačima i da se očekuje da će ga pokušati osvojiti. U Porodilištu se nalazilo blizu dvije stotine žena i novorođenih beba. Svi smo bili u šoku, ne vjerujući da bi neko bio u stanju da i bebe proglasi neprijateljem i da ih ubija.

Strah

Kako sam imao još nešto goriva (zalihe mog Oslobođenja za potrebe svakodnevnog izvještavanja), odmah sam sjeo u auto, u koje se naguralo nas šest. Sa samo dvije puške. Od mojih Bjelava do stadiona Koševo stigao sam za dvije minute. Već kod groblja Lav bilo nam je jasno kroz kakav pakao prolaze ljudi u Porodilištu – tenk sa Poljina tukao je svake minute, bukvalno uništavajući sprat po sprat. Svuda okolo su padali deseci granata. Valjalo nam se probiti do zgrade. Pošto smo od ranije znali da kod Pionirske doline tuče snajper, odlučili smo ići cestom iza stadiona.


A tu nas je dočekala takva paljba sa Poljina, da su meci prštali svuda oko nas. Cesta otvorena, nigdje se sakriti, jedino si mogao nešto krivudati u vožnji. Ali mene je bilo toliko strah da sam samo pritisnuo gas do daske (što za Yugu 45 nije značilo mnogo) i vozio pravo.

    Sve je bilo sablasno pusto u tom ulaznom holu. Jedino se čuo plač beba. Negdje iz daljine. Užasan plač desetaka beba, koji ni danas ne mogu da zaboravim.

Uletjeli smo iza jedne zgrade i brzo istrčali iz vozila. Na ulazu u Porodilište nije bilo nikoga. Ispod zgrade smo čuli puškaranje, za koje smo pretpostavili da su naši teritorijalci. Ušli smo u prizemlje zgrade koja je podrhtavala pod neprestanim udarima granata. Sva stakla su bila polupana, sve se treslo kao da je zemljotres.
   
Nadali smo se da ćemo naći nekog ko će nas upoznati sa dešavanjima i rasporediti, ali sve je bilo sablasno pusto u tom ulaznom holu. Jedino se čuo plač beba. Negdje iz daljine. Užasan plač desetaka beba, koji ni danas ne mogu da zaboravim. Kada smo ušli dalje u zgradu, primijetili smo ljude u bijelim uniformama kako trčeći nose preostale bebe sa gornjih spratova u podrum. Dvojica komšija sa oružjem su otrčali iza zgrade na položaj odakle se čula paljba, mi ostali smo se uključili u pomoć sestrama i doktorima u spašavanju beba, prenošenju neophodnih uređaja, inkubatora, boca sa kisikom, lijekova.

Apel putem televizije

Slika u podrumu bila je zastrašujuća - 130 majki i 70 beba nagurano, bez struje, kreveta, u paničnom strahu. Majke su nastojale umiriti novorođene bebe, što je bilo nemoguće pri zastrašujućoj buci granata. Profesor Srećko Šimić bio je užasnut, ali ni u tim trenucima nije prestajao sa radom. Baš kao i svi medicinari koji su se zatekli taj dan na poslu.

    Nije prošlo ni dvadesetak minuta, a prva vozila sugrađana su počela pristizati. Iz pravca Bara, preko Betanije stizali su ljudi, baš kao i sa Koševskog brda, Breke, Ciglana ... Ma, uskoro kao da je cijeli grad došao ovdje.

Ubrzo nam je postalo jasno da naši borci neće moći još dugo izdržati, em ih je malo, em im ponestaje municije. Znali smo da nakon granatiranja slijedi pješadijski napad četnika, koji su se nalazili na par stotina metara udaljenosti.
Jedino što mi je palo na pamet bilo je da nazovem TV Sarajevo. Nazvao sam DESK, dežurni je bio Senad Hadžifejzović, kojem sam ukratko objasnio situaciju.

Odmah me je pustio uživo u program, gdje smo profesor Šimić i ja opisali tešku situaciju u kojoj se Porodilište nalazi i pozvali sugrađane u pomoć.
Nije prošlo ni dvadesetak minuta, a prva vozila sugrađana su počela pristizati. Iz pravca Bara, preko Betanije stizali su ljudi, baš kao i sa Koševskog brda, Breke, Ciglana...
Ma, uskoro kao da je cijeli grad došao ovdje.

Suze predsjednika

Žestoka se bitka vodila na malom prostoru. No, uz ovoliku podršku sugrađana i četnicima je uskoro postalo jasno da od osvajanja Porodilišta neće biti ništa. U bijesu su nastavili da još više granatiraju i uništavaju zgrade Porodilišta i Pedijatrije.

    Supruga Nermina, koja je mislila da se nalazim u stanu, kad je čula moj glas na tranzistoru, u šoku se srušila sa stolice.

Tada sam prvi put upoznao rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića. Istom onom cestom, pod jednako žestokom paljbom, probio se do klinike. Ovo je bio jedini put da sam vidio jednog predsjednika da plače - nije mogao da se suzdrži vidjevši u kakvom stanju se nalaze žene i bebe, ne mogavši sebi da da odgovor na pitanje kakvi to ljudski umovi mogu da ubijaju novorođene bebe.     

Komšije su mi kasnije pričale da su sjedili sa mojima u podrumu i slušali radio. Supruga Nermina, koja je mislila da se nalazim u stanu, kad je čula moj glas na tranzistoru, u šoku se srušila sa stolice. Bila je to duga noć i za nju. Ja sam ostao do iza ponoći, nisam joj se mogao javiti, nije znala šta se sa mnom dogodilo.

Kada smo bili sigurni da je neprijateljski napad konačno odbijen, da su četnici odustali od daljeg proboja, krenuo sam nazad kući. Očekivao sam da će povratak biti lakši, mrak da će me sakriti. Ali i tog povratka se još uvijek sjećam - svijetleći meci, sa kojima sam se taj dan prvi put susreo, fijukali su oko mene dok sam se vozio nazad oko stadiona. Tu noć sam, pišući izvještaj za Oslobođenje, prvi put koristio izraz četnik zločinac.   

Danas kad prolazim pored Porođajne klinike svaki put srce mi ubrzano kuca. Sada je to moderna klinika, potpuno obnovljena.

A ispod nje se nalazi stara neobnovljena zgrada Pedijatrije, koja podsjeća na ratna dešavanja. U novom porodilištu od onog dana rođeni su deseci hiljada novih naraštaja. Novih Sarajlija za koje se nadam da neće nikad doživjeti ovo kroz šta smo mi prošli. I za koje vjerujem da će biti pametniji i mudriji od nas.

Ipak, oni žive u najljepšem gradu na svijetu.

Izvor: Al Jazeera

IN MEMORIAM - NIHADA CATIC 1977-1993

Sedam dana prije rata, bio sam sa rajom na mitingu za mir ispred skupstine. Kao i obicno nas zadatak se sastojao od toga da da sjednemo na travu izmedu Unisovih nebodera i skupstine, uzmemo gitaru, sviramo, pjevamo i budalesamo.

Nakon zavrsetka mitinga, krenuli smo pjeske prema gradu. U koloni mladosti, koja se slijevala Titovom ulicom prema gradu, bile su i dvije djevojke, rekao bih djevojcice, jer to su tada i bile. Sudbina ce ih tog dana povezati sa mnom i mojim mislima.

Pjevali smo neku pjesmu, dok smo se kretali u koloni, kada su se progurale dvije djevojke ispred nas. Pruzio sam im ruku i rekao
- Hej, hej, stani malo, imam nesto vazno da ti kazem!!

Odvalile su se smijati, tako da smo stupili u kontakt. Pridruzile su se nasem otkacenom drustvu, te smo svi skupa tu noc smo proveli u Teatru. Razmijenili smo brojeve telefona i dogovorili se da se vidimo ponovo. Djevojke su bile simpaticne i vesele. Uklopile su se u nasu raju tako dobro, da sam imao osjecaj, da su oduvijek tu sa nama.

Nakon sto smo se culi u toku sedmice par puta telefonom, dosla je i subota, dan kada smo trebali ponovo da izademo. Umjesto izlaska i svirke nase gitare, tu noc su nad Sarajevom svirale granate i sirene za uzbunu. Sljedeci dan sam okretao njihov telefonski broj, ko zna koliko puta za redom. Svaki put jedini odgovor koji bih dobio bilo je beskonacno zvonenje telefona.

Pokusavao sam i narednih dana telefonom da stupim u kontakt sa njima ali bez uspijeha. Izgubio sam vezu sa njima, na samom pocetku rata. Cesto sam u ratu kada bih nasao neki trenutak odmora, razmisljao o njima i njihovim sudbinama.

Negdje ’94 sam nasao u spavaoni novine Oslobodenje. Jedino sto sam tih dana citao u novinama su bile osmrtnice. Citao sam redom i od jednom mi je pogled zastao na jednoj “Nihada Catic, navrsava se godina dana od pogibije nase kcerke...”

Na prvi momenat sam se ukocio. Nisam htio da vjerujem da je to ona. Poslije sam se potajno nadao da se ne radi o njoj. Tako su prolazile godine. Prosao je i rat a ja sam i dalje razmisljao o tome sto sam procitao te davne ‘94. Nikakvih informacija nisam imao, nisam znao ni koga bih pitao. Jedino sto nisam zaboravljao je ta osmrtnica, koja mi je bila cijlo vrijeme u glavi.

Prije dvije godine, brat od moje prijateljice, poceo je da svira gitaru. Posto sam imao nekih knjiga koje sam sacuvao iz skolskih dana i vremena kada sam pokusavao da naucim koji akord. Odlucio sam da mu ih poklonim. Tako da se mozda konacno nekome isplati ta moja promasena investicija. Prije nego sto sam odlucio da mu ih predam, prelistao sam knjige. Da bih provjerio da sta ne ostane, skriveno medu listovima.

Iz jedne od knjiga je ispao papiric, na kome su bili zapisani brojevi telefona od Nihade i Marele. Gledao sam u taj papiric, na kome su u brzini nasvrljana imena i brojevi telefona. Sjedio sam par sati pored telefona i okretao papiric u rukama. Na kraju sam odlucio da okrenem broj. Prvo sam nazvao Nihadu, telefon je dugo zvonio ali opet kao i na pocetku rata, niko nije odgovarao na poziv. Nakon toga sam nazvao Marelu. Ovaj put sam imao vise srece, Istog momenta sam dobio odgovor. Tako da sam malo zbunjen pitao

- Oprostite, trebao bih Marelu
- Ja sam, Izvolite
- ....................................................
- Kako se ne bih sjecala, toliko puta si mi pao na pamet i ti i tvoja raja.
- ...........................
-.............................
- ............................
- .............................
- Izvini, da li je Nihada poginula?
- Na zalost jeste................
- .......................................
- ......................................

Zivot jedne djevojcice je ugasen zauvijek. Jedina njena krivica, bila je ta sto je ostala da zivi u Sarajevu. Takvih prekinutih zivota je bilo na hiljade. Njima niko nije posvetio nikakvu paznju, nakon rata. Cak ni imena im nisu napisana na jednom mjestu. Nihadino sam trazio, na par spiskova i tek na jednom sam je nasao.

Nakon svega sto sam saznao, meni samo ostaje, da se svake godine bar u ovo vrijeme sjetim Nihade i njenog mladalackog osmijeha… Ipak taj susret nije bio slucajan, jer eto ostala je u dubokom sjecanju, jednoj grupi ljudi koje je imala priliku samo jednom u zivotu sresti i vidjeti.

Svi mi imamo pravo da oprastamo. Samo se ja pitam da li imamo pravo i da zaboravljamo. Na zalost, danas je sve vise poziva da se zaboravi sve ono kroz sta smo prosli. Ja se nadam da necemo i da cemo smoci snage da se uvijek sjetimo onih kojih vise nema, kao i onih koji su na slobodi a odgovorni su za zlocine...

Saudin Bećirević Pospanko

Jesen je 1992. i ledena hladnoća je zavladala Sarajevom. Građani se pokušavaju ugrijati u gradu pod opsadom, skupljajući bilo kakav ogrjev koji mogu, nakon što je u gradu nestalo struje i plina. Iz skrivenih položaja u brdima oko grada, snajperi gađaju u bilo šta što se kreće, počinje „Al Arabiya“ priču o neobičnom susretu dvojice ljudi koje je spojila jedna fotografija iz rata u Bosni

Fotoreporter agencije AFP Patrick Baz snimio je ovu fotografiju 27. oktobra 1992, šest mjeseci nakon što je počela opsada koja će trajati naredne tri godine i postati najduža u modernom dobu. Preko 10.000 ljudi izgubit će svoje živote. Ta fotografija ispijenog mladog čovjeka koji prevozi ogrjev mogla je lako zauvijek ostati sakrivena u arhivama njegove agencije, ali je zahvaljujući nizu slučajnosti dvadeset godina kasnije dobila novi život.

„Izabrao sam Patrickovu fotografiju kako bih ilustrovao nestašicu u gradu“, pojašnjava BBC-jev novinar Adrian Brown zašto je odlučio baš ovu sliku uvrstiti u svoj multimedijalni projekat na dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva. Nekoliko mjeseci nakon što je Brownov projekat objavljen, Vladimir Vrnoga, nekadašnja izbjeglica iz Bosne koji živi u Kaliforniji već više od 17 godina, slučajno nalazi svoju ratnu fotografiju na web stranici. Vladimir ne može vjerovati svojim očima.

„Bio sam šokiran. Ta fotografija me je vratila u trenutak kada je snimljena i iznenada, 20 godina kasnije, ponovo sam se našao u Sarajevu u toku rata. Mogao sam namirisati vlagu u zraku, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom... a to je bilo tek što je opsada počela“.

Vladimiru je u to vrijeme bilo 17 godina. Njegova porodica u kojoj je otac bio Hrvat, a majka Srpkinja, ilustrovala je harmoniju koja je postojala u Sarajevu prije rata. Upravo se bio upisao na Univerzitet u Sarajevu, na studij veterine, ali je krvavi konflikt preokrenuo njegove planove i cijeli život, naglavačke. „Ova fotografija predstavlja svu patnju kroz koju smo prošli“, kaže Vladimir. „Morali smo skupljati drvo za ogrjev kako bismo zagrijali domove i preživjeli. Jedino što smo imali za jelo bila je riža. Snajperi su bili posvuda iznad nas. Pucali su u sve. Pucali su u djecu. Pucali su u mačke.“


Vladimir je morao prekinuti studij i bio mobiliziran u Armiju Bosne i Hercegovine. Uslijedili su iscrpljujući mjeseci borbe. U samo tri sedmice nakon što je otišao na ratište, izgubio je 15 kilograma. Službu u vojsci je završio krajem 1994. ali je pozvan da se priključi opet samo nekoliko dana kasnije. Ovoga puta, on i njegova majka Milena izbjegli su u Hrvatsku, a potom u Austriju gdje su proveli pet mjeseci u izbjegličkom kampu. U aprilu 1995. napokon su krenuli za Sjedinjene Države. Danas 38-godišnjak sa suprugom i djetetom, i poslom u velikoj pivari, Vladimir se nikada nije vratio u Bosnu.

Nakon prvobitnog šoka, kontaktirao je novinara BBC-ja koji ga je povezao s Patricom. Fotograf i njegov subjekt, koji do tada nisu znali identitet jedan drugog, razmijenili su e-mailove s nadom da će se sresti jednog dana. „Vrlo dobro se sjećam dana kad je fotografija snimljena. Išao sam i ugledao fotografa pored puta. Razmijenili smo nekoliko riječi, zatražio sam mu cigaretu. Onda smo obojica nastavili svojim putem“, priča Vladimir.

Patrick, koji je danas direktor fotografije AFP-a za Bliski Istok i Sjevernu Afriku, slabije se sjeća tog trenutka. „U Sarajevu sam proveo samo nekoliko dana, nisam znao kuda da idem. Dok sam hodao prema borbenoj liniji, naišao sam na ove momke. To je sve čega se sjećam“. Ipak, ponovna veza između njih dvojice pokrenula je moćna sjećanja libanonskog fotografa, koji je odrastao usred građanskog rata prije nego što je počeo raditi kao fotoreporter sa ratišta širom svijeta. „U cijeloj karijeri mi se izdvajaju dva rata. Jedan je u Somaliji, državi u kojoj ste mogli biti ubijeni radi ručnog sata – nisu vam ga čak ni tražili, jednostavno bi vas ubili. Drugi je Sarajevo“.

U jesen 1992. Patrick i novinar AFP-a Patrick Rahir stigli su u bosansku prijestolnicu. „Dolazak u grad je bio šokantan. Najprije smo putovali kroz srpska sela, gdje se sve činilo normalnim. U jednom trenutku smo prošli pored grafitima išaranog mosta na kojem je neko našvrljao: Welcome to Hell. Od tog trenutka, nalazili smo se u noćnoj mori“, priča Patrick.

„Po dolasku u Sarajevo, osjetio sam nešto slično Libanonu iz svoje mladosti. Ali u Libanonu, rat je bio moja dnevna egzistencija, nisam razmišljao o njemu. U Sarajevo sam stigao svjestan. U Bejrutu, čak i za vrijeme najmračnijih vremena, uvijek smo mogli napustiti grad i pronaći mirno mjesto. Sarajevo je bilo smrtonosna zamka. Moderan grad u kojem ljudi nisu imali šta da jedu i nisu se imali čime grijati. Snajperi su ih ubijali dok su išli po hljeb. U Siriji i drugim ratnim zonama, ljudi su pronašli strategije za ometanje snajpera, poput vješanja crnih plahti duž puteva kako ih snajperist ne bi vidio. Nije bilo ničeg takvog u Sarajevu.“

* Tekst sa portala „Al Arabya News“

... a nije se sam prijavio?  


Kako je završio službu krajem 94? Bio teško ranjen? Il' sam zaboravio kad je rat stao?  


Dezerter dakle.   Što odmah ne reče!?


Jok, eto 4 godine se trčalo po brisanom prostoru 50 m od četničkih linija. Vremenom se ovo dobro sredilo i u najmanju ruku vješale su se deke, a na frekventnim mjestima su bile velike betonske ploče, kamioni i autobusi/trolejbusi, kontejneri napunjeni zemljom, isto tako vreće, iskopani su tranšei, probijeni prolazi kroz zgrade, moglo se negdje hodati kilometar da se nigdje ne izađe na snajper...

Halalite, došlo mi da se sa nekim posvađam pa kontam bolje sa ovim novinarom.

Nek sam mu reko.