Sufizam u tradicionalnom islamu

<< < (137/236) > >>

abidaga2:



Razumijevanje tesavufa


Autor Imam Rabbani, k.s
Osnovni cilj tesavufa je zadobijanje vjerovanja ehli-sunneta i pridržavanje šerijata. Svrha tesavufa je osigurati ehli-sunnetski iman, snažan i čvrst, kojeg ne mogu načeti sumnje. Iman koji počiva samo na razumu, dokazima i logici ne može biti tako čvrst. Značenje koje, između ostalog, podrazumijeva dvadeset osmi ajet sure Er-Ra’d: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!”, je ulazak imana u srce i da je njegovo učvršćivanje u srcu moguće jedino zikrom (spominjanjem Allaha).

Drugi cilj tesavufa je da nam olakša ibadete, da ih činimo sa oduševljenjem i radošću, a ne sa lijenošću kako to nalaže nefs.

Cilj tesavufa nije dostizanje sposobnosti viđenja nečega što drugi ne vide, niti obavještavati druge o nepoznatim i čudnim stvarima. Takođe cilj tesavufa nije osjetiti neka čudna svjetla, ili uspostaviti kontakte sa drugim svjetovima ili sanjati lijepe i čudne snove. To su sve uzaludne i beskorisne stvari. Šta to nedostaje svakodnevnom svjetlu, raznim bojama i prirodnim ljepotama, pa ih ljudi napuštaju i traže druge stvari, prelazeći teške puteve prepune patnji i mnogih neugodnosti? U krajnjoj liniji svakodnevno svjetlo i divni oblici, kao i te druge stvari kojima teže su sve stvorenja Allaha Uzvišenog koja očituju Njegovo postojanje i Njegovu svemoć.

Tesavuf ima mnogo pravaca. Najbolji i najpodesniji je put onih velikana koji izbjegavaju bid’ate (novotarije) i koji se čvrsto drže sunneta. Ovi velikani, sve dok slijede sunnet u svemu što govore i rade, ne brinu se zato što nemaju kešfova (otkrovenja), kerameta(činjenje čuda), halova (čudnih stanja)... Ako bi im se neke od ovih stvari i dogodile u trenutku dok su makar za jedan trun tromi u izvršavanju sunneta, oni ih odbacuju znajući da su nefsanska ili šejtanska zamka. Radi toga je na njihovom putu zabranjena igra i zabava. Oni ne cijene slast i stanja koja potiču iz istih. Svi ovi halovi i kušanja, koja se rađaju iz zabrana šerijata, su po ovom siromahu istidradž (nefsanska ili šejtanska zamka). Jer, ovakva stanja (tobožnja otkrovenja ili neka čudesa) se dešavaju i kjafirima i griješnicima. Ova stanja se mogu naći i kod grčkih filozofa, brahmanskih sveštenika i indijskih prosjaka. Pravo stanje je samo ono koje je u skladu sa šerijatom. Ovakva stanja ne dolaze iz harama.

Ono što sufije rade, kao i ono što izbjegavaju raditi nije automatski halal ili haram. Mi im ne zamjerimo za ono što rade ili ne rade. Što se nas tiče, neka im je opravdano, ali Uzvišeni Allah zna njihovo stanje i On će ih dočekati onako kako On hoće. Ako želimo saznati šta je halal a šta haram, poslušaćemo riječi naših imama kao na primjer imami-ea’zama Ebu Hanife, imama Ebu Jusufa El-Ensarija i imama Muhammeda Eš-Šejbanija. Nimalo nas se ne tiče jesu li to, ili nisu, radili velikani tesavufa, kao na primjer: Ebu Bekr Eš-Šibli i Ebul-Husejn En-Nuri i Džunejd Bagdadi, rahmetullahi alejhim (Imam Rabbani, k.s., ove velikane tesavufa navodi samo kao primjer, ne sumnjajući u njihovu ispravnost).

Nezreli derviši, koji nemaju pojma o šerijatu i tarikatu, su pretvorili tarikat u plač, vrisku, muziku i ples, misleći da će tako zaraditi sevapea a sve pod izgovorom da su tako radili njihovi učitelji. Značenje sedamdesetog ajeta sure El-En’am je: “Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo.”

Kako se iz ovog što smo do sada rekli razumije, ko namjerno i svjesno odobrava stvari koje su zasigurno haram, taj postaje kjafir i murted (otpadnik). Možemo li sad zamisliti kakavo je stanje onih koji veličaju harame i smatraju ih ibadetom? Neka je vječna hvala i zahvala Allahu Milostivom što se naši velikani tesavufa (sâdât) nisu ukaljali ovom prljavštinom i što su i nas tako odgojili. Slijedeći njih, štitimo se od činjenja ovih sramnih djela.

Međutim, pojedinci rade suprotno pod izgovorom da su tako radili njihovi učitelji. Oni pokušavaju prikriti i zataškati zabrane šerijata govoreći da su tako radili njihovi učitelji. Na taj način se, nemajući pravo, sakrivaju iza svojih učitelja. Međutim, baš me zanima kakav li će bijedan izgovor iznijeti da bi opravdali svoju krivicu? To što oni čine, ne samo da šerijat zabranjuje, već su to i naši velikani izbjegavali činiti. Zar nije sramota raditi nešto, što nije u skladu sa postupcima naših velikana (sâdât), čak kad to šerijat i ne bi zabranjivao?

Kolika je tek grjehota i sramota činiti nešto što je šerijat zabranio.

abidaga2:



jos malo propagande :)

Tesavuf u današnjem vremenu


Autor dr. Dilaver Selvi

Dok oni koji kritikuju tesavuf, posmatrajući ga spolja, na njega gledaju kao na instituciju mlitavosti i lijenosti koja prekida čovjekovu vezu s dunjalukom, oni koji su zašli unutar njega i doživjeli ga, predstavljaju ga kao školu koja čovjeka odgaja u okviru pravila Kur’ana i sunneta i ukrašava ga Allahovim edebom (lijepim ponašanjem). Koga treba slušati po ovom pitanju, onoga koji ide tim putem i poznaje ga, ili onoga koji poriče nešto što nikada nije okusio?

Jedna od osnovih grešaka pri procjenjivanju tesavufa jeste nepribjegavanje pouzdanim izvorima, iako je korištenje naučne literature uslov, pogotovu kada su u pitanju vjerske teme.

Osobito je važno da osoba kojoj se obraćamo za vjersko (tesavufsko) objašnjenje, pored toga što mora biti alim, mora biti i arif (onaj koji poznaje Allaha džellešanuhu) i ehli zikir (onaj koji je u stalnom sjećanju na Allaha džellešanuhu).

Allah Uzvišeni kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večeri u želji da naklonost Njegovu steknu, i ne skidaj očiju svojih sa njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti”. (Kehf, 28) Uz ovo dodajemo i ajet: “Pitajte ehli - zikr ako ne znate.” (Enbija, 7). Ovo predstavlja još jedan od Allahovih emrova koji određuje put koji se treba slijediti u izučavanju tesavufa. Stoga je traženje znanja od alima i ehli - zikira jedini put ka razumijevanju tesavufa. Pogotovo osobe koje se ne odlikuju islamskim načinom života i bogobojaznosti, te oni nemuslimani koji vrše istraživanja u vezi islama a sa ciljem slabljenja muslimanske moći (orjentalisti) nikako nemogu biti referentni po pitanju vjerskog učenja.
Pojam tesavufa treba razumjeti kao put terbijjeta (odgoja) koji slijedi pravac Ehli sunnet vel džemaata. Takođe, o “takvaluku” kao temelju ovog puta i “sufi džemaatu” koji slijedi tesavuf u ime Allaha, treba se rasuđivati u ovom kontekstu. Treba dodati i to da besmislice o misticizmu koje su našle mjesta u oblasti psihijatrije, lažni šejhovi koji i sami imaju potrebu za vlastitim odgojem, kao i postupci suprotni učenju Kur’ana i sunneta koji se poturaju pod imenom tesavuf, nemogu biti mjerilo i nikako nemogu biti podržani. Tesavuf, čiji je osnovni cilj bogobojaznost, je u svakom vremenu i za svakoga aktuelan i prihvatljiv.

“Jedini cilj naše djelatnosti je sticanje hakiki imana (istinskog vjerovanja) i ihlasa (iskrenosti) potrebnog za postizanje Allahovog zadovoljstva. Zadnji stepen koji želimo postići je stepen iskrenog robovanja. Jedini put koji nam može ovo obezbijediti je doslovno pokoravanje naredbama koje nam mudri Kur’an i uzvišeni sunnet nalažu.” Ovo su riječi Imam-i Rabbanija, arifa i hiljadugodišnjeg mudžedida. Pa možemo li za jedan ovakav tesavufski terbijet reći: “U današnjem vremenu nema potrebe za ovim, njegova važnost je prošla.” Svakako da se ovako ne može reći, ali, može se reći slijedeće: “Da li u današnjem vremenu postiji muršid (duhovni učitelj) poput Imam-i Rabbanija i tesavuf o kakvom se govori? Šta trebamo reći o onima koji se predstavljaju kao učenjaci tesavufa a mješaju se u mnoge sumnjive poslove?”

U ovom prigovoru ima istine. Isti zaključak se može donijeti za sve naučne discipline. Međutim, prema objavi koju je Resulullah alejhisselam prenio, jedna će skupina ljudi, sa Allahovom dozvolom, sve do Kijametskog dana uspješno ustrajavati na istinskom putu i predstavljati i provoditi pravu vjeru. Ajet: “Mi uistinu Kur’an objavljujemo i mi ćemo zaista nad njim bdjeti” (Hidžra, 9) je garancija za sigurno ostvarenje ove vijesti. Na dunjaluku će uvijek postojati istinski predstavnici prave vjere. Istina je da u današnjem vremenu muslimani podržavaju vjeru samo jezicima, dok potpuni muršidi i istinski alimi idu sami istinskim putem. Njihove su jedine brige što ne mogu naći prave sljedbenike istinskog puta. Ova zabrinutost je počela još odavno. Džunejd Bagdadi (poznat kao osnivač tesavufskih ogranaka, živio je u III stoljeću po Hidžri) kaže: “Hakiki ilum (istinsko učenje) je pokupio svoju prostirku, a hizmet je ostao na priči. Mi možemo govoriti samo s kraja, samo iz ugla tesavufa.” Time je iskazao tugu radi nedostatka pravih sljedbenika. Imam Šarani, potišten zbog istog problema, kaže: “Neka je hvala Allahu, odgojio sam oko 70 muršida, ali, svi su preselili na ahiret sa nemirom što nisu pronašli pravog murida na Allahovom putu.”

Tesavuf je škola terbijjeta osnovana za podučavanje takvaluku visokog stepena. Međutim, problem današnjih ljudi nije nedostatak takvaluka već nedostatak imana. Radi toga, muršid-i kamili u današnjem vremenu svoj hizmet počinju sa tačke imana, a poslije imana prelaze na podučavanje značaja namaza i njegovog pothranjivanja, na izbjegavanje velikih grijeha i, korak po korak, prelaze na ostale farzove. Posebnu pažnju posvećuju podučavanju zikru ili veličanju Allaha Uzvišenog. Naši preci su sa muhamedanskom ljubavlju svakoga prigrlili i takvim ophođenjem uveli u din toliko mnogo nevjernika i od njih načinili dobre Allahove robove.Ako nešto ne možemo ostvariti u potpunosti, ne moramo ni sve iz ruku ispustiti. Naša vjera nas uči da je najljepši način postizanja takvaluka i kemalijeta (bogobojaznosti i potpunosti), biti dio džemaata u ime Allaha i, na taj način se međusobno upotpunjavati. Vjera nam nalaže slijeđenje dobrih robova sa ciljem postizanja spasa.

“Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti” (Maida, 2) “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujete” (Ali ‘Imran, 103) “I svi se skupa Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (Nur, 31). Navedeni ajeti zahtijevaju od nas da budemo ujedinjeni na istinskom putu. Veliki je fadilet i beskrajni bereket kada se islam živi u džemaatu koji je pod prismotrom uzornog arifa i bogobojaznog imama.
Ovo je put selameta. Oni koji znaju ovaj put i idu njime, oni postižu svoj cilj brzo i sa lahkoćom, oni su zaštićeni svih opasnosti. Ovo je najživlji put. U svim njegovim stanjima i poslovima vlada ljubav prema Allahu i ushićenost prema Rabbu. Ovo zadovoljstvo nikada ne malaksava, onome koji ga je okusio nema dosade, a onaj koji ga je pronašao ne boji se da će ono ikada prestati. Ljubav prema Allahu je lijek za srce, ona je tijelu snaga pa su ašici neumorni, a duše odanih nikada ne nagriza zub vremena.

Ovo je put bereketa. Svako djelo učinjeno na ovom putu je sa iskrenošću. Sevabi svih djela dijele se sa svima onima koji su srcem pristupili ovom putu. Tako onaj koji je učinio jedno djelo uz njega dobija i duhovni udio u djelima njegove braće koji su s ljubavlju i zadovoljstvom ujedinjeni na putu i time se njegova dobit hiljadama puta umnogostručuje.

Ovo je najoprobaniji put. Sva dobra djela učinjena na ovom putu, hizmet hiljadama kjamili insana, koji ih je uzdigao do savršenstva, najljepši plodovi njihovog truda, jasno razdvojeni dobri od loših i čisti od prljavih, svi lijepi halovi i ahlaci, u vidu silsile (lanac prenosilaca živog učenja) prenešeni su na one koji poslije njih dolaze. Dakle, ovaj put je veoma plodonosan, njegov ishod veoma jasan, njegova karavana mnogobrojna a njegovi su vodiči vrlo vješti i uvijek budni.Ovo je najispravniji put. Jedina briga i jedini cilj imama ovog puta i njegovog džemaata je postizanje Allahovog zadovoljstva, pridržavajući se naredbi Kur’ana i sunneta kroz sve halove, unutarnje i vanjske, skrivene i otkrivene, vesele i žalosne.

Kjamili muršidi (potpuni učitelji) pridaju veliku važnost i ulažu veliki trud u slijeđenju Resulullaha alejhisselam pa čak i kada se radi o načinu na koji je on sjedio ili ustajao. Oni svoje sunnete obavljaju sa istom preciznošću i oprezom kao i farzove a to traže i od svojih odanih učenika.
Ovaj put je najbliži Allahu. Ovim se putem hoda zaljubljenog srca i na svakom se koraku, na svakoj stanici i postaji Allahovo džellešanuhu ime veliča i spominje. Tako se postiže rahmet iz kudsi hadisa: “Ja sam sa onim koji Mene spominje” (Buhari, Muslim), kao i radosna vijest iz ajeta: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti” (Bekare, 152).

Poniznost i edeb su osnova ovog puta. Od velike važnosti su i nafila namazi. Prednost se daje onim stvarima koje će biti uzrok postizanja Allahove blizine. Srca se čiste od loših osobina kao što su oholost i izopačenost koje su prepreka za ulazak u Allahov mir i spokojstvo.

abidaga2:



Mjesto tesavufa u islamu


Autor dr. Dilaver Selvi


Cilj tesavufa je praktikovanje vjere i predstavljanje vjere u stanju posebne razdraganosti i radosti. Njegovo najveće bogatstvo jeste postizanje Allahove ljubavi. Allah Uzvišeni je odabrao vjeru Islam za cijelo čovječanstvo i poslao ju je ljudima preko svog poslanika i miljenika Muhammeda, a.s. Vjera Islam je upotpunjena Božijom objavom Kur’anom i sunnetom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Ko traga za nekom drugom vjerom ili pravcem neće mu biti prihvaćen od strane Allaha, dž. š., i na Ahiretu (drugom vječnom svijetu) bit će izgubljen.

U svijetu Islama prisutni su mnogi pravci koji predstavljaju neku vrstu njegove punine i savršenosti, a jedan takav pravac je i tesavuf.

Šta je tesavuf? Kakav je to pravac? Čemu se to pozivaju ljudi? Zašto se susrećemo sa njegovim različitim nazivima? Da li je tesavuf neka nova vjera ili se pak, radi o nekoj vrsti sujevjerja? U postavljanju ovakvih pitanja kao i davanju odgovora na njih i mi uzimamo učešća. Ono što je najvažnije znati i od čega trebamo krenuti jeste to da bilo kakav pravac, model mišljenja, ili ideja koja prelazi okvire vjere neće biti prihvaćena od strane Allaha dž. š. Putnici koji na svom putu ne pronađu poslanika Muhammeda, a.s., neće moći pronaći ni Allaha, dž.š., pa ni dospjeti do Njegove milosti. Svaki način života, svaka aktivnost i djelovanje čovjeka koje nije propraćeno njegovim lijepim moralnim postupcima i ponašanjem i u kojem je izostavljeno Allahovo, dž.š., zadovoljstvo ne može donijeti čovjeku sreću na Budućem svijetu i izmamiti osmijehe na njegovom licu.

Prava, čista vjera je upotpunjena i bez nedostatka objavljena ljudima. Ono što je nakon toga ostalo čovječanstvu jesu mudžtehidi, muršidi, mudžahidi čija je prioritetna zadaća rasprostrijeti i raširiti Allahovu vjeru, ispravno je poimajući, istinski je doživljavajući i prakticirajući. U takvom stanju poimanja i doživljavanja vjere uložen je ogroman trud i napor i dat veliki doprinos od strane fakiha u oblasti fi kha, mufessira u oblasti tefsira, muhaddisa u oblasti hadisa, kao i od strane mnogih drugih islamskih učenjaka na poljima različitih islamskih znanosti u produbljivanju, buđenju i oživljavanju vjere.

Velikani tesavufa su u centar svog interesovanja i učenja stavili srce. Uputiti se srcu, naukovanju i znanju koje se za srce veže, bio je osnovni zadatak. Iskreni vjernik mora svojim srcem biti prisutan u svakom svom poslu, postupku i aktivnosti. Imajući u vidu značaj srca i njegovu ulogu kod čovjeka, časni poslanik Muhammed, a.s., je rekao: “U čovjekovu tijelu postoji jedan organ, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako se pokvari, pokvari se čitavo tijelo. To je srce!.” (Buhari,
Muslim, Ibn Madže) Allah, dž. š., u 28. ajetu sure Ra’d kaže: “Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene smiruju - a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”

Ovladavši u dovoljnoj mjeri islamskim znanostima i zadobivši pravo, istinsko znanje velikani tesavufa su se trudili da ga usklade sa svojim djelima, da se zaogrnu potpunom iskrenošću, te zadobiju ljubav Božiju. Osim vjerskog naukovanja, prije svega veliku važnost su pridavali odgoju čovjeka, njegovom duhovnom i moralnom usavršavanju. Na tom putu odgoja, duhovnog i moralnog usavršavanja veoma važnu ulogu igra zikr. Zikr je bio prisutan u svakom segmentu njihovog života. Istinski i iskreno doživljavajući i praktikujući vjeru kjamili-muršidi (potpuni učitelji) su je i mogli u najljepšem svjetlu izložiti i ponuditi ljudima.

 

Šta je cilj tesavufa?

Cilj tesavufa je praktikovati vjeru, predstaviti je u stanju posebnog oduševljenja i radosti. Najveće njegovo bogatstvo je postizanje Allahove ljubavi. Temelji tesavufa su: odgoj, duhovno i moralno usavršavanje, istinska iskrenost i potpuna predanost Allahu Uzvišenom. Na ovom putu nema uspjeha bez čistote srca, duhovnog i moralnog usavršavanja i zadobijene ljubavi Božije. Ko ne pročisti svoje srce neće moći ni osjetiti slast duhovnosti. Kjamili-muršidi su liječnici srca i pripadaju jednoj od četiri pravne škole Ehli sunneta. Na putu odgoja, primjenjujući raznovrsne metode, prolazili su kroz različita stanja i približavali se duhovnom i moralnom savršenstvu.

Kako bismo izliječili svoja srca i oslobodili se iz ropstva ljubavi prema Dunjaluku (ovom svijetu) ponudili su nam modele rješenja zasnovanih na Kur’anu i Sunnetu. Zahvaljujući Kur’anu i Sunnetu razvili su i usavršili čitav sistem metoda na putu odgoja, duhovnog i moralnog usavršava nja. Podigli su i izgradili mjesta za učenje i odgajanje. Opisujući i objašnjavajući svoja duhovna stanja na putu odgoja, upotrebljavali su raznovrsne termine i nazive, pa su se kao i na polju islamskih znanosti i na putu duhovnog i moralnog usavršavanja javili mnogi pravci. Međutim, ono što je najvažnije za one koji žele krenuti ovim putem jeste da prije svega, moraju očistiti svoja srca kako bi mogli istinski i iskreno doživjeti vjeru. Dakle, glavni zadatak koji se stavlja pred čovjeka je da očisti svoje srce od kufra, širka, oholosti, gafl eta (nemarnosti) kako bi dostigao stepen iskrenog Allahovog roba i zadobio ljubav Božiju. To predstavlja krunu tesavufa.

Imami Rabbani objašnjavajući put tesavufa kaže: “Tesavuf nije ništa drugo do jedna velika škola potpune iskrenosti i predanosti Allahu Uzvišenom. Kako bismo zaimali istinski iman, postigli Allahovo zadovoljstvo i zadobili ljubav Božiju neophodno je da svoje postupke i djelovanja u potpunosti uskladimo sa onim što Allah Uzvišeni traži i zahtijeva od nas.”

Tesavuf čovjeku nije nudio niti nudi nešto što nije prihvatljivo sa stanovišta vjere i ne obavezuje ga sa nečim što mu i sama vjera ne nalaže. To su uglavnom djela koja sa aspekta vjere mogu biti farz, vadžib, sunnet ili mustehab. Ono što kjamili-muršidi (potpuni učitelji) traže od svojih murida (učenika) i na čemu insistiraju jeste ono što je tražio i na čemu je insistirao časni poslanik Muhammed, a.s., - otvoreno i javno prihvatanje i slijeđenje Kur’ana i sunneta i duhovno i moralno usavršavanje. Oni koji u svoju obavezu uzmu odgoj čovjeka, njegov duhovni i moralni progres predstavljaju one za koje poslanik Muhammed, a.s., kaže: “Ko uvede jedan lijep običaj u Islam, imat će za to nagradu, a i nagradu za sve one koji poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada...” (Muslim)

Oni koji slijede Kur’an i Sunnet, a istražujući i proučavajući tesavuf doći će do zaključka da je upravo tesavuf taj lijepi običaj u Islamu.

 

Muršid

Mušid (učitelj) vodi svog murida (učenika) na tom putu, opominjući ga, posjećajući ga na ono što Gospodar njegov i Poslanik njegov od njega traže, pomaže mu da postigne iskrenost, te da se duhovno i moralno usavrši.

Specifične termine ili izraze koji se upotrebljavaju u tesavufu u oblasti duhovnog i moralnog usavršavanja moramo shvatiti samo u kontekstu vjere, a nikako nečeg drugog. U tesavufu se na vird, hatmu i zikr gleda kao što se gleda i na zahtjeve, naredbe upućene od strane emira (zapovjednika) vjernicima. Ono na čemu insistiraju muršidi (učitelji) jeste râbita, međusobna povezanost i udubljivanje i duboko razmišljanje koje je poželjno za svaku zrelu osobu. Bit, suština ovoga je kjamili-insan (potpuna osoba) koja će biti sposobna preuzeti ulogu Allahovog namjesnika na zemlji. U ovakvom stanju muršid (učitelj) je na takvom mjestu gdje se približava odličnosti, postiže obilje duhovnosti, zadobija lijep moral i odgoj, biva ispunjen ljubavlju prema Allahu Uzvišenom.

 

Murid

Murid (učenik) mora nastojati zadobiti Allahov nur, vezati ga za svoje srce i manifestovati ga kroz svoje ponašanje i moral. Teško je da ovo shvate oni koji svoje oči drže zatvorenim pred Allahovim nurom kjamili-insanâ (potpunih ljudi). Stoga, povezanost, veza između muršida i murida predstavlja jedan od temelja na kojem počiva tesavuf. Predanost i odanost koja se očekuje od murida (učenika) može se uporediti sa pokoravanjem imamu u vjeri i prihvatanjem njegovih savjeta.

Tevba koja je preduslov za duhovni i moralni uspon čovjeka stavljena mu je u strogu obavezu. Privrženost šejhu i poštovanje prema njemu nailazi na podstrek i pohvalu u Islamu, a lijep odgoj i moralno ponašanje koje se traži od svakog čovjeka predstavlja ahlak našeg dragog poslanika Muhammeda, a.s., pa je prihvaćeno da bude osnova tesavufa.

Početak istinskih murida (učenika) se zasniva na obavezi sadržanoj u izrazu “fena fi l-ihvan” - voljeti svoga brata kao sebe, a što predstavlja i uslov, po hadisu, za kjamili- mu’mina (potpunog vjernika). Stanje defi nisano izrazom “fena fi š-šejh” podrazumijeva ljubav i privrženost prema svome vodiču koja je manifestacija ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Ova ljubav dokazana kod kjamili-muršida (potpunih učitelja) prelazi na najveći stepen i kod njih dostiže svoj vrhunac. Poslije ovoga, murid (učenik) nastoji postići stepen na kome će poslanika Muhammeda, a.s., voljeti više od svega.

Ova ljubav je uslov da bi se dosegao stepen kjamili-mu’mina (potpunog vjernika) i u tesavufu je poznata pod nazivom “fena fi r-Resul”. Ova ljubav se postiže kada se srce u potpunosti ispuni ljubavlju prema Allahu i kada se sve što se čini, čini radi Allahovog zadovoljstva. Pripadnici tesavufa ovo svoje stanje defi nišu izrazom «fena fi - llah ve beka billah«. Ovo stanje je na osnovu hadisa poznato kao stanje ihsana-vrhunskog dobročinstva.

U tesavufu je nafila kruna svih ibadeta, a hizmet na Božijem putu poput džihada - borbe na Allahovom putu na kojem se zalaže imetak i vlastiti život. Ono što kjamili - muršid traži od svog iskrenog murida je upravo ono što Uzvišeni Allah traži od svojih robova. Tesavuf koji počiva na Kur’anu i Sunnetu je put sreće na kojem se jača iman, oživljava iskenost u vjeri, zadobija ljubav Božija i postiže lijep odgoj i moral prožet Allahovim svjetlom. Sve je to dokaz Allahove milosti, Resulullahovog morala i ljepote vjere.

Postoji velika vjerovatnoća da se danas susretnemo sa različitim vrstama kritika i primjedbi međutim, mnogo je važnije ono što je tesavuf ostavio i ostavlja iza sebe. Čuli smo toliko neprimjerenih kritika i vidjeli toliko loših djela učinjenih na račun tesavufa da ih ne može opravdati ni najslabiji iman i fetva. Svi oni koji su učestvovali u ovome zasigurno nisu bili na putu Sirati- Mustekima, te se smutnja i nered koji su izazvali ne može i ne smije pripisati tesavufu. Uprkos tome, svjetlo kjamili-muršida nije se dalo ugasiti, naprotiv, zasjalo je još jače, jer da nije tame čovjek ne bi mogao ni uvidjeti vrijednost svjetla.

Neka je svaka hvala i zahvala našem Gospodaru.

abidaga2:



Štetnost bid'ata



Autor: Šejh Imam Rabbani k.s.

semerkand

Neka je potpuna hvala Allahu džellešanuhu. Molim Ga da podari sigurnost i dobročinstvo Svojim odabranicima. Moj sinko! Želim tebi i drugim dragim prijateljima dati jedan koristan savjet. Čvrsto se uhvatite za sunnet i odbacite sve bid’ate. Islamijet je u krizi. Muslimani su usamljeni. Islamijet će i dalje, bivati sve slabiji do te mjere da na svijetu neće ostati niko ko će izgovarati Allah, Allah. Kijametski dan će biti onda kada na Zemlji više ne bude dobrih ljudi i kada se zlo potpuno raširi.

Kada je nevjerstvo u jačanju, najsrećniji čovjek na svijetu je onaj ko oživi jedan zaboravljeni sunnet i ukine jedan od bid’ata. Sada je takvo vrijeme, mi živimo u njemu, hiljadu godina poslije najboljeg od svih ljudskih bića, Muhammeda alejhisselam. Sve što se više udaljavamo od Pejgamberovog alejhisselam sretnog vremena, sunneti se polahko zaboravljaju, laž raste, a bid’ati se rasprostranjuju. Traži se snažna osoba koja će osnažiti sunnete, a zaustaviti i dokrajčiti bid’ate. Širiti bid’ate je isto što i rušiti islam. Slijediti i poštovati one koji uspostavljaju i praktikuju bid’ate i smatrati ih ulemom, znači učestvovanje u uništenju islama. Hadisi šerif kaže: “Ko veliča onog koji čini bid’ate, taj ruši islam.” Dobro se zamislimo nad ovim i uložimo svu snagu u cilju uništenja makar jednog bid'ata i oživljenju jednog sunneta. Jačanje islama, naročito kad je ovako slab, zahtijeva širenje sunneta i rušenje bid’ata.

Nekadašnja ulema je možda u nekim bid’atima vidjela nešto ljepote i nazvala ih hasene (dobri). Ovaj ovisnik o Allahovoj milosti se s tim ne slaže. Što se mene tiče, nijedan bid’at nije lijep. Za mene su svi tamni ružni. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Svi bid’ati su skretanje s pravoga puta.” Danas, kad je islamijet slab, mislim da je spas od džehennemske vatre u čvrstom prihvatanju sunneta. Svaki bid’at je kao malj koji ruši zgradu islama, a sunneti su kao sjajne zvijezde koje pokazuju put u mračnoj noći. Molim Allaha džellešanuhu da današnjoj ulemi toliko pameti da zabrane sve bid’ate i da ni za jedan od njih ne kažu da je lijep.

Ulema ne smije dopustiti bid’ate ma kako lijepo izgledali. Šejtan lahko obavlja svoj posao izvan sunneta. Ranije, kad je islamijet bio snažan, mrak bid’ata se nije primjećivao jer je svjetlo islama snažno sijalo, pa se tama bid'ata potkrala kao sjaj. Zbog toga je greškom rečeno da su lijepi iako nemaju nikakve ljepote. Danas, kad je islamijet oslabio i kad su muslimani usvojili neke kafirske običaje i kad su počeli činiti čak i kufr, bid’ati se pokazuju u svoj svojoj nevaljaštini.

Islamijet slabi, a ljudi ne primjećuju. Ulema mora biti vrlo oprezna i nipošto ne smije učestvovati a kamo li prednjačiti u širenju bid’ata ukazujući na stare fetve govoreći: “To i to je dozvoljeno” ili, “Te i te stvari nisu štetne”. Ovdje treba spomenuti i izreku: “Vjera se vremenom mijenja.” Kjafiri upotrebljavaju ovu izreku kao sredstvo za rušenje islama i afirmisanje bid’ata i kufra. Bid’ati su preplavili dunjaluk. Naše stoljeće je kao tamna noć. Sunneti iččezavaju, njihov sjaj mjestimično bljeska, kao svici u mračnoj noći. Kako se bid’ati raširuju tama se pojačava, a svjetlo sunneta slabi, dok jačanje sunneta razgoni tamu i povećava svjetlo. Pa ko želi neka pojača mrak bid’ata i neka ojača šejtanovu stranku, ko želi neka poveća svjetlo sunneta i neka ojača Allahovu stranku! Znaj da su šejtanovi sljedbenici na gubitku. Oni koji su u Allahovoj vojsci zadobit će vječnu sreću.

Sufije se takođe trebaju dozvati pameti i uvidjeti da je islamijet sve slabiji i da su se bid'ati potkrali u ibadete. Oni ne bi smjeli raditi ono što nije u skladu sa sunnetom bez obzira što su to možda radili njihovi učitelji. Oni ne bi smjeli usvajati bid'ate samo zato što su to njihovi učitelji radili. Čvrsto prihvatanje sunneta će sigurno spasiti i usrećiti čovjeka. Praktikovanje bilo čega drugog, osim sunneta, će odvesti čovjeka u propast. Moja dužnost je da vam prenesem istinu, a vi činite šta hoćete. Svako će dobiti ono što je zaslužio.

Da Allah džellešanuhu nagradi naše pirove koji su nas neuke podučili i zaštitili od bid’ata. Oni nas, svoje sljedbenike, nisu odveli u mračne provalije i nisu nas podučavali ničemu osim Poslanikovom, alejhisselam, sunnetu. Nisu nas uputili ni na kakav put, osim osim na put Posjednika šerijata, alejhisselam. Uputili su nas na put čuvanja od harama i sumnjivih stvari. Zato su blagodati od naših pirova neizmjerni. Stepeni do kojih su dospjeli su visoki. Nisu se odavali muzici i plesu, niti su obraćali pažnju na trenutnu zanesenost i ushićenje. Halove, koje su drugi dostigli i s njima postali zadovoljni, nisu smatrali ciljem. Oduprli su se iluzijama kojima su drugi podlegli. Njihova djela se ne mogu shvatiti viđenjem, otkrivanjem i učenjem. Ona su iznad znanja, fantazije, tedžellijata, zuhura, kešfova i pogleda. Drugi se upinju da nešto pronađu i zadobiju. Naši pirovi ne žele ništa drugo osim Allaha džellešanuhu...

abidaga2:



Opasnost druženja sa inovatorom

Mektubat Imam Rabbani, Prvi tom, 54. pismo.
semerkand

(Ovo pismo je napisano sejjidu šejhu Feridu el-Buhariju, a govori o obavezi napuštanja druženja sa inovatorom, i o tome da je druženje sa inovatorima štetnije od druženja sa nevjernicima)

Uzvišeni Allah neka uveća Vaše nagrade, podigne Vaš ugled, olakša Vaše djelovanje, učini Vaša prsa prostranim, hurmetom prvaka čovječanstva (sejjidu'l-bešer), koji je čist od iskrivljenog pogleda, na njega i na njegovu porodicu neka su najpotpuniji salavati i najobilniji selami.

Navodi se da onaj ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu. Odatle potiče obaveza zahvalnosti ljudima na njihovim dobročinstvima. Vi ste bili uzrok obuhvatnosti našeg hadreti šejha, pa smo tražili Hakka uzvišenog Vašim bereketom u toj obuhvatnosti i postigli mnogo iz tog mubarek nadanja. Bili ste, po drugi put, sredstvom okupljanja duhovnih putnika i poticajem uspostavljanja sistema u vezi usamljenih učenika. Otuda naša želja da Vas Uzvišeni Allah nagradi najboljom nagradom.

Da na svakom mjestu gdje izrasta dlaka imam jezik koji zahvaljuje, opet bih bio nedovoljan (stih)

Nadamo se, od uzvišenog Allaha, da će Vas čuvati od onoga što Vama ne dolikuje, i na dunjaluku i na ahiretu, hurmetom vašeg djeda, prvaka svih poslanika, na njega i na njegovu porodicu neka su najpotpuniji salavati i teslimati. Ovaj fekir je udaljen od Vašeg sohbeta, i ne znam koja vrsta ljudi je u Vašem časnom društvu, ko Vam je prisni prijatelj i sabesjednik u Vašem cijenjenom skupu.

Budite ubijeđeni da je štetnost druženja sa inovatorom veća od štetnosti druženja sa nevjernicima. Najpoganiji i najprezreniji od svih inovatora su oni koji preziru ashabe Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem. A uzvišeni Allah u časnom Kur'anu ovu grupu naziva nevjernicima, kada kaže: „...da bi On s vjernicima rasrdio nevjernike...“ (el-Feth, 29) Dostavljači Kur'ana i šerijata su upravo ashabi. Pa ako je sumnjati u ashabe, onda se sumnja i u Kur'an i šerijat. Kur'an je sabrao Osman bin Affan, r.a., pa ako je sumnja na Osmana, onda je sumnja i u Kur'an, da nas uzvišeni Allah sačuva od ubjeđenja otpadnika.

Razilaženje koje se dogodilo među ashabima, r.a., kao i rasprava i borba nisu poticale iz nefsanskih strasti, jer su njihovi nefsovi očišćeni u društvu najboljeg čovjeka (Muhammeda, a.s.) i oslobođeni onog nefsa koji naređuje zlo (emmare). Vjerujemo da je istina bila na strani Alije, kerremellahu vedžhehu, a greška na strani onih koji su mu se suprotstavili. Međutim, ta greška je u domenu idžtihada/promišljanja. Ona ne zadire u područje fiska/pokvarenosti. Kada su u pitanju ovakve greške, nema, čak, mjesta ni za prijekor. Onaj ko pogriješi -u idžtihadu- ima jedan sevap.

Jezid, koji je udaljen od sreće, nije od ashaba, pa nema mjesta govoru da je neko od ashaba udaljen od sreće. Ono što je on uradio (tj. Jezid), nisu uradili ni nevjernici-stranci. Neki učenjaci ehli-sunneta su se sustegli od proklinjanja Jezida, ne zato što su njime ili njegovim postupkom zadovoljni, nego zbog mogućnosti njegovog pokajanja.

U časnom društvu bi trebalo svaki dan pročitati nešto iz knjiga kutbu'z-zemana, kako bi se vidjele njegove pohvale Vjerovjesnikovih ashaba, alejhi ve alejhimu's-salatu ve's-selam, i sa kakvom uljudnošću ih je spomenuo. Na taj način protivnici će biti pobijeđeni i poniženi.
Ova nepravedna, tlačiteljska grupacija je u ovim danima mnogo pretjerala i u nepravdi prevršila svaku mjeru. Raširili su se na sve strane, pa smo napisali ove riječi objašnjenja njihovog nereda, bojeći se da bi ta grupacija možda mogla dotaknuti Vaše časno društvo, a sve s ciljem da ih Vaš cijenjeni skup ne uzime u obzir.

Uzvišeni Allah neka Vas učvrsti na stazi kojom je On zadovoljan!

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Slijedeća stranica

[*] Prethodna stranica