Biografije islamskih učenjaka

<< < (6/12) > >>

el-muharib:



MUHAMMED REŠID RIDA, RAHIMEHULLAH

Bio je jedan od najistaknutijih islamskih ucenjaka u prvoj polovini XX stoljeca. Jedno vrijeme bio je pod utjecajem tesavvufa, da bi zatim, susrecuci se sa idejama Afganija i Abduhua, postao jedan od nosilaca reformizma u islamskome svijetu i Abduhuov nasljednik u savremenoj racionalistickoj školi tefsira. Dugo godina bio je Abduhuov prvi saradnik, te pokretac i urednik casopisa El-Menar, koji je imao jakoga odjeka širom islamskoga svijeta. Nakon Abduhuove smrti, po njegovome metodu, nastavio je s tumacenjem Kur'ana, tako da se smatra koautorom toga tefsira, koji se ubraja medu znacajnije racionalne komentare Kur'ana.
Njegovo puno ime je: Muhammed Rešid ibn Ali Rida ibn Muhammed Šemsuddin ibn Muhammed Behauddin ibn Munla Ali Halifa el-Bagdadi. Roden je u srijedu, 27. džumadel-ula 1282. hidžretske godine/18.10.1865. godine, u selu Kalemun, koje se nalazi južno od Tripolija u Libanu, na obali Sredozemnoga mora. On sam isticao je da po duploj liniji vodi porijeklo od Alije r.a., jer mu oceva loza seže do Alije preko Husejna, a majcina preko Hasana. Porijeklom je iz Bagdada a prve godine života proveo je u rodnome mjestu Kalemunu. Od najranije mladosti zainteresovao se za nauku a uz upornost vremenom je izrastao u jednoga od najistaknutijih islamskih ucenjaka u svoje vrijeme. Pored Libana (koji je tada bio dio Šama, u sastavu Osmanskoga hilafeta), jedno vrijeme živio je u Siriji, putovao je u Hidžaz, Indiju i Evropu, a najveci dio života proveo je u Egiptu. Bio je pod utjecajem Afganija i Abduhua – ciji je bio najistaknutiji ucenik, tako da se njih trojica smatraju temeljem i glavnim nosiocima savremene racionalisticke škole u tefsiru. Umro je uceci Kur'an u autu, vracajuci se iz Sueca u Kairo, u cetvrtak, 23. džumadel-ula 1354. h. g./22.08.1935. godine, a ukopan je u Kairu, pored svoga šejha i ucitelja Muhammeda Abduhua.
Odrastanje i obrazovanje


Pocetna znanja Rešid Rida stekao je u osnovnoj školi - mektebu u rodnome selu Kalemunu a onda u nekoliko medresa - vjerskih škola u Tripoliju, u kojima je naucio i dva strana jezika: turski i francuski. U tom periodu ucio je pred više ucenjaka a najviše je bio vezan za svoga ucitelja i profesora Husejna el-Džisra, koji mu je na završetku školovanja u Tripoliju dodijelio diplomu i idžazetnamu da može i sam predavati. On ga je, vidjevši u njemu talenat naucnika i pisca, poticao na pisanje clanaka za novine i casopise, što je Rešid i prihvatio.
Na život Rešida Ridaa posebno su utjecali dva covjeka, jedno djelo i jedan casopis. Dva covjeka su: Husejn el-Džisr i Muhammed Abduhu, djelo je: IHJA'U ULUMID-DIN a casopis je: El-Urvetul-vusqa. Kada se susreo sa Gazalijinim IHJAOM, to je djelo na Ridaa ostavilo jak dojam, tako da ga je išcitavao više puta a jedno vrijeme svu svoju aktivnost uskladivao je s tim djelom. Rezultat toga bila je njegova ljubav prema tesavvufu, zbog cega se u jednome periodu u prilicnoj mjeri bio izolovao od svijeta i osamljivao radi ibadeta. Zatim se poceo više ukljucivati u život obicnih muslimana, upucujuci ih i savjetujuci kako da se ponašaju. Uvidjevši nizak nivo svijesti kod prosjecnih vjernika, zalazio je u kafane i savjetovao ljude koje bi tamo zaticao. Posebno je organizovao predavanja za žene na selima. Isto tako, odvracao je ljude od negativnih postupaka koji su se tada bili raširili medu obicnim vjernicima, kao što je traženje pomoci od 'dobrih' prilikom posjete njihovih turbeta i kaburova.
Afganijev i Abduhuov utjecaj


Takav nacin života bio je rezultat utjecaja Gazalijina IHJA'A na njega, što je bila samo faza u njegovu životu, do susreta sa Afganijevim i Abduhuovim idejama. Naime, jednom prilikom do njega su došla dva broja casopisa El-Urvetul-vusqa, kojeg su Afgani i Abduhu izdavali u Parizu. citajuci ta dva broja na njega su ideje te dvojice ucenjaka ostavile toliko jak dojam da su napravile preokret u njegovu životu. Tako je on ušao u novu fazu života. O tome sam kaže: 'Prije toga moje interesovanje bilo je usmjereno samo na ispravljanje vjerovanja kod muslimana, odvracanje od zabranjenih stvari, poticanje na ibadet i pozivanje ka asketizmu u odnosu na dunjaluk. Medutim, nakon toga, moja duša je cvrsto prigrlila obaveznost usmjeravanja svih muslimana civilizaciji i unapredenju onoga što posjeduju, te takmicenju sa naprednim narodima u raznim znanostima, vještinama i zanimanjima, kao i u svemu onome što doprinosi boljem životu.'
Rešid Rida je nakon toga poceo propagirati Afganijeve i Abduhuove ideje, živo se zalažuci za njih. Pokušao je doci u kontakt sa njima ali mu to u slucaju Afganija nije pošlo za rukom. On je Afganiju poslao pismo u vrijeme kada je Afgani boravio u Istanbulu. U tom pismu on izražava divljenje prema Afganijevim idejama i želju da se susretne s njim, ali do toga nije došlo zbog Afganijeve smrti. Sa Abduhuom je bio drugaciji slucaj. Prvi kontakti s njim desili su se u vrijeme Abduhuova prognanstva iz Egipta, kada je imao priliku dva puta sresti se sa njim u Tripoliju. Iako se radilo o kratkim susretima, Rešid Rida je nakon toga bio još više zadivljen Abduhuom i njegovim idejama.

Nakon Afganijeve smrti (1314. h.god.), Rešid Rida odlucuje da bolje upozna nasljednika svojih ideja, tj. Abduhua. S tom namjerom odlazi u Kairo, gdje stiže 23. redžeba 1315/19.12.1897. godine. Prilikom prvog susreta, Rešid Rida predložio je Abduhuu da pocne pisati komentar Kur'ana, u duhu clanaka koje je objavljivao u casopisu El-Urvetul-vusqa. Abduhu nije smatrao potrebnim opterecivati ogromnu biblioteku tefsira još jednim komentarom Kur'ana, ali je, nakon upornog nagovaranja Ridaovog, ipak pristao da na Azharu pocne seriju predavanja na kojima bi tumacio kur'anske ajete od pocetka Kur'ana. Abduhu je to radio zadnjih šest godina svog života (1899-1905.) a Rešid Rida je, kao njegov najistaknutiji ucenik, ta njegova predavanja objavljivao u casopisu El-Menar.
Menar i reformatorske aktivnosti


Rešid Rida imao je jaku želju da osnuje casopis koji bi bio slican vec spomenutom El-Urvetul-vusqa, ali to nije htio uraditi bez znanja i saglasnosti svoga šejha i profesora Muhammeda Abduhua. U tom smislu on mu je izložio svoje planove, nakon cega se Abduhu složio sa tom idejom i dao mu odredene savjete, pa su zajednicki odabrali ime toga casopisa: El-Menar, što znaci: svjetionik ili putokaz, a što aludira na ulogu koju je casopis trebao da ima. Prvi broj toga casopisa pojavio se vec 22. ševvala 1315./17.03.1898. godine i u njemu su navedeni slijedeci razlozi za njegovo pokretanja:
1. Širenje reformatorskih ideja u domenu društvenoga života, vjere i ekonomije.
2. Donošenje dokaza da je islam, kao vjerski svjetonazor, kompatibilan i primjenjiv i u savremenim životnim prilikama.
3. Nastavak rada po principu casopisa El-Urvetul-vusqa.
Rešid Rida vodio je i uredivao casopis El-Menar, objavljujuci u njemu clanke svoga šejha Abduhua, zatim svoje clanke, kao i pisanu rijec velikoga broja ucenih ljudi koje je uspio okupiti oko toga casopisa. O tome koliko je Rešid Rida radio na širenju ideja svoga šejha govore rijeci samoga Abduhua, koje je više puta izgovorio: 'Vlasnik Menara je tumac mojih ideja.' Menar je cijelo vrijeme izlaženja bio centar propagande reformisticko-racionalistickih ideja savremene racionalisticke škole u tefsiru. Taj je casopis naišao na izuzetno interesovanje mnogih, tako da ga je citao 'skoro sav islamski svijet i u najzabitijim islamskih krajevima.' Ridaovo je ime na taj nacin postalo poznato u cijelom islamskom svijetu, pa i u Evropi, a pisali su mu mnogi obrazovani ljudi, medu kojima i neki orijentalisti. Nažalost, nakon Ridaa niko se nije zauzeo da taj casopis i dalje izlazi, tako da se njegov zadnji broj pojavio 29. rebi'ul-ahira 1354/31.07.1935. godine.

Kroz El-Menar, kao i kroz sve ostale aktivnosti, Rešid Rida se pokazao reformatorom vjerske misli i prakse muslimana, kritikujuci i upozoravajuci na sve novotarije i zablude koje su se bile ukorijenile medu muslimanima. Ukazivao je na to da islamski obrazovani ljudi snose najvecu odgovornost za te pojave, te da ulema i muslimanski vladari moraju najviše poraditi da bi se ti iskrivljeni oblici vjernicke prakse iskorijenili iz svakodnevnoga života muslimana, jer su ulema i vladari, u odnosu na muslimanske narode, poput razuma i duha u odnosu na ljudsko tijelo. Posebno je ukazivao na to da je ulema zadužena za 'duhovnu medicinu' ljudi, putem vazova i predavanja, ali isto tako i upozoravanjem na licu mjesta gdje se rade stvari neprimjerene islamskome ucenju, podnoseci na tome putu raznorazne poteškoce, te da im je obaveza, uz sve to, da sami budu primjer lijepoga islamskoga ponašanja i ahlaka.
Imajuci u vidu važnost odgojno-obrazovnih institucija, Rešid Rida se putem Menara zalagao za reformu obrazovanja, kroz promjenu sistema školstva i uvodenje novih predmeta u nastavne planove i programe. Isticao je da su tadašnje državne škole imale zadatak samo da pripremaju nove službenike a ne da istinski obrazuju i odgajaju novu generaciju, shodno zahtjevima novih prilika i uslova života. Pored toga, imajuci u vidu da su te škole bile pod upravom kolonizatora, te da se povecavao broj misionarskih kršcanskih škola, on se zalagao za otvaranje privatnih škola, koje bi se mogle usmjeravati na odgovarajuci nacin i koje bi davale željene rezultate. U tome smislu, iz raznih krajeva islamskoga svijeta dolazili su mu dopisi o sve vecoj prisutnosti kršcanskih misionara i o slaboj svijesti obicnih muslimana, te, shodno tome, potrebi osnivanja specijalne škole i instituta za obuku daija, odnosno islamskih misionara. Rešid Rida je pisao o tome na stranicama Menara, ali je poduzeo i prakticne korake, te je 1330/1912. godine osnovao takvu školu i institut, u kojima je školovanje trajalo po tri godine i koji su dali velike rezultate.

Po uzoru na Abduhua i Rešid Rida zalagao se za reformu Azhara, kao vodeceg univerziteta u islamskome svijetu. Reforme inace ne prolaze lahko, pa je Rida na taj nacin dolazio u sukob sa zagovornicima održavanja stanja kakvo jeste, ali nije odustajao. U tom smislu napisao je i djelo sa nazivom El-Azhar vel-Menar (Azhar i Menar). Da bi olakšao i unaprijedio štampanje Menara, Rida je osnovao posebnu štampariju, te je u njoj, pored svoga casopisa, štampao i mnoga druga djela islamskoga sadržaja.
Što se tice politickih tema, Abduhu je Ridaa odgovarao od pisanja takvih tema u Menaru i uopce od bavljenja politikom, što je on uglavnom poštovao dok je Abduhu bio živ. Medutim, nakon njegove smrti, Rešid Rida cesto je pisao politicke clanke, kritikujuci Osmanski hilafet zbog postupaka za koje je smatrao da su pogrešni. Još je više kritikovao i pisao protiv kolonizacije, bez obzira s koje strane dolazila, a narocito je pisao protiv britanske, francuske i talijanske okupacije. U tome kontekstu, više puta je upozoravao na opasnost od britanske okupacije, te isticao da Britanci rade protiv islamskoga hilafeta i protiv Arapa istovremeno. Smatrajuci da se mora oglasiti o svim aktuelnostima, on je pisao o svim važnijim dogadajima, iznoseci svoje shvatanje islamskih stavova i principa o njima. Narocito je važna njegova uloga u pisanju protiv cionistickih nastojanja ovladavanja Palestinom, te licno ucešce na Sirijsko-palestinskom kongresu 1921. godine, gdje je izabran na mjesto zamjenika predsjednika Kongresa.

Kada je u pitanju hilafet, Rida je ukazivao na narastajucu opasnost uništenja hilafeta, a nakon njegova pada iskazivao je žalost zbog toga, te pisao clanke, kritikujuci sve one koji su doprinijeli njegovu padu a Kemala Ataturka optužio je za izdaju, kao i za otpadništvo od islama. Istovremeno, zagovarao je ponovnu uspostavu hilafeta, pa je, u tome kontekstu, napisao djelo EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA, te organizovao kongres za uspostavu hilafeta, koji je održan u Egiptu, 1343/1925. godine. Iako taj kongres nije polucio ocekivanim rezultatima, on ipak ukazuje na Ridaov stav o tome pitanju, te njegovo nastojanje za ponovnu uspostavu hilafeta. U toku ponovnog boravka u Siriji, za vrijeme kralja Fejsala ibnul-Husejna, izabran je za predsjednika Sirijskoga kongresa, a bio je imenovan i za clana Arapske akademije nauka sa sjedištem u Damasku.
Djela


Rešid Rida bio je izuzetno plodan pisac. Napisao je puno djela, što vecih i manjih knjiga, što clanaka i rasprava, ili cak i citavih serija i studija. Samo u Menaru napisao je izuzetno veliki broj clanaka, rasprava i studija, tokom cijeloga perioda izlaženja toga casopisa. Isticuci brojnost i kvalitet njegovih djela, cuveni Šekib Arslan istice da bi njegova pisana djela, kada bi se podijelila na pedeset ljudi, bila dovoljna svakome od njih da se ubroji medu znacajne ucenjake i pisce!
Iz velikog broja njegovih djela kao najznacajnije isticemo:


1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM (TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA) – komentar Kur'ana koji je pisao sa Abduhuom, ali i nakon njegove smrti,
2. TARIHUL-USTAZIL-IMAM EŠ-ŠEJH MUHAMMED ABDUHU – biografija šejha Muhammeda Abduhua, štampana u tri velika toma,
3. EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA – djelo o hilafetu,
4. EL-VEHHABIJJUNE VEL-HIDŽAZ (VEHABIJE I HIDŽAZ) djelo kojim je odbranio pokret Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba od tendencioznih napada,
5. MUHAVERATUL-MUSLIHI VEL-MUKALLIDI – (DIJALOG REFORMATORA I ZAGOVORNIKA TAKLIDA),
6. EL-VAHJUL-MUHAMMEDI – o Objavi,
7. NIDA' LIL-DŽINSIL-LATIF,
8. JUSRUL-ISLAMI VE USULUT-TEŠRI'IL-AMM – o zakonodavstvu u islamu,
9. ZIKRA EL-MEVLIDIN-NEBEVI – o mevludu, odnosno obilježavanju rodendana Muhammeda s.a.v.s,
10. EL-HIKMETUŠ-ŠER'IJJE FI MUHAKEMETIL-KADIRIJJE VER-RIFA'IJJE – kritika kaderijskoga i rifaijskoga tarikata,
11. EL-MENAR VEL-AZHAR (MENAR I AZHAR),
12. EL-VAHDETUL-ISLAMIJJE (ISLAMSKO JEDINSTVO),
13. ES-SUNNE VEŠ-ŠI'A EVIL-VEHHABIJJE VER-RAFIDA – o odnosu izmedu sunizma i šiizma,
14. ER-RIBA VEL-MU'AMELAT FIL-ISLAM – o kamati i poslovanju u islamu,
15. RISALE FI EBI HAMID EL-GAZALI (POSLANICA O EBU HAMIDU EL-GAZALIJU),
16. ŠUBUHATUN-NESARA VE HUDŽEDŽUL-ISLAM (NEDOUMICE KRŠCANA I ARGUMENTI U ISLAMU),
17. INDŽIL BARNABA (BARNABIN INDŽIL),
18. EL-MUSLIMUNE VEL-KUBT (MUSLIMANI I KOPTI),
19. FETAVA ES-SEJJID REŠID RIDA (FETVE ŠEJHA REŠIDA RIDAA), i
20. TERDŽEMETUL-KUR'AN (PREVOΠENJE KUR'ANA).
Uz to, treba napomenuti da je Rešid Rida imao bogatu prepisku s istaknutim misliocima, koja nije objavljena, kao što je npr. slucaj sa cuvenim Šekibom Arslanom. Takoder, treba ukazati i na biografsko djelo koje je Šekib Arslan napisao o Ridau, pod nazivom: ES-SEJJID REŠID RIDA EV IHA' ERBE'INE SENE, iz cega se vidi da su oko cetrdeset godina bili saradnici i prijatelji.
Ridaov doprinos tumacenju Kur'ana


Od svih ucenjaka koji pripadaju Abduhuovoj racionalistickoj školi u tefsiru, u slucaju pisanja tefsira najplodniji je bio upravo Rešid Rida. Iako nije protumacio cijeli Kur'an, on je napisao komentar nekoliko kratkih sura: El-Kevser, El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, te zajedno sa Abduhuom tumacenje prvih dvanaest džuzova (dijelova) Kur'ana. Naime, Rida je pisao bilješke za šejhom Abduhuom dok je on tumacio Kur'an na Azharu, pa ih je poslije dopunjavao i donosio Abduhuu na autorizaciju teksta, nakon cega je to objavljivao u svome casopisu El-Menar. Na taj nacin protumaceno je do 125. ajeta sure En-Nisa', tj. nepunih pet džuzova Kur'ana (blizu stotinu stranica).

el-muharib:



Nakon šejhove smrti, Rešid Rida nastavio je tumaciti Kur'an i to objavljivati u El-Menaru, pa je na taj nacin, za života, protumacio Kur'an do 53. ajeta sure Jusuf, odnosno, kompletirao tumacenje dvanaest džuzova Kur'ana (240 stranica). Pored objavljivanja toga komentara u El-Menaru, on je štampan i kao posebno djelo, pod nazivom: TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM, što znaci: TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA. To je zvanican naziv toga tefsira, ali ga mnogi, zbog objavljivanja u El-Menaru, nazivaju i: TEFSIRUL-MENAR (MENAROV TEFSIR). Poprilicno je opširan, buduci da je štampan u dvanaest velikih tomova a da njime nije protumacena ni polovica Kur'ana. Svakim tomom obuhvacen je po jedan džuz, tj. dvadeset stranica Kur'ana a svaki svezak sadrži oko pet stotina stranica tumacenja kur'anskoga teksta. Za razliku od izdanja prethodnih tefsira, u ovom su prvi puta u Egiptu oznacavani brojevi sura i ajeta, u cemu su ga slijedila kasnija izdanja i ostali tefsiri. Po formi tefsira, on podsjeca na Ibn Kesirovo tumacenje Kur'ana, buduci da se u njemu navodi grupa ajeta koji govore o istoj temi a onda se oni tumace na nekoliko stranica. Kada bi naišao na temu koju bi smatrao važnom i aktuelnom, Rida bi je izložio opširno, praveci na taj nacin digresije u uobicajenome toku tumacenja Kur'ana.

Buduci da Rida nije uspio protumaciti cijelu suru Jusuf, prof. Behdžet el-Bejtar je to uradio po Ridaovom metodu i štampao tumacenje sure Jusuf kao posebno djelo, navodeci da je Rida njegov autor.
Metod i nacin tumacenja Kur'ana


Nakon Abduhuove smrti, Rešid Rida donekle je promijenio metod tumacenja Kur'ana, o cemu i sam govori u uvodu u Tefsir. Naime, on sam ukazuje na to da je, u odnosu na Abduhuov metod, odstupio u slijedecem:
1. više se služio tumacenjem ajeta drugim ajetima,
2. više je navodio vjerodostojne hadise,
3. više se koristio jezickim tumacenjem radi pojašnjenja pojedinih izraza,
4. opširno je obradivao odredene teme za koje je smatrao da postoji velika potreba za njihovom valorizacijom.
I pored toga, njegovo tumacenje Kur'ana je vrlo blisko Abduhuovom, tako da se s pravom ubrajaju u istu školu tumacenja Kur'ana. Kao i Abduhu, i Rešid Rida nije volio tumaciti Kur'an pod pritiskom naslijeda prethodnih mufessira. Neki njegovi ucenici isticu da je on odredeni ajet prvo tumacio na osnovu vlastitoga znanja – ne želeci se povoditi za prethodnim mufessirima, a tek onda je obracao pažnju na prethodne tefsire i nešto od toga, eventualno, uvrštavao u svoj tefsir. Bio bi veoma zadovoljan kada bi na taj nacin otkrio nešto novo u odredenome ajetu, što prethodni mufessiri nisu dokucili.

Uz to, glavne odlike njegova metoda u tumacenju Kur'ana su, poput Abduhuovih, slijedece: izbjegavao je israilijjate, nije navodio patvorene hadise, nije navodio detalje koji ni u Kur'anu nisu navedeni, u tefsir nije uvlacio znanosti koje nisu imale veze sa znacenjem ajeta. 'Naprotiv, ajete je tumacio na vanredno lijep nacin, znacenje kur'anskih rijeci iznosio je na jednostavan i prihvatljiv nacin, pojašnjavao je teže razumljive kur'anske izraze, odgovarao je na dileme koje su se pojavljivale u vezi s Kur'anom, ukazivao je na to da je Kur'an objavljen kao uputa, te na vrijednost te upute, objašnjavao je mudrost propisivanja kur'anskih odredbi, isticao je da Kur'an uspješno lijeci bolesti u društvu i pojašnjava Allahove zakonitosti u odnosu na Njegova stvorenja.' S obzirom na to da je Rešid Rida donekle odstupio od metoda svoga šejha, te da je osudivao novotarije i iskrivljene oblike odredenih islamskih propisa, može se reci da je on donekle odstupio od savremene racionalisticke škole u tefsiru, te da je prihvatio neke stavove selefijskoga pravca.
Što se tice izvora kojima se Rida koristio pri tumacenju Kur'ana, oni bi se mogli svesti na slijedece:
1. Pojedine ajete tumacio je drugim ajetima, narocito ako bi o istoj temi bilo govora u više ajeta.
2. Koristio se i hadisima, ali je pazio na to da navodi samo provjerene hadise.
3. Navodio je stavove istaknutih ashaba i tabiina.
4. Radi pojašnjenja odredenih izraza donekle se koristio i disciplinama arapskoga jezika.
5. Mnoge ajete tumacio je na osnovu vlastitoga shvatanja, jer je izbjegavao naslijede prethodnih mufessira – osim kada bi to bilo u skladu s njegovim stavovima.
6. Izuzetak od toga jesu stavovi njegova ucitelja Abduhua, jer je njega slijedio u znacajnoj mjeri, tumaceci mnoge ajete.

Interesantno je da je Rešid Rida bio protivnik prevodenja Kur'ana na strane jezike, o cemu on piše i u svome tefsiru. Naime, u vezi s pitanjem prevodenja Kur'ana islamski ucenjaci zauzimali su razlicite stavove unazad više stoljeca, s tim što je Rešid Rida u prvoj polovici XX stojeca bio najistaknutiji zagovarac stava da to nije dozvoljeno ciniti. On je svoj stav opravdavao s više razloga, medu kojima su: uvjerenje da je Kur'an nemoguce doslovno prevesti a da je prevodenje njegova znacenja u stvari prevodenje onoga što je shvatio neki covjek; gubljenje kur'anske nadnaravnosti (i'džaz) koja je prisutna samo u originalu, na arapskome jeziku; primjeri pogrešnih prijevoda Kur'ana do tada objavljenih, itd. Medutim, treba istaci da su zastupnici takvoga stava u manjini, te da vecina islamskih ucenjaka smatra da se može, odnosno da je cak obavezan prevoditi Kur'an na strane jezike radi upoznavanja svih naroda sa Allahovom objavom.

el-muharib:



ŠEJH DŽELALUDDIN ES-SUJUTI, RAHIMEHULLAH

Od rane mladosti Sujuti je briljirao u svim znanostima koje je izucavao. Posebno se istakao u: historiji, arapskome jeziku i svim islamskim znanostima, narocito u hadisu i hadiskim disciplinama u kojima je, u svoje vrijeme, bio neprikosnoveni strucnjak. Pravi je primjer klasicnoga islamskog enciklopediste, koji je pisao strucna djela iz raznih oblasti. Vjerovatno nijedan covjek na Zemlji nije napisao toliki broj djela kao on, jer je autor najmanje 600 kvalitetnih naucnih djela. Napisao je jedan duži tefsir, pa ga je skratio i tako dobio drugi, ucestvovao je u pisanju treceg tefsira, a poceo je i sa pisanjem najveceg tefsira ikada napisanog. Bio je istaknuti tradicionalista, šafijskoga mezheba, a ponekad je svojim fetvama izlazio iz okvira toga mezheba.
Njegovo puno ime je: Abdurrahman ibn Ebu Bekr ibn Muhammed ibn Sabikuddin el-Hudajri Dželaluddin es-Sujuti 1 Ebul-Fadl. 2 Roden je pocetkom redžeba 849/1445. godine 3 u Kairu. 4 Dio imena Sujuti ukazuje na to da mu je porijeklo iz Asjuta, grada koji neki ucenjaci nazivaju Sujut, pa shodno tome i ovog velikana nazivaju Sujuti ili Asjuti. Ipak, može se reci da je poznatiji kao Sujuti. Ime Dželaluddin (Velicina Vjere) je, u stvari, pocasni nadimak, kojim ga je nazvao njegov otac, 5 što su kasniji ucenjaci prihvatili zbog njegovih ogromnih zasluga u islamskih znanostima, tako da je poznatiji po tome imenu, nego po stvarnom: Abdurrahman. Ime Ebul-Fadl je kun'ja (ime koje se kod Arapa dobije najcešce po najstarijem muškom djetetu), a Sujutija je tako nazvao njegov ucitelj Izzuddin Ahmed ibn Ibrahim el-Kinani. 6

Sujuti je odrastao u Kairu, kao jetim, jer mu je otac umro kada je imao svega pet godina. 7 Još iz vremena djecaštva pokazivao je izrazitu želju za izucavanjem raznih naucnih disciplina, pa je radi toga poduzimao putovanja u razne krajeve tadašnjega islamskog svijeta, prije svega u Šam, Hidžaz, Jemen, zemlje Magreba, pa cak i Indiju. 8 Vrlo rano je poceo pisati djela i poducavati druge ljude, a od cetrdesete godine života povlaci se u samocu i piše brojna djela, sve do kraja života. 9 Neki bogataši i ljudi na visokim položajima, pa cak i sam sultan, slali su mu skupocijene nagrade i poklone, ali ih je on odbijao! 10 Umro je u svome stanu u kairskoj cetvrti, na adi Nila, koja se zove: Revdatul-Mikjas, uoci petka, devetnaestoga džumadel-ula, 911/1505. godine. 11
Društveno-politicke prilike u kojima je živio


Sujuti je živio u vrijeme vladavine Mameluka-Cerkeza, koji su preuzeli vlast nad Egiptom od Mameluka-Turaka i vladali Egiptom u periodu: 784-923/1382-1517. godine. 12 Oni su upravljali Egiptom i bili njegovi stvarni vladari a samo formalno su priznavali abasijske halife, koji su se, nakon pada Bagdada, preselili u Egipat. 13 Godine 923/1517. Javuz sultan Selim, osmanlijski vladar osvaja Egipat, nakon cega Egipat postade osmanlijskom pokrajinom. 14 Vladavina Mameluka-Cerkeza prostorima Egipta bila je karakteristicna po politickim nemirima i previranjima, te cestim smjenama vladara. Dovoljan pokazatelj za to je cinjenica da su se, u periodu njihove vladavine, smijenila 22 vladara, i to vecinom nasilno. 15 Pored toga, zabilježeno je npr. da su se samo u jednoj godini na prijestolju smijenila trojica sultana! Prvi relativno mirniji period njihove vladavine bio je za vrijeme sultana Zahira Hakmaka, (vladao 842-857. h. godine) za cijeg vremena je roden i Sujuti. 16 Drugi period u kojem je, donekle, bilo mirno stanje i došlo do napretka na raznim poljima bio je za vrijeme sultana Kajt-beja, koji je vladao najduže od svih mameluckih sultana: 872-901. h. godine, tj. dvadeset devet godina. 17 On je bio pobožan vladar i pomagao je razvoj naucnih centara, tako da je period njegove vladavine išao na ruku i samome Sujutiji. 18 Poucen iskustvom sa nekim prethodnim vladarima, Sujuti je bio oprezan, nije im se približavao i nije dolazio u kontakt sa njima, osim u izuzetnim slucajevima. Neki od njih su mu upucivali zvanicne pozive, ali se on na njih nije odazivao.
Isto tako, kada bi mu neki od njih slali odredene poklone, on bi ih vracao i odgovarao da mu je Allah dao dovoljno, tako da nema potrebe za tim poklonima. Tako je jednom prilikom sultan Kansuh Guri poslao Sujutiji poklon. U sastva poklona bio je i jedan evnuh i hiljadu zlatnika. On je uzeo evnuha i oslobodio ga, dok je zlatnike vratio, rekavši sultanovom covjeku: 'Nemojte mi nikako donositi poklone, jer mi je Uzvišeni Allah dao da budem neovisan od toga!' Isti sultan je više puta tražio od Sujutija da mu dode, ali se on nije odazvao. 19 Za vrijeme vladavine njegovoga sina, sultana Tuman-beja, Sujuti je preživaljavao teške trenutke, jer mu je sultan cinio veliku nepravdu, tako da ga je cak htio i ubiti! Zato se Sujuti, za vrijeme njegove vladavine, morao kriti (905-906. god.). 20 Pored politicke, i ekonomska situacija za vrijeme vladavine Mameluka-Cerkeza bila je vrlo nestabilna i nesredena. Položaj vladara i vecinu svih ostalih važnih položaja u državi zauzimali su Cerkezi, dok su manje važni položaji i poslovi najobicnijih radnika i zemljoradnika pripadali: Arapima, Turcima i pripadnicima drugih vjera: jevrejima i kršcanima. 21 U takvoj situaciji ekonomsko stanje bilo je vrlo slabo i nerijetko su se javljali glad i neimaština. Historicari tako nekoliko puta bilježe pojavu pogoršanja ekonomskoga stanja i enormnog povecanja cijena, što je imalo utjecaja cak i na opadanje broja stanovnika, putem prodaje u roblje u druge zemlje! U isto vrijeme, bila je ocita sve veca razlika izmedu obicnog naroda vladajuceg sloja ljudi, koji su se vec tada poprilicno bili odali raskoši i raznim uživanjima. 22 To je, donekle, bio razlog povlacenju, samoizolaciji nekih ljudi od ostaloga svijeta, što je u odredenoj mjeri išlo na ruku jacanju sufijskih redova. Uz to, treba reci da je odnos prema vjeri ipak zauzimao vidno mjesto, što svjedoce brojne džamije tada izgradene, za koje cuveni Kalkašendi kaže da 'su toliko brojne da se ne mogu prebrojati niti istražiti, te da svaka ima imama i da se u njoj klanja.' 23

Za razliku od politicke i ekonomske situacije, stanje na planu obrazovanja potpuno drugacije. Neki mamelucki sultani bili su dobro obrazovani, pa su cijenili nauku, otvarali razne škole i naucno-obrazovne centre, pomagali ucenjake, dopuštali i poticali dolazak ucenjaka iz raznih krajeva islamskoga svijeta, te su i sami licno, nerijetko, pozivali istaknute ucenjake na dvor radi naucnih rasprava. 24 Uz mnoge škole i džamije osnivane su i biblioteke sa velikim brojem knjiga, kroz koje su prolazili brojni islamski ucenjaci. U to vrijeme živjeli su brojni velikani islamskih znanosti, kao što su npr. Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Subki, Makrizi, koji su napisali na stotine djela iz raznih naucnih disciplina. Sam Sujuti, govoreci o razlogu procvata znanosti u Egiptu, ukazuje na cinjenicu prihvatanja abasijskih halifa u Egiptu, te istice da je to najvjerovatniji razlog povecanja znacaja Egipta, cvršceg prihvacanja ehlisunnetskoga ucenja, smanjenja novotarija i povecanja broja ucenih i pobožnih ljudi. 25
Sujutijeva ucenost


Normalno je da je takva pogodna intelektualna klima odgovarala razvoju naucnih disciplina, te da je pogodovala onima koji su se nauci posvetili. Medu njima je, svakako, bio ne samo Dželaluddin es-Sujuti, nego i njegov otac. Ocu mu je bilo ime: Ebu Bekr ibn Fahruddin Usman el-Hudajri es-Sujuti. I on je ucio pred istaknutim ucenjacima i može se uvrstiti medu njih. Napisao je više djela iz raznih oblasti, držao je katedru fikha a izvjesno vrijeme bio je i kadija u Asjutu. Umro je 855. h. godine, kada mu je bilo cetrdeset i osam godina. 26 Za rodenje Sujutija i knjige njegovoga oca vezana je jedna anegdota: Jednom prilikom njegov otac zatražio je od svoje žene da mu donese jednu knjigu, što je ona i pokušala, ali su je u njihovoj porodicnoj biblioteci snašli porodajni bolovi, tako da je Sujutija rodila medu knjigama! Zato su ga njegovi u porodici imali obicaj zvati: 'Sin knjiga' (Ibnul-kutub). 27 Sam Sujuti se od najranije mladosti opredijelio za izucavanje nauke, što pokazuje i podatak da je sa svega osam godina naucio Kur'an napamet, tj. da je postao hafiz, te da je vec u tome dobu poceo uciti napamet odredena djela iz raznih islamskih znanosti. 28 Tako je npr. vrlo brzo naucio napamet fikhsko djelo UMDETUL-AHKAM od Ibn Kudame, komentar istoga djela od Ibn Dekika, MINHADŽ od Nevevija, gramaticko djelo ELFIJJU od Ibn Malika, usulsko djelo MINHADŽ od Bejdavija, itd. Zatim je iz svega toga prošao odredene testove i dobio pohvale i svjedocanstva od istaknutih ucenjaka, kao što su: Bulkini, Eš-Šeref el-Menavi, El-Izz el-Hanbeli, El-Aksaraji i dr. 29
Nakon toga, on je nastavio izucavati razne znanosti pred istaknutim ucenjacima, zadržavajuci se kod nekih duži niz godina. Na primjer, pred šejhom Muhjuddinom el-Kafidžijem proveo je citavih cetrnaest godina u izucavanju: tefsira, akaida, arapskoga jezika sa svim njegovim disciplinama itd. Posebno se istakao u slijedecim znanostima: tefsiru, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i njegovim disciplinama, te historiji. Matematici nije pridavao puno pažnje, jer, kako sam kaže, to mu je bila najteža znanost. Pored toga, ni logiku nije htio posebno izucavati, jer je – kako to sam navodi – nakon što je procitao jedno djelo iz logike, cuo da Ibnus-Salah tu znanost smatra zabranjenom, pa je odustao od bavljenja njome, ali mu je zato Allah dao sklonost za hadis, koji je 'najdragocjenija znanost'. 30 Do koje mjere je Sujuti stigao u mnogim znanostima, prije svega u hadisu, svjedoci i priznanje mnogih islamskih ucenjaka da mu u njegovo vrijeme nije bilo ravnog! Tako npr. Ibnul-Imad el-Hanbeli za njega kaže: 'Sujuti je, u svoje vrijeme, bio najveci poznavalac hadisa i hadiskih disciplina: prenosilaca hadisa, rijetkih hadiskih predaja, teksta i lanca prenosilaca, te izvlacenja šerijatskih propisa iz hadisa.' 31 Sam Sujuti napisao je da je znao napamet dvije stotine hiljada hadisa, te 'da sam došao i do veceg broja hadisa, i njih bih naucio!' 32 Ukazujuci na njegovu ucenost, posebno na planu hadiske nauke, Handžic kaže da 'ga smatraju jednim od posljednjih sposobnih hafiza hadisa.' 33 On je klasicni primjer izuzetno nadarenog i svestrano obrazovanog islamskoga ucenjaka, tj. pravoga enciklopediste, ne samo u islamskim, nego i u nekim drugim znanostima.

Pošto je Sujuti u odredenim znanostima još kao mladic dostigao zavidan stepen, poceo je dobijati diplome i dozvole za poducavanje drugih, tako da je i sa tim poslom poceo poprilicno rano. Tako npr. vec pocetkom 866. godine, tj. kada nije imao ni punih sedamnaest godina, dobio je dozvolu za poducavanje arapskoga jezika! Godine 870, dakle, sa dvadeset i jednom godinom života, dobio je dozvolu da poducava i ostalim znanostima, tako da je vec od te godine poceo poducavati hadiske znanosti u Šejhuni, što je bila visoka cast i što su mogli obavljati samo najistaknutiji medu muhaddisima! Ubrzo nakon pocetka njegovih dersova mnogi su poceli dolaziti da ga slušaju: i pocetnici u tim znanostima, kao i oni koji su vec niz godina držali predavanja iz hadiskih znanosti! 34 Slijedece godine, tj. 871, nekoliko ucenjaka mu je dalo dozvolu da može samostalno izdavati fetve, što je on i cinio, sve do pred kraj svoga života. Za to vrijeme izdao je veliki broj fetvi, a dio njih sam Sujuti sabrao je u nekoliko tomova. 35 On je bio šafijskoga mezheba i držao ga se skoro u potpunosti cijeloga svoga života. Medutim, buduci da je bio izvanredan strucnjak u svim islamskim znanostima, te da je zasigurno dostigao stepen 'apsolutnog idžtihada' - kada se više nije morao vezati za odredeni mezheb – on je pred kraj života u jednom manjem broju fikskih pitanja donio vlastite fetve – izlazeci iz okvira šafijskoga mezheba, ali je naišao na osudu mnogih drugih islamskih ucenjaka. 36 Posebno se u osudama isticao njegov savremenik, cuveni ucenjak Sehavi, koji je bio izvanredan strucnjak u hadiskim znanostima. Medutim, cinjenica je da se on bez opravdanoga razloga okomio na Sujutija, pa su na njegove optužbe – kao i optužbe drugih - odgovarali neki Sujutijevi ucenici, te drugi islamski ucenjaci. 37
Vjerovatno su takvi napadi donekle utjecali na osamljivanje u zadnjoj trecini života, iako, naravno, glavni razlog treba tražiti u nestabilnosti i neredu na politickome planu, te neslaganju sa nacinom vladanja od strane vecine tadašnjih sultana. Time je, izmedu ostalog, ucenjacima kasnijih generacija dao primjer kako se islamske znanosti moraju izucavati u ime Allaha, dž.š, a ne radi nekakvih dunjaluckih interesa, podvrgavajuci ih kratkovidim politickim potezima pojedinih nepromišljenih vladara. Interesantno je da je on napisao i jedno zasebno djelo o pokudenosti približavanju vladarima! Govoreci o razlozima Sujutijevog povlacenja od ljudi, Handžic kaže: 'Mnogi su ga njegovi savremenici mrzili i kritikovali, jedno iz zavisti, a drugo što je tvrdio da je on samostalan mudžtehid koji slijedi argumente, a slijepo ne oponaša nikoga od ucenjaka. Umro je u Kairu, povucen od ostalog svijeta, 911. godine.' 38 O teškom stanju i o zavidnosti koja je vladala kod mnogih u njegovo vrijeme, sam Sujuti kaže: 'Živim u vremenu u kojem je Allah ispunio ljudska srca zavidnošcu i u kojem preovladuje zloba kod ljudi do te mjere da ona kola njihovim srcima kao što krv kola njihovim tijelima. (...) Ljubav prema položaju ljude je zaslijepila i zaglušila, pa su zapostavili i zaboravili na šerijatsko znanje a pohrlili su za filozofijom i predali se njenome izucavanju, želeci na taj nacin da uznapreduju – medutim, Allah ce takve samo unazaditi!' 39

Neki kao razlog njegovome izolovanju od svijeta vide i utjecaj tesavvufa na njega, buduci da je bio sufija i da je jedno vrijeme bio šejh sufizma u Hanikahu Bajbersa, tadašnjem najvecem kairskom hanikahu. Na to ga je mjesto imenovao abasijski halifa el-Mutevekkil alellah Abdul-Aziz, 891. godine i tu je dužnost obnašao do 905. godine. Jedan nemio dogadaj desio mu se u tome hanikahu, 903. godine: nakon što je tamošnjim sufijama uskratio njihova materijalna primanja radi lošeg ponašanja, oni su se digli protiv njega, istukli ga i bacili u fontanu hanikaha, te skoro da su ga ubili! 40 Nakon vladavine Tuman-beja, 906. godine sultan Guri mu je nudio da ponovo prihvati vodenje toga hanikaha, ali je Sujuti to odbio. Zatim mu je ponudio da vodi njegovu školu, ali je i to odbio. 41
Kao vrstan poznavalac islamskih znanosti, Sujuti je u raznim institucijama poducavao mlade talente tim znanostima. Izmedu ostalog, zabilježeno je da je on zvanicno poducavao hadis u Šejhuna hanikahu od 877. godine, te da je u džamiji Ibn Tuluna izdavao fetve i takoder poducavao hadis. Navodi se da mu je halifa el-Mutevekkil alellah htio dodijeliti položaj glavnoga kadije u Egiptu, ali je nakon negodovanja drugih kadija ipak odustao od te namjere. 42
Sujutijevi šejhovi i profesori


Sujuti je poznat i po tome što je ucio pred izuzetno velikim brojem profesora i ucenjaka. Njegovi biografi isticu da je sticao znanje pred vecinom tadašnjih ucenjaka u islamskome svijetu, te da njihov broj iznosi cak oko tri stotine! Doduše, Sujutijev ucenik i biograf Davudi poimence navodi samo pedeset i jednog ucenjaka, ali ostali biografi kažu da se radi samo o onima sa kojima je on proveo duži period zajedno. Jer, prema onom što je zabilježeno od Sujutija, samo u nekim disciplinama imao je oko sto pedeset profesora, dok njegov ucenik Ša'rani u djelu ET-TABEKATUS-SUGRA bilježi Sujutijevu izjavu da je znanje sticao pred šest stotina ucenjaka! 43 Želeci da zapiše njihova imena i da iznese o njima osnovne podatke napisao je cak pet djela: 1) HATIBU LEJL VE DŽARIFU SEJL, 2) ZADUL-MESIR FIL-FIHRISTIS-SAGIR, 3) FIHRISTUL-MERVIJJATI, 4) EL-MUNTEKA, 5) EL-MENDŽEM FIL-MU'DŽEM. 44

el-muharib:



Najistaknutiji i oni od kojih se Sujuti najviše okoristio bili su:
1- Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani (umro 852. h. godine). Bio je jedan od velikana medu islamskim ucenjacima u raznim disciplinama, pogotovo u oblasti hadisa. Autor je brojnih djela, medu kojima je i komentar Buharijeve zbirke hadisa. Iako ga je Sujuti vidao u svojoj ranoj mladosti, iduci kod njega uz svoga oca, ipak je El-Askalani na njega izvršio veliki utjecaj i Sujuti se mnogo koristio njegovim djelima. Navodi se da je Sujuti 869. godine, obavljajuci hadždž, pio vodu zemzem i cinio dovu da u fikhu dostigne stepen Siradžuddina el-Bulkinija a u hadisu hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija. 45

2. Šemsuddin Muhammed ibn Musa ibn Mahmud es-Sirami (u. 871. god.). Bio je ugledni hanefijski ucenjak, istaknut u više islamskih disciplina. Sujuti je pred njim citao djela i studirao: fikh, usuli-fikh, hadis, arapski jezik, akaid, itd. 46
3. Salih ibn Umer Alemuddin el-Bulkini (u. 868. god.), istaknuti šafijski ucenjak, bio je dobro upucen u više islamskih znanosti. Autor je brojnih djela. Sujuti je pred njim najviše izucavao fikh i on mu je dao diplomu da može druge poducavati iz oblasti fikha. 47

4. Jahja ibn Sa'duddin Šerefuddin el-Menavi (u. 871. god.). Bio je istaknuti islamski ucenjak u raznim disciplinama. Napisao je brojna djela. Posebno se istakao u fikhu, pa je izvjesno vrijeme poducavao šafijski fikh a bio je i vrhovni kadija za cijeli Egipat. Sujuti je od njega ucio sve do njegove smrti. 48 Pred njim je najviše naucio iz oblasti fikha i tefsira. 49
5. Ebul-Abbas Tekijjuddin Ahmed ibn Muhammed eš-Šumunni (u. 872. god.). Bio je istaknuti strucnjak u hadisu, tefsiru i gramatici arapskoga jezika. Napisao je brojna djela. Jedan je od ucenjaka od kojih je Sujuti ponajviše naucio hadis, tefsir i gramatiku. Kontinuirano je pred njim ucio pune cetiri godine. 50

6. Muhjuddin ebu Abdillah Muhammed ibn Sulejman er-Rumi el-Kafidži (u. 879. god.). Bio je, svojevremeno najistaknutiji hanefijski ucenjak u Egiptu. Napisao je brojna djela. Sujuti je pred njim ucio cetrnaest godina, najviše tefsir, fikh i usuli-fikh, te gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. On je bio prijatelj još sa Sujutijevim ocem. Zajedno su predavali u Šejhuna medresi. Poznanstvo Sujutija i Kafidžija produbilo se kada je i sam Sujuti poslije poceo poducavati u istoj medresi. Govoreci o njegovoj velikoj pomoci i samilosti koju je prema njemu pokazao, Sujuti kaže da ga je smatrao drugim ocem, nakon oceve smrti. Takoder je za njega rekao: 'Cetrnaest godina sam bio uz njega, ali svaki put kada bih došao do njega on bi me upoznao sa nekim interesantnim temama i cinjenicama koje nikada prije nisam cuo!' 51
7. Abdulkadir ibn ebil-Kasim el-Ensari el-Mekki (u. 880. god.). Bio je istaknuti malikijski ucenjak, živio je u Mekki, gdje je neko vrijeme radio kao kadija. Posebno se istakao u: fikhu, usuli-fikhu, gramatici, tefsiru i hadisu. Napisao je brojna djela. Sujuti istice da se u Mekki od svih ucenjaka on prema njemu najpravednije ponio, te da je u Mekki samo pred njim ucio. 52
Sujutijevi ucenici


Imajuci u vidu Sujutijevu izuzetnu nadarenost i ucenost, iako se skoro u potpunosti povukao iz javnoga života od svoje cetrdesete godine, ipak je iza sebe ostavio veliki broj ucenika. Tome u prilog idu i cinjenice da je vrlo rano poceo poducavati, te da su mu dolazili ucenici željni znanja iz raznih krajeva tadašnjega islamskog svijeta. Od njegovih ucenika slijedeci bi se mogli izdvojiti kao najistaknutiji i najpoznatiji:
1. Hafiz Šemsuddin Muhammed ibn Ali ibn Ahmed ed-Davudi (umro 945. god.). Bio je strucnjak u više islamskih znanosti a posebno se istakao u hadisu, tako da je u svoje vrijeme smatran najvecim strucnjakom hadisa. Napisao je brojna djela, medu kojima je opširna biografija njegovoga šejha, tj. Sujutija. 53 Od svih Sujutijevih ucenika on je bio najviše sa njim u kontaktu. Mnoga njegova djela prepisao je svojom rukom a trudio se i da svoja djela piše po metodu svoga ucitelja. 54

2. Hafiz Muhammed ibn Jusuf eš-Šami es-Salihi ed-Dimeški (u. 942. god.). Roden je u Damasku, pa se poslije nastanio u Kairu. Autor je brojnih djela. 55
3. Muhammed ibn Ali ibn Ali ibn Ahmed ed-Dimeški, Ibn Tulun (u. 953. god.), cuveni islamski ucenjak, hanefijskoga mezheba. 56 Pored toga što je svojom rukom prepisao brojna Sujutijeva djela, on je napisao i nekoliko komentara na neka njegova djela. 57

4. Abdulkadir ibn Muhammed ibn Ahmed eš-Šazili (u. 935. god.), istaknuti šafijski ucenjak. Izmedu ostalog, napisao je i biografiju svoga šejha, Dželaluddina Sujutija. 58
5. Šemsuddin Muhammed ibn Abdurrahman el-Alkami (u. 961. god.). Istakao se u raznim znanostima a napisao je više djela, medu kojima su i komentari nekih Sujutijevih djela. Sujuti mu je dao diplomu da može izdavati fetve i druge poducavati, pa je imao svoju halku ucenika koje je poducavao na cuvenome Azharu. 59

6. Ebu Muhammed Ahmed ibn Ijas (umro oko 930. god.). Istakao se u više znanosti, a narocito u historiji. Bio je istaknuti egipatski ucenjak hanefijskoga mezheba. 60
Iz popisa Sujutijevih profesora i ucenika lahko se može uociti da mezhebi u to vrijeme nisu bili prepreka za stjecanje znanja, te da su ljudi birali najucenije i najsposobnije islamske ucenjake da bi pred njima ucili, bez obzira na to kojem su mezhebu pripadali. Ta tolerantnost medu pripadnicima razlicitih mezheba krasila je, a i danas krasi, one koji su svjesni šta su mezhebi i koji u ime Allaha nastoje steci islamsko obrazovanje. Problemi i sukobi medu sljedbenicima razlicitih mezheba znali su se javljati kao rezultat neznanja, ili pak kao rezultat slijepe pristrasnosti i glorificiranju samo svoga mezheba.

el-muharib:



Ahmed ef.  Dubničanin
 
            Oko davne 1730.  godine,  dakle u 18. stoljeću,  u selu Dubnici kod današnje Kalesije, rođen je Ahmed (Mustafe) Dubničanin.  Niko od historičara još nije ustanovio gdje je Dubničanin završio školovanje,  ali se pouzdano zna da je za muderrisa Gazi Husrev- begove medrese postavljen 12.  juna 1765. godine i na tom je položaju ostao 47 godina,  sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev- begova hanikaha i vaiz u Baš- čaršijskoj džamiji.  Jedno je vrijeme prepustio mjesto šejha u Husrev- begovu hanikahu hadži Mehmed ef.  Razi Velihodžiću,  koji je u njegovo vrijeme također bio muderris Gazi Husrev-begove medrese. Četrdeset sedam godina profesure u GHM-i niko nije imao doli hadži Ahmed ef.  Dubničanin,  a poslije njegove smrti niko nije ovoliko dugo predavao u ovom islamskom zavodu. Ono što valja istaći jeste to da su funkcije u svim ustanovama Gazi Husrev- begova vakufa bile nasljedne i da su posljednji službenici po nasljedstvu bili:  Hilmi ef.  Muftić, profesor Gazi Husrev- begove medrese i hafiz Esad ef.  Sabrihafizović,  imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije. (1)
            Ahmed ef.  Dubničanin bio je savremenik Mula Mustafe Bašeskije i on ga ubraja među učene ljude svoga vremena u gradu Sarajevu. On za njega tvrdi ''da ne bi uzalud raspravljao niti se bez razloga ljutio,  nego je sa svijetom blago postupao. Predavao je blagim glasom. Ni za jednu granu nauke ne bi rekao da je ne poznaje. Bio je sposoban stilističar i logičar. ''
            Iza smrti ovog kalesijskog alima i muderrisa ostalo je dosta imovine koju je naslijedila njegova žena Emina-hanuma i sinovi Ibrahim, Mehmed i Abdullah.  Posljednji sin je na duže vrijeme izbivao iz Sarajeva i nikome nije poznato gdje je u to vrijeme boravio.  O tome nema nikakvih pisanih tragova. Iz popisa njegove zaostavštine može se  sasvim jasno donijeti zaključak da je živio u Šejh Feruhovoj mahali,  a to je danas ulica Abdesthana. Umro je 27.  maja 1812. godine/15.  džumadel-ula 1227. h. g. .  Pokopan je na mezaristanu Alifakovac i trebalo bi i danas da postoji nišan sa alimskim turbanom,  ukoliko ga žive Sarajlije nisu već sklonili vršeći pokop svojih šehida iz rata od 1992-1996. godine.  Na nišanu je bio uklesan sljedeći natpis: Umrli merhum ve magfur Dubničanin hadži Ahmed fendija,  muderris,  sin Mustafin.  Za njegovu dušu(neka se prouči) Fatiha. Godina 1227/1812.
            Ahmed ef Dubničanin je posjedovao bogatu i korisnu biblioteku,  a mnoge je rukopise još za svoga života uvakufio za Gazi Husrev-begovu medresu u kojoj je godinama držao dersove talebi.  Na svakom njegovom rukopisu zabilježeno je njegovo ime i klauzula(šart) o uvakufljenju za Gazijinu medresu u Sarajevu. Na osnovu njegove klauzule,  pronađeno je 46 svezaka,  koje sadrže 90 djela iz raznih snanstvenih oblasti.  Alim i muderris Dubničanin uvakufio je trideset djela iz dogmatike(akaida),  dva djela iz islamske jurisprudencije(fikha),  sedam djela iz filozofije,  četrnaest djela iz logike,  jedno iz matematike, jedan perzijsko-turski rječnik,  pet djela iz arapske sintakse, pet iz stilistike, jedno iz tefsira,  osam iz misticizma(tesavvufa), tri iz islamskog prava(usuli-fikh),  jedno djelo iz zakonodavstva, jedno iz šerijatsko-pravnih rješenja(fetva),  jedno iz nasljednog prava(feraiz) i četiri djela iz disputacije. Svi njegovi uvakufljeni rukopisi  iz navedenih znanstvenih disciplina danas se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
            U popis njegove kućne biblioteke upisano je još 42 svezka rukopisa,  koji su ostali iza njegove smrti. Ovi rukopisi ne spadaju u prvi popis,  jer su to neka druga i drugačija djela,  od sasvim drugih autora,  a najvjerovatnije su ovom alimu služila kao priručna biblioteka do njegove smrti. Nije poznato kakva je sudbina ovih djela koja su zatečena u njegovoj kući,  u Feruhovoj mahali u Sarajevu. Muderris Dubničanin,  koji je kalesijskog perivoja vrli dragulj,  imao je,  dakle, bogatu biblioteku na čemu mu mogu pozavidjeti i današnji profesori naših medresa,  kojima je u novoj kompjuterskoj eri mnogo lakše doći do knjige kao svojevrsnog odgojnog dobra.

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Slijedeća stranica

[*] Prethodna stranica