ForumIslamBosnaTražiKontaktŠuraLoginRegistruj se

Privatni kutak

IB - Dućan:

Zadnji tekstovi:

Podrži IB:

Zadnji postovi:

Poruke dana
Aferim dana:
Bezze dana:


Statistika
Poruka: 614842
Tema: 65051
Članova: 56064
Najnoviji član: umxwygkpiu


Popularno

+  IslamBosna Forum
|-+  Forum na bosanskom jeziku
| |-+  Islam (Moderator: Ummu_abdullah)
| | |-+  Biografije islamskih učenjaka
0 Članova i 2 Gostiju citaju ovu temu. « prethodno sljedeće »
Stranica: 1 [2] 3 4 Idi dolje Printaj
Tema: Biografije islamskih učenjaka  (Čitanja 28600 puta)
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #15 u: Maj 13, 2011, 22:36:30 »


Es-selamu alejkum!

Da te Allah nagradi za ovu temu, napokon islamsku!



alejkumu selam, ve ijjake, a to za napokon islamsku, ne bih se baš složio, bil hajr Smiley
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #16 u: Maj 13, 2011, 22:38:40 »


Šejhul islam Ibnul Qajjim el-Dževzije, rahimehullah

On je imam, hafiz, veliki stručnjak, metodolog šerijatskog prava, fakih, gramatičar, veliki mislilac i autor brojnih djela. Šemsuddin Ebu Abdullah, Muhammed bin Ebi Bekr bin Ejjub bin Sa'd bin Hariz, Ez-Zur'i, Ed-Dimiški, poznat po nadimku Ibn Kajjim El-Dževzij, koji je dobio po školi koju je osnovao Muhjiddin Ebul-Mehasin Jusuf bin Abdir-Rabman bin Ali bin el-Dževzi, koji je umro 656. god. po Hidžri. Ibn Kajjimov otac bio je upravitelj ove škole. Rodio se u ulemanskoj i pobožnoj porodici sedmog safera 691. god. po Hidžri u jednom od sela Hurana koje je udaljeno od Damaska pedeset pet milja jugoistočno. Preselio se u Damask i znanje stjecao pred ulemom tog grada.

Maksimalno se družio sa šejhul-islamom Ibn Tejmijjem otkako se vratio iz Egipta god. 712. po Hidžri sve do njegove smrti 728. god. po Hidžri, kada je bio u cvijetu svoje mladosti i na vrhuncu fizičke i duhovne spoznaje. Stjecao je znanje pred ovim velikim učenjakom, slušao njegove duboke i dalekovidne misli. Ljubav prema njemu obuzela ga je toliko da se s njim slagao u većini njegovih stavova, pomagao ih, dokazivao njihovu ispravnost i slabost suprotnih stavova. On jc taj koji je uredio Ibn Tejmijjeva djela i proširio njegovo učenje. Najbitnije što je preuzeo od Ibn Tejmijja jeste poziv u beskompromisno pridržavanje Kurana i sunneta Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njihovo razumijevanje onako kako su ih razumjeli ispravni prethodnici, kao i ostavljanje svega onoga sto im se suprotstavlja. Pozivao je u reformu svih ispravnih vjerskih učenja koja su muslimani vremenom zanemarili i ostavljanje novotarija koje su muslimani u stoljećima dekadencije, pasivnosti i slijepog slijeđenja uveli u svoju vjeru. Upozoravao je na štetnost različitih ideja i pravaca koji su se vremenom počeli ubrajati u islamsko učenje, kao što su neka iskvarena sufijska učenja, grčka i indijska filozofija.

Čitalac može vidjeti jačinu Ibn Tejmijjevog utjecaja na njega kroz sama njegova djela koja konstantno i snažno pozivaju na to da se Kuranu da njegovo mjesto koje zaslužuje, da se čuva i proučava, razmišlja o njegovim ajetima i značenjima. Ukazivao je na značaj vjerodostojno prenesenih hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nastojao ih uzdići i dati im mjesto koje zaslužuju. Pozivao je na proučavanje hadisa koji pojašnjavaju kur'anske ajete, preciziraju njegove uopćene poruke, pojašnjavaju njegova značenja i potvrđuju njegove činjenice. Zagovarao je slijeđenje ispravnog puta koji će odvesti do istinske spoznaje i znanja u kojem nema primjesa nemarnosti niti slijepog slijeđenja. Ibn Kajjim ubraja se u red onih mislilaca i reformatora koji su svojom mišlju razasutoj po mnogim djelima osvijetlili umove svojih suvremenika i generacija koje su poslije došle, sve do danas. Prosvijetlio je njihova srca i oslobodio ih primjesa sumnje i pasivnosti i odstranio iz njihovih srca zabludu i sumnjičavost.


Šta učenjaci kažu o Ibn Kajjimu

Opisi onih koji su pisali lbn Kajjimovu biografiju ukazuju na njegovu veliku vrijednost i položaj koji mu je pripadao. Hafiz Ibn Redžeb o njemu veli: "Bio je dobar poznavalac tefsira i u tome mu niko nije bio ravan. Poznavao je usulid-din, hadis, njegova značenja i fikhske propise koji su se u njima nalazili i mogao je veoma dobro izvlačiti propise koje su u sebi nosili. Dobro je poznavao fikh i metodologiju fikha, arapski jezik, u čemu se posebno isticao. Poznavao je skolastiku, govore sufija, njihove aluzije i suptilnosti. Mnogo je, Allah mu se smilovao, činio ibadet i u tome se veoma trudio. Veoma dugo je obavljao namaz, obožavao Allaha, dž.š., i često Ga se sjećao.

Mnogo je volio Allaha dž.š., i često Mu se kajao. Pred Njim je bio ponizan i skrušen i nastojao je da svaki njegov postupak i djelo budu obožavanje Allaha, dž.š. Nisam u tome vidio nikoga poput njega niti koga učenijeg, i da bolje poznaje značenja Kurana, hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i suštine vjere. Ni on nije bio bezgrješan, ali, uistinu, nisam vidio nikoga boljeg od njega". Hafiz Zehebi o njemu veli: "Bio je poznat kao vrstan poznavalac hadisa, njegovih predanja i prenosilaca. Bavio se fikhom, koji je dobro poznavao, gramatikom arapskog jezika, kojom je izvrsno ovladao. Potpuno se posvetio nauci i širenju znanja." Hafiz Ibn Kesir kaže: "Istakao se u brojnim naučnim disciplinama, posebno u tefsiru, hadisu i metodologiji. Kada se Ibn Tejmijja vratio iz Egipta, 712. god. po Hidžri, neprestano se družio s njim sve do Ibn Tejmijjinc smrti. Od njega je preuzeo mnogo znanja uz prethodno znanje koje je imao. Postao je jedinstven poznavalac mnogih znanosti. I noću i danju stjecao je znanje. Mnogo je upućivao dove Allahu, dž.š. Lijepo je učio Kur'an i bio je uzoritog ponašanja. Volio je ljude i nikom nije zavidio niti je koga uznemiravao. Nikome se nije svetio. Ne poznajem ni jednog učenjaka u ovo vrijeme da je više ibadetio od njega." Ibn Nasir ed-Dimiški veli: "Dobro je poznavao mnoge znanosti, a posebno tefsir." On dalje veli: "Pročitao sam rukopis Ebu Bekra Muhammeda bin el-Muhibba u kojem on kaže: .Upitao sam šejha El-Mizzija: Je li Ibn Kajjim u učenosti na stepenu Ibn Huzejme'?, pa mi on odgovori: .On je u ovom vremenu ono što je Ibn Huzejma bio u svoje vrijeme.'" Kadi Burhanuddin Ez-Zur'i kaže: "Ne postoji pod nebesima veći učenjak od njega. Predavao je u Sadriji i bio upravnik El-Dževzije. Napisao je veliki broj djela koja je nemoguće pobrojati. Pisao je iz oblasti različitih naučnih disciplina. Veoma je volio nauku, pisanje i čitanje. Sakupljao je knjige i u svojoj biblioteci posjedovao je ono što drugi nisu imali. Hafiz Ibn Hadžer veli: "Imao je hrabro srce. Posjedovao je obilno znanje i dobro je poznavao razilaženja medu ulemom i stavove prijašnjih učenjaka." Ševkani o njemu kaže: "Vladao je ispravnim dokazima i na nevjerovatan način se njima služio. Bio je nepristrasan u mišlje¬nju, borio se za istinu i u tome se nikoga nije bojao."

*Napisao je više od šezdeset djela iz različitih naučnih disciplina. Neka su djela opširna i napisana su u više tomova, a neka su napisana u jednom tomu, ali su sva dobra i korisna.

Umro je, Allah mu se smilovao, u vrijeme jacijskog ezana 23. redžeba, 751. god. po Hiđžri. Dženaza mu je klanjana sutradan u Velikoj džamiji u Damasku, a zatim u džamiji El-Džerrah u blizini greblja "Mala vrata". Kabur u koji je ukopan poznat je i dan-danas. Nalazi se s lijeve strane novog ulaza u greblje koji je dodat prije dvadeset godina. Kabur je premješten oko dva metra u pravcu istoka. Molim Allaha da mu se smiluje i da ga nastani u svojim vrtovima, .
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #17 u: Maj 13, 2011, 22:41:27 »


HFZ. MAHMUD-EF. TRALJIĆ (1918.-2002.); tekst napisao Muharem ef. Omerdić; objavljeno u Analima GHB Biblioteke Knjiga XXIII-XIX

Hafiz Mahmud-ef. Traljić je vanredni bošnjački alim i učenjak. Iako sam više godina pratio njegov naučni rad ne mogu tvrditi da će biti lahko istražiti i valorizirati njegovu obimnu i izvanrednu naučnu zaostavštinu. Dug naš je velik prema ovom skromnom čovjeku i respektabilnom učenjaku, posebno pojedinaca koji su se bavili naukom i istraživanjem naše bošnjačke baštine, a koje je on zadužio svojom pomoći hizmet čineći nauci. Hfz. Mahmud-ef. Traljić bio mi je profesor kiraeta na postdiplomskom studiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i ostaće mi u sjećanju po svojoj dobroti, širokogrudnosti i autoritativnosti.

Biografija

Hfz. Mahmud-ef. Traljić je rođen 28. aprila 1918. godine u uglednoj sarajevskoj porodici. Nakon završene osnovne škole primljen je na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu, a po završetku iste upisao se u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu 1940., na kojoj je diplomirao 1944. godine. Po okončanju studija zapošljava se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u kojoj radi do 1947. U istom periodu obnašao je dužnost profesora u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresu i bio imam u sarajevskoj džamiji Sinan Vojvoda Hatun na Vratniku.

Njegova uspješna karijera istraživača, profesora i imama nasilno je prekinuta hapšenjem u junu 1947., da bi brzo iza toga u montiranom komunističkom procesu mnogim drugim bošnjačkim alimima, učenjacima i uglednim ljudima i on bio osuđen na dugogodišnju robiju. On je suđen i osuđen u grupi u kojoj su bili: Kasim-ef. Dobrača, Derviš-ef. Korkut, dr. Jusuf Tanović, dr. Kasim Turković, dr. Salih Udžvarić, Abdullah-ef. Dervišević, Ibrahim Karalić, Muharem Avdihodžić, Hasan Avdić, Mustafa Hebović i Hasan-ef. Ljevaković. Osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina, a odležao je devet godina i osam mjeseci. Iz zatvora je izašao u januaru 1957. godine.

 

Zahvaljujući poznanstvu Hamdije Kreševljakovića sa Brankom Čulićem, hfz. Mahmud-ef. Traljić se zapošljava u Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH u Sarajevu, u odjeljenje specijalističke zbirke. Na tom mjestu je proveo 27 godina, odakle je otišao u mirovinu 1984. godine. Za to vrijeme je, istovremeno obnašao dužnost imama u Ćurčića Jahja- pašinoj džamiji u Sarajevu, u kojoj je čuvao mihrab do 1996., kada ga je počela popuštati snaga. Dugi niz godina je počasno obnašao dužnosti nazira u Gazi Husrev-begovom vakufu te devrihana, džuzhana i sahibi- nokte u Gazi Husrev-begovoj džamiji.

Od 1987. pa do 1992. godine bio je profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka, a kada je otvoren postdiplomski studij postao je profesor istog predmeta postdiplomcima. U tom svojstvu je dočekao svoje preseljenje u vječnost.

Zadnje dvije godine svoga života hfz. Mahmud-ef. Traljić nije izlazio iz svoje kuće jer mu je zdravlje sve više slabilo. Svoju plemenitu dušu predao je u milost njezinom plemenitom Gospodaru u subotu 28. decembra 2002. godine. Dženaza mu je klanjana pred Gazi Husrev-begovom džamijom, kom prilikom je slovo o ovom bošnjačkom velikanu održao Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH prof. dr. Mustafa-ef. Cerić.

Spušten je u mezar u nedjelju, 29. decembra 2002. u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Čurčića mahali, preko puta njegove kuće, u prisustvu mnogobrojnih uglednika, prijatelja i poštovalaca.

Hafizova trilogija o kulturnoj historiji Bošnjaka

Više stotina bibliografskih jedinica u obimnoj i bogatoj bibliografiji radova hafiza Mahmud-ef. Traljića svjedoče da je živio svoj život plodno, radno i dostojanstveno. Njega su njegova djela nadživjela. Što je zapisao jedan putopisac kada je došao u jedno čudno mjesto i čitao hronograme na nišanima njihovih merhuma: “Živio sam dva dana”, pisalo je na jednom, “živio sam sedam dana”, pisalo je na drugom, “nisam uopće živio”, pisalo je na trećem... Začuđen, upitao je prvog prolaznika, kako je moguće da ovdje ljudi tako malo žive? On mu je odgovorio: “Mi računamo da živimo samo onoliko dana u kojima uradimo djela koja će nas nadživjeti.”

Doista, hafiz Mahmud-ef. Traljić svojim plodnim radom je postigao ono što ga čini nama uzorom i primjerom samoprijegornog praktičnog vjernika, naučnika i istraživača koji je obilježio svoje doba i sebe svojim djelima u tom vremenu. Mnogobrojni njegovi radovi jesu jedinstveni po svojoj temi i predmetu, jer ih je on jedini mogao napisati budući da je događaje rekonstuisao po svome briljantnom sjećanju i pamćenju. U teškom vremenu kroz koje je prošao, rame uz rame sa hadži Mehmed-ef. Handžićem, Kasim-ef. Dobračom i drugima, doima me jedna preporuka koju mu je dao Mehmed-ef.: “Ne piši! Sada se mnogo šta ne piše. Pamti!” Zahvaljujući njegovoj bistrini kojom ga je obdario Allah, dž.š., jakoj memoriji koju mu je još više pospješivao i čuvao hifz Kur’ana, mogao je, htio i napisao sjećanja sa neprocjenjivim podacima o ljudima i institucijama islama i Bošnjaka u Bosni. Na našu sreću, Hafizova svijest o važnosti zapisanog sjećanja, agilnost, čestitost i vanredna pismenost darovala nam je zlata vrijedne knjige i radove bez kojih je nezamislivo istraživanje islamske i kulturne baštine Bošnjaka. Njegova trilogija iz ove oblasti osigurala mu je trajno mjesto u kulturnoj povijesti Bosne:

1. Istaknuti Bošnjaci  (prvo izdanje: Zagreb, 1994., 191 str. i drugo dopunjeno i prošireno izdanje: El-Kalem, 1998., 345 str.,

2. Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka, El-Kalem, Sarajevo, 1996., 152 str.)

3. Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik, 1999., 363 str.

Hafiz Traljić, kao rijetko ko u našem narodu uviđao je potrebu da se o znamenitim ljudima, događajima i institucijama napiše slovo i time sačuva uspomena na njih. Ovaj njegov napor, htijenje i duševna potreba očita je na stranicama njegove spomenute trilogije i drugih radova koje jeza života objavio.

Hifz

Postao je nosilac časnog zvanja hafizu-l-Kur’ana još dok je bio učenik Medrese, 1935. godine. Njegov muhaffiz je bio poznati sarajevski alim hfz. Mustafa-ef. Mujezinović, otac Mehmeda-ef. Mujezinovića. Tokom polaganja hifza pred komisijom hafiza dnevno je učio po tri džuza Kur’an-i kerima. Istovremeno je išao na nastavu i bio ispitivan u razredu od svojih profesora iz raznih nastavnih predmeta. Hifz se tada tretirao privatnom stvari onih koji ga uče i nisu budućim hafizima davane nikakve olakšice, niti stimulacija.

Hafiz Mahmud-ef. Traljić je doživio da bude najstariji hafiz te među najistaknutijim i najuglednijim hafizima u Bosni i na Balkanu. On je bio muhaffiz mnogim našim današnjim hafizima. Izveo je 14 hafiza kako je to sam potvrdio u sehurskoj emisiji na Radiju Faderacije BiH uz ramazan 01. decembra 2002. godine. Do pred svoju smrt je bio nezaobilazan član Komisije za preslušavanje novih hafiza i dugo vremena njezin predsjednik. Svojim odnosom prema ovom časnom poslu postavio je standard i pravila za učenje hifza i dolazak do zvanja hafiza Kur’ana.

Povjesničar bošnjačke kulture

Od svojih studentskih dana razvijao je i unapređivao svoje spisateljske i istraživačke sposobnosti. Bio je historičar bošnjačke kulture i izvanredan bibliograf, revnosan učesnik i svjedok autentičnih zbivanja u duhovnom životu Bosne i Bošnjaka. I sam žrtva nasilja nad bošnjačkom duhovnošću u vremenu instaliranja druge Jugoslavije kada su nasilno presječeni najvažniji tokovi izvorne bošnjačke tradicije i kulture, hafiz Mahmud-ef. Traljić je kao naučnik, istraživač i pisac istrajao u prezentiranju i afirmiranju kulturnih vrijednosti Bošnjaka.

Vjerovatno je dugi niz godina bio najbolji poznavalac povijesti naših institucija i znamenitih Bošnjaka. On ne samo da je o tome pisao već je sve to u pamćenju pohranjeno imao.

Teško je danas dati odgovor na brojna pitanja u vezi sa ulogama koje su imale neke institucije Islamske zajednice i bošnjačkog naroda, pogotovo što se o tome nije dovoljno pisalo niti je dokumentacija sačuvana. Za nas je sasvim značajno doći do tačnih historijskih podataka o svim našim ljudima, ali i o institucijama. U tom traganju jako je značajno doći do istine otkrivanjem tačnih podataka o ukupnom našem naslijeđu. Dva su puta: otkrivanjem originalne dokumentacije i bilježenjem i kazivanjem savremenika. To su značajni koraci u izgradnji svijesti naroda koji će ga svakim svojim djelićem i elementom čuvati od zaborava, gajiti mu ponos, poticati ga i podsjećati na nešto što je sudbinski važno za njegovu budućnost.

Ono što je Hafiz napisao jeste rekonstrukcija podataka o nekoliko značajnih institucija i mnogih istaknutih ljudi iz bošnjačke prošlosti koje su imali snažan pečat i ulogu u osvješćivanju naroda i njegovom osposobljavanju za život i budućnost.

Ogledalo kulturnoga, vjerskoga i svakog drugog nivoa razvijenosti jednoga naroda jesu njegove kulturne i odgojno-obrazovne institucije. Stoga je za naš podrobniji uvid u stanje jednog dijela obrazovnog sistema važno u Bosni i iščitavanje Hafizovog djela Iz kulturne historije Bošnjaka.

Hafiz je na sebi svojstven način predano istražujući podastro čitateljima ove knjige vrlo precizne podatke koje neće moći zaobići budući istraživači odgojno-obrazovnoga sistema naše zemlje iz vremena koje ona prati. To se posebno odnosi na Gazi Husrev-begovu medresu, a naročito na stanje u njoj nakon donošenja Pravilnika iz 1925. godine kojim je ova odgojno- obrazovna ustanova stupnjevana na srednji i viši rang, s ciljem preustroja obrazovnih institucija u skladu sa zahtjevima vremena i potrebama muslimana. Taj viši stupanj Gazi Husrev-begove medrese - Alijja, bio je u rangu fakulteta prema mišljenju akademika Hamdije Kreševljakovića, kojega citira hafiz Mahmud-ef Traljić. Hafiz u ovoj svojoj knjizi proučava i Gazi Husrev-begovu biblioteku i Mekteb-i nuvvab, stavljajući akcenat na njihov doprinos u obrazovanju Bošnjaka i razvoja ovoga muslimanskog evropskog naroda na svim poljima. No, kako se da zaključiti na stranicama ove knjige, sve te institucije su nosili vanredni pojedinci o kojima je Hafiz u svojim knjigama pisao i dao vlastitu ocjenu njihovog rada, čuvajući tako spominjane velikane od zaborava.

Moje prijateljstvo sa Hafizom

Sa Hafizom se poznajem od 1981. godine kada sam došao na rad u Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije u Sarajevo. Povremeno smo se viđali i u radu raznih komisija zajedno učestvovali. Bolje poznanstvo će brzo uslijediti kada je rješenjem predsjednika Starješinstva dr. Ahmeda Smajlovića, formirana služba za islamska istraživanja, dokumentaciju i informacije, u kojoj se počeo razvijati centar Islamske zajednice za dokumentaciju. To je bilo krajem 1981. godine. Za odlaganje dokumentacije osigurana je posebna prostorija i napravljeni duboki plakari sa fajlovima za razvrstavanje prikupljene građe. Dr. Muhamed Hadžijahić je ranije napisao klasifikacionu shemu (august 1980.) i počelo se sa sakupljanjem građe. U ovoj ekipa su bili: hfz. Mahmud Traljić, dr. Muhamed Hadžijahić, Ismet Bušatlić, Džemal Salihspahić i Muharem Omerdić. Shema je određivala raspored građe u tri velike oblasti: personalna imena, geografski pojmovi i ostali pojmovi. Primjerak te sheme čuvam u svojoj biblioteci. Bila je sakupljena ogromna i vrijedna građa. Mlađi su učili od starijih. Odlaskom dr. Smajlovića sa dužnosti predsjednika Starješinstva ekipa je prestala sa radom, a sakupljena bogata dokumentacija je bačena u stari papir. Kada je dr. Hadžijahić vidio kako se to baca u kamion rekao je Hafizu da kada umre u listovima IZ-e o njemu niko ništa ne smije pisati. Hfz. Traljić me nazvao telefonom i prenio mi njegov vasijjet. Kad je već Doktor bio teško bolestan sa Ismetom Bušatlićem sam ga posjetio. Pitao sam ga je li odustao od svog zahtjeva koga je saopćio Hafizu, ali mi je odlučno ponovio svoju raniju odluku. Kad je na bolji svijet preselio dr. Hadžijahić, Hafiz me je nazvao i zaželio da me vidi. U razgovoru je istaknuo skori izlazak Anala GH biblioteke i napomenuo dr. Hadžijahićevu odluku. Ona je kao emanet bila na nama dvojici. Pitao me hoću li sa njim dijeliti dio odgovornosti za prekršenu doktorovu odluku da on u Analima napiše nešto o njemu. Prihvatio sam prijedlog nadajući se da će nam taj veliki čovjek halaliti na Sudnjem danu. Hafiz je, potom, napisao u Analima prelijep tekst o svom velikom prijatelju. Ovu priču navodim u namjeri da ukažem na dvije stvari vezane za Hafiza: prvo, njegovo insistiranje da Islamska zajednica ima svoj dokumentacioni centar čija će arhiva imati važnu ulogu u istraživačkim projektima, u čemu je njegova zasluga najveća, uspio je u toj nakani i za nekoliko godina sakupljeno je i u uloške razvrstano više hiljada primjeraka dragocjene građe; drugo, vođenje računa o detaljima, kao što je bila želja dr. Hadžijahićeva i njezino smirivanje na način kako je rečeno naprijed.

Kada sam došao u Gazi Husrev-begovu biblioteku na dužnost direktora u njezinom fondu periodike nisam zatekao časopis El-Hidaje, jer su je ranije “posudili” organi državne bezbjednosti kad su zatvorili Muharem-ef. Hasanbegovića, tada na dužnosti glavnog imama u Goraždu. Tražiti od njih da se to vrati bila je pogibelj, pa sam se požalio Hafizu i tražio savjet. “Nemoj”, rekao mi je on, “već napiši oglas u Preporodu i traži ko ima da pokloni ili proda, a ja i ti ćemo raditi da se svi brojevi saberu.” Nije proteklo puno vremena a svi brojevi El-Hidaje su bili u policama Biblioteke. Volio je ovu Biblioteku i često u nju svraćao. U jednoj prilici razgovarao sam sa njim o normiranju rada u obradi rukopisa. Rekao je kao iskusan bibliotekar i naučni radnik: “Norma bi trebala biti tri kodeksa dnevno.” To sam rekao kolegama koji su radili na tim poslovima i oni su prihvatili njegov stav i posao se veoma dinamizirao. U rezultatima kolektiva ove Biblioteke ima velikih njegovih zasluga. Posebna mu je zasluga za mnogobrojna uvakufljavanja i poklone knjigama, rukopisima i namjenskih donacijama.

Bio je dostojanstven kao rijetko ko. Bio je prepoznatljiv po urednom i skromnom odijevanju. Jednom prilikom mi je ispričao: “Kad sam završio Medresu, otac mi je rekao: - Nemoj hodati gologlav! - Od tada kapu nisam skidao.” Uvijek je bio s kapom na glavi, a blâgo je prigovarao što se klanja i uči Kur’an gologlav. Na ispitu prilikom polaganja hifza novih hafiza nije dao da se učenje Kur’an-i kerima sluša bez kape. Isto tako, džuzhani u Gazi Husrev-begovoj džamiji su svoj džuz učili pokrivene glave dok je on bio Sahib-i nokta. Smatrao je to našom tradicijom i znakom poštovanja prema namazu i kiraetu Allahove Knjige.

Bilo malo, bilo mnogo, za njega je tuđe bilo nepoznanica. Pričao mi je da, dok je radio u Narodnoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, nikada svojoj kući iz kancelarije nije ponio niti jedan list papira, ni olovku, ni gumicu, a kamoli nešto vrednije.

Opisati njegovu narav mogao bih ovim riječima: vedar, nasmijan, odrješit, otvoren, direktan, konkretan, uvjerljiv, povjerljiv, bez zadnjih misli, sa vlastitim stavovima... Dešavale su se mnoge promjene u političkom i vjerskom životu u Sarajevu, u čemu je bilo mnogo podvala i nečasnih radnji među rivalskim stranama, ali u tim intrigama Hafiz nikada nije učestvovao. Za mnoge ljude tražilo se njegovo mišljenje. Ako je imao pozitivan stav govorio je otvoreno, a ako nije prešutio bi...

Njegova supruga Naila-hanuma mi je pričala da se u životu samo dva puta od nje odvajao. Jednom je išao u Beograd a jednom u Skoplje, oba puta kao referent na naučnim skupovima.

On se svikao pamćenju onoga što ga je interesiralo, a bio je još i hafiz, tako da se pretvorio u živi izvor znanja i podataka. Mnogi diplomski i magistarski radovi nastajali su primanjem uputstava o izvorima od Hafiza. Bio je inspirator mnogim naučnim skupovima i učesnik u njima. Dugogodišnji je učesnik na akademijama “Šebi-arusa” te referent na njima, a nakon smrti šejha Fejzullah-ef. Hadžibajrića i njezin moderator i organizator.

Oči njegove duše bile su pronicljive, iako mu se u pozne godine njegove životne dobi smanjio vid. Snažna i blistava memorija, zahvaljujući daru Božijem, inteligenciji, urednom islamskom životu, mirnoj kućnoj atmosferi i hifzu Kur’an-i kerima, činila ga je rudnikom znanja i informacija.

Oslabljenost njegovog tijela nije utjecala da mu “misao i znanje bude u punom cvatu” što bi rekao Seneka. Njegovo znanje nije više ništa stiskalo, bio je potpuno slobodan i otvoren, u što sam se lično uvjerio dva mjeseca prije njegovog preseljenja. Moralni napredak i svoj naučni uzlet mnogi su doživjeli zahvaljujući druženju sa Hafizom.

On, kao i dr. Hadžijahić uputili su me u metodologiju istraživanja, odabira, sortiranja i čuvanja građe, kao i formiranje vlastitog arhiva iz područjâ svoga interesovanja. “Ovo će te uvijek činiti spremnim za pisanje, za predavanja i javne nastupe”, govorili su. Hafiz je uvijek afirmirao dinamiku kod mladih, razvijao težnju za islam, za Bosnu, za čuvanje svoje tradicije... Bio je talentovani vizionar i znao se opredjeljivati za prave vrijednosti. Svojim ugledom i znanjem bio je cijenjen učitelj i uzor većem dijelu današnjih intelektualaca u Sarajevu koji proučavaju islam i bosansku tradiciju. Bio je živa enciklopedija. Kao niko od svojih savremenika pamtio je podatke o ljudima i događajima.

Po onome što znam o Hafizu to je bio jedan vrli dostojanstvenik, gospodin i mudar alim. Kako su hafizi elita Ummeta, ja mislim da je on bio pročelnik te elite kod nas u Bosni. Bio je jedan fini i skromni musliman, iskren prijatelj, mudar savjetnik i prijatan sagovornik. Imao sam sreću čestog druženja sa njim. Posebno što je on u lancu mojih učitelja pred kojima sam i od kojih sam učio. Pred njegovu smrt na par mjeseci dugo smo razgovarali u njegovoj kući. Više stvari mi je ispričao koje sam zabilježio. Evo, dok ovo pišem gledam te bilješke. Da to nisam zabilježio otišlo bi sa njim nepovratno. U njegovom slučaju, doista, može se razumjeti Poslanikov, a.s., hadis kada je rekao: “Smrt alima je kao smrt naroda!” Zaista je Hafiz iza sebe ostavio veliko dobro. Sva sjećanja ljudi na njega su pozitivna. To nije lahko, jer život je težak a kontakti sa ljudima su puni iskušenja. O njegovom životu i radu trebaju pisati oni koji su ga poznavali kako bi se od zaborava sačuvalo što više detalja vezanih za njegovo ime.

Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten wasi‘ah!
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
Muhamed Dolaku
Oflajn
Muško
16516
Vidi Profil WWW
« Odgovori #18 u: Maj 13, 2011, 22:44:41 »


 Smiley Pratim sve postove, u zadnje vrijeme ima malo postova iz islamske nauke!
Bar se meni tako cini. Halali! Smiley
*
0
*
0
Logged

el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #19 u: Maj 13, 2011, 22:48:27 »


ma u redu je, meni su vala sve islamske Smiley
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #20 u: Maj 14, 2011, 23:14:05 »


    Hafiz Ibn Hadžer El-Askalani, rahimehullah



Bio je hatib u džamiji na Ezheru kao i u džamiji Amra b. El-Asa, radijallahu 'anhu, u Kairu. Obavljao je mnoge važne funkcije u administraciji Mamelučke države i tako imao pregled na političke tokove u Egiptu i unutrašnje poslove. Bilo mu je povjereno muftijstvo i obavljao je također sudske funkcije, bivajući tako glavni kadija na egipatskim prostorima, a kasnije i na šamskim prostorima. Nije u to vrijeme zanemario podučavanje drugih i podučavao je u najpoznatijim školama u to vrijeme.
Ime mu je Šihabuddin Ebul-Fadl Ahmed b. 'Alij b. Muhammed El-'Askalani. Porijeklom je Egipćanin, a poznat je po imenu Ibn Hadžer. Mnogi su ga opisali da je on „Emirul mu'minin u hadisu“. Ovaj velikan Ummeta i muhaddis rođen je 12. ša'bana 773. h. godine u Fustatu, u Egiptu. Njegov otac je bio učenjak koji je želio svom sinu da odraste u svjetlu znanja i lijepog odgoja. Otac mu je preselio dok je on još bio dijete. Brigu o njemu preuzeo je poznati trgovac Zekijjuddin, jedan od bližnjih njegovog oca. Zekijjuddin se brinuo o njemu na najljepši način. Poslao ga je u mekteb gdje je brzo uočio njegovu nadarenost koja je dolazila do izražaja. Tu je završio hifz Kur'ana, a bilo mu je samo pet godina, i naučio je elfijju (poema od hiljadu stihova) od El-'Irakijja u kojoj je sažeta hadiska nauka. Spominje se da nije nešto pročitao, a da to odmah nije bilo uklesano u njegovu memoriju.
     

Putovanja ibn Hadžera

 
Otputovao je u Mekku 785. h. godine i proveo u njoj godinu dana gdje je učio hadis pred šejhom 'Abdullahom ibn Sulejmanom, i čitao je pred njim Buharijinu zbirku. Učio je također pred Džemaluddinom ibn Zuhejre u Mekki. Iz Mekke je otputovao ponovo u Egipat i nastavio sa izučavanjem hadisa časnog pred šejhom Hafizom Abdulkerimom El-'Irakijjem, i učio je fikh pred El-'Izzom ibn Džema'ah, a i ostale nauke je učio pred njim. Potom je otišao u Šam, a zatim u Hidžaz, a zatim u Jemen i na kraju u Mekku, zaustavljajući se nekad i u manjim mjestima kud bi prolazio. U Palestini je boravio jedno vrijeme idući od grada do grada učeći kod uleme. U Gazzi je učio pred Ahmedom ibn Muhammed El-Halilijem, a u Jerusalimu pred Šemsuddinom El-Kalkašendijem. Ukratko, učio je razne oblasti pred ulemom koji su bili autoritet u svojoj oblasti.

 

Njegovo mjesto među ulemom njegovog vremena

 

Ibn Hadžer je bio jedinstven među ulemom svog doba, bio je jedinstven u pamćenju i razumijevanju hadisa. Ovu izvanrednost u hifzu i razumijevanju hadisa priznali su mu i njegovi neprijatelji i njegovi prijatelji. Sva ulema se složila na tome da njemu pripada titula „hafiz“ u hadiskoj oblasti. Kod njega su dolazili iz raznih zemalja da uče i vraćali se nazad sa njegovim knjigama koje su se proširile u mnogim mjestima još za vreme njegovog života. Čak su i vladari jedni drugima slali pisma čudeći se visokom nivou znanja kojim se odlikovao Ibn Hadžer u tim knjigama.

● Rekao je Hafiz Es-Sujuti: "Ibn Hadžer se napajao na izvoru Zemzema, kako bi dostigao nivo Zehebija, pa ga je kasnije i prešao."

● Kad se smrt približila Hafizu El-'Irakiju pitan je koga ostavlja iza sebe kao nasljednika, pa je rekao: "Ibn Hadžera, pa onda mog sina Ebu Zer'ah, pa onda El-Hejsemija.“

● Rekao je Eš-Šems El-Bediri Ed-Dimjati za Ibn Hadžera: „Iako su stari putevi (kojima su prenošeni hadisi) mnogobrojni, ipak ih je većina povezana sa Ibn Hadžerom. A da nije njega i njegova šejha, stanovnici Misra ne bi imali svog „lanca“ prenosilaca.“

● Rekao je El-Burhan El-Lekani: "Jedna od najvećih Allahovih blagodati prema vjernicima posle imana jeste Šihabuddin Ibn Hadžer El-'Askalani, nadimak mu je bio „emirul mu'minin u hadisu“ (najveća titula za muhaddisa)."

● Njegov učenik El-Burhan El-Kalkašendi je rekao: "On je šejhu-l-Islam i hafiz, obnovitelj vjere ovog ummeta."

● Rekao je Es-Sujuti o Ibn Hadžerovom poznatom djelu Fethu-l-Bari: "Slično tome nije napisano."

● Rekao je Hafiz Es-Sehavi u biografiji Ibn Hadžera: "Tako mi Allaha, nisam vidio nekog da ima jači hifz od Hafiza Ibn Hadžera.“

● Es-Sujuti je također rekao: "On je preuzeo vodeću poziciju u hadisu i u njegovo doba nije bilo hafiza osim njega i s njim je završena ova nauka."

● Pitan je Ibn Hadžer da li je vidio nekog sličnog njemu, pa je citirao ajet: "Zato ne hvalite sami sebe." (Prijevod značenja En-Nedžm, 32.)

 

Funkcije koje je obavljao

 

Bio je hatib u džamiji na Ezheru kao i u džamiji Amra b. El-Asa, radijallahu 'anhu, u Kairu. Obavljao je mnoge važne funkcije u administraciji Mamelučke države i tako imao pregled na političke tokove u Egiptu i unutrašnje poslove u državi. Bilo mu je povjereno muftijstvo i obavljao je također sudske funkcije, bivajući tako glavni kadija na egipatskim prostorima, a kasnije i na šamskim prostorima. Nije u to vrijeme zanemario podučavanje drugih, pa je podučavao u najpoznatijim školama u to vrijeme. Niko ko ima nešto od znanja i ko je čitao govor uleme, kad je u pitanju Ibn Hadžer, neće poreći da je on jedan od najveće islamske uleme ovog Ummeta, uleme koja je uložila ogroman trud da bi do nas stigao sunnet na ispravan način. Ummet je prihvatio njihove knjige, a među njima i djela od Ibn Hadžera. Muslimani su se od njegovog doba do danas složili na tom da su to korisna djela iz kojih se uzima znanje i mnogo su ga hvalili. Njegovo najpoznatije djelo 'Fethu-l-Bari' je od djela koja su svakom učenjaku prijeko potrebna, a pogotovo onom ko još nije na nivou učenjaka. Ovo djelo je jedno od njegovih djela koja su iz raznih pogleda opširna u pozivanju na akidu Selefa i slijeđenje njihovog menhedža. Također je ovo djelo opširno u borbi protiv mnogih zalutalih sekti i njihovih novotarija, i u njemu često upozorava na zablude njihovih bidata.

 

Ispravan stav prema Ibn Hadžeru El-Askalaniju i svoj drugoj ulemi uopšte

 

Ibn Hadžer nije bio bezgriješan, kao niti bilo koji drugi učenjak. On je bio mudžtehid, koji nekad pogodi a nekad pogriješi. A kad se nađe nešto što nije ispravno, onda bi ljudi trebali da mole Allaha da oprosti. Uzvišenog Allaha trebamo moliti da ga nagradi za ono što je pogodio i da mu oprosti ono što nije namjerno pogriješio, s tim da treba ukazati na te greške kad je god to potrebno, tako da neko ne bi slijedio mudžtehida u toj grešci. Ovakav odnos trebamo imati prema svakom našem učenjaku i ovo je ispravan menhedž, koji je poznat kod uleme Ehlu-Sunneta u ovakvim situacijama.
Kaže Imam Ibn Redžeb El-Hanbeli: "Ljudi će biti u dobru dok god je Istina među njima i dok ima ukazivanja na greške u shvatanju prema onom s čim je došao Resul, sallallahu 'alejhi ve sellem, čak i ako je dotična osoba mudžtehid koji ima opravdanje i kojem je greška oproštena. Ovo je svojstveno za ovaj Ummet, radi očuvanja vjere s kojom je Allah, subhanehu ve te'ala, poslao svog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, i na ovaj način Ummet se ne može složiti na zabludi, što nije bio slučaj sa prošlim narodima. Imaju dvije stvari koje treba da budu spomenute. Prva od njih jeste da onaj ko u nečemu odstupa od onog s čim je došao Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, griješeći pri idžtihadu, a slijedeći u osnovi Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, naredbe, njemu je oprošteno i njegove deredže od nagrade nisu s tim smanjene. Druga stvar jeste da nas naše poštivanje učenih i ljubav prema njima ne sprečavaju da ukažemo na njihovo odstupanje od onog s čim je došao Resul, sallallahu 'alejhi ve sellem. Iskrenost prema Ummetu znači pojašnjavanje Istine, a svaki cijenjeni i poštovani učenjak kad bi znao da njegov govor nije u skladu sa onim što je ispravno, onda bi i on volio da se ta stvar pojasni i ispravi u Ummetu, jer i on bi ih usmjerio prema ispravnom i odvratio bi ih od pogrešnog da je znao da postoji ispravnije. Ova važna tačka je zbog više razloga nepoznata nekim neznalicama, jer neki misle da je odgovor nekom cijenjenom alimu omalovažavanje tog alima, ali to nije tako, jer zapostavljanje ovog dovodi do iskrivljivanja vjere kao što su je iskrivili sljedbenici Knjige. Oni su slijedili zablude njihovih učenih i suprostavljali bi se onom čime su došli njihovi poslanici, te tako iskrivili svoju vjeru i uzeli sveštenike i monahe za božanstva mimo Allaha."
Rekao je šejh Hamd ibn Nasir ibn Osman, rahimehullah: "Znaj, Allah ti se smilovao, da cijenjeni učenjak koji je u ovoj vjeri odavno poznat po dobru i koji je iza sebe ostavio lijepa djela i koji uživa ugled kod sljedbenika ove vjere, nekad može da zapadne u grešku. Ali on ima opravdanje, i on čak ima nagradu za tu grešku zbog svog idžtihada, ali nije dozvoljeno da bude slijeđen u tom i isto tako nije dozvoljeno da bude omalovažavan u pogledu njegovog imameta i ugleda kojeg uživa kod muslimana."
Ovo je govor dva učenjaka koji su bez sumnje od uleme Ehlu-s-Sunneta ve-l-džemata. U njihovom govoru je opisan ispravan menhedž koji treba da se slijedi. Ovaj govor se odnosi na svakog učenjaka pa tako i Hafiza Ibn Hadžera, rahimehullah. Kad bi samo neki talibi (učenici) u ovom vremenu shvatili ove riječi, sigurno da bi se onda na ispravan način ophodili prema cijenjenoj ulemi. Allah, subhanehu ve te'ala, nije nikom dao da bude bez greške osim svojim poslanicima i nema knjige na zemaljskoj kugli da je čista od greške osim Kur'ana Časnog za kojeg kaže Onaj ko ga je objavio: "A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga." (Prijevod značenja Fussilet, 41-42.) Kad bi odbacivali svakog učenjaka koji je u nečemu pogriješio ne bi nam ostao ni jedan alim. I kad bi svaku knjigu u kojoj ima greška ostavili ne okorištavajući se njom, onda nam ne bi ostala ni jedna knjiga koju je insan napisao. Menhedž selefa je bio zabranjivanje knjiga koje su napisane radi batila i branjenja novotarija, kao što su filozofske i sufijske knjige i slično. A što se tiče knjiga koje potvrđuju Istinu i poništavaju ono što je batil, ove knjige ćemo prihvatiti iako u njima može da se nađe nešto što je oprečno Istini, nakon što je alim iskreno idžtihadio, s tim da treba pojasniti ono što nije ispravno u njima. Ovaj menhedž se jasno pokazao u onom što je u ovom vremenu uradio uvaženi šejh Abdu-l-Aziz ibn Baz, rahmetullahi 'alejhi, kad je ponovo štampao Fethu-l-Bari s tim da je stavljao napomene gdje Hafiz Ibn Hadžer nije pogodio. Ali nažalost, bio je spriječen da završi ovo tako važno djelo i bilo bi lijepo da to uradi nekoliko velikih učenjaka kako bi se ovaj Ummet ogromno okoristio Allahovom dozvolom.

 

Njegovo hvaljenje Ibn Tejmijje


Ibn Hadžer, rahmetullahi 'alejhi, je upitan o Ibn Tejmijji, pa je rekao: "Čuvenost Šejha Tekijjudddina Ibn Tejmijje je ogromna, i kod iskrenih je poznat po nadimku „Šejhu-l-Islam“, kojeg je dobio još dok je bio živ, i po njemu će ostati poznat dok je Ummeta. Ovo ne poriče osim onaj koji ne poznaje njegovu veličinu ili onaj ko je pristrasan. A koliko li samo griješi takav i u kakvo li je zlo upao! Allaha molimo da nas sačuva od zla naših duša i od onog što su naši jezici posijali. Ibn Tejmijje je od onih koji su se najviše borili protiv novotara i raznih sekti, kao što su rafidije i hululije (panteistička sufijska sekta), i njegova djela na ovu temu su mnogobrojna. Fetve ovih sektaša i novotara o njemu nemaju granica, i kako li se samo raduju kad čuju da ga neko proglašava nevjernikom, i kako im je samo drago kad vide da neko proglašava nevjernikom onog ko ne smatra Ibn Tejmijju nevjernikom. A onaj ko se počeo baviti znanjem treba da razmišlja o njegovom govoru kojeg prenose povjerljivi ljudi ili čitajući njegove poznate knjige, a ako naiđe na nešto što nije ispravno, treba da na to ukaže i upozori, želeći sa tim nasihat. I neka ga pohvali zbog onog što je pogodio kao što to inače ulema radi. Imamo dosta dokaza za njegov visok stepen i deredže, a jedan od tih dokaza je i njegov učenik Šemsuddin Ibnu Kajjim El-Dževzijje koji je napisao mnoga djela od kojih su se okoristili i oni koji se s njim slažu, a i oni koji se s njim ne slažu. Šafijska i naročito hanbelijska ulema njegovog doba posvjedočila je da je on od prvaka u raznim naukama i da se isticao u hifzu i razumijevanju. Ali, ima opet neznalica koji na njega donose sud da je on nevjernik. Ovakav govor i izjave se ne uzimaju u razmatranje i ne mogu se uzeti ozbiljno, nego onaj ko to govori treba da bude opominjan dok se ne vrati ispravnom i pokori istini, a Allah govori Istinu i upućuje na Pravi Put, dovoljan nam je Allah i divan li je on zaštitnik."

 

Djela ibn Hadžera

 

Ibn Hadžer je napisao mnoga djela, broj im je veći od 150, i dotiču se raznih nauka. Ovde ćemo spomenuti samo njih par:

● Fethu-l-Bari, je komentar na Buharijinu zbirku. Pisao je ovu knjigu više od dvadeset i pet godina, i onog dana kad je završio ovo ogromno djelo napravio je gozbu i sazvao stanovnike tvrđave u Damasku. Fethu-l-Bari se smatra kao najbolji i najopširniji komentar na Buharijinu zbirku koja se smatra kao najtačnija knjiga poslije Allahove knjige Kur'ana. Vrijednost joj leži u tome što je to komentar na najispravnije što je došlo do nas od Sunneta. U njoj je komentator spomenuo i mnoge druge hadise i dao komentar na neke lance. Knjiga, također, sadrži mnoga pitanja iz fikha, usula, jezika i komparativnog fikha. Knjiga Fethu-l-Bari je postala poznato djelo u raznim dijelovima islamskog svijeta čak i mnogo prije nego je završen. Jedan vladar sa istoka islamskog svijeta poslao je pismo Sultanu Bersebaju u Egiptu tražeći od njega da mu pošalje Fethu-l-Bari kao hediju, pa mu je Ibn Hadžer spremio prva tri toma.

● El-isabetu fi temjizi-s-sahabeh. Ovo dijelo je jedno od najvažnijih izvora za poznavanje ashaba.

● Bulugu-l-meram je jedno od vrijednih hadiskih zbirki. Sadrzi oko 1500 hadisa koji govore o fikhskim propisima. Oni su osnova u fikhu. Na ovo njegovo djelo su dati i napisani mnogi komentari, kako od starih tako i od savremenih učenjaka. (Djelo Bulugul-Meram je također prevedeno na bosanski jezik i od skoro je dostupno našoj čitalačkoj populaciji.)

● Tehzibut-tehzib je također mnogo vrijedno djelo, a govori o biografijama prenosilaca hadisa i spomenute su njihove ocjene.


Odlazak na Ahiret


Preselio je na Ahiret 18. zu-l-hidždžeta 852. h. godine. Njegova dženaza je bila nešto neviđeno. Mnogi šejhovi su bili prisutni, također je bio prisutan i halifa. Od prisutnih je bio i poznati pjesnik Eš-Šihab El-Mensuri koji je, dok je iz neba lila silna kiša, izrecitovao nekoliko stihova. Ukopan je u Karafi. Uzvišenog Allaha molimo da obaspe Svojom milošću ovog velikog islamskog velikana i da ga uvede u najljepše društvo, a to su vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ... Amin!


*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
valentino
*
Oflajn
10429
Vidi Profil
« Odgovori #21 u: Maj 14, 2011, 23:19:36 »


  bra
*
0
*
0
Logged
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #22 u: Maj 14, 2011, 23:23:13 »


Mustafa ibn Yusuf ibn Murad Eyyubi-zade al- Mostarí al-Bosnewi– Šejh Jujo, rahimehullah


30 Rođen je 1061/1651. g. u veoma obrazovanoj mostarskoj porodici. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rod- nom Mostaru pred uglednim proesorima šejh-Ahmedom Opijačem, hadži Ismailom, mufijom Hasanom-Mostarcem i kadijom Ismail-e.9 Zamijetivši kod svog učenika veliku intelektualnu da- rovitost i naglašeno zanimanje za obrazovanjem, uvaženi proesori su mu u cijelosti posvetili svoju pažnju podstičući kod njega te karakterne vrline. Ohrabren takvom brižnošću svojih muderrisa, zatim motiviran vlastitom unutarnjom čežnjom za visokom izobrazbom, krenuo je u Carigrad, du- hovni centar osmanske Turske, 1677. godine. Prema raspoloživim podacima, diplomirao je, najvje- rovatnije, 1681/1682. g., četiri godine nakon što je stigao u Istanbul. Sukladno tadašnjem sustavu obrazovanja, nakon okončanja studija, bio je obavezan odraditi pripravnički staž (mulāzama), poslije čega je dobio status proesora na jednoj od prestižnih carigradskih srednjih škola (madrasa) što je za njega predstavljalo veliko priznanje od tamošnjih obrazovnih institucija i ulemanskih krugova. U Carigradu je proveo petnaest godina i proživio naj- plodnije razdoblje svoje životne dobi ispoljavajući velike in- telektualne i spisateljske sposobnosti. Upravo tih dana, kada je očekivao još jedno promaknuće i verikaciju svog uspješ- nog proesorskog i spisateljskog djelovanja – postavljenje za redovnog proesora na jednoj od najuglednijih visokih obrazovnih institucija tadašnje Otomanske carevine – sti- gao mu je poziv iz rodnog Mostara da se vrati nazad i preuz- me položaj mufije za Hercegovački sandžak, nakon smrti njegova muderrisa i mostarskog mufije Hasan-e. Mostar- ca. “Uzavrela je u meni čežnja prema rodnoj grudi…, jer da nije ljubavi prema domovini, ona bi propala”, pisao je i govorio tim povodom Šejh Jujo.10 U Mostar se vratio nakon petnaestogodišnjeg (+ 1 mjesec dana) boravka u Carigradu, u 43. godini svoje životne dobi. Iz Otomanske prijestolnice krenuo je u ponedjeljak, a u Mostar stigao u subotu mjeseca rebi‘u ’l-ahira 1104./1692. g.11 S preuzimanjem položaja muftije prihvatio je i poziv da u Karađoz-begovoj medresi drži nastavu iz ključnih predmeta: ‘ilm al-tafsir, ‘ilm al-manăiq, uĄũl al-qh, arapski i/ili osman- ski jezik i dr. Petnaest posljednih godina proživjelih u Mo- staru proveo je u punom angažiranju na prosvjetnom planu tj. u školskim i van školskim predavanjima, reformi školstva, pisanju i komentiranju udžbenika i djela općeg karaktera u oblastima koje su ga posebno privlačile poput arapskog jezika i njegovih disciplina, logike i disputacije, islamske tradicije, egzegeze Kur’ana, islamske lozoje, te osnova/lozoje še- rijatskog prava. Razbolio se u subotu, a umro u ponedjeljak u rodnom gradu rabi‘u’l-ahira/16. jula 1119/1707. g. u 56. godini život- ne dobi kao relativno mlada osoba gdje je i ukopan.12 Ne nalazimo detaljniji opis Ejubovićeva zičkog izgleda u OpijačevuManakibu osim da je bio osoba srednjeg rasta, pravilnog lica bez karakterističnih crta, uredne brade obične dužine, uvijek krijeposnog i raspoloženog lica blagog smi- ješka, po prirodi skroman i srdačan, uzornog morala i karaktera, dostojanstvenog stasa i izgleda, društven, prijatan i duhovit u društvu. Nikada nije djelovao mrzovoljno niti kao osoba koja se može naljutiti ili, pak, zavidjeti, umiljatog i melodičnog glasa, ponekad je ispoljavao znakove tuge (na vijest o smrti njegova proesora Kara-Bekira) i zabrinutosti (na vijest o lošem razvoju situacije u Cerstvu i na njegovim granicama). Bijaše vrlo pobožan i predan namazima, propi- sanim vjerom (Ąāőib al-tartíb) i dobrovoljnim. Iza sebe nije ostavio djece, da li zbog toga što se nije ženio ili što djecu nije mogao imati on ili njegova hanuma – nije nam poznato. Bez obzira na činjenicu da su, osobno Ejubović u svo- joj bio-bibliograji i dvojica njegovih prednje spomenutih učenika i biograa, zabilježili naslove i broj djela iz njegove ostavštine, ne možemo s pouzdanošću tvrditi da su sva i objelodanjena te da poneki autogra ili prijepis rukopisa ne leže još uvijek neotkriveni13 ili su, čak, zauvijek izgubljeni za našu duhovnu baštinu. Štaviše, nekoliko djela, za koje se zna da njemu pripadaju, još uvijek nisu pronađeni niti ka- taloški obrađeni, pa je i njihova sudbina zasada neizvjesna. U kojoj od stotine privatnih kolekcija i zbirki, lokalnih arhi- va ili biblioteka širom Bosne i Hercegovine i diljem svijeta, čame skriveni od pogleda istraživača, ostaje kao primaran istraživački zadatak da se utvrdi. Ejubovićev biogra Ibrahim Opijač u svojoj spominjanoj biograji bilježi da je njegov učitelj napisao dvadeset sedam djela iz različitih znanstvenih disciplina i prepisao za svoju biblioteku šezdeset djela za vrijeme svog petnaestogodišnjeg boravka u Carigradu.

Najzastupljenije književne orme u njegovu bogatom opusu jesu eseji u oblasti disputacije, komentari, glose i superglose u oblastima islamske teologije i prava, jezika i jezičkih disciplina, islamske lozoje, opće lozoje i logi- ke.15 Zbog toga se ne bismo mogli suglasiti sa istraživačima koji ovog Bošnjaka primarno svrstavaju među logičare i - lozoe.16 Smatramo da se takvim situiranjem Šejh Juje u kor- pusu bošnjačko-muslimanske duhovne tradicije utire jedna neprimjerena predrasuda u kojoj on nije usamljen slučaj. Takvu sudbinu prije njega doživjeli su Hasan Ka Pruščak, Ali-dede Bošnjak i neki drugi muslimanski književnici. Mustaa Ejubović je ostao na tragu specične tradicije istočnog stvralačkog duha napisavši bio-bibliograju vlasti- tih djela, koju ćemo mi u našem prijevodu priložiti u kon- tekstu ovog rada. Uzimajući u obzir obim, tematsku raznolikost, misaonu ozbiljnost i duhovnu lucidnost Ejubovićeva djela, mogu- će je s punom istraživačkom odgovornošću tvrditi da ovaj bošnjački mislilac pripada krugu najeminentnijih ne samo muslimansko-bošnjačkih nego i europskih mislilaca svoga vremena.


*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #23 u: Maj 16, 2011, 18:13:12 »



Mevlana Ebu’l-A‘la Mevdudi (1903,Indija-1979,SAD)


Kratka biografija:

Mevlana Ebu’l-A‘la Mevdudi (1903-1979) je bio islamski političar, najsistematičniji i jedan od najutjecajnijih i najplodnijih savremenih islamskih mislilaca. Njegove ideje su ostavile traga na reformističkim školama i pokretima od Indonezije do Maroka. Godine 1941. g. osnovao je intelektualno najrespektabilniji islamski pokret današnjice, Džema’ati islami. Kao indijski pandan egipatskoj Muslimanskoj braći, Džema’at je integristički pokret koji islam razumijeva kao koncept i način života. Od svog osnivanja igra značajnu ulogu u historiji i politici Potkontinenta.
Mevdudi je rođen u Aurangabadu u porodici čiji su preci bili šejhovi čištijskog tarikata. Njegov otac je bio među prvim studentima na Aligarhu mada na njemu nije dugo ostao. Prvo obrazovanje Mevdudi je stekao u krugu porodice na arapskom i urdu jeziku. Mevdudijevo poznavanje arapskog je bilo takvo da je u 14. g. na urdu preveo djelo Qasima Emina, El-Mer’etu ‘džedide. Inicijalno je podržavao Indijski kongres, te bio aktivan u Pokretu za hilafet. U periodu 1921-24 uređivao je tadašnja dva glasila Udruženje indijske uleme. U istom periodu uspio steći diplomu iz islamskih nauka (idžazetnamu) postavši tako deobandski ‘alim. Ovo je malo poznat detalj iz njegove biografije koji ni on sam iz nekog razloga nije posebno naglašavao.
Neuspjeh Pokreta za hilafet 1924. predstavljao je prekretnicu u Mevdudijevu životu koji gubi vjeru u nacionalizam, postaje sve sumnjičaviji prema Indijskom kongresu i udaljava se od proindijskog Udruženja indijske uleme. On polahko počinje zagovarati islamsku antikolonijalističku platformu. Kada je 1925. g. mladi musliman ubio hinduističkog lidera koji je predvodio napore na prevjeravanju muslimana u “pradjedovsku” vjeru – hinduizam, islam je bio optužen za podršku nasilju. Mevdudi je uzeo na sebe da pojasni stav islama prema upotrebi sile. Rezultat je bila njegova knjiga Džihad u islamu, jedna od najartikuliranijih eksplikacija na temu džihada napisana od strane reformističkih mislilaca kojom je Mevdudi potvrdio svoje mjesto među muslimanskim autorima.
Tri godine kasnije Mevdudi je preselio u Hajderabad i počeo intenzivno pisati. Tu je nastalo djelo Ka razumijevanju islama, tu je pustio i bradu i počeo nositi indo-muslimansku odjeću i počeo zagovarati odvojenu kulturnu domovinu za muslimane Indije. Hajderabad je u to vrijeme bio posljednje uporište muslimanske političke vlasti istina ovisno o V. Britaniji. Godine 1932. Mevdudi kupuje izdavačka parava časopisa Terdžumanu ‘l-Kur’an koji je potom postao forum za njegova mišljenja, a 1938. postaje direktor Daru ‘l-islama, vjersko-obrazovnog projekta koga je začeo Muhammed Iqbal u Pathankutu, u Pendžabu, gdje je Mevdudi osmislio model islamske zajednice koja će predvoditi reformu islama u Indiji.
Cijelo vrijeme je bio aktivan u političkim debatama podjednako kritkujući i Muslimansku ligu i pro-Kongresne muslimane – prve zbog sekularizma, a druge zbog izdaje muslimanskih interesa. Ubrzo napušta Daru ‘l-islam i odlazi na Islami koledž u Lahoreu gdje dolazi na ideju stvaranja organizacije-stranke. U avgustu 1941. Mevdudi sa grupom istomišljenika osniva Jama‘at-i Islami (Islamsku stranku). Indija je podijeljena prije nego je organizacija dovoljno ojačala da bi imala značajnijeg uticaja na razvoj događaja. Po podjeli Indije Mevdudi dijeli organizaciju na pakistansku i indijsku. Preokupacija samog Mevdudija postaje uspostava islamske države u Pakistanu i pisanje islamskog ustava. Zbog tih svojih aktivnosti i zbog odbijanja da da vjerski legitimitet akciji vladinih snaga u Kašmiru proglašen je neprijateljem države i zatvoren između 1948-1950. Četiri godine kasnije ponovo je zatvoren i osuđen na smrt pod optužbom da je poticao nemire svojim tekstovima protiv ahmedija. Godine 1954. presuda biva poništena a on pušten na slobodu. Još je dva puta zatvaran 1964. i 1967. zbog opozicije režimu Ejjuba Hana. nakon izbornog neuspjeha 1970. g. podnosi ostavku na mjesto predsjednika (emira) organizacije. Iako je i dalje ostao uticajan u stranci, većinu vremena je provodio pišući. Umro je u Buffalu (New York) 22. 9. 1979. g. Njegovoj dženazi u Lahoreu prisustvovalo je više od milion ljudi.
Iako politički aktivan nikada nije zapostavio pisanje. Njegov komentar Kur’ana Tefhimu ‘l-Kur’an (1942-1972) i danas je jedan od najčitanijih komentara na urdu jeziku. On je ujedno i prvi koji je definirao i popularizirao termine kao što su “islamska država”, “islamska revolucija” i “islamska ideologija”. Kao i za ostale revivaliste, za Mevdudija je društvena akcija logički kraj vjerske pobožnosti, a vjera je sredstvo društvenog djelovanja. Ipak, Mevdudi nikada nije zagovarao nasilje u promoviranju islama, a idealnu islamsku državu je definirao kao “teodemokratiju” ili “demokratski hilafet”.

Ahmet Alibasic
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #24 u: Maj 17, 2011, 13:50:34 »


KRATKA BIOGRAFIJA ŠEJHA SU'UDA IBRAHIMA EŠ-ŠUREJMA, JEDNOG OD IMAMA U MESDŽIDUL HARAMU U MEKKI


Su'ud Ibrahim Muhammed Ibrahim Alu Šurejm rođen je u Rijadu, glavnom gradu Kraljevine Saudijske Arabije, 1386. godine po Hidžri (1965). Osnovnu školu završio je 1401., a Opću srednju školu (koja se zove Jermuk) 1404. godine po Hidžri. 1407.godine postao je prvi imam u jednom od mesdžida u Rijadu predvodeći teravih-namaz.
1409. godine završio je Fakultet šerijata, na Islamskom univerzitetu ''Imam Muhammed ibn Su'ud'' iz oblasti akide i mezheba.
1410. godine imenovan je za studenta na Višem institutu na Odsjeku za sudstvo.
Učio je pred nekoliko šejhova u halkama znanja, a neki od njih su:
-    Uvaženi islamski učenjak, nekadašnji muftija Saudijske Arabije, Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz, Allah mu se smilovao. Pred njim je izučavao nekoliko knjiga u toku šejhovih predavanja koja je održavao poslije sabah-namaza u mesdžidu Kebir u Rijadu.
-    Uvaženi islamski učenjak Abdullah ibn Abdurahman ibn Džibrin, Allah mu se smilovao. Kod njega je, također, izučavao nekoliko knjiga iz fikha (islamskog prava) i akide (islamskog vjerovanja).
-    Uvaženi islamski učenjak, šejhul–fekih, Abdullah ibn Abdulaziz ibn Akil, Allah mu se smilovao, od kojeg je učio fikh i Tefsir Ibn Kesira, Allah im se smilovao obojici.
-    Uvaženi islamski učenjak, Abdurahman el-Berrak, Allah mu se smilovao. Od njega je učio akidu i to djela: Akidetu Tahavijje i Tedmurijje.
-    Uvaženi islamski učenjak, Abdulaziz er-Radžihi, Allah mu se smilovao, od kojeg je učio fikhske nauke.
-    Uvaženi islamski učenjak, Salih ibn Fevzan el-Fevzan, Allah mu se smilovao, koji je član Vijeća velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji, te mnogi drugi učenjaci.

1412. godine po Hidžri objavljena je odluka ''Sluge dvaju svetih harema'' o postavljanju (imenovanju) šejha Su'uda Ibrahima eš-Šurejma za imama i hatiba u Mesdžidul-haramu u Mekki. Naredne godine, 1413., objavljena je odluka iste institucije o postavljanju na funkciju kadije na području Mekke El-Mukerreme.

1414. godine objavljena je odluka kojom mu se dozvoljava podučavanje u Mesdžidul-haramu u Mekki i to svake subote, ponedjeljka i srijede poslije sabah-namaza.

1416. godine šejh Eš-Šurejm stekao je naučno zvanje doktora nauka na Univerzitetu ''Ummul-Qura'' u Mekki, odbranom doktorske disertacije iz oblasti fikha, a tema je ''El–Mesaliku fil Njegov rad ocijenjen je najvećom ocjenom (mumtaz–odličan). Mentor mu je bio uvaženi islamski učenjak Abdulaziz Alu Šejh, inače muftija u Saudijskoj Arabiji i predsjednik Vijeća velikih učenjaka.

1418. godine prestao je raditi u oblasti sudstva i prešao na Univerzitet ''Ummul-Qura'' kao predavač, a zatim je unaprijeđen za zamjenika Fakulteta za šerijat, a 1425. godine šejh je imenovan za dekana istoimenog fakulteta.
Takođe, šejh Su'ud eš-Šurejm je član Vijeća za odabir mujezina u Mesdžidul-haramu.
Poznat je i po tome što je bio istraživač u oblasti fikha, te je bio zainteresiran za islamsko naslijeđe.
Djela:
-    Kejfijjetu subutun–neseb (rukopis),
-    Keramatul-enbija (rukopis),
-    El-Mehdijju el-munteziru inde ehli sunneti vel džema'ati (rukopis),
-    El-Menahidžu lil mu'temir vel hadž,
-    Usulul-fikh sual ve dževab (rukopis),
-    Hašijetu ala lamijeti Ibnil-Kajjim (rukopis), te druga djela.  

Neka se Allah Uzvišeni smiluje, oprosti i podari svako dobro na oba svijeta našem profesoru i imamu Mesdžidul-harama Su'udu eš-Šurejmu, hafizahullah.
« Last Edit: Maj 17, 2011, 13:55:39 od el-muharib »
*
1
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #25 u: Maj 17, 2011, 14:03:59 »


MUHAMMED REŠID RIDA, RAHIMEHULLAH

Bio je jedan od najistaknutijih islamskih ucenjaka u prvoj polovini XX stoljeca. Jedno vrijeme bio je pod utjecajem tesavvufa, da bi zatim, susrecuci se sa idejama Afganija i Abduhua, postao jedan od nosilaca reformizma u islamskome svijetu i Abduhuov nasljednik u savremenoj racionalistickoj školi tefsira. Dugo godina bio je Abduhuov prvi saradnik, te pokretac i urednik casopisa El-Menar, koji je imao jakoga odjeka širom islamskoga svijeta. Nakon Abduhuove smrti, po njegovome metodu, nastavio je s tumacenjem Kur'ana, tako da se smatra koautorom toga tefsira, koji se ubraja medu znacajnije racionalne komentare Kur'ana.
Njegovo puno ime je: Muhammed Rešid ibn Ali Rida ibn Muhammed Šemsuddin ibn Muhammed Behauddin ibn Munla Ali Halifa el-Bagdadi. Roden je u srijedu, 27. džumadel-ula 1282. hidžretske godine/18.10.1865. godine, u selu Kalemun, koje se nalazi južno od Tripolija u Libanu, na obali Sredozemnoga mora. On sam isticao je da po duploj liniji vodi porijeklo od Alije r.a., jer mu oceva loza seže do Alije preko Husejna, a majcina preko Hasana. Porijeklom je iz Bagdada a prve godine života proveo je u rodnome mjestu Kalemunu. Od najranije mladosti zainteresovao se za nauku a uz upornost vremenom je izrastao u jednoga od najistaknutijih islamskih ucenjaka u svoje vrijeme. Pored Libana (koji je tada bio dio Šama, u sastavu Osmanskoga hilafeta), jedno vrijeme živio je u Siriji, putovao je u Hidžaz, Indiju i Evropu, a najveci dio života proveo je u Egiptu. Bio je pod utjecajem Afganija i Abduhua – ciji je bio najistaknutiji ucenik, tako da se njih trojica smatraju temeljem i glavnim nosiocima savremene racionalisticke škole u tefsiru. Umro je uceci Kur'an u autu, vracajuci se iz Sueca u Kairo, u cetvrtak, 23. džumadel-ula 1354. h. g./22.08.1935. godine, a ukopan je u Kairu, pored svoga šejha i ucitelja Muhammeda Abduhua.
Odrastanje i obrazovanje


Pocetna znanja Rešid Rida stekao je u osnovnoj školi - mektebu u rodnome selu Kalemunu a onda u nekoliko medresa - vjerskih škola u Tripoliju, u kojima je naucio i dva strana jezika: turski i francuski. U tom periodu ucio je pred više ucenjaka a najviše je bio vezan za svoga ucitelja i profesora Husejna el-Džisra, koji mu je na završetku školovanja u Tripoliju dodijelio diplomu i idžazetnamu da može i sam predavati. On ga je, vidjevši u njemu talenat naucnika i pisca, poticao na pisanje clanaka za novine i casopise, što je Rešid i prihvatio.
Na život Rešida Ridaa posebno su utjecali dva covjeka, jedno djelo i jedan casopis. Dva covjeka su: Husejn el-Džisr i Muhammed Abduhu, djelo je: IHJA'U ULUMID-DIN a casopis je: El-Urvetul-vusqa. Kada se susreo sa Gazalijinim IHJAOM, to je djelo na Ridaa ostavilo jak dojam, tako da ga je išcitavao više puta a jedno vrijeme svu svoju aktivnost uskladivao je s tim djelom. Rezultat toga bila je njegova ljubav prema tesavvufu, zbog cega se u jednome periodu u prilicnoj mjeri bio izolovao od svijeta i osamljivao radi ibadeta. Zatim se poceo više ukljucivati u život obicnih muslimana, upucujuci ih i savjetujuci kako da se ponašaju. Uvidjevši nizak nivo svijesti kod prosjecnih vjernika, zalazio je u kafane i savjetovao ljude koje bi tamo zaticao. Posebno je organizovao predavanja za žene na selima. Isto tako, odvracao je ljude od negativnih postupaka koji su se tada bili raširili medu obicnim vjernicima, kao što je traženje pomoci od 'dobrih' prilikom posjete njihovih turbeta i kaburova.
Afganijev i Abduhuov utjecaj


Takav nacin života bio je rezultat utjecaja Gazalijina IHJA'A na njega, što je bila samo faza u njegovu životu, do susreta sa Afganijevim i Abduhuovim idejama. Naime, jednom prilikom do njega su došla dva broja casopisa El-Urvetul-vusqa, kojeg su Afgani i Abduhu izdavali u Parizu. citajuci ta dva broja na njega su ideje te dvojice ucenjaka ostavile toliko jak dojam da su napravile preokret u njegovu životu. Tako je on ušao u novu fazu života. O tome sam kaže: 'Prije toga moje interesovanje bilo je usmjereno samo na ispravljanje vjerovanja kod muslimana, odvracanje od zabranjenih stvari, poticanje na ibadet i pozivanje ka asketizmu u odnosu na dunjaluk. Medutim, nakon toga, moja duša je cvrsto prigrlila obaveznost usmjeravanja svih muslimana civilizaciji i unapredenju onoga što posjeduju, te takmicenju sa naprednim narodima u raznim znanostima, vještinama i zanimanjima, kao i u svemu onome što doprinosi boljem životu.'
Rešid Rida je nakon toga poceo propagirati Afganijeve i Abduhuove ideje, živo se zalažuci za njih. Pokušao je doci u kontakt sa njima ali mu to u slucaju Afganija nije pošlo za rukom. On je Afganiju poslao pismo u vrijeme kada je Afgani boravio u Istanbulu. U tom pismu on izražava divljenje prema Afganijevim idejama i želju da se susretne s njim, ali do toga nije došlo zbog Afganijeve smrti. Sa Abduhuom je bio drugaciji slucaj. Prvi kontakti s njim desili su se u vrijeme Abduhuova prognanstva iz Egipta, kada je imao priliku dva puta sresti se sa njim u Tripoliju. Iako se radilo o kratkim susretima, Rešid Rida je nakon toga bio još više zadivljen Abduhuom i njegovim idejama.

Nakon Afganijeve smrti (1314. h.god.), Rešid Rida odlucuje da bolje upozna nasljednika svojih ideja, tj. Abduhua. S tom namjerom odlazi u Kairo, gdje stiže 23. redžeba 1315/19.12.1897. godine. Prilikom prvog susreta, Rešid Rida predložio je Abduhuu da pocne pisati komentar Kur'ana, u duhu clanaka koje je objavljivao u casopisu El-Urvetul-vusqa. Abduhu nije smatrao potrebnim opterecivati ogromnu biblioteku tefsira još jednim komentarom Kur'ana, ali je, nakon upornog nagovaranja Ridaovog, ipak pristao da na Azharu pocne seriju predavanja na kojima bi tumacio kur'anske ajete od pocetka Kur'ana. Abduhu je to radio zadnjih šest godina svog života (1899-1905.) a Rešid Rida je, kao njegov najistaknutiji ucenik, ta njegova predavanja objavljivao u casopisu El-Menar.
Menar i reformatorske aktivnosti


Rešid Rida imao je jaku želju da osnuje casopis koji bi bio slican vec spomenutom El-Urvetul-vusqa, ali to nije htio uraditi bez znanja i saglasnosti svoga šejha i profesora Muhammeda Abduhua. U tom smislu on mu je izložio svoje planove, nakon cega se Abduhu složio sa tom idejom i dao mu odredene savjete, pa su zajednicki odabrali ime toga casopisa: El-Menar, što znaci: svjetionik ili putokaz, a što aludira na ulogu koju je casopis trebao da ima. Prvi broj toga casopisa pojavio se vec 22. ševvala 1315./17.03.1898. godine i u njemu su navedeni slijedeci razlozi za njegovo pokretanja:
1. Širenje reformatorskih ideja u domenu društvenoga života, vjere i ekonomije.
2. Donošenje dokaza da je islam, kao vjerski svjetonazor, kompatibilan i primjenjiv i u savremenim životnim prilikama.
3. Nastavak rada po principu casopisa El-Urvetul-vusqa.
Rešid Rida vodio je i uredivao casopis El-Menar, objavljujuci u njemu clanke svoga šejha Abduhua, zatim svoje clanke, kao i pisanu rijec velikoga broja ucenih ljudi koje je uspio okupiti oko toga casopisa. O tome koliko je Rešid Rida radio na širenju ideja svoga šejha govore rijeci samoga Abduhua, koje je više puta izgovorio: 'Vlasnik Menara je tumac mojih ideja.' Menar je cijelo vrijeme izlaženja bio centar propagande reformisticko-racionalistickih ideja savremene racionalisticke škole u tefsiru. Taj je casopis naišao na izuzetno interesovanje mnogih, tako da ga je citao 'skoro sav islamski svijet i u najzabitijim islamskih krajevima.' Ridaovo je ime na taj nacin postalo poznato u cijelom islamskom svijetu, pa i u Evropi, a pisali su mu mnogi obrazovani ljudi, medu kojima i neki orijentalisti. Nažalost, nakon Ridaa niko se nije zauzeo da taj casopis i dalje izlazi, tako da se njegov zadnji broj pojavio 29. rebi'ul-ahira 1354/31.07.1935. godine.

Kroz El-Menar, kao i kroz sve ostale aktivnosti, Rešid Rida se pokazao reformatorom vjerske misli i prakse muslimana, kritikujuci i upozoravajuci na sve novotarije i zablude koje su se bile ukorijenile medu muslimanima. Ukazivao je na to da islamski obrazovani ljudi snose najvecu odgovornost za te pojave, te da ulema i muslimanski vladari moraju najviše poraditi da bi se ti iskrivljeni oblici vjernicke prakse iskorijenili iz svakodnevnoga života muslimana, jer su ulema i vladari, u odnosu na muslimanske narode, poput razuma i duha u odnosu na ljudsko tijelo. Posebno je ukazivao na to da je ulema zadužena za 'duhovnu medicinu' ljudi, putem vazova i predavanja, ali isto tako i upozoravanjem na licu mjesta gdje se rade stvari neprimjerene islamskome ucenju, podnoseci na tome putu raznorazne poteškoce, te da im je obaveza, uz sve to, da sami budu primjer lijepoga islamskoga ponašanja i ahlaka.
Imajuci u vidu važnost odgojno-obrazovnih institucija, Rešid Rida se putem Menara zalagao za reformu obrazovanja, kroz promjenu sistema školstva i uvodenje novih predmeta u nastavne planove i programe. Isticao je da su tadašnje državne škole imale zadatak samo da pripremaju nove službenike a ne da istinski obrazuju i odgajaju novu generaciju, shodno zahtjevima novih prilika i uslova života. Pored toga, imajuci u vidu da su te škole bile pod upravom kolonizatora, te da se povecavao broj misionarskih kršcanskih škola, on se zalagao za otvaranje privatnih škola, koje bi se mogle usmjeravati na odgovarajuci nacin i koje bi davale željene rezultate. U tome smislu, iz raznih krajeva islamskoga svijeta dolazili su mu dopisi o sve vecoj prisutnosti kršcanskih misionara i o slaboj svijesti obicnih muslimana, te, shodno tome, potrebi osnivanja specijalne škole i instituta za obuku daija, odnosno islamskih misionara. Rešid Rida je pisao o tome na stranicama Menara, ali je poduzeo i prakticne korake, te je 1330/1912. godine osnovao takvu školu i institut, u kojima je školovanje trajalo po tri godine i koji su dali velike rezultate.

Po uzoru na Abduhua i Rešid Rida zalagao se za reformu Azhara, kao vodeceg univerziteta u islamskome svijetu. Reforme inace ne prolaze lahko, pa je Rida na taj nacin dolazio u sukob sa zagovornicima održavanja stanja kakvo jeste, ali nije odustajao. U tom smislu napisao je i djelo sa nazivom El-Azhar vel-Menar (Azhar i Menar). Da bi olakšao i unaprijedio štampanje Menara, Rida je osnovao posebnu štampariju, te je u njoj, pored svoga casopisa, štampao i mnoga druga djela islamskoga sadržaja.
Što se tice politickih tema, Abduhu je Ridaa odgovarao od pisanja takvih tema u Menaru i uopce od bavljenja politikom, što je on uglavnom poštovao dok je Abduhu bio živ. Medutim, nakon njegove smrti, Rešid Rida cesto je pisao politicke clanke, kritikujuci Osmanski hilafet zbog postupaka za koje je smatrao da su pogrešni. Još je više kritikovao i pisao protiv kolonizacije, bez obzira s koje strane dolazila, a narocito je pisao protiv britanske, francuske i talijanske okupacije. U tome kontekstu, više puta je upozoravao na opasnost od britanske okupacije, te isticao da Britanci rade protiv islamskoga hilafeta i protiv Arapa istovremeno. Smatrajuci da se mora oglasiti o svim aktuelnostima, on je pisao o svim važnijim dogadajima, iznoseci svoje shvatanje islamskih stavova i principa o njima. Narocito je važna njegova uloga u pisanju protiv cionistickih nastojanja ovladavanja Palestinom, te licno ucešce na Sirijsko-palestinskom kongresu 1921. godine, gdje je izabran na mjesto zamjenika predsjednika Kongresa.

Kada je u pitanju hilafet, Rida je ukazivao na narastajucu opasnost uništenja hilafeta, a nakon njegova pada iskazivao je žalost zbog toga, te pisao clanke, kritikujuci sve one koji su doprinijeli njegovu padu a Kemala Ataturka optužio je za izdaju, kao i za otpadništvo od islama. Istovremeno, zagovarao je ponovnu uspostavu hilafeta, pa je, u tome kontekstu, napisao djelo EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA, te organizovao kongres za uspostavu hilafeta, koji je održan u Egiptu, 1343/1925. godine. Iako taj kongres nije polucio ocekivanim rezultatima, on ipak ukazuje na Ridaov stav o tome pitanju, te njegovo nastojanje za ponovnu uspostavu hilafeta. U toku ponovnog boravka u Siriji, za vrijeme kralja Fejsala ibnul-Husejna, izabran je za predsjednika Sirijskoga kongresa, a bio je imenovan i za clana Arapske akademije nauka sa sjedištem u Damasku.
Djela


Rešid Rida bio je izuzetno plodan pisac. Napisao je puno djela, što vecih i manjih knjiga, što clanaka i rasprava, ili cak i citavih serija i studija. Samo u Menaru napisao je izuzetno veliki broj clanaka, rasprava i studija, tokom cijeloga perioda izlaženja toga casopisa. Isticuci brojnost i kvalitet njegovih djela, cuveni Šekib Arslan istice da bi njegova pisana djela, kada bi se podijelila na pedeset ljudi, bila dovoljna svakome od njih da se ubroji medu znacajne ucenjake i pisce!
Iz velikog broja njegovih djela kao najznacajnije isticemo:


1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM (TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA) – komentar Kur'ana koji je pisao sa Abduhuom, ali i nakon njegove smrti,
2. TARIHUL-USTAZIL-IMAM EŠ-ŠEJH MUHAMMED ABDUHU – biografija šejha Muhammeda Abduhua, štampana u tri velika toma,
3. EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-'UZMA – djelo o hilafetu,
4. EL-VEHHABIJJUNE VEL-HIDŽAZ (VEHABIJE I HIDŽAZ) djelo kojim je odbranio pokret Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba od tendencioznih napada,
5. MUHAVERATUL-MUSLIHI VEL-MUKALLIDI – (DIJALOG REFORMATORA I ZAGOVORNIKA TAKLIDA),
6. EL-VAHJUL-MUHAMMEDI – o Objavi,
7. NIDA' LIL-DŽINSIL-LATIF,
8. JUSRUL-ISLAMI VE USULUT-TEŠRI'IL-AMM – o zakonodavstvu u islamu,
9. ZIKRA EL-MEVLIDIN-NEBEVI – o mevludu, odnosno obilježavanju rodendana Muhammeda s.a.v.s,
10. EL-HIKMETUŠ-ŠER'IJJE FI MUHAKEMETIL-KADIRIJJE VER-RIFA'IJJE – kritika kaderijskoga i rifaijskoga tarikata,
11. EL-MENAR VEL-AZHAR (MENAR I AZHAR),
12. EL-VAHDETUL-ISLAMIJJE (ISLAMSKO JEDINSTVO),
13. ES-SUNNE VEŠ-ŠI'A EVIL-VEHHABIJJE VER-RAFIDA – o odnosu izmedu sunizma i šiizma,
14. ER-RIBA VEL-MU'AMELAT FIL-ISLAM – o kamati i poslovanju u islamu,
15. RISALE FI EBI HAMID EL-GAZALI (POSLANICA O EBU HAMIDU EL-GAZALIJU),
16. ŠUBUHATUN-NESARA VE HUDŽEDŽUL-ISLAM (NEDOUMICE KRŠCANA I ARGUMENTI U ISLAMU),
17. INDŽIL BARNABA (BARNABIN INDŽIL),
18. EL-MUSLIMUNE VEL-KUBT (MUSLIMANI I KOPTI),
19. FETAVA ES-SEJJID REŠID RIDA (FETVE ŠEJHA REŠIDA RIDAA), i
20. TERDŽEMETUL-KUR'AN (PREVOĐENJE KUR'ANA).
Uz to, treba napomenuti da je Rešid Rida imao bogatu prepisku s istaknutim misliocima, koja nije objavljena, kao što je npr. slucaj sa cuvenim Šekibom Arslanom. Takoder, treba ukazati i na biografsko djelo koje je Šekib Arslan napisao o Ridau, pod nazivom: ES-SEJJID REŠID RIDA EV IHA' ERBE'INE SENE, iz cega se vidi da su oko cetrdeset godina bili saradnici i prijatelji.
Ridaov doprinos tumacenju Kur'ana


Od svih ucenjaka koji pripadaju Abduhuovoj racionalistickoj školi u tefsiru, u slucaju pisanja tefsira najplodniji je bio upravo Rešid Rida. Iako nije protumacio cijeli Kur'an, on je napisao komentar nekoliko kratkih sura: El-Kevser, El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, te zajedno sa Abduhuom tumacenje prvih dvanaest džuzova (dijelova) Kur'ana. Naime, Rida je pisao bilješke za šejhom Abduhuom dok je on tumacio Kur'an na Azharu, pa ih je poslije dopunjavao i donosio Abduhuu na autorizaciju teksta, nakon cega je to objavljivao u svome casopisu El-Menar. Na taj nacin protumaceno je do 125. ajeta sure En-Nisa', tj. nepunih pet džuzova Kur'ana (blizu stotinu stranica).
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #26 u: Maj 17, 2011, 14:04:23 »


Nakon šejhove smrti, Rešid Rida nastavio je tumaciti Kur'an i to objavljivati u El-Menaru, pa je na taj nacin, za života, protumacio Kur'an do 53. ajeta sure Jusuf, odnosno, kompletirao tumacenje dvanaest džuzova Kur'ana (240 stranica). Pored objavljivanja toga komentara u El-Menaru, on je štampan i kao posebno djelo, pod nazivom: TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM, što znaci: TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA. To je zvanican naziv toga tefsira, ali ga mnogi, zbog objavljivanja u El-Menaru, nazivaju i: TEFSIRUL-MENAR (MENAROV TEFSIR). Poprilicno je opširan, buduci da je štampan u dvanaest velikih tomova a da njime nije protumacena ni polovica Kur'ana. Svakim tomom obuhvacen je po jedan džuz, tj. dvadeset stranica Kur'ana a svaki svezak sadrži oko pet stotina stranica tumacenja kur'anskoga teksta. Za razliku od izdanja prethodnih tefsira, u ovom su prvi puta u Egiptu oznacavani brojevi sura i ajeta, u cemu su ga slijedila kasnija izdanja i ostali tefsiri. Po formi tefsira, on podsjeca na Ibn Kesirovo tumacenje Kur'ana, buduci da se u njemu navodi grupa ajeta koji govore o istoj temi a onda se oni tumace na nekoliko stranica. Kada bi naišao na temu koju bi smatrao važnom i aktuelnom, Rida bi je izložio opširno, praveci na taj nacin digresije u uobicajenome toku tumacenja Kur'ana.

Buduci da Rida nije uspio protumaciti cijelu suru Jusuf, prof. Behdžet el-Bejtar je to uradio po Ridaovom metodu i štampao tumacenje sure Jusuf kao posebno djelo, navodeci da je Rida njegov autor.
Metod i nacin tumacenja Kur'ana


Nakon Abduhuove smrti, Rešid Rida donekle je promijenio metod tumacenja Kur'ana, o cemu i sam govori u uvodu u Tefsir. Naime, on sam ukazuje na to da je, u odnosu na Abduhuov metod, odstupio u slijedecem:
1. više se služio tumacenjem ajeta drugim ajetima,
2. više je navodio vjerodostojne hadise,
3. više se koristio jezickim tumacenjem radi pojašnjenja pojedinih izraza,
4. opširno je obradivao odredene teme za koje je smatrao da postoji velika potreba za njihovom valorizacijom.
I pored toga, njegovo tumacenje Kur'ana je vrlo blisko Abduhuovom, tako da se s pravom ubrajaju u istu školu tumacenja Kur'ana. Kao i Abduhu, i Rešid Rida nije volio tumaciti Kur'an pod pritiskom naslijeda prethodnih mufessira. Neki njegovi ucenici isticu da je on odredeni ajet prvo tumacio na osnovu vlastitoga znanja – ne želeci se povoditi za prethodnim mufessirima, a tek onda je obracao pažnju na prethodne tefsire i nešto od toga, eventualno, uvrštavao u svoj tefsir. Bio bi veoma zadovoljan kada bi na taj nacin otkrio nešto novo u odredenome ajetu, što prethodni mufessiri nisu dokucili.

Uz to, glavne odlike njegova metoda u tumacenju Kur'ana su, poput Abduhuovih, slijedece: izbjegavao je israilijjate, nije navodio patvorene hadise, nije navodio detalje koji ni u Kur'anu nisu navedeni, u tefsir nije uvlacio znanosti koje nisu imale veze sa znacenjem ajeta. 'Naprotiv, ajete je tumacio na vanredno lijep nacin, znacenje kur'anskih rijeci iznosio je na jednostavan i prihvatljiv nacin, pojašnjavao je teže razumljive kur'anske izraze, odgovarao je na dileme koje su se pojavljivale u vezi s Kur'anom, ukazivao je na to da je Kur'an objavljen kao uputa, te na vrijednost te upute, objašnjavao je mudrost propisivanja kur'anskih odredbi, isticao je da Kur'an uspješno lijeci bolesti u društvu i pojašnjava Allahove zakonitosti u odnosu na Njegova stvorenja.' S obzirom na to da je Rešid Rida donekle odstupio od metoda svoga šejha, te da je osudivao novotarije i iskrivljene oblike odredenih islamskih propisa, može se reci da je on donekle odstupio od savremene racionalisticke škole u tefsiru, te da je prihvatio neke stavove selefijskoga pravca.
Što se tice izvora kojima se Rida koristio pri tumacenju Kur'ana, oni bi se mogli svesti na slijedece:
1. Pojedine ajete tumacio je drugim ajetima, narocito ako bi o istoj temi bilo govora u više ajeta.
2. Koristio se i hadisima, ali je pazio na to da navodi samo provjerene hadise.
3. Navodio je stavove istaknutih ashaba i tabiina.
4. Radi pojašnjenja odredenih izraza donekle se koristio i disciplinama arapskoga jezika.
5. Mnoge ajete tumacio je na osnovu vlastitoga shvatanja, jer je izbjegavao naslijede prethodnih mufessira – osim kada bi to bilo u skladu s njegovim stavovima.
6. Izuzetak od toga jesu stavovi njegova ucitelja Abduhua, jer je njega slijedio u znacajnoj mjeri, tumaceci mnoge ajete.

Interesantno je da je Rešid Rida bio protivnik prevodenja Kur'ana na strane jezike, o cemu on piše i u svome tefsiru. Naime, u vezi s pitanjem prevodenja Kur'ana islamski ucenjaci zauzimali su razlicite stavove unazad više stoljeca, s tim što je Rešid Rida u prvoj polovici XX stojeca bio najistaknutiji zagovarac stava da to nije dozvoljeno ciniti. On je svoj stav opravdavao s više razloga, medu kojima su: uvjerenje da je Kur'an nemoguce doslovno prevesti a da je prevodenje njegova znacenja u stvari prevodenje onoga što je shvatio neki covjek; gubljenje kur'anske nadnaravnosti (i'džaz) koja je prisutna samo u originalu, na arapskome jeziku; primjeri pogrešnih prijevoda Kur'ana do tada objavljenih, itd. Medutim, treba istaci da su zastupnici takvoga stava u manjini, te da vecina islamskih ucenjaka smatra da se može, odnosno da je cak obavezan prevoditi Kur'an na strane jezike radi upoznavanja svih naroda sa Allahovom objavom.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #27 u: Maj 17, 2011, 14:05:49 »


ŠEJH DŽELALUDDIN ES-SUJUTI, RAHIMEHULLAH

Od rane mladosti Sujuti je briljirao u svim znanostima koje je izucavao. Posebno se istakao u: historiji, arapskome jeziku i svim islamskim znanostima, narocito u hadisu i hadiskim disciplinama u kojima je, u svoje vrijeme, bio neprikosnoveni strucnjak. Pravi je primjer klasicnoga islamskog enciklopediste, koji je pisao strucna djela iz raznih oblasti. Vjerovatno nijedan covjek na Zemlji nije napisao toliki broj djela kao on, jer je autor najmanje 600 kvalitetnih naucnih djela. Napisao je jedan duži tefsir, pa ga je skratio i tako dobio drugi, ucestvovao je u pisanju treceg tefsira, a poceo je i sa pisanjem najveceg tefsira ikada napisanog. Bio je istaknuti tradicionalista, šafijskoga mezheba, a ponekad je svojim fetvama izlazio iz okvira toga mezheba.
Njegovo puno ime je: Abdurrahman ibn Ebu Bekr ibn Muhammed ibn Sabikuddin el-Hudajri Dželaluddin es-Sujuti 1 Ebul-Fadl. 2 Roden je pocetkom redžeba 849/1445. godine 3 u Kairu. 4 Dio imena Sujuti ukazuje na to da mu je porijeklo iz Asjuta, grada koji neki ucenjaci nazivaju Sujut, pa shodno tome i ovog velikana nazivaju Sujuti ili Asjuti. Ipak, može se reci da je poznatiji kao Sujuti. Ime Dželaluddin (Velicina Vjere) je, u stvari, pocasni nadimak, kojim ga je nazvao njegov otac, 5 što su kasniji ucenjaci prihvatili zbog njegovih ogromnih zasluga u islamskih znanostima, tako da je poznatiji po tome imenu, nego po stvarnom: Abdurrahman. Ime Ebul-Fadl je kun'ja (ime koje se kod Arapa dobije najcešce po najstarijem muškom djetetu), a Sujutija je tako nazvao njegov ucitelj Izzuddin Ahmed ibn Ibrahim el-Kinani. 6

Sujuti je odrastao u Kairu, kao jetim, jer mu je otac umro kada je imao svega pet godina. 7 Još iz vremena djecaštva pokazivao je izrazitu želju za izucavanjem raznih naucnih disciplina, pa je radi toga poduzimao putovanja u razne krajeve tadašnjega islamskog svijeta, prije svega u Šam, Hidžaz, Jemen, zemlje Magreba, pa cak i Indiju. 8 Vrlo rano je poceo pisati djela i poducavati druge ljude, a od cetrdesete godine života povlaci se u samocu i piše brojna djela, sve do kraja života. 9 Neki bogataši i ljudi na visokim položajima, pa cak i sam sultan, slali su mu skupocijene nagrade i poklone, ali ih je on odbijao! 10 Umro je u svome stanu u kairskoj cetvrti, na adi Nila, koja se zove: Revdatul-Mikjas, uoci petka, devetnaestoga džumadel-ula, 911/1505. godine. 11
Društveno-politicke prilike u kojima je živio


Sujuti je živio u vrijeme vladavine Mameluka-Cerkeza, koji su preuzeli vlast nad Egiptom od Mameluka-Turaka i vladali Egiptom u periodu: 784-923/1382-1517. godine. 12 Oni su upravljali Egiptom i bili njegovi stvarni vladari a samo formalno su priznavali abasijske halife, koji su se, nakon pada Bagdada, preselili u Egipat. 13 Godine 923/1517. Javuz sultan Selim, osmanlijski vladar osvaja Egipat, nakon cega Egipat postade osmanlijskom pokrajinom. 14 Vladavina Mameluka-Cerkeza prostorima Egipta bila je karakteristicna po politickim nemirima i previranjima, te cestim smjenama vladara. Dovoljan pokazatelj za to je cinjenica da su se, u periodu njihove vladavine, smijenila 22 vladara, i to vecinom nasilno. 15 Pored toga, zabilježeno je npr. da su se samo u jednoj godini na prijestolju smijenila trojica sultana! Prvi relativno mirniji period njihove vladavine bio je za vrijeme sultana Zahira Hakmaka, (vladao 842-857. h. godine) za cijeg vremena je roden i Sujuti. 16 Drugi period u kojem je, donekle, bilo mirno stanje i došlo do napretka na raznim poljima bio je za vrijeme sultana Kajt-beja, koji je vladao najduže od svih mameluckih sultana: 872-901. h. godine, tj. dvadeset devet godina. 17 On je bio pobožan vladar i pomagao je razvoj naucnih centara, tako da je period njegove vladavine išao na ruku i samome Sujutiji. 18 Poucen iskustvom sa nekim prethodnim vladarima, Sujuti je bio oprezan, nije im se približavao i nije dolazio u kontakt sa njima, osim u izuzetnim slucajevima. Neki od njih su mu upucivali zvanicne pozive, ali se on na njih nije odazivao.
Isto tako, kada bi mu neki od njih slali odredene poklone, on bi ih vracao i odgovarao da mu je Allah dao dovoljno, tako da nema potrebe za tim poklonima. Tako je jednom prilikom sultan Kansuh Guri poslao Sujutiji poklon. U sastva poklona bio je i jedan evnuh i hiljadu zlatnika. On je uzeo evnuha i oslobodio ga, dok je zlatnike vratio, rekavši sultanovom covjeku: 'Nemojte mi nikako donositi poklone, jer mi je Uzvišeni Allah dao da budem neovisan od toga!' Isti sultan je više puta tražio od Sujutija da mu dode, ali se on nije odazvao. 19 Za vrijeme vladavine njegovoga sina, sultana Tuman-beja, Sujuti je preživaljavao teške trenutke, jer mu je sultan cinio veliku nepravdu, tako da ga je cak htio i ubiti! Zato se Sujuti, za vrijeme njegove vladavine, morao kriti (905-906. god.). 20 Pored politicke, i ekonomska situacija za vrijeme vladavine Mameluka-Cerkeza bila je vrlo nestabilna i nesredena. Položaj vladara i vecinu svih ostalih važnih položaja u državi zauzimali su Cerkezi, dok su manje važni položaji i poslovi najobicnijih radnika i zemljoradnika pripadali: Arapima, Turcima i pripadnicima drugih vjera: jevrejima i kršcanima. 21 U takvoj situaciji ekonomsko stanje bilo je vrlo slabo i nerijetko su se javljali glad i neimaština. Historicari tako nekoliko puta bilježe pojavu pogoršanja ekonomskoga stanja i enormnog povecanja cijena, što je imalo utjecaja cak i na opadanje broja stanovnika, putem prodaje u roblje u druge zemlje! U isto vrijeme, bila je ocita sve veca razlika izmedu obicnog naroda vladajuceg sloja ljudi, koji su se vec tada poprilicno bili odali raskoši i raznim uživanjima. 22 To je, donekle, bio razlog povlacenju, samoizolaciji nekih ljudi od ostaloga svijeta, što je u odredenoj mjeri išlo na ruku jacanju sufijskih redova. Uz to, treba reci da je odnos prema vjeri ipak zauzimao vidno mjesto, što svjedoce brojne džamije tada izgradene, za koje cuveni Kalkašendi kaže da 'su toliko brojne da se ne mogu prebrojati niti istražiti, te da svaka ima imama i da se u njoj klanja.' 23

Za razliku od politicke i ekonomske situacije, stanje na planu obrazovanja potpuno drugacije. Neki mamelucki sultani bili su dobro obrazovani, pa su cijenili nauku, otvarali razne škole i naucno-obrazovne centre, pomagali ucenjake, dopuštali i poticali dolazak ucenjaka iz raznih krajeva islamskoga svijeta, te su i sami licno, nerijetko, pozivali istaknute ucenjake na dvor radi naucnih rasprava. 24 Uz mnoge škole i džamije osnivane su i biblioteke sa velikim brojem knjiga, kroz koje su prolazili brojni islamski ucenjaci. U to vrijeme živjeli su brojni velikani islamskih znanosti, kao što su npr. Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Subki, Makrizi, koji su napisali na stotine djela iz raznih naucnih disciplina. Sam Sujuti, govoreci o razlogu procvata znanosti u Egiptu, ukazuje na cinjenicu prihvatanja abasijskih halifa u Egiptu, te istice da je to najvjerovatniji razlog povecanja znacaja Egipta, cvršceg prihvacanja ehlisunnetskoga ucenja, smanjenja novotarija i povecanja broja ucenih i pobožnih ljudi. 25
Sujutijeva ucenost


Normalno je da je takva pogodna intelektualna klima odgovarala razvoju naucnih disciplina, te da je pogodovala onima koji su se nauci posvetili. Medu njima je, svakako, bio ne samo Dželaluddin es-Sujuti, nego i njegov otac. Ocu mu je bilo ime: Ebu Bekr ibn Fahruddin Usman el-Hudajri es-Sujuti. I on je ucio pred istaknutim ucenjacima i može se uvrstiti medu njih. Napisao je više djela iz raznih oblasti, držao je katedru fikha a izvjesno vrijeme bio je i kadija u Asjutu. Umro je 855. h. godine, kada mu je bilo cetrdeset i osam godina. 26 Za rodenje Sujutija i knjige njegovoga oca vezana je jedna anegdota: Jednom prilikom njegov otac zatražio je od svoje žene da mu donese jednu knjigu, što je ona i pokušala, ali su je u njihovoj porodicnoj biblioteci snašli porodajni bolovi, tako da je Sujutija rodila medu knjigama! Zato su ga njegovi u porodici imali obicaj zvati: 'Sin knjiga' (Ibnul-kutub). 27 Sam Sujuti se od najranije mladosti opredijelio za izucavanje nauke, što pokazuje i podatak da je sa svega osam godina naucio Kur'an napamet, tj. da je postao hafiz, te da je vec u tome dobu poceo uciti napamet odredena djela iz raznih islamskih znanosti. 28 Tako je npr. vrlo brzo naucio napamet fikhsko djelo UMDETUL-AHKAM od Ibn Kudame, komentar istoga djela od Ibn Dekika, MINHADŽ od Nevevija, gramaticko djelo ELFIJJU od Ibn Malika, usulsko djelo MINHADŽ od Bejdavija, itd. Zatim je iz svega toga prošao odredene testove i dobio pohvale i svjedocanstva od istaknutih ucenjaka, kao što su: Bulkini, Eš-Šeref el-Menavi, El-Izz el-Hanbeli, El-Aksaraji i dr. 29
Nakon toga, on je nastavio izucavati razne znanosti pred istaknutim ucenjacima, zadržavajuci se kod nekih duži niz godina. Na primjer, pred šejhom Muhjuddinom el-Kafidžijem proveo je citavih cetrnaest godina u izucavanju: tefsira, akaida, arapskoga jezika sa svim njegovim disciplinama itd. Posebno se istakao u slijedecim znanostima: tefsiru, hadisu, fikhu, arapskome jeziku i njegovim disciplinama, te historiji. Matematici nije pridavao puno pažnje, jer, kako sam kaže, to mu je bila najteža znanost. Pored toga, ni logiku nije htio posebno izucavati, jer je – kako to sam navodi – nakon što je procitao jedno djelo iz logike, cuo da Ibnus-Salah tu znanost smatra zabranjenom, pa je odustao od bavljenja njome, ali mu je zato Allah dao sklonost za hadis, koji je 'najdragocjenija znanost'. 30 Do koje mjere je Sujuti stigao u mnogim znanostima, prije svega u hadisu, svjedoci i priznanje mnogih islamskih ucenjaka da mu u njegovo vrijeme nije bilo ravnog! Tako npr. Ibnul-Imad el-Hanbeli za njega kaže: 'Sujuti je, u svoje vrijeme, bio najveci poznavalac hadisa i hadiskih disciplina: prenosilaca hadisa, rijetkih hadiskih predaja, teksta i lanca prenosilaca, te izvlacenja šerijatskih propisa iz hadisa.' 31 Sam Sujuti napisao je da je znao napamet dvije stotine hiljada hadisa, te 'da sam došao i do veceg broja hadisa, i njih bih naucio!' 32 Ukazujuci na njegovu ucenost, posebno na planu hadiske nauke, Handžic kaže da 'ga smatraju jednim od posljednjih sposobnih hafiza hadisa.' 33 On je klasicni primjer izuzetno nadarenog i svestrano obrazovanog islamskoga ucenjaka, tj. pravoga enciklopediste, ne samo u islamskim, nego i u nekim drugim znanostima.

Pošto je Sujuti u odredenim znanostima još kao mladic dostigao zavidan stepen, poceo je dobijati diplome i dozvole za poducavanje drugih, tako da je i sa tim poslom poceo poprilicno rano. Tako npr. vec pocetkom 866. godine, tj. kada nije imao ni punih sedamnaest godina, dobio je dozvolu za poducavanje arapskoga jezika! Godine 870, dakle, sa dvadeset i jednom godinom života, dobio je dozvolu da poducava i ostalim znanostima, tako da je vec od te godine poceo poducavati hadiske znanosti u Šejhuni, što je bila visoka cast i što su mogli obavljati samo najistaknutiji medu muhaddisima! Ubrzo nakon pocetka njegovih dersova mnogi su poceli dolaziti da ga slušaju: i pocetnici u tim znanostima, kao i oni koji su vec niz godina držali predavanja iz hadiskih znanosti! 34 Slijedece godine, tj. 871, nekoliko ucenjaka mu je dalo dozvolu da može samostalno izdavati fetve, što je on i cinio, sve do pred kraj svoga života. Za to vrijeme izdao je veliki broj fetvi, a dio njih sam Sujuti sabrao je u nekoliko tomova. 35 On je bio šafijskoga mezheba i držao ga se skoro u potpunosti cijeloga svoga života. Medutim, buduci da je bio izvanredan strucnjak u svim islamskim znanostima, te da je zasigurno dostigao stepen 'apsolutnog idžtihada' - kada se više nije morao vezati za odredeni mezheb – on je pred kraj života u jednom manjem broju fikskih pitanja donio vlastite fetve – izlazeci iz okvira šafijskoga mezheba, ali je naišao na osudu mnogih drugih islamskih ucenjaka. 36 Posebno se u osudama isticao njegov savremenik, cuveni ucenjak Sehavi, koji je bio izvanredan strucnjak u hadiskim znanostima. Medutim, cinjenica je da se on bez opravdanoga razloga okomio na Sujutija, pa su na njegove optužbe – kao i optužbe drugih - odgovarali neki Sujutijevi ucenici, te drugi islamski ucenjaci. 37
Vjerovatno su takvi napadi donekle utjecali na osamljivanje u zadnjoj trecini života, iako, naravno, glavni razlog treba tražiti u nestabilnosti i neredu na politickome planu, te neslaganju sa nacinom vladanja od strane vecine tadašnjih sultana. Time je, izmedu ostalog, ucenjacima kasnijih generacija dao primjer kako se islamske znanosti moraju izucavati u ime Allaha, dž.š, a ne radi nekakvih dunjaluckih interesa, podvrgavajuci ih kratkovidim politickim potezima pojedinih nepromišljenih vladara. Interesantno je da je on napisao i jedno zasebno djelo o pokudenosti približavanju vladarima! Govoreci o razlozima Sujutijevog povlacenja od ljudi, Handžic kaže: 'Mnogi su ga njegovi savremenici mrzili i kritikovali, jedno iz zavisti, a drugo što je tvrdio da je on samostalan mudžtehid koji slijedi argumente, a slijepo ne oponaša nikoga od ucenjaka. Umro je u Kairu, povucen od ostalog svijeta, 911. godine.' 38 O teškom stanju i o zavidnosti koja je vladala kod mnogih u njegovo vrijeme, sam Sujuti kaže: 'Živim u vremenu u kojem je Allah ispunio ljudska srca zavidnošcu i u kojem preovladuje zloba kod ljudi do te mjere da ona kola njihovim srcima kao što krv kola njihovim tijelima. (...) Ljubav prema položaju ljude je zaslijepila i zaglušila, pa su zapostavili i zaboravili na šerijatsko znanje a pohrlili su za filozofijom i predali se njenome izucavanju, želeci na taj nacin da uznapreduju – medutim, Allah ce takve samo unazaditi!' 39

Neki kao razlog njegovome izolovanju od svijeta vide i utjecaj tesavvufa na njega, buduci da je bio sufija i da je jedno vrijeme bio šejh sufizma u Hanikahu Bajbersa, tadašnjem najvecem kairskom hanikahu. Na to ga je mjesto imenovao abasijski halifa el-Mutevekkil alellah Abdul-Aziz, 891. godine i tu je dužnost obnašao do 905. godine. Jedan nemio dogadaj desio mu se u tome hanikahu, 903. godine: nakon što je tamošnjim sufijama uskratio njihova materijalna primanja radi lošeg ponašanja, oni su se digli protiv njega, istukli ga i bacili u fontanu hanikaha, te skoro da su ga ubili! 40 Nakon vladavine Tuman-beja, 906. godine sultan Guri mu je nudio da ponovo prihvati vodenje toga hanikaha, ali je Sujuti to odbio. Zatim mu je ponudio da vodi njegovu školu, ali je i to odbio. 41
Kao vrstan poznavalac islamskih znanosti, Sujuti je u raznim institucijama poducavao mlade talente tim znanostima. Izmedu ostalog, zabilježeno je da je on zvanicno poducavao hadis u Šejhuna hanikahu od 877. godine, te da je u džamiji Ibn Tuluna izdavao fetve i takoder poducavao hadis. Navodi se da mu je halifa el-Mutevekkil alellah htio dodijeliti položaj glavnoga kadije u Egiptu, ali je nakon negodovanja drugih kadija ipak odustao od te namjere. 42
Sujutijevi šejhovi i profesori


Sujuti je poznat i po tome što je ucio pred izuzetno velikim brojem profesora i ucenjaka. Njegovi biografi isticu da je sticao znanje pred vecinom tadašnjih ucenjaka u islamskome svijetu, te da njihov broj iznosi cak oko tri stotine! Doduše, Sujutijev ucenik i biograf Davudi poimence navodi samo pedeset i jednog ucenjaka, ali ostali biografi kažu da se radi samo o onima sa kojima je on proveo duži period zajedno. Jer, prema onom što je zabilježeno od Sujutija, samo u nekim disciplinama imao je oko sto pedeset profesora, dok njegov ucenik Ša'rani u djelu ET-TABEKATUS-SUGRA bilježi Sujutijevu izjavu da je znanje sticao pred šest stotina ucenjaka! 43 Želeci da zapiše njihova imena i da iznese o njima osnovne podatke napisao je cak pet djela: 1) HATIBU LEJL VE DŽARIFU SEJL, 2) ZADUL-MESIR FIL-FIHRISTIS-SAGIR, 3) FIHRISTUL-MERVIJJATI, 4) EL-MUNTEKA, 5) EL-MENDŽEM FIL-MU'DŽEM. 44
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #28 u: Maj 17, 2011, 14:06:12 »


Najistaknutiji i oni od kojih se Sujuti najviše okoristio bili su:
1- Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani (umro 852. h. godine). Bio je jedan od velikana medu islamskim ucenjacima u raznim disciplinama, pogotovo u oblasti hadisa. Autor je brojnih djela, medu kojima je i komentar Buharijeve zbirke hadisa. Iako ga je Sujuti vidao u svojoj ranoj mladosti, iduci kod njega uz svoga oca, ipak je El-Askalani na njega izvršio veliki utjecaj i Sujuti se mnogo koristio njegovim djelima. Navodi se da je Sujuti 869. godine, obavljajuci hadždž, pio vodu zemzem i cinio dovu da u fikhu dostigne stepen Siradžuddina el-Bulkinija a u hadisu hafiza Ibn Hadžera el-Askalanija. 45

2. Šemsuddin Muhammed ibn Musa ibn Mahmud es-Sirami (u. 871. god.). Bio je ugledni hanefijski ucenjak, istaknut u više islamskih disciplina. Sujuti je pred njim citao djela i studirao: fikh, usuli-fikh, hadis, arapski jezik, akaid, itd. 46
3. Salih ibn Umer Alemuddin el-Bulkini (u. 868. god.), istaknuti šafijski ucenjak, bio je dobro upucen u više islamskih znanosti. Autor je brojnih djela. Sujuti je pred njim najviše izucavao fikh i on mu je dao diplomu da može druge poducavati iz oblasti fikha. 47

4. Jahja ibn Sa'duddin Šerefuddin el-Menavi (u. 871. god.). Bio je istaknuti islamski ucenjak u raznim disciplinama. Napisao je brojna djela. Posebno se istakao u fikhu, pa je izvjesno vrijeme poducavao šafijski fikh a bio je i vrhovni kadija za cijeli Egipat. Sujuti je od njega ucio sve do njegove smrti. 48 Pred njim je najviše naucio iz oblasti fikha i tefsira. 49
5. Ebul-Abbas Tekijjuddin Ahmed ibn Muhammed eš-Šumunni (u. 872. god.). Bio je istaknuti strucnjak u hadisu, tefsiru i gramatici arapskoga jezika. Napisao je brojna djela. Jedan je od ucenjaka od kojih je Sujuti ponajviše naucio hadis, tefsir i gramatiku. Kontinuirano je pred njim ucio pune cetiri godine. 50

6. Muhjuddin ebu Abdillah Muhammed ibn Sulejman er-Rumi el-Kafidži (u. 879. god.). Bio je, svojevremeno najistaknutiji hanefijski ucenjak u Egiptu. Napisao je brojna djela. Sujuti je pred njim ucio cetrnaest godina, najviše tefsir, fikh i usuli-fikh, te gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. On je bio prijatelj još sa Sujutijevim ocem. Zajedno su predavali u Šejhuna medresi. Poznanstvo Sujutija i Kafidžija produbilo se kada je i sam Sujuti poslije poceo poducavati u istoj medresi. Govoreci o njegovoj velikoj pomoci i samilosti koju je prema njemu pokazao, Sujuti kaže da ga je smatrao drugim ocem, nakon oceve smrti. Takoder je za njega rekao: 'Cetrnaest godina sam bio uz njega, ali svaki put kada bih došao do njega on bi me upoznao sa nekim interesantnim temama i cinjenicama koje nikada prije nisam cuo!' 51
7. Abdulkadir ibn ebil-Kasim el-Ensari el-Mekki (u. 880. god.). Bio je istaknuti malikijski ucenjak, živio je u Mekki, gdje je neko vrijeme radio kao kadija. Posebno se istakao u: fikhu, usuli-fikhu, gramatici, tefsiru i hadisu. Napisao je brojna djela. Sujuti istice da se u Mekki od svih ucenjaka on prema njemu najpravednije ponio, te da je u Mekki samo pred njim ucio. 52
Sujutijevi ucenici


Imajuci u vidu Sujutijevu izuzetnu nadarenost i ucenost, iako se skoro u potpunosti povukao iz javnoga života od svoje cetrdesete godine, ipak je iza sebe ostavio veliki broj ucenika. Tome u prilog idu i cinjenice da je vrlo rano poceo poducavati, te da su mu dolazili ucenici željni znanja iz raznih krajeva tadašnjega islamskog svijeta. Od njegovih ucenika slijedeci bi se mogli izdvojiti kao najistaknutiji i najpoznatiji:
1. Hafiz Šemsuddin Muhammed ibn Ali ibn Ahmed ed-Davudi (umro 945. god.). Bio je strucnjak u više islamskih znanosti a posebno se istakao u hadisu, tako da je u svoje vrijeme smatran najvecim strucnjakom hadisa. Napisao je brojna djela, medu kojima je opširna biografija njegovoga šejha, tj. Sujutija. 53 Od svih Sujutijevih ucenika on je bio najviše sa njim u kontaktu. Mnoga njegova djela prepisao je svojom rukom a trudio se i da svoja djela piše po metodu svoga ucitelja. 54

2. Hafiz Muhammed ibn Jusuf eš-Šami es-Salihi ed-Dimeški (u. 942. god.). Roden je u Damasku, pa se poslije nastanio u Kairu. Autor je brojnih djela. 55
3. Muhammed ibn Ali ibn Ali ibn Ahmed ed-Dimeški, Ibn Tulun (u. 953. god.), cuveni islamski ucenjak, hanefijskoga mezheba. 56 Pored toga što je svojom rukom prepisao brojna Sujutijeva djela, on je napisao i nekoliko komentara na neka njegova djela. 57

4. Abdulkadir ibn Muhammed ibn Ahmed eš-Šazili (u. 935. god.), istaknuti šafijski ucenjak. Izmedu ostalog, napisao je i biografiju svoga šejha, Dželaluddina Sujutija. 58
5. Šemsuddin Muhammed ibn Abdurrahman el-Alkami (u. 961. god.). Istakao se u raznim znanostima a napisao je više djela, medu kojima su i komentari nekih Sujutijevih djela. Sujuti mu je dao diplomu da može izdavati fetve i druge poducavati, pa je imao svoju halku ucenika koje je poducavao na cuvenome Azharu. 59

6. Ebu Muhammed Ahmed ibn Ijas (umro oko 930. god.). Istakao se u više znanosti, a narocito u historiji. Bio je istaknuti egipatski ucenjak hanefijskoga mezheba. 60
Iz popisa Sujutijevih profesora i ucenika lahko se može uociti da mezhebi u to vrijeme nisu bili prepreka za stjecanje znanja, te da su ljudi birali najucenije i najsposobnije islamske ucenjake da bi pred njima ucili, bez obzira na to kojem su mezhebu pripadali. Ta tolerantnost medu pripadnicima razlicitih mezheba krasila je, a i danas krasi, one koji su svjesni šta su mezhebi i koji u ime Allaha nastoje steci islamsko obrazovanje. Problemi i sukobi medu sljedbenicima razlicitih mezheba znali su se javljati kao rezultat neznanja, ili pak kao rezultat slijepe pristrasnosti i glorificiranju samo svoga mezheba.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7577
Vidi Profil
« Odgovori #29 u: Maj 22, 2011, 11:53:12 »


Ahmed ef.  Dubničanin
 
            Oko davne 1730.  godine,  dakle u 18. stoljeću,  u selu Dubnici kod današnje Kalesije, rođen je Ahmed (Mustafe) Dubničanin.  Niko od historičara još nije ustanovio gdje je Dubničanin završio školovanje,  ali se pouzdano zna da je za muderrisa Gazi Husrev- begove medrese postavljen 12.  juna 1765. godine i na tom je položaju ostao 47 godina,  sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev- begova hanikaha i vaiz u Baš- čaršijskoj džamiji.  Jedno je vrijeme prepustio mjesto šejha u Husrev- begovu hanikahu hadži Mehmed ef.  Razi Velihodžiću,  koji je u njegovo vrijeme također bio muderris Gazi Husrev-begove medrese. Četrdeset sedam godina profesure u GHM-i niko nije imao doli hadži Ahmed ef.  Dubničanin,  a poslije njegove smrti niko nije ovoliko dugo predavao u ovom islamskom zavodu. Ono što valja istaći jeste to da su funkcije u svim ustanovama Gazi Husrev- begova vakufa bile nasljedne i da su posljednji službenici po nasljedstvu bili:  Hilmi ef.  Muftić, profesor Gazi Husrev- begove medrese i hafiz Esad ef.  Sabrihafizović,  imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije. (1)
            Ahmed ef.  Dubničanin bio je savremenik Mula Mustafe Bašeskije i on ga ubraja među učene ljude svoga vremena u gradu Sarajevu. On za njega tvrdi ''da ne bi uzalud raspravljao niti se bez razloga ljutio,  nego je sa svijetom blago postupao. Predavao je blagim glasom. Ni za jednu granu nauke ne bi rekao da je ne poznaje. Bio je sposoban stilističar i logičar. ''
            Iza smrti ovog kalesijskog alima i muderrisa ostalo je dosta imovine koju je naslijedila njegova žena Emina-hanuma i sinovi Ibrahim, Mehmed i Abdullah.  Posljednji sin je na duže vrijeme izbivao iz Sarajeva i nikome nije poznato gdje je u to vrijeme boravio.  O tome nema nikakvih pisanih tragova. Iz popisa njegove zaostavštine može se  sasvim jasno donijeti zaključak da je živio u Šejh Feruhovoj mahali,  a to je danas ulica Abdesthana. Umro je 27.  maja 1812. godine/15.  džumadel-ula 1227. h. g. .  Pokopan je na mezaristanu Alifakovac i trebalo bi i danas da postoji nišan sa alimskim turbanom,  ukoliko ga žive Sarajlije nisu već sklonili vršeći pokop svojih šehida iz rata od 1992-1996. godine.  Na nišanu je bio uklesan sljedeći natpis: Umrli merhum ve magfur Dubničanin hadži Ahmed fendija,  muderris,  sin Mustafin.  Za njegovu dušu(neka se prouči) Fatiha. Godina 1227/1812.
            Ahmed ef Dubničanin je posjedovao bogatu i korisnu biblioteku,  a mnoge je rukopise još za svoga života uvakufio za Gazi Husrev-begovu medresu u kojoj je godinama držao dersove talebi.  Na svakom njegovom rukopisu zabilježeno je njegovo ime i klauzula(šart) o uvakufljenju za Gazijinu medresu u Sarajevu. Na osnovu njegove klauzule,  pronađeno je 46 svezaka,  koje sadrže 90 djela iz raznih snanstvenih oblasti.  Alim i muderris Dubničanin uvakufio je trideset djela iz dogmatike(akaida),  dva djela iz islamske jurisprudencije(fikha),  sedam djela iz filozofije,  četrnaest djela iz logike,  jedno iz matematike, jedan perzijsko-turski rječnik,  pet djela iz arapske sintakse, pet iz stilistike, jedno iz tefsira,  osam iz misticizma(tesavvufa), tri iz islamskog prava(usuli-fikh),  jedno djelo iz zakonodavstva, jedno iz šerijatsko-pravnih rješenja(fetva),  jedno iz nasljednog prava(feraiz) i četiri djela iz disputacije. Svi njegovi uvakufljeni rukopisi  iz navedenih znanstvenih disciplina danas se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
            U popis njegove kućne biblioteke upisano je još 42 svezka rukopisa,  koji su ostali iza njegove smrti. Ovi rukopisi ne spadaju u prvi popis,  jer su to neka druga i drugačija djela,  od sasvim drugih autora,  a najvjerovatnije su ovom alimu služila kao priručna biblioteka do njegove smrti. Nije poznato kakva je sudbina ovih djela koja su zatečena u njegovoj kući,  u Feruhovoj mahali u Sarajevu. Muderris Dubničanin,  koji je kalesijskog perivoja vrli dragulj,  imao je,  dakle, bogatu biblioteku na čemu mu mogu pozavidjeti i današnji profesori naših medresa,  kojima je u novoj kompjuterskoj eri mnogo lakše doći do knjige kao svojevrsnog odgojnog dobra.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
Stranica: 1 [2] 3 4 Idi gore Printaj 
« prethodno sljedeće »
Skoci na:  

Posjetilaca: 67609102
Copyright © IslamBosna.ba
Powered by SMF 1.1.15 | SMF © 2006, Simple Machines