ForumIslamBosnaTražiKontaktŠuraLoginRegistruj se

Privatni kutak

IB - Dućan:

Zadnji tekstovi:

Podrži IB:

Zadnji postovi:

Poruke dana
Aferim dana:
Bezze dana:


Statistika
Poruka: 610816
Tema: 64856
Članova: 53429
Najnoviji član: ToRNMykkjW


Popularno

+  IslamBosna Forum
|-+  Forum na bosanskom jeziku
| |-+  Islam (Moderator: Ummu_abdullah)
| | |-+  Biografije islamskih učenjaka
0 Članova i 1 Gost citaju ovu temu. « prethodno sljedeće »
Stranica: [1] 2 3 4 Idi dolje Printaj
Tema: Biografije islamskih učenjaka  (Čitanja 26147 puta)
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« u: Maj 09, 2011, 21:33:41 »


 

Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu

Ovdje možete postavljati biografije islamske uleme bez obzira kojem mezhebu ili pokretu pripadali u okvirima ehli sunnetskog učenja. Učenjaci mogu da budu iz starijih generacija ili iz sadašnjeg vremena, takođe možete postavljati biografije onih koji su preselili na bolji svijet i onih koji su trenutno živi i djeluju.

Cilj postavljanja njihovih biografija jeste, da vidimo na koji su način živjeli, stjecali znanje, isto širili, njihov ahlak, kako su se odnosili prema Allahovoj Knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve selem i kako su se odnosili prema društvu kojem su objašnjavali neumorno ta dva Sveta izvora.


Za početak, kratka biografija šejha Muhammed ibnu Saliha ibnu Muhammed ibnu el-’Usejmina, rahimehullah


Puno ime: Ebu Abdullah, Muhammed ibnu Salih ibnu Muhammed ibnu el-’Usejmin el-Vuhejbi el-Temimi el-Nedždi rhm.

Dan i mjesto rođenja: Rođen je u gradu ’Unejzi, Saudijska Arabija, smještenom u oblasti Kasim, u poznatoj islamskoj porodici.27. Ramadana 1347.h.g. (1926.g. po ’Isau a.s.).Znanje je sticao kod mnogih istaknutih alima, kao što su: Šejh ’Abdurrahman b. Sulejman Alu Damig (Hifz Kur’ana); Šejh Muhammed b. ’Abdul-’Aziz el-Mutavv’a (’Akida, Fikh); Šejh ’Abdurrahman b. ’Ali b. ’Avdan (Feraid, Fikh); Šejh ’Abdurrahman b. Nasir el-Sa’adi (Tevhid, Tefsir, Hadis, Fikh, Usulul-fikh, Feraid, Mustalahul-Hadis, Nahv, Sarf); Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti (Kur’an); Šejh ’Abdul-’Aziz b. Baz (Hadis, Fikh).

Postao je hafiz Kur'ana već u ranom djetinjstvu. Studirao je arapski jezik i islamske nauke, fikh i tefsir Kur'an-a. Po završetku studiranja zapošljava se u glavnoj džamiji u gradu Anira, gdje je bio imam i hatib, nakon smrti šejha Ibn Saadija, rahimehullah, 1376. godine po Hidžri. U isto vrijeme je bio profesor na Odsjeku za šerijat Univerziteta u oblasti Kasim. Bio je i profesor na islamskom Univerzitetu "Muhammed ibni Saud".


Dan i mjesto smrti: Desetog januara 2001. godine, nakon akšam-namaza, u bolnici "Kralj Fejsal" u Džidi, preselio je jedan od najznačajnijih islamskih učenjaka ovog doba, imam i fakih, šejh Muhammed ibn Usejmin, Allah mu se smilovao.


Nema dovoljno riječi da se izrazi gubitak ovog velikog i plemenitog alima. Bio je veliki primjer za one koji žive samo za ahiret i ne žude za dunjalukom. Radio je za Islam cijelog života, učeći ljude radi Allaha. Vodio je veliki broj obrazovnih halki za studente različitih kategorija. Većinu svog vremena proveo je držeći javna predavanja u različitim mjestima Saudijske Arabije. Odigrao je značajnu ulogu u detaljnom izlaganju principa islamske akide.


Tumačio Islam bez predrasuda: Izrazito bi se trudio da objasni neke mes'ele u islamskom pravu, tako da ih pojednostavi muslimanima koji bi dolazili da pitaju o svojoj vjeri. Mnogo se brinuo za dobrobit svojih studenata, kako uče, kako žive i slično. Bio je začetnik idžtihada (ulaganje napora alima kako bi, na osnovu šerijatskog dokaza, donio određeni propis) svoga vremena.


Nastavio je putem i stopama šejhul-Islama Ibnu Tejmije, rahimehullah, tako da ga je to učinilo neovisnim o slijepom slijeđenju određenoh mezheba. Također je poznat po odgovaranju na pitanja o Islamu, koja su se odnosila na principe islamskog prava i na pitanja vezana za svakodnevni život. Imao je jedinstven vlastiti način izlaganja i tumačenja Islama. Bio je među učenjacima koji su tumačili Islam bez ikakvih predrasuda. Aktivno je učestvovao na mnogim konferencijama i simpozijima ("Da'va i daije", "Islamsko pravo", "Borba protiv opasnih droga", itd). Više od 35 godina držao je predavanja u Mesdžidul-Haramu u Mekki, koja su bila organizovana od strane odbora "Dva časna Harema", Medžlisu-Šure te stalnih članova Ureda za fetve. Predavanja su obuhvatala mnogobrojne teme, a najčešće su bila na temu akide, fikha i hadisa. Držao je sezonska predavanja svake godine tokom mjeseca ramazana, te za vrijeme hadža. Prisustvovao je godišnjim takmičenjima učača Kur'ana, kojima je predsjedavao guverner oblasti Mekka, princ Abdulmedžid. Uvijek je izrazito nastojao da poduči ummet pravilima adaba koji se trebaju posjedovati u halkama traženja znanja."


Bio je primjer školovanog učenjaka, časti, humanosti i nesebičnog rada na putu za Islam. Tokom ramazana 2001 držao je predavanja putem telefona, iz bolesničke sobe, a posljednje predavanje je držao noć prije Ramazanskog-bajrama. Tom prilikom je govorio o metodama, pravilima i uslovima vezanim za isplatu sadekatu-l-fitra, te odgovarao na pitanja vezana za tu temu.


Šejhov boravak u bolnici: Posljednjih dvanaest dana života šejh Ibnu Usejmin, Allah mu se smilovao, boravio je u specijalističkoj bolnici "Kralj Fahd" u Džidi. Kada je primljen u bolnicu, stavljen je na listu pacijenata koji ne smiju primati lijekove za jačanje funkcije srca, jer je za takav tretman bilo suviše kasno. Trpio je izrazitu bol u nekoliko posljednjih dana te zbog toga nije mogao pričati. Također je odbio primati određene hemijske supstance. Potrebno je reći da je jedno vrijeme boravio na liječenju u SAD-u. Međutim, shvatajući da je njegova bolest u posljednjoj fazi, izabrao je da preseli na mjestu bliže Mesdžidul-Harama.


Šejhov posljednji intervju: Posljednji intervju šejh Ibnu Usejmin, Allah mu se smilovao, dao je za Saudijsku novinsku agenciju "’UKAZ". Nakon što je govorio o svojoj prošlosti, upitan je zašto je odbio da prihvatiti imenovanje za vrhovnog kadiju šerijatskog suda u Al-Ahsi, koje mu je ponudio šejh Muhammed ibni Ibrahim. Odgovorio je: "Tražio sam halala od šejha, ali se nisam mogao toga prihvatiti. On je razumio moje okolnosti pa je prihvatio moju ispriku." Na pitanje zašto nije putovao van svoje zemlje, odgovorio je: "Nisam putovao van Saudijske Arabije zbog mojih obaveza." Po šejhovom mišljenju bilo je korisnije ostati u ovoj zemlji prihvatajući odgovornosti koje je imao.



Šejhova dženaza: Dženaza-namaz obavljen je u Mesdžidul-Haramu u Mekki, nakon džuma-namaza,sa više od 500,000 prisutnih. Pored toga, prisustvovalo je oko 1650 osoba iz službe obezbjeđenja. Između ostalih, dženazi su prisustvovali: princ Naif ibni Abdulaziz (ministar unutarnjih poslova KSA), princ Memduh ibni Abdulaziz, princ Fejsal ibni Bender ibni Abdulaziz (guverner oblasti Kasim), te guverner oblasti Mekka. Kralj Fahd, princ Abdullah i princ Sultan ibni Abdulaziz poslali su poruke saučešća šejhovoj familiji, pokazujući na taj način njihovu ožalošćenost i saosjećanje. Cesta koja povezuje Mesdžidul-Haram i mezarje "El-Adl" u Mekki bila je prepuna ožalošćenih. Dženaza se također klanjala u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve selleme, džamiji u Medini kao i u drugim džamijama širom Saudijske Arabije i islamskog svijeta. Značajni islamski učenjaci današnjice opisali su Ibni Usejminovu smrt kao veliki gubitak za muslimanski ummet. Nakon dženaze princ Fejsal ibni Bender je izjavio: "Šejha Usejmina, rahimahullah smatram kao oca i učitelja." Muftija Saudijske Arabije Abdulaziz Ali Šejh izjavio je da povodom ovog događaja saosjeća sa tugom braće širom svijeta.


DRAGI ALLAHU, S.V.T., OPROSTI IBNI USEJMINU, NAGRADI

GA STEPENOM ŠEHIDA, POVISI NJEGOV POLOŽAJ MEĐU UPUĆENIMA I IZNAD MNOGIH TVOJIH STVORENJA NA

SUDNJEM DANU. UČINI PROSTRANIM NJEGOV KABUR I

ISPUNI GA NUROM, JER TI SI ONAJ KOJI SVE ČUJE, KOJI SE ODAZIVA NA DOVE I TI SI UVIJEK BLIZU, AMIN.


Intelektualno naslijeđe: Napisao je više od 40 knjiga, među kojima su:


1. FETHU RABI-L BERIJE BITALHISI-L-HAMEVIJJE,

2. ’AKIDETU EHLIS-SUNNETI VEL- DŽEMA’AH,

3. EL-KAVA’ID EL-MUSLA FI SIFATILLAHi VE ESMAIHI-L-HUSNA,

4. ŠERHU USULIL-SELASEH (prev. na bos.jezik,1998.),

5. ŠERHUL-AKIDEH EL-VASITIJE.

6. FIKHUL-’IBADAT ...


Iza šejha je ostalo na desetine hiljada audio kaseta sa njegovim dersovima, od kojih se značajan broj nalazi u okviru Mesdžidul-Harama u Mekki. Za doprinos u radu za Islam nagrađen je međunarodnom nagradom "Kralj Fejsal", 8. februara 1994. godine po Isa, a.s..


Neke šejhove fetve vezane za stanje u Čečeniji i Palestini


Rekao je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: "Islamski ummet ovih dana dočekuje časni mjesec ramazan, međutim njegova radost je pomiješana sa bolom i tugom zbog žestokog i nepravednog nasrtaja ruske vojske na našu braću u Čečeniji. Znate li zašto?


Samo zbog toga što su njeni stanovnici počeli propagirati čistu i izvornu vjeru Islam bez ikakvog skretanja i zastranjivanja. Nema nikakve sumnje u to da takvim nečim nisu zadovoljni Allahovi neprijatelji bez obzira da li se radilo o komunistima (kao što je to u ovom slučaju), kršćanima, židovima ili drugima. To je nešto što ne treba dokazivati.


Prisjetimo se pitanja Istočnog Timora, sastavnog dijela najveće muslimanske države Indonezije. Kada je ova pokrajina, naseljena većinskim kršćanskim stanovništvom, zatražila otcjepljenje od Indonezije, sav Zapad je stao na njihovu stranu i pripremio je jake snage za intervenciju u slučaju da im bude uskraćeno to "pravo".


Međutim, kada je u pitanju mlada islamska država Čečenija, koja je ispravno shvatila suštinu ovosvjetskog života i pokušala uspostaviti život na principima čistog monoteizma (tevhida) i čistog (izvornog) Islama, rekli su za nju da se nepravedno odcjepljuje od matice Rusije i da njome rukovode ekstremno orijentisani mudžahidi. Vadžib je pomoći Čečenima! Allah, dželle ša'nuhu, poručuje: "Koliko je malih skupina pobijedilo (nadjačalo) velike skupine uz Allahovu dozvolu" (Prijevod značenja - El-Bekare, 249.)


Mi ne gubimo nadu u Allahovu milost i pobjedu i sigurni smo da će se Rusi vratiti poraženi, kao što se to dogodilo prvi put. Najmanje što možemo i obavezni smo učiniti za našu braću jeste da molimo Allaha da ih izbavi iz okrilja ruske nepravde i da ih pomogne protiv njih, u vremenima kada On posebno prima dovu.


Pad ove islamske države pod rusku vlast donosi sa sobom velike štete kao što su: duhovni podstrek za ruskog vojnika (jučer izlaze poraženi, a danas se vraćaju kao pobjednici), slamanje krila drugim islamskim republikama koje su krenule putem Čečenije i zaustavljanje širenja Islama na tim prostorima. Stvar je izuzetno opasna, samo kada bi to muslimani mogli shvatiti i ustati kao pojedinci i grupe protiv Rusije i Zapada. Vadžib je islamskim državama da krenu u boj, bili slabi bili jaki, i pomognu svoju braću u Čečeniji.


Pretpostavimo da je najmanje čime im mogu pomoći riječ istine. Međutim, ako se bude sjedilo skrštenih ruku i prešućivala istina, to je uistinu velika tragedija i nije tragedija u tome što će jedna država drugu poraziti, nego je tragedija u tome što će biti poražen Islam.


Čvrsto smo ubijeđeni da je ovo što se događa u Čečeniji samo Allahova volja i da je Svemogući htio desilo bi se drugačije. Allah Svojom neizmjernom mudrošću hoće da se muslimani vrate svojoj vjeri, jer ono što se događa u jednom dijelu islamskog svijeta, kao da se događa u srcu bilo kojeg drugog dijela, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećanju je kao primjer jednog tijela. Kada se jedan njegov dio razboli i ostali dijelovi osjećaju groznicu i nesanicu." (preuzeto sa kasete "Elemun fiš-šišani" - Bol u Čečeniji.


O Palestini...


Rekao je šejh Ibn Usejmin, nakon što je upitan kako treba gledati na pitanje Palestine, sljedeće: "Pitanje Palestine je jako bitno za muslimane uopšteno, a za Palestince posebno, koji već skoro jedan vijek prolaze kroz ovo gorko iskušenje. Negativnom razvoju situacije najviše su pomogli Britanija,davanjem zelenog svjetla židovima za formiranje države na muslimanskom tlu, i Amerike koja se povukla sa tih prostora 1948. u vrijeme Harija Trumana. Od tada pa do danas Zapad, a pogotovo Amerika, igra ružnu ulogu u borbi protivU muslimana u svim pitanjima vezanim za Palestinu. Što se tiče posljednjih događanja u Palestini, oni bez sumnje predstavljaju žestoko nasilje židova nad muslimanima, kojem je uveliko pomogla razjedinjenost islamskog ummeta. Židovi smatraju da bi ovo mogla biti završna faza u požidovljavanju Kudsa, koja će itekako ispitati osjećaje islamskog ummeta. Ono što raduje jeste saosjećanje velikog dijela Ummeta sa ovim pitanjem i to saosjećanje, inšaallah, neće splasnuti sve do konačnog oslobođenja Palestine. Zadnja intifada (revolucija) će donijeti veliku korist i uspjeh, a što je u skladu sa Allahovim obećanjem da će pomoći vjernika. (Časopis "Furkan" br.128, ramazan 1421.- decembar 2000.)


Šta su rekli učenjaci o šejhu?


Šejh Abdulaziz ibn Abdullah Alu Šejh (sadašnji muftija Saudijske Arabije), nakon što je upitan o predavanjima (kasetama) šejha Ibn Usejmina, kaže sljedeće: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Smatram da je šejh Muhammed bin Salih el-Usejmin bio od učenjaka koji su učili muslimane ispravnom razumijevanju vjere, radili mnogo na njihovom osvješćivanju i upućivali svim mogućim sredstvima ka istini. Njegova predavanja (kasete) privlače veliku pažnju i pozornost slušalaca, zbog toga što se odlikuju čistim islamskim naučnim metodom i sadrže u sebi korisne i ciljane savjete. Možemo ih podijeliti u dvije vrste:


1. Predavanja koja podučavaju islamskom pravu (fikhu) zasnovanom na jasnim šerijatskim dokazima. Ovdje možemo posebno izdvojiti predavanja na kojima je komentarisao (pojašnjavao) poznatu fikhsku knjigu Zadul-mustakne'. Komentar u sebi sadrži pojašnjenje autorovih izraza, iznošenje dokaza za svako pitanje i precizno naučno razmatranje (diskutovanje) tih pitanja u svjetlu Kur'ana i Sunneta, a sve to na jedan privlačan i jednostavan način koji omogućava svakom slušaocu, bez izuzetka, da razumije dato fikhsko pitanje u vrlo kratkom periodu. Opšta predavanja u kojima šejh tretira veliki broj društvenih (socijalnih) problema s kojima se susreće muslimansko društvo i pokušava dati mudra, razumna i precizna rješenja za te probleme.


Kaže uvaženi i poznati daija i vaiz Muhammed Salih el-Munedždžid: "Odlazak islamskih učenjaka je velika nevolja, nedaća i ostavlja veliku prazninu na polju islamskog djelovanja. Jako je bitno da to tako i shvatimo, ne zbog toga da bismo naricali i oplakivali, nego da bismo uložili veliki trud u popunjavanju te praznine i što prije se oporavili od te nevolje i nedaće. Kaže Allah, dželle ša'nuhu: "Zar oni ne vide da mi zemlji njihovoj prilazimo i da je sa krajeva njenih umanjujemo." (Prijevod značenja - El-Enbija', 44.) Ibn Abbas r.a. je ovaj ajet komentarisao gubitkom njenih učenjaka i dobrih (pobožnih) ljudi. Kaže pjesnik: "Tako mi Allaha, nije nevolja gubitak imetka, ovaca ili deva, istinska nevolja je gubitak učenjaka, jer njihovom smrću umiru mnogi ljudi" (tj. ostaju bez onoga ko će ih izvoditi na pravi put, tako da nalikuju mrtvacima)


Mnoge su knjige napisane i stoje pred nama, međutim, ko je u stanju da ih razumije i donosi putem njih ispravna fikhska rješenja? Sigurno je da to nisu u stanju kompjuteri niti nešto drugo, nego čista i živa srca i razumi islamskih učenjaka. Islamski svijet je nedavno pogođen smrću njihovog velikog šejha, alima, mudžtehida (samostalnog donosioca pravnih rješenja) i fekiha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina, da mu se Allah smiluje.


Imao sam priliku da se osamim sa njime neposredno pred njegovu smrt i rekao sam mu: "Naš uvaženi šejhu, ako tvoj život još potraje, to će biti veliko dobro i korist za nas, a ako otputuješ, dobro ti je poznato da na ovome svijetu nema nečega vrijednog za čime bi se tugovalo. Hvala Allahu, za sobom si ostavio veliko znanje." Na to će šejh: "Reći ću ti ono što je rekao Omer ibn Abdulaziz u predaji koju je zabilježio Imam Buharija." Pomislio sam u sebi: "Šta li je to rekao Omer ibn Abdulaziz?" rekao je: "Vjerovanje u sebi sadrži farzove, propise, Allahove granice i praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko ih upotpuni, upotpunio je i svoje vjerovanje, a onaj ko to ne uradi, njegovo vjerovanje će ostati manjkavo. Ako me Allah poživi, pojasniću vam ih kako biste radili po njima, a ako umrem (odem Allahu, dželle ša'nuhu), nije mi puno žao što ostavljam vaše društvo."


Šejh je napustio ovaj svijet ne ostavivši za sobom novac u bankama niti krasne i raskošne dvore (Šejh je stanovao u staroj mekanskoj kući i nije prihvatao ponude koje je imao od države), nego je ostavio znanje sabrano u mnogobrojnim djelima i u vidu fetava, a to je upravo naslijedstvo Allahovih poslanika. Njegovoj džennazi je prisustvovao ogroman broj ljudi, a poznato pravilo kod prvih generacija glasi: Ako hoćeš da vidiš istinsku razliku između nas i njih (tj. novotara koji su odstupili od puta Kur'ana i Sunneta) pogledaj džennaze jednih i drugih.


Onaj ko je prisustvovao šejhovoj dženazi i vidio koliko je ljudi bilo u njenoj pratnji, sjeti se Allahovih rječi: "One koji vjeruju i rade dobra djela, Milostivi će sigurno voljenim učiniti" (Prijevod značenja - Merjem, 96.); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima nakon što su prošle pored njih dvije dženaze: "Jednoj od njih je obavezan Džennet jer ste je pohvalili kada je prolazila, a drugoj je obavezan Džehennem jer ste je pokudili. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji."


Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje rhm., je iz ovoga hadisa izvukao sljedeće pravilo: „Onaj koga pohvale svi muslimani jednog područja, bez izuzetka, bit će, inšallah, od stanovnika Dženneta.“


Čudan prizor kojeg je proživljavala Mekka na dan šejhove dženaze, počevši od zakrčenosti ulica pa do kasnog završetka sa dženazom (dženaza je počela poslije ikindije namaza, a završila se neposredno pred akšamski ezan), dovoljno je svjedočanstvo ovom uvaženom šejhu.


S druge strane, naučili smo jedan veliki ders koji kaže: "Ispuni svoj život dobrom, Allah će učiniti da budeš spominjan na jezicima muslimana po dobru."


Salih ibn Humejd (imam i hatib u mekkanskom haremu i stalni član Medžlisa Šure), kaže: "Šejh je u svome podučavanju, davetu i savjetovanju slijedio put mudrosti, lijepog savjeta i rasprave na najljepši mogući način, kloneći se što je više mogao rasprave i zalaženja u međusobna prepucavanja i odgovaranja onima koji su nešto napisali i rekli. Imao je poseban metod u podučavanju i privlačenju pažnje studenata koji se ogleda u preciznim naučnim pitanjima, navođenjem primjera i uzimanjem propisa iz već utvrđenih šerijatskih pravila.


Što se fetvi tiče, one se jasno odlikuju olakšavanjem i pravednošću uz dužno poštovanje onoga koji se s njim razilazio i paženje na pravila fikhskog razilaženja. Posebnu pažnju je posvećivao svojim učenicima obavezno prateći njihov nivo znanja, što je normalno privukla njihova srca, dovelo ih pred njega i natjeralo da sjednu pred njim na koljena i traže znanje od njega."



(Biografija šejha Ibnul-’Usejmina rhm. je preuzeta

iz islamskog časopisa „Saff“, br. 50., od autora

dr. Enesa Halilovića, i mr. Semira Imamovića).

Zadnji snimak šejh Usejmina, rhm, četiri mjeseca prije smrti

<a href="http://www.youtube.com/v/1WKUIIdQoeI" target="_blank">http://www.youtube.com/v/1WKUIIdQoeI</a>

Video, dženaza šejha ibn Usejmina, rahimehullah

<a href="http://www.youtube.com/v/fj7ZQ2AGB8I" target="_blank">http://www.youtube.com/v/fj7ZQ2AGB8I</a>


« Last Edit: Avgust 13, 2011, 10:58:59 od el-muharib »
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #1 u: Maj 09, 2011, 23:02:52 »


OBNOVITELJ HADISKIH ZNANOSTI OVOG DOBA - šejh Muhammed Nasruddin el-Albani, rahimehullah


Dana 22. džumade-l-uhra 1420. godine po Hidžri (02.10.1999. po Isa a.s.) na Ahiret je preselio veliki islamski ucenjak, šejh Muhammed Nasrudin Albani (rahimehullah). Dženaza je obavljena istog dana u vecernjim satima, prema šejhovom vasijjetu (oporuci), u kojoj je zahtijevao da se ona što prije obavi, kao što je preneseno iz primjera, Poslanika, s.a.v.s.


Bio je ucenjak, cije nam je znanje, iskrenost i poštenje davalo moralnu podršku. Jedan od selefa je imao obicaj reci: "Kad cujem za smrt nekoga ko slijedi sunnet Muhammeda, s.a.v.s., to je kao da sam izgubio dio svoga tijela." (preneseno iz "Objašnjenje temelja fikha Ehli sunne vel džema’a").

Šejh Albani (rahimahullah) je bio jedan od rijetkih ucenjaka, koje bi mogli nazvati istinskim muhaddisima. Allah, s.v.t., mu je darovao svestranost razumijevanja islamskog ilma i istrajan trud za ocuvanje sunneta Muhammeda, s.a.v.s. Njegov život, od mladosti, bio je posvecen islamskoj davi, kako bi muslimani mogli praktikovati svoju vjeru po uzoru na Muhammeda, s.a.v.s., i njegove ashabe, r.a., bez novotarija, koje su se uvukle u muslimanski ummet.

ŠEJHOVA BIOGRAFIJA (Autor Dr. Asim Abdullah Al-Karijuti)


Muhammed Nasrudin Albani (rahimehullah) je roden u gradu Škodra (ALBANIJA), 1332. godine po Hidžri (1914. godine po Isa a.s.), u siromašnoj porodici. Njegov otac hadži Nuh Nadžmati Albani završio je šerijatski studij u Istanbulu. Zbog uticaja ateistickog neprijatelja porodica seli u Damask (SIRIJA). Tamo je šejh Albani završio osnovnu islamsku edukaciju iz Kur'ana, tedžvida, fikha, arapskog jezika. Ucio je od tamošnjih šejhova i ocevih prijatelja. Takoder, od oca je izucavao zanat popravljanja satova, u cemu je postao visoko obrazovan i cijenjen. Kada je imao dvadesetak godina, pocinje izucavati hadis i njemu srodne islamske nauke. Na ovom podrucju je poceo raditi proucavanjem djela koje je napisao hafiz Iraki.

S obzirom da se knjige koje su mu bile potrebne, nisu mogle naci u ocevoj knjigoteci, iznajmljivao ih je iz cuvene knjigoteke "MEKTEBETU-Z-ZAHIRIJA" u Damasku. Postao je zadivljen izucavanjem hadisa, do te mjere da bi ponekad zatvarao svoj ducan i otišao u knjigoteku, u kojoj bi se zadržavao i po 12 sati. Osobe koje su radile u knjigoteci, darovale su mu posebnu sobu i poseban kljuc da bi mogao uciti i prije uobicajenog vremena otvaranja. Cesto bi znao uciti od ranog jutra do iza jacije. Za to vrijeme su nastala mnoga njegova djela, od kojih brojna još nisu odštampana. Šejhovo izucavanje hadisa Muhammeda, s.a.v.s., je imalo veliki uticaj na njega i rezultiralo je odbacivanjem slijepog slijedenja mezheba i proucavanjem Kur'ana i sunneta Muhammeda, s.a.v.s., onako kako su radili ispravni sljedbenici (selefu-s-salih). Organizirao je predavanja studentima i univerzitetskim profesorima, na kojima je poducavao o akidi, fikhu, usulu i hadisu. Takoder je organizirao i mjesecna putovanja u cilju dave u razlicite gradove Sirije i Jordana. Nakon brojnih radova koji su se pojavili u štampi, šejh biva izabran za profesora hadisa na novom Univerzitetu u Medini-Munevveri, gdje je radio tri godine i bio clan Univerzitetskog vijeca.

Poslije rada u Medini-Munevveri, vraca se na svoje ranije izucavanje u "MEKTEBETU-Z-ZAHIRIJA" - DAMASK, ostavljajuci ducan u amanet jednom od brace. U cilju davetskih aktivnosti posjetio je mnoge zemlje kao Katar, Egipat, Kuvajt, Emirate, Španiju, Englesku...

Za života je bio primoran više puta emigrirati iz Sirije u Jordan, u Bejrut, Emirate i ponovo u Jordan (Amman), gdje je boravio do kraja svog života. Njegovi ucenici su mnogobrojni, medu kojima su mnogi današnji šejhovi;

Hamdi Abdul-Medžid Selefi, dr. Umer Sulejman Al-Aškar, Muhammed Džemil Zejnu, Muhammed Ibrahim Šakrah, Abdur-Rahman Abdul-Melik...

Dragi Allahu, podari oprosta Ebu Abdur-Rahmanu i uzvisi njegov položaj medu odabranim, iznad mnogih Tvojih robova na Sudnjem danu. Ucini njegov kabur prostranim i ispuni ga svjetlošcu. AMIN. Dragi Allahu,Ti sve cuješ i odazivaš se molitvama.

INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽIUN (SVI SMO ALLAHOVI, ALLAHU SE VRACAMO).


Iz života šejha:

- Sam šejh Albani o ovome kaže: “Zaista je dobrota Allahova prema meni neizmjerna, a u prvom redu je dvoje: hidžra moga oca u Šam i zanat (popravljanje satova) kojem me poducio.” Razlog za prvo je, naravno, cinjenica da nema puta do Kur’ana i Sunneta bez poznavanja arapskog jezika, a drugo je opskrba vlastitim rukama. Tako je šejh Albani dnevno radio tri sata zaradujuci opskrbu za familiju a ostatak je provodio u ucenju.

- Šejh Nasruddin Albani 1955. godine je izabran ispred Šerijatskog fakulteta u Damasku, da izvrši recenziju i da ocijeni hadise u pravnoj enciklopediji univerziteta. Takoder, izabran je za clana komisije za nadzor distribucije djela iz oblasti hadiske nauke. 1972. godine pozvan je kao predavac na Islamski univerzitet u Medini gdje ostaje tri godine, davši ogroman doprinos, prvenstveno studentima na koje je ostavio trag u pogledu prihvacanja sunneta kao dokaza u vjeri, traženja izvora i vjerodostojnosti, a njegovim djelovanjem po prvi put ustanovljena je nauka o lancu prenosilaca koja se poslije proširila na mnoge druge fakultete. 1977. godine izabran je kao mentor na odsjeku za izlaganja doktorskih referata iz oblasti hadisa, a od ’85. do ’88. radi i kao clan upravnog odbora Islamskog univerziteta u Medini.

- Napisao je preko 200 razlicitih djela, od kojih je štampano preko 60, a ima oko 7000 snimljenih audio kaseta tematski razlicitih dersova. Ibn Baz je rekao: “Nisam vidio veceg alima ovog vremena u hadisu od šejha Albanija.”

- Na pitanje jednog od autora ovih redaka šta bi dao kao nasihat na putu dave šejh Albani je odgovorio: “Prije svega, obaveznost iskrenog nijjeta u ime Allaha, dž.š., i dosljedno slijedenje selefu-s-saliha (prve tri generacije Islama -generacije ashaba, tabiina i tabitabiina (op.a.). Budite u davi blagi! Primjer daije i ljudi koje poziva i objašnjava im vjeru je poput primjera lijecnika i bolesnika, zato, ljudima prilazite sa blagošcu i odmjerenošcu.

- Prenosi Ebu Umame od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: "'Uzmite znanje prije nego što nestane.' Upitali smo: 'Allahov Poslanice, kako ce nestati znanja, a medu nama Allahova Knjiga?' Poslanik, s.a.v.s., se naljuti, a zatim rece: Majke vas vaše izgubile (ukor, a ne dova), zar Tevrat i Indžil nisu bili medu sinovima Israilovim, ali im to nije ništa koristilo. Nestajanje znanja je kada nestanu njegovi nosioci" (Daremi).

- Njegov dugi misionarski rad i aktivnosti mogu se svesti u nekoliko osnovnih tacaka:

- pozivanje povratku Kur'anu i sunnetu i iskorjenjivanju mezhebske pristrasnosti,

- potreba da se Kur'an i sunnet shvacaju onako kako su ih shvatile prve generacije muslimana,

- pozivanje u Allahovu jednocu (tevhid) i objašnjenje akide (vjerovanja) prvih generacija muslimana po pitanju Allahovih imena i svojstava,

- upozoravanje na širk, sve njegove oblike i vrste,

- upozoravanje na zabludjele sekte kao što su kadijanije, rafidije i ostale,

- upozoravanje na novotarije i loše pojave i obicaje koji su sa zapada došli i raširili se medu muslimanima.

Šejh Ibn Baz, rahimehullah, je za njega rekao: "Mislim da je šejh Albani obnovitelj hadiskih znanosti ovog doba."

Nakon preseljenja šejha Albanija, šejh Salih ibn Abdulaziz ibn Muhammed Ali Šejh je rekao: "Hvala Allahu na Njegovom odredenju, svi smo Allahovi i svi se Allahu vracamo. Nema sumnje da je gubitak alima, kao što je šejh Nasruddin Albani nesreca, jer je bio jedan od velikih ucenjaka i muhaddisa ovog ummeta

Šejhova najpoznatija djela su:

- SILSILETUL-EHADISI-S-SAHIHATI (LANAC SAHIH HADISA),


- IRVAUL-GALIL (ONO ŠTO NAPAJA ŽEDNOG),

- SILSILETUL-EHADISI-DAIF (LANAC DAIF HADISA),


- SIFETUS-SALATIN-NEBIJJI (OBJAŠNJENJE POSLANIKOVOG NAMAZA),

- ADABU-Z-ZIFAF (ADABI ŽENIDBE),


- AHKAMUL-DŽENAIZ (PROPISI DŽENAZE),

- HIDŽABETUL-MERETIL-MUSLIME (HIDŽAB ŽENE MUSLIMANKE),


- EL-EDŽVIBEN-NAFIA (KORISNI ODGVORI),

- MENZILETUS-SUNNETI FIL ISLAM (VRIJEDNOST SUNNETA U ISLAMU),


- ŠERH AKIDETU-TAHAVIJE (OBJAŠNJENJE TAHAVIJSKE AKIDE),

- MENASIKUL HADŽDŽI VEL UMRETI (PROPISI HADŽDŽA I UMMRE),


- SAHIH HADISI-TIRMIZI, DAIF HADISI - TIRMIZI

- SAHIH HADISI - EBU DAVUD, DAIF HADISI - EBU DAVUD,


- SAHIH HADISI-NESAI, DAIF HADISI-NESAI,

- SAHIH ET-TERGIB VET-TERHIB, DAIF ET-TEGRIB VET-TERHIB...
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #2 u: Maj 09, 2011, 23:09:16 »


Šejh Muhammed Nazim Adil el-Haqqani el-Qubrusi

On je rođen 1922. godine u gradu Larnaki, Kipar u porodici arapskog porijekla sa tatarskim korijenima. U mladom dobu dobio je mnogo uvida u put sufizma preko djeda sa očeve strane koji je bio pripadnik kadirijskog sufijskog reda, učeći njegove discipline i prakse.
Dobra svojstva u njegovom karakteru su se već manifestirala kod njega kroz ponašanje i pokazivanje strpljenja. Ubrzo je bio prepoznat od strane duhovno i vjerski učenih ljudi Larnake.
Po zavšetku srednje škole na Kipru 1940. godine, otputovao je u Istanbul radi daljeg obrazovanja. Studirao je na Istanbulškom univerzitetu i postao magistar hemijskog inžinjeringa. Istovremeno je tragao za islamskim vjerskim znanjem učeći kod šejha Džemaludina El-Elsunija i od njega je dobio punomoć.
Također je učio o putevima nakšibendijskog sufijskog reda od šejha Sulejmana Erzerumija. Dotada je šejh Nazim imao jaku želju da ide u Damask u blagoslovljenu zemlju Šama i da posjeti sveti mezar poslanika Muhameda a.s. u Medini. Ubrzo je šejh Sulejman Erzerumi dobio duhovna uputstva da obavjesti šejh Nazima da otpočne sa svojim putovanjem u Damask. Šejh Nazimu je rečeno da će se na kraju tu upoznati sa svojim suđenim duhovnim učiteljem, Velikim šejhom Abdullahom El-Feiz Ed-Dagestanijem. Šejh Sulejman ga je opisao kao "glavnog učitelja Zlatnog Lanca nakšibendijskog reda našeg vremena".
Šejh Nazim je onda krenuo za Siriju. Na svom putu za Damask posjetio je Halep, Hamu i Homs. U Homsu je bio u osami u džamiji i mezaru slavnog ashaba Božijeg Poslanika a.s., Halida ibn Velida, gdje je on također dobio ovlast u hanefijskom fikhu od šejh Muhammeda Ali Ujun El-Suda i šejh Abdul-Dželila Murada i ovlast u oblasti hadisa od muhadisa šejh Abdul-Aziza ibn Muhammed Ali Ujun El-Suda.
1944. godine se preselio u Tripoli (Libanon) gdje je bio gost šejha Munira El-Malika, muftije sjevernog Libanona i šejha kadirijskog, rifaiskog i nakšibendijskog sufijskog reda. Odatle je otputovao u Damask u Hal El-Midan gdje je konačno sreo šejha Abdullaha El-Feiz Ed-Dagestanija. On je odsjeo u kući kupljenoj od strane šejh Abdullahovog prvog sirijskog murida, šejha Husejna ibn Ali El-Kurdi El-Husejnija. Okružujući predio u kome su oni bili bio je bez sumnje smatran među tradicijama da je od velike duhovne vrijednosti.
Trideset godina je šejh Nazim ostao u društvu svog istaknutog učitelja koji je imao titulu sultan ul-Evlija. Šejh Abdullah je salio u njega vrela duhovnog znanja i mudrosti otvarajući mu realnosti beskonačnih okeana milosti. U vrijeme zadnjih godina njegove obuke, šejh Nazimu je naređeno od strane šejh Abdullaha da putuje prema Turskoj i Bliskom Istoku, gdje su mnogi ljudi preko njega prihvatili nakšibendijski red. On je izvršio mnogo osama među kojima je bilo onih u blizini svetog mezara poslanka Muhammeda a.s. i blizini mezara šejh Abdul Kadira Gejlanija.
Šejh Abdullahm El-Feiz Ed-Dagestani je preminuo 4. oktobra 1973. godine, tj. 4. ramazana 1398 hidžretske godine, ostavljajući šejh Nazima kao imenovanog nasljednika u zlatnom lancu najistaknutijeg nakšibendijskog reda. Šejh Nazim je nastavio svoja putovanja, proširujući svoj opseg destinacija, uključivši Evropu, Ameriku i Daleki istok. On osnovao duhovne centre širom planete, donoseći svjetlo i smjernice u živote mnogih. On je također počastvovan sa prilikom da predstavlja islam i sufijski put na različitim platformama za diskusiju sa međureligijskim grupama i da ulaže napore za skupno mirno razrješenje konflikata.
Šejh Nazim je također poznat među mnogo velikih učenjaka koji žive u različitim centrima u svijetu i koji su pokazali veliku naklonost i poštivanje prema njegovom spomenu. Među njima su El-Habib Ali El-Ajadarus u Maleziji; Sejjid Muhammed ibn Alevi El-Meliki u Meki; El-Habib Omer ibn Hafiz iz Tarima; Sejjid Jusuf El-Rifai iz Kuvajta; šejh Isa El-Himjeri u Dubaiu; Sejjid Afif El-Din El-Gejlani i šejh Bekr El-Samarrai iz Bagdada; El-Šerif Mustafa ibn El-Sejjid Ibrahim El-Basir u centralnom Maroku; Vrhovni muftija Sirije šejh Ahmed Kuftaro ibn Mevlana El-Šejh Emin i njegovi prijatelji šejh Bešir El-Beni, šejh Redžeb Dib, i šejh Ramadan Dib; Kattani šejhovi iz Damaska; šejh Abdullah Siradžuddin i njegov nećak dr. Nuruddin Itr; Mevlana El-Šejh Abdurahman El-Šeguri; dr. Samer El-Nas i drugi.

P.S. Samo sam ovo uspio naći, možda brat Haqqani ima dodatne informacije iz šejhovog života Smiley
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #3 u: Maj 09, 2011, 23:13:52 »


Šejh 'Abdullah b. 'Abdurrahman b. Džibrin, rahimehullah


Ime i porijeklo: Puno ime mu je 'Abdullah b. 'Abdurrahman b. 'Abdullah b. Ibrahim b. Fehd b. Hamed b. Džibrin. Porijeklom je iz porodice "Alu Rešid", koji vode porijeklo od 'Atijje b. Zejda, a njegovo pleme - "Benu Zejd", je veoma poznato pleme iz oblasti Nedžda. U osnovi su porijeklom iz grada Šakra', ali se jedan njihov ogranak preselio u mjesto zvano el-Kuvej'ijja, gdje se i nastaniše.

Pleme: Pripadnici ovog plemena su bili poznati kroz istoriju Nedžda, i njihova imena se često spominju na sijelima, ali nažalost nisu imali prilike da ih knjige historije zabilježe, zbog slabog interesovanja za istorijom uopšte. Hamed b. Džibrin, četvrti od djedova u lozi, živio je sredinom 13. stoljeća, i bio je poznat po tome što je na sebe preuzeo sudstvo, vilajet i emaret, grada el-Kuvej'ijja. Bio je veoma ugledan i pozicioniran čovjek među svojim narodom, i bio im je hatib, i emir, i kadija, jer ga je Allah, dž.š., obdario znanjem i imetkom, bunarima za vodu, i stručnom obradom zamrle zemlje, kako nam o tome govore državni spisi potpisani njegovim imenom, kao i imenima njegove djece nakon njega. Ostavio je ogromno znanje za sobom, jer je imao uz sebe pisare i radnike koji su bili upošljeni prepiskom novih knjiga, i veliki broj tih djela je do dana današnjeg sačuvan kao vakuf kod njegovih unuka.

Nakon njega dolazi do izražaja njegov unuk Ibrahim b. Fahd, rhm., koji se tkđ. posveti stjecanju znanja i učenju, i pred cijenjenim šejhom 'Abdurrahman b. Hasenom Alu Šejhom, kao i pred šejhom 'Abdullah Ebabtinu, kao i pred šejhom Hamed b. Mu'ammerom. Čitao je, prepisivao, i napamet učio obilno znanje, i za sobom je ostavio brojne rukopise, potpisane njegovim imenom. Neke od njih je ručno prepisivao, dok je neke na drugi način stekao. Bio je imam, hatib, muftija, muderris, podučavao je Kur'anu i Hadisu, i preselio je krajem 13. stoljeća po hidžri.

Nakon njega stupa na scenu njegov sin 'Abdullah, koji je bio hafiz Kur'ana, i koji je učio pred svojim ocem, i nekim učenjacima svojeg mjesta. I on je bio imam, hatib, i mu'allim, u mjestu zvanom Mez'al, u el-Kuvej'ijji. Bio je poznat po ručnoj prepisci naučnih djela, koja su ostala kao vakuf nakon njega. Preselio je 1344.h.g.

Nakon njega, Muhammed b. 'Abdullah, njegov sin, postaje imamom i hatibom, koji je učio pred svojim ocem, ali je i putovao na druga mjesta radi stjecanja znanja. Mnoge metnove je znao napamet, i svojom rukom je prepisao brojna djela. Umro je 1355.g.

Što se tiče oca, šejha o kojem pišemo, i on je bio jedan od stjecatelja šeri'atskog znanja, koji je tkđ., bio hafiz Kur'ana. Rođen je 1321.h.g., i preuzeo je funkciju imama nakon njegova brata. Nakon izvjesnog vremana prelazi u grad Rejjin, radi učenja pred poznatim kadijom 'Abdul-'Aziz el-Šisrijem, poznatijeg po kunji Ebu Habib. Tamo je ostao sve do njegove smrti, nakon čega se seli u Rijad, gdje i umire 1387.h.g..

Djetinjstvo: Šejh 'Abdullah b. Džibrin hfz., je rođen 1352.h.g., u mjestu el-Kuvej'ijja. Odrastao je u Rejjinu, i proces učenja otpočinje 1359.h.g.. S obzirom da tada nije bilo redovnih škola, malo je okasnio u upotpunjenju školskog programa, ali je već bio hafiz Kur'ana sa 12 godina. Savladao je pisanje, i pravopisna pravila, nakon čega se predao hifzu i pamćenju metnova koje je završio 1367.h.g.. Prije toga je učio osnovne nauke poput gramatike, pred svojim ocem, i to iz djela el-Adžrumijja, a zatim i ostale metnove poput el-Rahubijja iz nauke fera'ida, el-Erbe'in el-Nevevijja iz hadisa, 'Umdetul-Ahkam itd.. Nakon što je naučio Kur'an napamet, otpočeo je sa učenjem Kur'ana pred drugim šejhom, pred šejh 'Abdul-'Aziz b. Muhammed el-Šisrijem, poznatijeg po imenu Ebu Habib. Pred njime je učio i hadis, poput Sahihajna, Muhtesar Sunen Ebu Davuda, i dijelom Sunen Tirmizija sa šerhom "Tuhfetul-Ahvezi". U tom periodu savlađuje i "Subulul-Selam", "Džami'ul-Bejan" od Ibnu Redžeba, "Nejlul-Evtar", Tefsir od Ibnu Džerir el-Taberija, kao i Tefsir od Ibnu Kesira. Tada uči napamet i "Kitabul-Tevhid", uz čitanje njegovih šerhova i komentara. Iz fikha uči napamet i savlađuje djelo "Zadul-Mustakn'a", sa čitanjem gotovo svih njegovih šerhova.

Uz sve navedeno, šejh prelazi i određena djela iz književnosti, historije, biografija, sve do početka 1374.h.g., kada se seli sa svojim šejhom, Ebu Habibom, u Rijad, gdje upisuje redovno školovanje u naučnom institutu "Imamul-Da'ava", gdje završava srednju četvorogodišnju školu, stječući diplomu srednje škole 1377.h.g.. Nakon toga upisuje visoke nauke u istom institutu, u trajanju od četri godine, kada stječe diplomu fakulteta 1381.h.g., sa svršenim šeri'atskim fakultetom. Godine 1388.h.g., upisuje "Visoki sudski institut" (ma'ahedul-kada' el-'ali), gdje boravi tri godine, stječući zvanje magistra 1390.h.g.. Nakon deset godina upisuje doktorat na Šeri'atskom Fakultetu u Rijadu, kojeg završava 1407.h.g., sa ocjenom "mumtaz", sa počasnom titulom, a u međuvremenu se bavio podučavanjem visoke uleme, držao im je predavanja, koji su pred njime branili svoje radove, jedni druge okorišćavajući u učenju. Učesnik je brojnih naučnih skupova, istraživačkih radova, putovanja, kao i brojnih sjednica, ispunjenih hajrom i uputom.

Socijalno stanje: Oženio se 1370.h.g., sa ženom poznatom po vjeri i čednosti, koja se maksimalno zalagala na polju hizmeta svog muža, i ukazivanju mu njegovih prava. Sa njome je dobio 12 djece. Umire 1414.h.g., nakon 44.g. braka. Prije dolaska u Rijad je živio pod pokroviteljstvom svoga oca, da bi nakon prelaska u Rijad živio više od osam godina kao podstanar, nakon čega kupuje skromniju kućicu gdje provodi 17 godina svoga života, u skromnom stanju, bez nekog posebnog uživanja. 1402.h.g. prelazi u noviju kuću koju dobija na poklon od banke "el-Tenmija el-'Akarija", u kojoj danas živi kao i sav ostali svijet.

'Akida: Što se tiče vjerskih ubjeđenja i 'akide, odgojen je na ispravnom vjerovanju, kojeg je preuzeo od svog oca i djedova, kao i od poznate uleme i iskrenih šejhova: Pred njima je učio 'akidu Ehli Sunneta vel-Džema'ata, i stavove selaful-saliha. Učio je napamet, i pred šejhovima prelazio djela poput "Vasitijje" od šejha Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., kao i njene komentare od strane šejhova, od kojih se podučio šeri'atskim znanostima, i koji su mu tumačili i pojašnjavali manje jasne izraze i fraze, ukazujući mu na načine dokazivanja tekstovima, tako da se uputio stazom – hvala Allahu – kojom su hodali naši šejhovi, kada je u pitanju rad sa knjigama selefa. Pred njime su ove knjige učili brojni studenti i učenici, kako one kratkog tipa (muhtesar), tako i one duže (mebsut), poput "Vasitijje" od Herrasa, ili Ibnu Selmana, ili Ibnu Rešida, i poput "Tahavije", "Lum'atul-I'itkada", razne šerhove i komentare "Kitabul-Tevhida", knjige od šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., i njegova učenika Ibnu Kajjima rhm., onda i djela od hafiza el-Hikemija, i ostalih autora selefijskih djela.

Dobar je poznavalac dokaza 'akide i vjerovanja, i to je bio predmet kojeg je predavao na odjelu 'akide i savremenih ideoloških pravaca, na Univerzitetu "Muhammed b. Su'ud el-Islamijjeh". Tamo se bavio predavanjem 'akide i islamskog vjerovanja uopšte, i bio je mentor brojnim djelima koje je univerzitet prihvatao na ovom odsjeku, i učestvovao je u komisijama za izvođenje magistara i doktora, upućujući studente na korisna djela iz ove oblasti, tako da je i pored duboke starosti, bivao mentor velikom broju radova, bivši i dalje u kontaktu sa univerzitetom, opslužujući studente svojim znanjem.

Što se tiče fikha, većina šejhova pred kojima je učio su bili specijalisti i dobri poznavaoci mezheba Ahmed b. Hanbela rhm., od kojeg, u većini slučajeva, nisu odstupali.

Na njega se i šejh Abdullah usredsredio, pomno proučavajući knjige ovog mezheba, i onoga što je u uskoj vezi s njime, mada je poznato da je mezheb Ahmed b. Hanbela rhm., jedan od najširokogrudnijih mezheba, zbog postojanja velikog broja rivajeta, koji se u brojnim pitanjima podudaraju sa mišljenjima ostalih mezheba. Ko se bude bavio detaljnijim proučavanjem ovog mezheba, dolazi u dodir sa brojnim mišljenjima ostalih mezheba, izuzev određenog broja pitanja koji se ne mogu desiti u stvarnosti, a koja se mogu naći po knjigama drugih mezheba, koja, i da se dese, je lako riješiti, usporedbom sa već riješenim pitanjima najsličnijim njima.

Šejhovi: Šejhovi od kojih je direktno uzimao znanje su:
1. Šejh 'Abdurrahman b. Džibrin rhm., njegov otac, koji ga je podučio čitanju i pisanju, godine 1359.h.g.. Bio je jedan od boljih stjecatelja znanja, dobar savjetnik, iskren čovjek, koji je mnoge odgojio i znanju podučio, i brigu je o studentima vodio, kako bi spojili između znanja i rada. Umro je 1377.h.g..

2. Čovjek koji je intelektualno najviše imao uticaja na njega, je bio šejh 'Abdul-Aziz b. Muhammed Ebu Habib el-Šisri rhm., pred kojim je učio kapitalna islamska djela. Pred njime je učio od 1367.h.g., pa sve do 1387.h.g., kada je i preselio u Rijadu.

3. Šejh Salih b. Talek rhm., je osoba koja je bitno uticala na intelektualni opus šejh Abdullaha. Bio je imam i hatib u Rejjinu, a potom sudija u Hafrul-Batinu, nakon čega je otišao u penziju, nastanivši se u Rijadu. Umro je 1381.h.g.. Bio je slijep, ali mu je Allah dž.š., podario jako pamćenje, i jako razumjevanje, tako da se od njega mogao okoristiti i stari i mladi. Šejh 'Abdullah je pred njime prelazio djela iz 'akide, hadisa; njegovim predavanjima je prisustvovao, uz bezbroj drugih 'alima i učenjaka. Šejh Salih je bio čudo svoga vakta.

4. Šejh pred kojim je učio, i od kojeg se bitno okoristio je i šejh Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh, o kojem se ne mora mnogo pričati. Šejh 'Abdullah b. Džibrin je kod njega imao redovne dersove sa ostalim učenicima, onda kada je osnovan naučni institut "Imamul-Da'ava", u mjesecu saferu, 1374.h.g. Šejh Muhammed se bavio predavanjima iz svih islamskih znanosti na tom institutu. Na tom mjestu je ostao sve do 1381.h.g., kada je prestao baviti se predavanjima, jer je bio zadužen novom funkcijom – muftijstvom i rijasetom kadiluka (el-ifta' ve ri'asetul-kada'), sve do smrti 1389.h.g., u mjesecu ramazanu, rahimehullahu te'ala.

5. Šejh Isma'il el-Ensari rhm., (tefsir, hadis, nahv, usul).
6. Šejh 'Abdul-Aziz b. Nasir b. Rešid rhm., (fera'id, fikh).
7. Šejh Hammad b. Medžd el-Ensari rhm., (magistratura).
8. Šejh Muhammed el-Bejhani rhm., (magistratura).
9. Šejh 'Abdul-Hamid 'Ammar el-Džeza'iri rhm., (magistratura).
10. Šejh 'Abdullah b. Muhammed b. Hamid rhm., (fikh, kada').
11. Šejh 'Abdul-Rezzak el-'Afifi rhm., (tefsir, hadis).
12. Šejh Menna'a Halil el-Kattan rhm., (tefsir).
13. Šejh Omer b. Metrek rhm., jedan od prvih saudijaca koji su posjedovali doktorat, (fikh, hadis, tefsir, mu'amelat).
14. Šejh Muhammed 'Abdul-Vehhab el-Buhajri el-Masri.
15. Šejh Muhammed el-Džundi el-Masri rhm..
16. Šejh Muhammed el-Hidžazi rhm., pisac tefsira "el-Vadih".
17. Šejh Taha el-Dessuki el-'Arebi el-Masri rhm..

Šejhovi, pred kojima je učio van naučnih instituta i škola su:
1. Šejh 'Abdul-Aziz b. Baz rhm., pred kojim je većinu njegovih dersova prisustvovao, koje je održavao u el-Džami' el-Kebir, u Rijadu, nakon sabah, ikindije i akšam namaza. Od njega je slušao predavanja iz različitih oblasti islamskog znanja.
2. Šejh Muhammed b. Ibrahim el-Muhejzi', kadija.
3. Šejh 'Abdurrahman b. Muhammed b. Huvejmil, kadija.
4. Šejh Fehd b. Humejn el-Fehd rhm..
5. Šejh 'Abdurrahman Muhammed el-Mukrin rhm..
6. Šejh 'Abdurrahman b. 'Abdullah b. Fursan rhm..
7. Šejh Muhammed b. Džabir rhm..

Dakle, kao što smo spomenuli, najuticajniji od svih navedenih šejhova na intelektualni opus šejh Džibrina hfz., bili su šejh 'Abdul-Aziz el-Šisri rhm., i šejh Muhammed b. Ibrahim rhm..

Funkcije koje je opsluživao:
1. 1380.h.g., bio je u sklopu daija koji su bili zaduženi za da'vet na sjevernom djelu države, po osnovu naredbe tadašnjeg kralja Su'uda, kao i po osnovu savjeta šejh Muhammed b. Ibrahima rhm., a pod pokroviteljstvom šejh 'Abdul-Aziz el-Šisrija rhm., počevši od granice sa Kuvajtom, duž granice sa Irakom i Jordanom, te dužinom granica države, i sa lijeve i sa desne strane, i u brojnim drugim gradovima. Da'va je bila osmišljena kroz dersove, poduku, raspodjelu knjiga iz oblasti 'akide i ruknova islama, jer je bezbroj beduinskih plemena živjelo u dubokom neznanju, koji od islama znadoše samo ime, namaz ili post, i tome slično. Mnogi od njih nisu znali namaz ispravno klanjati; na mnogo mjesto su radili širkijate, tako da je organizacija uložila maksimalni trud i napor u podučavanju muslimana, čime je Allah dž.š., okoristio svakog ko je želio hajr!

2. Nakon toga je bio određen za profesora na institutu "Imamul-Da'ava", u mjesecu ša'abanu, 1381.h.g., sve do 1395.h.g.. Predavao je brojne islamske znanosti, poput: hadisa, fikha, tevhida, tefsira, mustalaha, nahva, istorije, ...

3. 1395.h.g., prelazi na šeri'atski fakultet u Rijadu, gdje se bavi predavanjem tevhida i 'akide na prvoj godini studija, kroz knjige: "Tedmorijja", "Tahavija"...

4. 1402.h.g. prelazi u "Ri'aset Naučnog Istraživanja, Muftijstva, Da'aveta i Upute", bivši jednim od članova muftijstva, gdje je bio zadužen za izdavanje fetvi, kako usmeno tako i pismeno, nakon čega prestaje sa radom u muftijstvu, ali i dalje ostaje u konsultaciji s njima kada su pismeni radovi u pitanju.

5. Pored navedenog, bio je i imam u mesdžidu Alu Hammad u Rijadu, od mjeseca ševvala, 1389.h.g., pa sve do 1397.h.g.. Od tada, pa do smrti, bavi se držanjem predavanja i hutbi po raznoraznim mesdžidima Rijada, a često puta predvodi i bajram namaze. U tom periodu je često puta zamjenjivao šejha 'Abdul-Aziza b. Abdullaha b. Baza rhm., kao imam u njegovom mesdžidu, gdje se bavio držanjem predavanja i imametom.

6. Od 1398.h.g., ima redovno nedjeljno predavanje na medresi "Darul-'ilm" na kojoj su prešli Sahihajn, otpočevši Sunen od imama Tirmizija. Metnove mu čitaju šejh Ibrahim b. Abdullah b. Gajs, šejh dr. Muhammed b. Nasir el-Suhejbani, šejh dr. Fehd el-Selemeh, hfz..

7. Od 1408.h.g. bavi se predavanjem na "Sudijskom Institutu", koji je u sklopu univerzuteta Muhammed b. Su'ud el-Islamijjeh, gdje se bavio predavanjem fikha, na prvoj godini studija, kao i "Sijase el-Šer'ijje" (islamska politika), kao i oblast "Mu'amelata", imajući predavanje dva puta nedjeljno. Na drugoj godini bavio se predavanjem "Ahval el-Šahsijja" (civilni propisi), imajući tri put nedjeljno predavanje iz ove oblasti, a na trećoj godini se bavio predavanjima iz oblasti islamske politike "el-Sijasa el-Šer'ijja".

8. Bio je mentor mnogobrojnim magistrima i doktorima u sklopu spomenutog Univerziteta, i to u toku svih ovih godina, kao i za vrijeme opsluženja muftijstva, svoj rad na univerzitetu nikako nije prekidao. Svake godine je preuzimao obavezu mentorstva nad trojicom ili četvoricom studenata, pregledavajući im radove jedanput mjesečno, ispravljajući im greške, upućujući ih na zdravo razumjevanje i izvore teme koju obrađuju!

9. Bio je aktivni da'ija u Sa'udijskoj Arabiji, gdje je obilazio i mjesta van Rijada, držeći predavanja, hutbe, učestvujući na seminarima, i programima raznoraznih centara...

10. Bio je aktivni učesnik da'aveta u danima hadždža, oličenom u fetvama, dersovima, i ostalim organizacijama hadždža.

Napisana djela:
1.    Ahbarul-Ahad fil-Hadis el-Nebevi.
2.    El-Tedhin: Maddetuhu ve Hukmuhu fil-Islam.
3.    El-Dževab el-Fa'ik fil-Reddi 'ala Mubeddilil-Haka'ik.
4.    El-Šehadetan: Ma'anahuma va ma Testelzimuhu.
5.    El-ta'alikat 'ala metnil-Lum'ah.
6.    Tahkik šerhil-Zerkeši 'ala Muhtesaril-Hireki.
7.    El-Islam, bejnel-Ifrat vel-Tefrit.
8.    Talebul-'Ilm ve Fadlul-'Ulema'.
9.    El-Hivar el-Ramadani.
10. El-Idžabat el-Behijja fil-Mesa'il el-Ramadanijja.

Za više podataka o šejhu, obratite se na: ibn-jebreen.com

Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.

video: dženaza šejh Ibn Džibrina, rahimehullah

<a href="http://www.youtube.com/v/NoHuEZg-wLU" target="_blank">http://www.youtube.com/v/NoHuEZg-wLU</a>
« Last Edit: Juli 03, 2011, 15:46:37 od el-muharib »
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #4 u: Maj 10, 2011, 15:32:16 »


Biografija šejha Muhammeda Šankitija


Uvaženi šejh Muhammed b. Muhammed b. Muhtar Šankiti rođen je u Medini Muneveri 1381. h.g., u porodici poznatoj po znanju i bogobojaznosti. Njegov otac je jedan od najvećih šejhova svog vremena koji je držao naučna predavanja u džamiji Allahovog Poslanika. Umro je 1406. h.g. kada je njegov sin imao 25 godina i dao mu je idžazu za izdavanje fetvi (pravnih rješenja) i držanje predavanja.
Njegov otac bio je poznat po jakom kapacitetu memorije / hifzu tako da je o njegovom hifzu pisao šejh Bekr Ebu Zejd, rhm., u knjizi "Tabakatun-nessabin".

Stjecanje znanja

Kada je šejh na jednom svom predavanju upitan o svom stjecanju znanja, rekao je:
"Što se tiče moje potrage za znanjem, molim Allaha da nagradi mog oca svakim dobrom, i zahvaljujem se Allahu, tebareke ve te'ala, na tome što mi je podario i omogućio stjecanje znanja, jer to ne bih mogao postići da nije bilo Allahove milosti.
Moj otac, rhm., bio je uporan i vodio nas je da prisustvujemo njegovim predavanja u Haremu i dersovima u kući. Od mog ranog djetinjstva vodio me je na svoja predavanja u Haremu, tako da bi mi se dešavalo da zaspim tokom dersa – jer sam bio mali, i zato što su predavanja bila poslije svakoga namaza, izuzev što bi nekada napravio pauzu poslije ikindija-namaza kada bi držao predavanje u svojoj kući. Kada sam napunio petnaest godina naredio mi je da sjedim ispred njega i da mu čitam tokom njegovih predavanja u Haremu, tako da sam počeo sa čitanjem Tirmizijinog Sunena. Znate kako je izgledao moj početak pred tolikim ljudima u Poslanikovom, s.a.v.s., mesdžidu, ali je otac htio da mi probudi zainteresovanost i imao je lijepo mišljenje o meni, pa molim Allaha da kod Njega budemo u lijepom mišljenju. Počeo sam sa čitanjem Tirmizijinog Sunena, zatim Muvette koju sam cijelu pročitao pred njim, zatim Ibn Madžin Sunen koji nisam uspio cio pročitati pred njim zbog njegove smrti, a Allaha molim da mu upiše ovo djelo u cijelosti. Sve spomenuto se tiče prvog dersa poslije akšama.
Poslije bi dolazio student koji bi čitao predavanje iz oblasti jezika, zatim iz fikha, a ja bih bio prisutan. Poslije jacije bih čitao pred njim Muslimov Sahih koji sam uspio kompletirati i čak početi drugo čitanje koje je njegova smrt prekinula pri kraju. Zanimljivo je spomenuti da je umro kod poglavlja "Blagodat smrti i ukopa u Medini".
Na svom posljednjem dersu uputio je dovu, što mu nije bio običaj da radi tokom dersa. U trenutku kada sam mu pročitao hadis kod Buharije i Muslima i ponovio ga četiri puta, a nije dovio tokom dersa izuzev na posljednjem dersu u svom životu, a bio je zdrav, nije se ni naslućivala bolest, pa pošto je spomenuo blagodat smrti u Medini i ono što se prenosi o tome od ashaba rekao je: ' Allaha molim da nam ne uskrati ovo (blagodat smrti u Medini, op. prev.)', na šta su prisutni izgovorili 'Amin'. Zbog njihove mnogobrojnosti izgovoreno 'Amin' bilo je poput izgovaranja 'Amin' klanjača u Haremu.
Poslije sabaha bih čitao sve do izlaska sunca, dok bih mu poslije podne čitao Buharijin Sahih koji sam uspio jednom pročitati kompletan i počeo sam sa ponovnim čitanjem, ali nas je u tome prekinula njegova smrt.
Po pitanju posebnih dersova koje sam učio pred ocem, uspio sam iz oblasti fikha dovršiti knjigu Er-Risala i veliki dio knjige Bidajetul-mudžtehid. Bio je, rhm., širokog znanja u poznavanju razilaženja, ali zbog svoje skromnosti nije se bavio preferiranjem (donošenjem zaključka koje je mišljenje najispravnije).
Također sam pred njim učio usulsku nauku, s tim što moj otac, rhm., nije volio govorništvo i dijalektiku koja se javlja u usulu, tako se dešavalo da kada naiđemo na takve stvari, tražio bi da ustanem jer je bio mišljenja o zabranjenosti takvog načina izučavanja usula, što je poznat stav jednog dijela uleme, mada je dio uleme smatrao da je dozvoljeno izučavanje ove nauke do detalja, kako što je to smatrao šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm.
Poenta je da se nisam uspio okoristiti od njega po pitanju nauke usula tako da sam to nadoknadio učenjem kod nekoliko učenjaka koji su imali široko znanje o tome... Što se tiče nauke mustelah (nauka o hadisu), prešao sam pred njim nekoliko naučnih djela napisanih u stihovima poput: El-Bejkunija, Et-Tal'ah i Tedribur-Ravi. Iz sire je otac imao ders u ramazanu po knjizi El-Bidajetu ven-nihajetu, a bio je pravo čudo po pitanju znanja iz historije, do te mjere da mi jedne prilike uvaženi šejh Muhammed el-Usejmin rekao: 'Tvoj otac je znao El-Bidajetu ven-nihajetu napamet.'
Također je imao veliko znanje o porijeklu arapskih plemena, ali iskreno govoreći taj dio znanja nisam preuzeo od oca, ali zato, hvala Allahu, znanje iz fikha i hadisa učinilo je da budem nepotreban drugih nauka."

Njegovo školovanje

Kompletno školovanje šejha Muhammeda Šankitija vezano je za Islamski Univerzitet u Medini,tako da osnovno i srednje obrazovanje stječe na institutu pri ovom sveučilištu. Poslije toga upisuje Fakultet šerijata po čijem završetku postaje asistent uporedo pohađajući nastavu predviđenu za postdiplomske studije. Magistarki rad brani na temu "El-Kadhu fil-bejjine fil-kada". Prilikom spremanja doktorske disertacije prvo bira valorizaciju "El-Istizkar" od imama Ibn Abdul-Berra, rhm., ali naposljetku, pošto je prihvatio savjete svojih profesora, piše disertaciju pod nazivom "Ahkamul-džerahetit-tibijje vel-asarul-muteretibe 'alejha'. Rad je ocijenjen najvećom ocjenom uz preporuku za štampanje tako da je doživio više izdanja, a također je 1417. h.g. nagrađen od strane Fondacije "Nagrada grada Medine".

Intelektualna nadarenost

Što se tiče njegove stručnosti i preciznosti u iznošenju fikhskih stavova, dovoljno je prisustvovati jednom njegovom dersu da se uvjeriš kako mu nema premca. Prenosi se da je jedan njegov učenik imao oprečan stav u odnosu na stav šejha te, da bi potkrijepio svoje mišljenje, reče da je istog stava i šejhul-islam Ibn Tejmijje, na šta mu šejh odgovori da je Fetve šejhul-islama pročitao tri puta i da nije naišao na taj stav. Ako je ovo djelo, koje ima 37 tomova, pročitao tri puta, pa šta reći za manja djela koja su osnova islamskog prava!? Njegovi učenici prenose da je knjigu El-Mugni, koja je osnova hanbelijskog mezheba, pročitao 15 puta, a inače ova knjiga ima 14 tomova ili 8.745 stranica (bez toma sa sadržajem). Također se prenosi da je na njegovom predavanju dva puta prisustvovao šejh Ibn Baz, rhm., koji ga je pohvalio i priznao njegovu učenost. Tako je jedne prilike šejh Šankiti imao predavanje u Mekki i na tom predavanju bio je prisutan šejh Ibn Baz, rhm., pa je šejh sišao sa svoje stolice i sjeo na pod poput ostalih studenata, odbijajući na kraju da odgovara na pitanja u prisustvu šejh Ibn Baza, rhm.

Šejh je dugo vremena imao tri predavanja sedmično i to u tri različita grada. Utorkom je imao ders u Mekki, komentar na knjigu "Zadul-mustakne'a", srijedom je imao ders u Džiddi, komentar na "Tirmizjiin Sunnen", a četvrtkom je imao ders u Medini, komentar na knjigu "'Umdetul-ahkam", a pored toga je bio redovan profesor na Islamskom univerzitetu u Medini. Zbog pretrpanog programa i šejhove želje da hizmeti svoju živu majku, napustio je svoje mjesto univerzitetskog profesora i dosta vremena provodio uz nju. To mu je bio čest izgovor za odbijanje svih službi koje su mu nuđene, da bi poslije skorašnje smrti svoje majke bio postavljen za člana Vijeća velikih učenjaka KSA (Hejetu kibaril-'ulema). Pošto je u Medini završio komentar na "'Umdetul-ahkam", sada ima predavanje komentar na ''Muvettu'' imama Malika, rhm.

Izuzev spomenute doktorske disertacije, šejh nema drugih štampanih djela. Međutim, sva njegova dosadašnja predavanja su zabilježena tako da se nadamo da će u budućnosti iz toga nastati pisani rad, kako se i najavljuje.

Molimo Allaha da poživi šejha, da mu podari strpljenja u prenošenju znanja koje mu je Allah podario, da ga učvrsti na ovom putu i da ga nagradi Svojim veličanstvenim nagradama na oba svijeta.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #5 u: Maj 10, 2011, 21:00:02 »





Reis-ul-Ulema:Hafiz Sulejman ef. Šarac (1910-1912)

Reisu-l-ulema Šarac, rođen je u Stocu 1850. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, gdje je završio i hifz, pred poznatim hodžom Žujom. Dalje školovanje nastavio je u Carigradu i završio ga 1878. godine. U domovinu se vratio 1879. godine i odmah biva imenovan za bihaćkog muftiju. Na toj dužnosti ostao je sve do 1887. godine.
Svojim znanjem i radom brzo se afirmisao, kao vrstan i perspektivan alim, što je bila lijepa preporuka da bude postavljen za profesora novoosnovane Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Nešto kasnije postaje i direktor te škole. Zahvaljujući baš njemu, njegovim stručnim i organtzatorskim sposobnostima, ova škola brzo prerasta u najuredeniji zavod tog vremena. Svršenici ove škole, sticali su tu solidno znanje u vjerskim i svjetovnim naukama.
Sulejman ef. Šarac stavio se na stranu pokreta za vjersku i vjersko prosvjetnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Zbog toga mu je Monarhija teško zamjerila i tadašnja Zemaljska vlada premjestila ga je na Vrhovni šerijatski sud. Međutim, to ga nije pokolebalo. Sa svojim saborcima Munib ef. Korkutom i Salih ef. Alajbegovićem podnosi čuveni “Takrir” kojim se caru i kralju Franji Josipu l u pogledu davanja menšure osporava suverenitet, što ga je koštalo prijevremenog odlaska u penziju.
Njegovu odlučnost i hrabro držanje, u ovoj složenoj i delikatnoj situaciji, muslimanski svijet nije zaboravio. Njegov ugled i popularnost naglo su porasli, pa je nakon izvojevane pobjede za vjersku i vjersko prosvjetnu autonomiju jednoglasno izabran za reisu-l-ulemu. Predaja menšure izvršena je 3. juna 1910. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Tako je Sulejman ef. Šarac prvi bosansko-hercegovački reisu-l-ulema izabran od naroda. On je jedan od najvećih naših alima. Veliki je pregalac i vrstan pedagog, čovjek čvrsta imana i čelična karaktera.
Njegov izbor nije bio po volji Austro-Ugarskoj monarhiji, lako je bila prinuđena da ga prizna, ona je raznim smicalicama, od samog početka, nastojala da mu onemogući rad. Na kraju ga je, nakon dvogodišnjeg rada, prisilila da podnese ostavku i to preko one iste Hodžinske kurije koja ga je prije tri godine u trećem krugu glasanja jednoglasno izabrala.
U listu “Zeman” organu Ujedinjene muslimanske organizacije od 28. maja 1912. godine, objavljeno je da je Hodžinska kurija održala svoju sjednicu u subotu i nedjelju 25. i 26. maja, naglasivši da sve kurije po autonomnom statutu imaju pravo da biraju i smjenjuju vrhovnog vjerskog poglavara u Bosni i Hercegovini, te je donijela dvije rezolucije u kojima se traži smjenjivanje sa položaja reisu-l-uleme hafiza Sulejmana ef. Šarca. List “Zeman” od 30. jula 1912. godine donosi vijest pod naslovom “Ostavka reisu-l-uleme” prenesenu iz lista “Bosnische Post”, da je Zemaljska vlada, prije četiri dana pozvala reisu-l-ulemu hafiza Sulejmana ef. Šarca da u roku od osam dana podnese ostavku. Nakon toga ultimatuma Zemaljske vlade, reisu-l-ulema Sulejman ef. Šarac podnio je ostavku u avgustu 1912. godine.
Poslije toga potpuno se predaje svojoj porodici i nauci koju je neizmjerno volio. Posebno ga interesovala istočna literatura, u čijem poznavanju nije imao sebi ravna. Znao je na hiljade stihova napamet, pa je prisutne oduševljavao tim svojim znanjem. Za razliku od mnoge starije uleme, školovane u Turskoj, izvanredan je bio poznavalac i našeg jezika, zalagao se da naša taleba prvenstveno dobro nauči svoj maternji jezik pa tek ostalo. Bio je veliki govornik, njegovi vazovi koje je redovno držao u Begovoj džamiji bili su veoma dobro posjećeni.
Hafiz Sulejman ef. Šarac spada u svijetle ličnosti naše prošlosti. Umro je u Sarajevu 27. XII 1927. godine i pokopan je na groblju Grlića brdo kod Sarajeva.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #6 u: Maj 10, 2011, 21:05:09 »


Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac

(1912,Sarajevo-1982,Sarajevo)

Kratka biografija:

Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac se rodio u Sarajevu 17. oktobra 1912. godine. U rodnom mjestu je počeo i završio svoje obrazovanje. Poslije mekteba i osnovne škole upisao se u Gazi Husrevbegovu medresu na kojoj je maturirao 1933. godine. Kada je u jesen 1935. godine osnovana Viša islamska šeriatsko-teološka škola, upisuje se i on među prvima. Diplomirao je u prvoj generaciji ove naše najviše školske ustanove 1939.godine. Dok je pohađao medresu u međuvremenu je završio hifz pred hafiz Mustafa ef. Mujezinovićem, a vudžuh (kiraeti seb'u) pred hafizom Hamid ef. Berberovićem. U jesen 1934. Trebinjac je otišao u Kairo na dalje studije, ali je iz porodičnih razloga morao da se vrati i prekine dalje studiranje u Kairu.

Uskoro poslije završene medrese Ulema medžlis u Sarajevu postavio je hafiz Ibrahim ef. za imama Timurhan džamije (Čeljigovići) i vjeroučitelja Druge osnovne škole u Sarajevu. Iste godine kada je diplomirao postavljen je za profesora-vjeroučitelja na Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. U školskoj 1945/46. godini predavao je na ženskoj GH medresi. U nekoliko navrata predavao je do 1946. godine honorarno i u muškoj GH medresi. Sticajem prilika, od 1948. do jeseni 1965. godine radio je u privredi (u preduzeću BRALIM), kada je postavljen za profesora na GH medresi, gdje ostaje do odlaska u mirovinu 1977. godine. Dva puta je, za to vrijeme, vršio dužnost i direktora Medrese. Kada je otvoren Islamski teološki fakultet, hadži hafiz Ibrahim ef. je na njemu postavljen za profesora, gdje ostaje do iznenadne smrti 16. oktobra 1982. Predavao je dva predmeta: kiraet i hadis.

Trebinjac je bio poznat i kao vaiz. Vazovi su mu bili aktuelni, sažeti i redovito potkrijepljeni kur'anskim ajetima i hadisima.

Ibrahim ef. je spadao među naše najbolje hafize. Bez pretjerivanja se može reći da je skoro cijeli život učio Kur'an, proučavao ga i druge podučavao. Bio je član i kolegija Devrihana u Begovoj džamiji.

Još kao učenik viših razreda GH medrese počeo je sarađivati u tadašnjim muslimanskim listovima (Islamski svijet, Islamski glas i dr.) prijevodima iz arapskih novina.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #7 u: Maj 10, 2011, 21:07:34 »


Šejh Ebu Bekr Džezairi

Uvaženi šejh Džabir b. Musa b. Abdul-Kadir b. Džabir Ebu Bekr Džezairi rođen je u Alžiru 1921. Znanje je počeo  stjecati u rodnom mjestu gdje je naučio Kur'an plemeniti i neke metnove iz arapskog jezika i fikha malikijskog mezheba. Zatim seli u veći grad gdje nastavlja sa učenjem tradicionalnih i racionalnih nauka koje su se izučavale u tadašnjim školskim ustanovama.

Sa svojom porodicom čini hidžru u Medinu gdje u Medinskom haremu nastavlja stjecati znanje, ali na tradicionalni način, sjedeći pred ulemom, čime dolazi do mnogobrojnih idžaza i postaje predavač u Poslanikovom mesdžidu. Držao je predavanja iz tefsira, hadisa i dr.

Istovremeno je bio profesor u zvaničnim školskim ustanovama kao što je Darul-hadis u Medini, a pošto je 1380. h.g. otvoren Islamski univerzitet u Medini, bio je jedan od prvih predavača i profesora na njemu sve dok nije penzionisan 1406. h.g.

čovjek kome su posvećeni ovi redovi jedan je od učenjaka kome pripada ogromna zasluga u misionarstvu i poduci sinova ummeta. Imao je misionarske posjete mnogim zemljama svijeta gdje je radio na dostavljanju poslanice islama. čak i sada dok radimo na ovoj biografiji (1429. h./2008.), šejh i dalje ima svoja redovna predavanja u Poslanikovom mesdžidu kojima prisustvuje veliki broj slušalaca. Redovna dova koja se može čuti na kraju predavanja jeste da Allah učini mesdžide školama ummeta u kojima će se svakodnevno slušati predavanja između akšama i jacije, i da Allah ne ostavi ni jednog muslimana na Zemlji neznalicom. Ova dova je pokazatelj šejhovih želja i nastojanja, tako da je u tom smjeru napisao veliki broj knjiga od kojih su:

1. ''Minhadžul-muslim'' – ''Put pravog muslimana'', knjiga obrađuje teme iz akide, norme ponašanja, ibadat i muamelat. Knjiga je prevedena i na bosanski jezik i izdana od strane AIO, Zenica,
2. ''Akidetul-mumin'' – ''Vjerovanje vjernika'',
3. ''Ejsirul-tefasir lil-Kur'anil-kerim'', u 4 toma,
4.''El-Meretul-muslimeh'' – ''Žena muslimanka'',
5.''Ed-Devletul-Islamijetu'' – ''Islamska država'',
6. ''Hazal-habib Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem'', sira,
7. ''Kemalul-ummeti fi silah akidetiha'' – ''Savršenstvo ummeta je u ispravnosti njegove akide'',
''Haulai humul-Jehud'', o Židovima...
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #8 u: Maj 10, 2011, 21:12:14 »


Hafiz, Šejhu - l Islam,  Ebul-Fida Isma'il ibn Kesir, rahimehullah



Ebul-Fida Isma'il ibn Kesir – Allah mu se smilovao i oprostio mu. On je čuveni imam i šejh hafiz Ebul-Fida Isma'il, sin čuvenog šejha, alima i vaiza Ebu-Hafsa Šihabuddina Umera, koji je bio vaiz svoga mjesta, Ibn-Kesir ibn Daw' ibn Kesir ibn Zer' el Kureši, iz Busre porijeklom, a odrastao i obrazovao se u Damasku. Pripadao je šafijskom selefijskom mezhebu i pravcu.


 

Rođen je – Allah mu se smilovao i oprostio mu – u jednom selu nedaleko od Busre, istočno od Damaska, 701. h. Godine. Otac mu je umro u njegovoj četvrtoj godini života. Njega tada prihvata i odgaja brat Abdul-Vehab, a 706. h.g. prelazi u Damask, u petoj godini života. U Damasku sluša predavanja najpoznatijeg muhaddisa Šama Behauddina el-Kasima ibn Asakira, koji je umro 723. h.g., zatim Ishaka ibn Jahja'a el-Amidija šejha Zahirija, koji je preselio 725. h.g. šejhul-islama Tekijuddina Ahmeda ibn Tejmijje, koji je preselio 728. h.g., kojeg je naručito volio i cijenio čijim se znanjem najviše okoristio, zbog čega je imao velikih problema, ali je bio i njegov najčuveniji učenik. Fikh je uzeo od šejha Burhanuddina Ibrahima ibn Abdur-Rahmana el-Fezarija, koji je bio čuven po svom nadimku Ibnil-Ferkah, umro 729. h.g. Slušao je i Ahmeda ibn Ebi-Taliba, koji je živio preko sto godina, a poznat je kao Ibnuš-Šahne, umro 730. h.g. Učio je i od Isa'a Ibnil-Mut'ima i Muhammeda ibn Zerada. Družio se i sa šejhom Džemalom Jusufom Ibniz-Zekki el-Mizzi, autorom čuvenog djela "Tehzibul-kemal", koji je umro 724. h.g. Mnogo se okoristio njegovim znanjem i oženio se njegovom ćerkom. Slušao je i Ibnir-Radijja i šejha hafiza Šemsuddina ez-Zehebija Muhammeda ibnn Ahmeda Kajmaza, koji je umro 748. h.g.

Stekao je diplome od sljedećih alima iz Egipta: Ebul-Feth ed-Debbusija, Ali ibn Umera el-Vanija, Jusufa el-Hatenija, Ebu-Musaa el-Kirafija, El-Husejnija i drugih.

Za njega Ibn-Hadžer u svom djelu "Eddurerul kamine fi a'janil mietis samine" kaže: "Bavio se hadiskom naukom, sakupio tefsir, i počeo pisati veliko djelo u fikhu, ali ga nije dovršio. Sakupio je historijsko djelo koje je nazvao "Početak i kraj", napisao biografiju najznačajnijih šafija, pojasnio stepene hadisa spomenutih u fikhskom djelu šafijskog mezheba "Et-Tenbih" i "Muhtesarul-Hadžib" i započeo komentar Buharije. Družio se Mizzijem i pred njim pročitao "Tehzibul-kemal" i oženio se njegovom ćerkom. Učio je i pred Ibn-Tejmijjom i neuobičajeno ga zavolio i zbog toga imao velikih poteškoća."

Imao je izrazito jako pamćenje i volio se na lijep način šaliti. Njegova su djela, još za njegova života, bila čuvena diljem islamskoga svijeta, a poslije njegove smrti mnogi su se okoristili njima. On nije bio od onih muhaddisa koji su težili da sakupe hadise sa kratkim senedom, niti je razlikovao hadise sa kratkim od hadisa sa dugim senedom, nego je bio muhaddis koji je veoma dobro poznavao fikh. Međutim, i pored toga on je napisao skraćenu verziju čuvenog djela o hadiskim naukama od Ibn-Salaha.[1] Es-Sujuti je odgovorio Ibn-Hadžeru na njegove riječi da Ibn-Kesir nije bio klasični muhaddis nego da je bio muhaddis fakih (da se više bavio fikhom kroz hadis) rekavši: "On je bio stručnjak u pitanjima hadiskih znanosti, raspoznavanja vjerodostojnih hadisa i onih koji to nisu, raspoznavanja nedostataka seneda, različitosti njihovih predanja i pouzdanosti njihovih prenosilaca, a što se tiče visokog ili nižeg seneda – to spada u dopunske stvari, a ne u temeljne discipline."

O njemu je čuveni alim i hafiz hadisa Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed Kajmaz ez-Zehebi u svom djelu El-Mu'džemul muhtess rekao: "On je bio imam, muftija, vrsni muhaddis, vješti fakih, mufessir koji izvanredno poznaje tefsire i od njih prenosi, ima dosta korisnih djela koje je napisao. Preselio je na bolji svijet u ša'banu 774. h.g. i bio je već oslijepio u poznim godinama svog života."

A šejh Ebu-Abdillah Šemsuddin Muhammed ibn Ebi-Bekr Nasiruddin ed Dimeški (preselio 842. h.g.) u svome djelu o Ibn-Tejmijji, koje se zove "Er-reddul vafir ala men zeame enne men semma ibne tejmijjete šejhul-islam kafir", nabrajajući njegove učenike veli: "...Jedan od njih je i šejh, veliki alim, hafiz Imauddin, provjereni muhaddis, prvak među historičarima, znalac tefsira, Ebul-Fida Isma'il, sin šejha čuvenog vaiza Ebi-Hafsa Umera ibn Kesira...rođen je 701. h.g. u jednom selu u predgrađu Damaska, zvanom Busra, u kojem je njegov otac bio vaiz (hatib). Umro je 774. h.g. i njegovoj dženazi je prisustvovao ogroman broj ljudi. Ukopan je po njegovoj oporuci uz sami kabur šejhul-islama Ibn-Tejmijje..."

A čuveni historičar Ibn-Tagri Berdi el-Hanefi u svom djelu "El-Menhelus safi vel-mustesfa minel vafi" veli: "Šejh, uvaženi alim Imauddin Ebul-Fida... Bio je neumorni radnik, stekao mnogo znanja i mnogo napisao. Bio je izrazito sposoban u fikhu, tefsiru i hadisu. Dosta je djela sakupio i napisao. Bio je predavač, muhaddis i pisac. Pored hadisa, tefsira i fikha bio je i veliki poznavalac arapskog jezika. Ostao je na mjestu predavača i muftije sve do svoje smrti."

U "El-Bedrut tali" u biografiji hafiza Ibn-Kesira stoji: "Imaduddin ibn Isma'il ibn Umer: isticao se u fikhu, tefsiru i gramatici, i bio je veliki poznavalac prenosilaca hadisa i nedostataka u hadiskim predanjima. Jedan od njegovih profesora od kojih je stekao znanje jeste i šejhul-islam Ibn-Tejmijje, kojeg je često pratio i izuzetno ga zavolio. Bio je muftija i predavač i napisao je veoma korisna djela, od kojih je najpoznatiji njegov čuveni tefsir, koji se sastoji od više tomova, a u kojem je sakupio srž svih tefsira i sve to dobro pojasnio. U njemu je prenio razna mišljenja i predanja i sve to krunisao najljepšim i najkorisnijim opaskama. Njegov je tefsir, zasigurno, jedan od najboljih tefsira. Preselio je 774. h.g., rahimehullah."

Mufessir Ibn-Kesir bio je čuven po provjeri podataka i naučnome radu, te je postao prvak u historiji, hadisu i tefsiru.

Njegove su sljedeće riječi:

Dani užurbano prolaze, a svako od nas ka svome edželu naočigled ide.
Niko nije u stanju povratiti mladost koja je prošla niti otkloniti ovu starost koja bije.

On je imao veliki broj učenika, među kojima su: Ibn-Hadždži, koji o svome učitelju kaže: "Bio je najbolji među hafizima hadisa koje smo zapamtili, i najbolje je poznavao hadiske nedostatke, njihove prenosioce i autentične i neautentične hadise. Njegovi savremenici od uleme to su mu priznavali. Ja ne pamtim da sam se ikada s njim sastao a da nisam nešto novo naučio."

Ibn-Imad el-Hanbeli u svom djelu "Šezeratuz-zeheb" veli: "Čuveni hafiz Imaduddin naučio je napamet "Et-Tenbih" i "Muhtesar ibnil-Hadžib". Imao je veoma jako pamćenje, a veoma malo zaboravljao, i bio je oštrouman. Dao je svoj doprinos i u arapskom jeziku i pisao prozu." Za njega je Ibn-Habib rekao: "Puno je slušao i sakupljao, a zatim je mnogo pisao. Dugo je plijenio svojim izrazitim fetvama. Bio je veoma plodan muhaddis. Njegove su se fetve veoma daleko čule i bio je veoma precizan i naučan."

Djela koja je napisao:
1.         Tefsir (komentar) Kur'ana časnog. Njegov se tefsir smatra jednim od najvrednijih klasičnih tefsira. On tumači Kur'an prije svega Kur'anom, zatim poznatim hadisima iz čuvenih hadiskih zbirki sa njihovim senedima. On daje kritički osvrt na senede (lance prenosilaca) hadisa i, u većini slučajeva, pojašnjava sve što se u njima nađe od nejasnoće, netačnosti i neosnovanosti. Zatim navodi mišljenja ashaba i tabiina. Sujuti za njegov tefsir kaže: "Nije napisan bolji tefsir u njegovom stilu."
2.         "El-Bidaje ven nihaje", historijsko djelo.
3.         "Kitabut-tekmil fi marifeti es-sikat ved-dua'fai vel-medžahil". U ovom svom djelu sakupio je dva poznata djela svoja dva učitelja, Mizzija i Zehebija: "Tehzibul-kemat fi esmair ridžal" i "Mizanul i'tidal fi nakdir ridžal" uz korisne dodatke vezane uz poznavanje prenosilaca hadisa.
4.         "Kitabul-hedji ves sunen fi ehadisil mesanidi ves sunen", poznato pod naslovom "Džami'ul-mesanid", u kome je sakupio musned imami Ahmeda, Bezzara, Ebu-Ja'le i Ibn Ebi-Šejbe, zajedno sa kutubis-sitte (šest najpoznatijih hadiskih zbirki, Buharije i Muslima i četiri poznata Sunena), koje je rasporedio po fikhskim temama.
5.         "Tabekatuš-šafi'ijje" – Biografija najpoznatijih šafija, osrednji tom u kome je i duža biografija imama Šafije.
6.         "Tahridžu ehadisit-tenbih" – Obrada hadisa u šafijskom fikhskom djelu Et-Tenbih.
7.         "Tahridžu ehadis Muhtesar Ibnil-Hadžib" – Obrada hadisa u šafijskom fikhskom djelu Muhtesarul-Hadžib.
8.         Komentar Buharije, koji nije dovršio.
9.         "Kitabul-ahkam" – Knjiga islamskih propisa, koju, isto tako, nije dovršio; stigao je do poglavlja o hadždžu.
10.       "Ihtisaru ulumil-hadis" – Djelo u kojem je skratio poznatu "Mukaddimu" Ibn-Salaha u hadiskim znanostima, a koje je poslije nazvano "El-Bai'sul hasis šerh ihtisar ulumil hadis".
11.       "Musnedu eš-Šejhani" tj. musned Ebu Bekra i Omera, radijellahu anhuma.
12.       "Es-siretu en-nebevijje".
13.       "Kitabul-mukaddimat" – Ovo svoje djelo spominje i na njega upućuje u djelu navedenom pod brojem 10.
14.       "Muhtesar Kitabul-Medhal" – Skraćena verzija knjige "Uvod" od Bejhekija. I ovo svoje djelo spominje u uvodu spomenutog djela od Ibn-Salaha.
15.       "Risaletul-džihad" – Ovo je djelo štampano.

Autor El-Menhela kaže: "Preselio je u četvrtak 26. ša'bana 774. h.g. u sedamdeset četvrtoj godini svoga života, Allah mu se smilovao."[2]
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #9 u: Maj 11, 2011, 16:30:51 »


Mehmed Handžić

(1906,Sarajevo-1944,Sarajevo)

Kratka biografija:

Rahmetli Mehmed Handzic je rodjen u Sarajevu 16.XII.1906.godine. Po zavrsetku mekteba i ruzdije, upisao se u novoosnovanu Serijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. U jesen te godine otisao je u Kairo i upisao se na Dzamiul-Azher. Diplomirao je 1931. Po povratku u Sarajevo 1931.godine odsluzio je vojnu obavezu u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro iza toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrevbegove medrese (aprila 1932.). Tu je ostao do pocatka 1937. Kada je premjesten u Gazi Hsrevbegovu biblioteku za 1. bibliotekara i upravitelja. Pokraj 1939.godine dosao je za ugovornog nastavnika na Visu islamsku serijatsko-teolosku skolu. I na jednoj i drugoj duznosti je ostao do maja 1944.godine. Na visoj islamskoj serijatsko-teoloskoj skoli Hadzi Mehmed ef. je predavao tumacenje Kur'ana (tefsir) i osnove i filozofiju serijatskog prava (Usuli fikh).

Osim nastavnickog rada i odrzavanja vazova, Handzic je gajio jos jedan vid sirenja islamske nauke i obrazovanosti. On je drzao i tzv. privatne dersove, tj. u odredjenom krugu prijatelja i ponanika prevodio je pojedina djela iz islamske knjizevnosti i u isto vrijeme ih tumacio. Hadzi Mehmed je na ovim privatnim dersovima preveo i protumacio slijedeca djela: Maqamat al-Hariri, Qasida al-Burda, Miradzijju Sabita Uzicanina, Tarikati Muhammedijju. Poceo je bio prevoditi i Tefsir Kadi Bejdavije, ali ge je smrt u tome prekinula.

Skoro da nema vjerske discipline koju Mehmed efendija nije do u tancine poznavao. Medjutim, islamsku tradiciju-hadis je posebno volio i narocito proucavao. Mnogo je proucavao i historiju islama i islamskih naroda. Posebnu paznju je Handzic posvetio proucavanju historije knjizevnog rada nasih Muslimana na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. Sam je pisao na arapskom i prevodio djela sa orijentalnih jezika na bosanski.

I u drustvenom pogledu je rahmetli Hadzi Mehmed ef. bio vrlo aktivan. Nekoliko godina je bio u upravnom odboru Muslimanskog dobrotvornog drustva Merhamet. Od osnutka El-Hidaje, organizacije ilmijje, biran je u izvrsni odbor. Od 1939/40. godine se nalazio na celu ovog drustva.

Hadzi Mehmed ef. Handzic je umro 19.jula 1944.godine u 38-oj godini kratkog, ali vrlo plodnog zivota.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #10 u: Maj 11, 2011, 16:34:00 »


Šejh Hasan Kafija Pruščak, rahimehullah

Šejh Hasan Kjafija, rhm, je bio jedan od najplodonosnijih bošnjačkih školnika i jedan od najvećih bošnjačkih mislilaca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etničke pripadnosti.
Rođen je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Istanbulu punih 9 godina, a 1583. je imenovan za kadiju prusačkog kadiluka. Dr. Amir Ljubović navodi da je Hasan Kafija Pruščak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz različitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika."
Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prinčeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i spisak bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike/filozofije, Pruščak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine.
U svom prvom naučnom djelu iz logike, Hasan Kafija Pruščak je logičku problematiku razvrstao u sljedeće kategorije: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logičko djelo, uz Uvod - komentar dijeli na tri logička poglavlja: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske Bašče - O Temeljima Vjerovanja.'
U svom stručnom naučnom stvaralaštvu, Hasan Kafija Pruščak je isto tako napisao više djela i brošura iz akaida u kojima pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema'ata. Ta djela su, pojašnjava Dr. Zuhdija Adilović, odigrala veliku ulogu u osvješćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima. Dr. Adilović ističe da je jedno od najznačajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide čuvenog imama Tahavija." Nadalje, Dr. Adilović ističe da "s obzirom da je Hasan Kafi živio u periodu početka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje, tvrdeći da je polazna tačka u renesansi i napretku ispravno i čvrsto vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo naučiti iz tog vrijednog djela i prepoznati greške u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Pruščak taj koji je predskazao propast Osmanske Carevine upravo zbog toga što se tadašnja carska elita odala ponašanju koje se u Islamu smatra nemoralnim.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #11 u: Maj 12, 2011, 23:39:54 »


BIOGRAFIJA Dr. AHMEDA SMAJLOVIĆA (1938. – 1988.)

Dr. Ahmed Smajlović je rođen 17. lipnja 1938. godine u Tokoljacima kod Srebrenice kao najmlađe, sedmo dijete uglednog alima toga kraja Ali-efendije Smajlovića. Osnovnu školu je završio u Krnjićima (Srebrenica), zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1959. godine. Potom je studirao pravo u Ljubljani (Slovenija) i na kraju je od strane Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice bio upućen na studij islamskih znanosti na Sveučilište El-Azhar u Kairo 1962 godine.
Na ovom Sveučilištu studirao je arapski jezik i studij uspješno okončao 1967. godine na Odsjeku za književnost i književnu kritiku, koji po El-Azharovom programu pruža najširi uvid u više islamskih znanstvenih oblasti (arapskog jezika, arapske književnosti, Kur'ana, filozofije i dr.).
Slijedeće, 1968. godine, na istom Sveučilištu upisuje postdiplomski studij, te potom magistrira 1970. godine na temu Muhammed 'Abduhu i njegov utjecaj na modernu književnu arapsku renesansu. Stepen doktora islamskih nauka, prvog na prostorima bivše SFR Jugoslavije, stekao je 1974. godine odbranivši doktorsku tezu pod naslovom Filozofija orijentalistike i njezin utjecaj na suvremenu arapsku književnost.
Početkom 1975. godine dr. Ahmed Smajlović se uključio u rad Islamske zajednice obnašajući dužnost šefa Kabineta reisul-uleme hadži Sulejman-efendije Kemure, a nedugo iza toga od strane Vrhovnog sabora Islamske zajednice izabran je za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu. Na toj dužnosti je ostao punih deset godina, unaprijedivši u tom razdoblju rad Islamske zajednice na mnogim poljima djelatnosti. Nakon otvaranja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine, za čije osnivanje je imao velikih zasluga, izabran je za vanrednog profesora na predmetima Akaid i Islamska filozofija i te je poslove obavljao uporedo s dužnošću predsjednika Starješinstva.
Godine 1985. potpuno se posvećuje profesuri na Islamskom teološkom fakultetu. Studentima i ovom Fakultetu nepoštedno je davao sebe kao profesor, znanstveni radnik i pedagog. Nije samo vodio i održavao svoju katedru na potrebnoj visini, nego je svestranim zalaganjem učestvovao u podizanju, konsolidaciji i preoblikovanju cjelokupne znastvene fizionomije ovog  fakulteta i doprinosio njegovoj reputaciji.
Za vrijeme predavanja bilo mu je stalo najviše do toga da svojim studentima probudi želju za pronicanjem u neizmjerne dubine vjere i islamskog naslijeđa. Godine 1986. izabran je za redovnog profesora na toj jedinoj visokoškolskoj ustanovi Islamske zajednice.
U naponu snage, kada je najviše obećavao na polju znanosti, islamskog rada i djelovanja, od posljedica srčanog udara umro je 11. kolovoza 1988. godine u Sarajevu. Dr. Ahmed Smajlović je bio jedan od zaslužnijih ljudi Bosne i Hercegovine XX. stoljeća na polju islamskog rada. Imao je veliku energiju i takt u radu. To potvrđuje na tisuće održanih vazova i predavanja, svakodnevni obilasci džemata i islamskih institucija na terenu, susreti s ljudima iz krugova znanosti, vjere, kulture i umjetnosti, učešća na brojnim znastvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, napisani i objavljeni mnogi radovi i knjige, te prijevodi sa arapskog na bosanski jezik, i obrnuto.
Dr. Ahmed Smajlović je mnogo htio, mnogo započeo, ali mnogo i uradio. Njegova biografija govori o uzoritom čovjeku, muslimanu, znanstvenom radniku i nepokolebljivom islamskom borcu. Kada je stao na pozornicu vjerskog lidera Bosanskih muslimana i Bošnjaka te svojim vanrednim oratorskim sposobnostima zapalio žar vjere na ovoj balkanskoj vjetrometini, počeli su skoro svakodnevni njegovi sudari sa komunističkom vlašću, politikom i ideologijom .
Kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci i vjerski ljudi i dr. Smajlović je bio ucjenjivan i proganjan od strane tadašnjeg komunističkog režima samo zato što je promicao ideje islama i slobode vjeroispovijesti. Mnogi naši muslimanski i bošnjački intelektualci su prijevarama i ucjenama bili primoravani davati kojekakve informacije i odlaziti na nekakve razgovore koji su imali za cilj inkriminiranje svega muslimanskog i bošnjačkog, jer je to muslimansko i bošnjačko stanovništvo uvijek za režim predstavljalo stanovitu «sigurnosnu prijetnju». Dr. Ahmed Smajlović je imao dosta neprijatelja u vlasti, ali i u samim redovima Islamske zajednice čiji je jedan dio bio u direktnoj svezi s tadašnjim režimom.
Prof. dr. Jusufa Ramića u tekstu Bošnjaci na El-Azheru, objavljenom u Glasniku, Rijaset, LIX/97., br. 1-2., str. 151-156., kaže da je početkom 1985. godine pokrenut postupak za smjenu dr. Ahmeda Smajlovića s položaja predsjednika  Starješinstva Islamske zajednice. Dr. Ramić tvrdi da se radi o montiranom procesu. Optuživali su dr. Smajlovića za garanciju Starješinstva Islamske zajednice Odboru Islasmke zajednice Zagreb za dobivanje kredita za izgradnju džamije u Zagrebu. Dr. Ramić navodi činjenicu da je garancija bila fiktivnog karaktera, jer nije bila potvrđena od poslovne banke kod koje je Starješinsvo držalo svoja sredstva.
Druga optužba koju navodi dr. Ramić jeste tiskanje doktorskih disertacija Ahmeda Smajlovića i Jusufa Ramića u Kairu. Sredstva jesu išla preko Starješinstva, ali Starješinsvo nije bilo opterećeno tim troškovima. Troškove oko tiska ovih disertacija snosila je organizacija Rabita iz Mekke, kaže dr. Ramić.
Od 1985. godine do iznenadne smrti dr. Ahmed Smajlović se posvetio svojim studentima koji ga se i danas rado sjećaju. Jedan od njih pripovjeda kako ih je bilo stid izaći pred svog dragog profesora, a da ne nauče i ne pripreme se za ispit. Priča se da je bio izvrstan pedagog i da je studente učio i prilikom polaganja ispita.
Iz sjećanja njegovih suvremenika doznajemo da je dr. Smajlović svake nedjelje iza podne-namaza držao predavanja u Begovoj džamiji u Sarajevu. Priča se da je Čaršija zastajala kako bi slušala predivne pouke i poruke tog izvrstnog vaiza.

Mudrim i promišljenim koracima dr. Smajlović je izbjegavao razapete zamke i nezaustavljivo išao naprijed. Zahvaljujući njegovom radu i inicijativi, pokrenuta je mjesečna revija za islamistiku, teologiju i vjersku informatiku pod naslovom Islamska misao, kojoj je jedno vrijeme bio glavni urednik. Oko ovog lista okupila su se najbolja pera bošnjačkog i uopće muslimanskog naroda. Samo u ovom časopisu napisano je preko 50 obimnih radova i prijevoda iz akaida, islamske filozofije, islamske književnosti, tesavvufa i drugih oblasti. Također je jedan od pokretača Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta, u kome je također surađivao. Njegovi radovi su objavljivani i u drugim časopisima i publikacijama na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku. Zapaženi su mu znastveni radovi u Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva, u Preporodu – islamskim informativnim novinama, u kojima je također bio urednik, te u Takvimu, godišnjaku Udruženja Ilmijje Bosne i Hercegovine.
Za relativno kratko vrijeme objavio je 260 radova koji svojim obimom prelaze pet tisuća stranica. Njegovo najpoznatije i najobimnije djelo je Felsefetul-istišraki ve eseruha fil-edebil-'arabijjil-mu'asiri, objavljeno na arapskom jeziku. I danas je univerzitetski udžbenik u svijetu. Na bosanski jezik, između ostalog, preveo je i objavio od dr. Mustafe Mahmuda Dijalog s prijateljem, od Rože Garodija Islam, kultura i socijalizam, od Ebu Vefa Taftazanija Filozofija Ihvanus-safa i njihov doprinos islamskoj filozofskoj misli, od dr. 'Abdulaziza Kamila Islam i rasna diskriminacija, od dr. Ibrahima Makdura Islamko-arapski utjecaj na evropsku renesansu na polju filozofije, Dijalog islamskih i evropskih naučnika, od dr. Muhammeda Halefullaha Ahmeda Islamsko-arapski utjecaj na evropsku renesansu, od dr. Muhammeda el-Behija Ahmed ibn Tejmijje, Muhammed ibn 'Abdulvehhab i Muhammed ibn Ali es-Senusi.
Također je preveo Međunarodni kongres o islamskom radu, od Ebul-Dža'fera et-Tahavija Tahavijev akaid, od Imama Ebul-Hasana el-Eš'arija Vjerovanje ehlus-sunneta, ehlul-hadisa i ehlus-selefa, od Dželaludina es-Sujutija Nauka o osnovama vjere, od Imama Ahmeda ibn Hanbela Odgovor džehmijama i zindicima, od Imama Ahmeda ibn Tejmijje Kitabu et-tevhid, od Imama Muhammeda ibn Jusufa es-Senusija Ummul-barahin i mnoge druge. Na arapski je s bosanskog jezika preveo, zajedno sa dr. Huseinom Abdullatifom, poznato djelo bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića Ed-Dervišu vel-mevtu (Derviš i smrt) koje je objavljeno u Kairu 1970. godine i u Tripoliju 1981. godine. Također je na arapski jezik preveo poznatu poemu Hasanaginicu. U njegovoj zaostavštini ostalo je nekoliko knjiga pripremljenih za tisak od kojih je najznačajnija Historijski razvoj akaidske nauke i njezini glavni predstavnici i Hrestomatija akaidskih tekstova.
Svojim pregalačkim radom dr. Ahmed Smajlović je želio oživjeti neke od klasičnih obrazaca nekadašnjih velikih, univerzalnih ličnosti, pomiriti politiku i znanost, pisanje i oratorstvo, rukovođenje i neposrednu djelatnost i sve to objediniti u svojoj ličnosti. U velikoj mjeri on je u tome uspijevao, što je mogao postići zahvaljujući snazi i erudiciji njegovog duha i tjelesnoj kondiciji. Njegov znastveni opus ugrađen čvrsto u temelje bosanskohercegovačke i svjetske islamologije i islamistike uvrstio ga je u red velikana ovih prostora i šire. U bosanskoj i muslimanskoj povijesti dr. Ahmed Smajlović će ostati neprolazan i nazaobilazan zahvaljujući čvrstini građe od koje je satkao svoje djelo i bogatsvu misli koje ono sadrži.
On predstavlja simbol stvaralačkog rada znastvenika koji je cijeli svoj život uložio u otkrivanje, traganje, proučavanje i nalaženje. On simbolizira univerzalnog islamskog borca kakav se jednom u sto godina rađa.
Njegova velika želja za islamskim radom ogleda se i u činjenici da je on jedan od nazaslužnijih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije i Islamskog centra u Zagrebu. Također je posebno zaslužan za organiziranje i kupnju mnogih vjerskih objekata Islamske zajednice u Hrvatskoj, posebice mesdžida i prostorija u Splitu, Dubrovniku i dr. Neosporna je činjenica da je dr. Smajlović ovim zadužio muslimane i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i oni su mu zbog toga zahvalni.
Veličinu lika i djela dr. Smajlovića potvrđuje i činjenica da je on jedan od rijetkih bosanko-hercegovačkih alima čija su biografija i životno djelo našli mjesta u kapitalnim biografskim djelima kao što je Ziriklijev Al-A'lam. Također ime dr. Smajlovića se našlo i u Islamskoj enciklopediji koju je 2001. godine izdao Mešihat Republike Turske. Tu se na dvije stranice govori o životu i djelu dr. Ahmeda Smajlovića.
Nažalost i danas neki nastoje pokriti veličinu lika i djela dr. Ahmeda Smajlovića. Sramotno je da samo jedna institucija Islamske zajednice, Zagrebačka medresa nosi ime ovog velikana islamske misli. Nadati se je da će u budućnosti biti rasvjetljen lik i djelo Doktora jer on to svakako zaslužuje.
Neka mu Svevišnji Allah podari lijepi džennet i neka djela velikih ljudi nikada ne padnu u zaborav.

*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #12 u: Maj 13, 2011, 22:30:03 »


Biografija šejha Ahmeda Didata (1918. – 2005.)


Njegovo djetinjstvo
Uvaženi šejh Ahmed Husejn Didat rođen je u Indiji 1918. godine od oba roditelja muslimana, oca Husejna i majke Fatime. Njegov otac bavio se zemljoradnjom u čemu mu je pomagala supruga sve dok šejh Ahmed nije navršio devet godina kada se zajedno sa roditeljima seli u južnu Afriku, u grad Dirban.

Odrastao je u okrilju učenja ehlis-sunneta tako da je pohađao nastavu u Islamskom centru u Dirbanu gdje je učio Kur'an i kur'anske znanosti kao i propise vezane za islamsko zakonodavstvo.

Pošto je završio šesti razred osnovne škole, 1934. god., pomagao je svome ocu radeći u prodavnici za prodaju soli. Kasnije prelazi na posao u fabrici gdje provodi dvanaest godina, uspinjući se u svom poslu od vozača preko prodavača do poslovođe. U tom periodu se upisuje na Državni tehnički fakultet, Odsjek za matematiku i računovodstvo.

Misionarski počeci
Promjena životnog poziva u šejhovom životu desila se u četrdesetim godinama prošloga vijeka i razlog ove promjene bio je dolazak kršćanske misionarske delegacije u posjetu kod njega u prodavnici, kada su mu uputili mnoga pitanja o islamu na koja šejh nije uspio odgovoriti. Tada je šejh odlučio da se posveti izučavanju Indžila (Biblije) u što većem broju različitih štampi, čak i na arapskom jeziku, gdje se trudio da nađe nekoga ko bi mu prevodio. Bio je ustrajan u uporedbi između različitih verzija Indžila sve dok nije postigao potpunu sposobnost da se posveti misionarstvu, pozivu i suprotstavljanju kršćanskim misionarima. Donosi odluku da će ostaviti sav posao vezan za trgovinu i da će se posvetiti ovom zadatku.

Ranije, dok je šejh Ahmed još uvijek bio vezan za trgovinu i fabriku, desilo se nešto što je, također, utjecalo na promjene u njegovom životu. Naime, kada je zbog radnih obaveza boravio u Pakistanu, pročitao je knjigu "Trijumf istine" od šejha Rahmetullaha El-Hindija, rahmetullahi alejhi (umro 1308. h.g.). Ova knjiga govori o nasrtajima kršćanskih misionara na Indiju, domovinu šejha Ahmeda. Pošto su Britanci porazili Indiju, bili su ubijeđeni da će svi predstojeći problemi za njihovu vlast i interese u Indiji dolaziti od strane muslimana, pošto je priroda muslimana da su ponosni i nepokorivi, za razliku od hindusa koji su skloni predaji tako da im oni nisu predstavljali smetnju.

Sa ovim ciljem i pretpostavkom Englezi su napravili plan i program pokrštavanja, kako bi im to olakšalo njihov ostanak u Indiji u narednih hiljadu godina. Radili su na tome da nasele što veći broj kršćanskih misionara, kojima su ciljana grupa bili muslimani, a spomenuta knjiga, koja je nastala u tom periodu kao odgovor bezuspješnim pokušajima zalutalih da za sobom povuku upućene, bila je jedan od razloga da se šejhu Didatu otvore horizonti i povećaju sposobnosti u odgovoru na kršćanske nejasnoće i napade. Knjiga "Trijumf istine" bila je početak njegove izgradnje metodologije dijaloga sa sljedbenicima Knjige. Ta metodologija zasnovana je na šerijatskim osnovama i kur'anskim principima u pozivu sljedbenika Knjige, kao i potrazi za jasnim dokazom i argumentom protiv njih iz njihovih iskrivljenih knjiga.

Uzimajući upute iz navedene knjige, organizirao je sedmična sijela sa kršćanima u njihovim kućama i to svake nedjelje poslije njihova povratka iz crkve. U vrijeme kada je napuštao grad Dirban već je bio poznat kao najveća ličnost koja se suprotstavila velikom broju kršćanskih misionara vodeći rasprave sa njima.

Godine 1949. otputovao je u Pakistan radi obezbjeđivanja materijalnih sredstava za svoje životne potrebe koje su ga odvraćale od misionarstva. U tom periodu radio je u fabrici, ali se nakon tri godine morao vratiti u Afriku kako ne bi ostao bez boravišne dozvole. Po povratku u Dirban nastavlja sa radom u istoj fabrici u kojoj je ranije radio, ali ovaj put kao direktor, i tu ostaje sve do 1956. godine kada se ponovo vraća misionarskom angažmanu.
Pedesetih godina u gradu Dirban, Allahovom odredbom i pomoći, desile su se novine koje su mu olakšale misionarski rad. Počeo je sa redovnim predavanjem svake nedjelje u jutarnjim satima, na kojem je prisustvovalo od 200 do 300 slušalaca sa konstantnim povećavanjem.

Nekoliko mjeseci od početka ovih događanja, Englez Firfaks koji je primio islam, predložio je šejhu da počnu sa projektom "Uporedba između različitih vjerovanja." Zamisao je bila da izdvoje 15 – 20 ljudi od onih koji redovno prisustvuju spomenutom predavanju nedjeljom i da ih poduče kako da koriste Bibliju za poziv u islam. Nekoliko sedmica predavanja su se održavala konstantno, skoro dva mjeseca, poslije čega su stala zbog odsustva Firfaksa koji je bio predavač. Ovo odsustvo predavača izazvalo je kod slušalaca razočarenje i na njihovim licima se primijetilo gubljenje nade i motivacije.

U nedjelju, treće sedmice od odsustva gospodina Firfaksa, šejh Didat predložio je da on popuni slobodan prostor koji je ostao i da nastavi ondje gdje je Firfaks stao. Šejh Didat već tada je bio enciklopedija u toj oblasti, ali je i sam prisustvovao predavanjima Firfaksa radi duhovnog uzdizanja. Tada je šejh proveo tri godine držeći redovna predavanja svake nedjelje. Stvarne koristi ovih predavanja isplivale su tek kasnije, a šejh Didat je ovaj period i ovaj način smatrao najboljim sredstvom za širenje znanja, a to ga je istovremeno tjeralo da se, zbog obaveze prenošenja informacija, stalno nadograđuje i nadopunjuje.

Šejh Ahmed Didat postao je poznat po svojoj hrabrosti i odvažnosti u odbrani islama i odgovoru na zablude i sumnje koje su širili neprijatelji islama, a posebno vezano za poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a taj njegov rad prouzrokovao je da islam primi na hiljade kršćana iz različitih dijelova svijeta, neki od njih su sada i sami pozivači u islam.

Godine 1959. šejh Didat stao je sa svojim redovnim aktivnostima kako bi iskoristio slobodno vrijeme radi pripreme za ono u čemu će provesti ostatak života, a to je organiziranje javnih debata i rasprava. Radi ovih aktivnosti posjetio je značajan broj zemalja, a pročuo se po raspravama koje je organizirao sa vodećim misliocima kršćanstva, poput: Klarka, Džimija Svagarta, Enisa Šruša... Osnovao je Institut ''Selam'' za osposobljavanje daija i Državni centar za da'vu u gradu Dirban u Južnoj Africi.

Šejh Ahmed Didat napisao je više od dvadeset knjiga, od kojih su neke štampane i dijeljene u milionskom tiražu, a organizirao je na stotine tribina u različitim dijelovima svijeta

Zbog svog značajnog truda i doprinosa dobitnik je prestižne nagrade ''Kralj Fejsal'' za doprinos islamu. Nagrada mu je dodijeljena 1986. god. i tada dobija zvanje profesora.

Godine 1996., poslije povratka sa puta iz Australije, obolio je od paralize i u tom stanju proveo narednih devet godina. Inače, šejh Didat mnogo prije toga obolio je od dijabetesa, tako da mu nisu savjetovali putovanje i izlaganje naporu, na šta se nije osvrtao. Otputovao je u Australiju radi organiziranja debata i tribina što je izazvalo veliku pažnju tamošnjih medija. Šejh je organizirao debate samo sa onima koji javno ispoljavaju neprijateljstvo i netrpeljivost prema islamu, a po povratku sa ovog putovanja obolio je od tumora na mozgu.

U ponedjeljak ujutro, 3. redžeba 1426. h. / 5. avgusta 2005., muslimani su ostali bez velikog islamskog daije i mudžahida, provjerenog borca i intelektualca, šejha Ahmeda Didata.
*
0
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
Muhamed Dolaku
Oflajn
Muško
16516
Vidi Profil WWW
« Odgovori #13 u: Maj 13, 2011, 22:34:21 »


Es-selamu alejkum!

Da te Allah nagradi za ovu temu, napokon islamsku!

*
0
*
0
Logged

el-muharib
Oflajn
Muško
7567
Vidi Profil
« Odgovori #14 u: Maj 13, 2011, 22:35:23 »


Biografija imama Malika, rahimehullah

Bio je izrazito bijel, svijetla lica, visokog rasta, ozbiljan i dostojanstven. Bio je cijenjen i poštovan kod običnih ljudi, kao i kod učenika. On je jedan je od najvećih imama u hadisu i fikhu. Bio je među najpouzdanijim prenosiocima riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sened u kome se on nalazi naziva se zlatnim lancem prenosilaca! Njegov Muvetta' jedno je od najautentičnijih djela iz oblasti hadiske znanosti! Puno ime mu je Ebu Abdullah Malik b. Enes b. Malik b. ebi Amir b. Amr b. el-Haris b. Gajman b. Husejl b. Amr b. el-Haris el-Himjeri el-Asbehi el-Medeni.


Majka mu se zvala Galija bint Šerik b. Abdurrahman el-Ezdijja. Imam Malik je bio poznat i po nadimcima: Imam Darul-Hidžre i El-Medni (ovaj zadnji zato što je u Medini proveo veći dio zvog života).
Njegov djed Malik pripadao je starijoj generaciji tabi'ina. Prenosio je hadis od Omera, Talhe, Aiše, Ebu Hurejre i Hassana b. Sabita, r.a. Uz to, bio je jedan od onih koji su nosili Osmana, radijallahu anhu, noću, nakon ubistva do mjesta gdje je ukopan! Historičari nisu saglasni u vezi sa biografijom njegovog djeda Ebu Amra. Neki kažu da je bio od starijih ashaba i da je sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učestvovao u svim bitkama, izuzev bitke na Bedru. Međutim, po mnogima, ispravnija verzija je ona koju zastupa Hafiz ez-Zehebi, a koju preferira Hafiz ibn Hadžer, a to je da je njegov pradjed bio muhadrem tj. Da je primio islam u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ga za života nije vidio!

Imam Malik rođen je u Medini. Inače, njegovo porijeklo seže do Zu Asbeha, jednog od poznatih jemenskih plemena. Obzirom da se jedan od njegovih predaka preselio u Medinu i tamo se nastanio, Imam Malik je i rođen u tom gradu. Kada je u pitanju godina rođenja ovog imama, postoje različite verzije. Navode se sljedeće godine: 90, 93, 94, 95, 96 i 97.5 Međutim, gotovo svi autori preferiraju 93, kao godinu njegovog rođenja. Rijetki su autori koji daju prednost nekoj drugoj godini, kao što su, recimo, Ibnu-d-Dejbe' eš-Šejbani i šejh El-Huli, koji smatraju da je imam Malik rođen 95. god. po Hidžri.

Odrastao je u rodnom mjestu i tu je tražio znanje od najvećih učenjaka iz generacije tabi'ina. Još kao dijete počeo je izučavati islamske discipline. Prvo je naučio Kur'an, a onda prelazi na učenje hadisa. Imao je izrazito razvijenu memoriju, što se posebno uočavalo kod pamćenja hadisa. Imao je običaj na koncu vezivati onoliko čvorova koliko bi čuo hadisa, a onda bi sam sebe provjeravao koliko je hadisa, od tog broja, zapamtio. Budući da je imam Malik jedan od rijetkih islamskih učenjaka koji je životni vijek proveo u rodnom mjestu, onda je jasno da je znanje apsorbirao samo od medinskih učenjaka i onih koji su dolazili u Medinu prilikom obavljanja hadža.

Imam Malik učio je pred velikim brojem učitelja. Od svakog je crpio što je mogao više znanja, a posebno se usmjerio na hadisku znanost. Tako En- Nevevi navodi da je sticao znanje od 900 učitelja, od čega je bilo 300 učenjaka iz druge generacije - tabi'ina, a 600 iz treće generacije, dakle, etba'i-i-tabi'ina. Najviše uticaja na njegovo intelektualno profiliranje, očito je, ostavio je Ebu Bekr Abdullah b. Jezid, poznatiji kao Ibn Hurmuz (umro 148. god. po H.), uz koga je Malik učio sedam ili osam godina. Poznata je Malikova izjava u vezi s tim u kojoj kaže: Dolazio sam Ibn Hurmuzu u ranu zoru, a iz njegove kuće sam izlazio noću! Koliko je Malik bio žedan znanja i druženja sa svojim učiteljem, najbolje ilustrira predaja u kojoj se kaže da je Ibn Hurmuzovom dječaku, prilikom ulaska u kuću, davao hurme, naglasivši mu: Ako vas neko bude pitao za šejha, recite mu da je zauzet! Dakle, htio je da mu se učitelj sav preda i da sve od njega preuzme i zapamti! Koliko je bio blizak svom učitelju najbolje potvrđuje činjenica da je mnoge učiteljeve tajne jedino znao Malik, dok ih drugima Ibn Hurmuz nikada nije odavao! Jedan od najznačajnijih Malikovih učitelja bio je, nesporno, Ibn Šihab ez- Zuhri (umro 124.god. po H.). On je bio jedan od najvećih učenjaka tog vremena i osoba za koju se smatra da je prvi počeo bilježiti hadise. Bio je kadija i muftija u Šamu za vrijeme Emevija, pa kada bi dolazio u Medinu grupe zainteresiranih, među kojima je bio i Malik, okupljale su se oko njega i pokušavale iskoristiti njegovo znanje. Od njega Malik bilježi 132 predaje u svom Muvettau. Od tog broja 92 su musned-predaje, a ostale su munkati' i mursel-predaje. Značajan učitelj od koga je, uz hadis, očito je, iskoristio dosta i u šerijatskopravnim znanostima, bio je Rebi'a b. Ebi Abdurrahman (umro 136. god. po H.). Inače, Malik je puno vremena proveo u njegovim halkama, pa, zato, i prenosi veliki broj predaja od njega. Kada je njegov učitelj Rebi'a umro, Malik je, sa sjetom, uzdahnuo: Smrću Rebi'e nestalo je slasti fikha!

Nafi' Mavla Abdullah b. Omer radijallahu anhu (umro 120. god. po H.) takođe, je jedan od najvećih i najznačajnijih učitelja imama Malika. On je, zbog svoje učenosti, bio prozvan Fakihom Medine. Malik se obavezao svakodnevno kod njega provoditi pola dana. Izuzetno je cijenio hadise koje mu je on prenio od Ibn Omera, radijallahu anhu, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je, zato, i izjavio: Nije me zabrinjavalo što hadis nisam čuo od drugoga, kada bih ga čuo od Nafi'a, koji on prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma! Inače, ovaj lanac prenosilaca: Malik od Nafi'a, on od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a on od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, naziva se – kako smatra imam Buhari, rahimehullah, i brojni drugi hadiski stručnjaci - zlatnim lancem prenosilaca!

Malik u Muvetta'u od ovog učitelja bilježi 80 hadisa. Učitelj koji je ostavio nesporan uticaj na imama Malika bio je, svakako, i Dža'fer es-Sadik, koga zabludnjele ši'ije smatraju svojim imamom (i kome su pripisali ono što njemu, doista, ne pripada), od koga u Muvetta'u prenosi 9 hadisa i to: 5 musned i 4 munkati'-predaje. Od ostalih učitelja izdvojićemo samo neke: Amir b. Abdullah b. ez-Zubejr, Zejd b. Eslem, Se'id el-Makburi, Ishak b. Abdullah b. Ebi Talha, Abdullah b. Dinar, Ebu-z-Zinad Abdullah b. Zekvan, Hišam b. Urve, Jahja b. Se'id el- Ensari, Muhammed b. el-Munkedir, Salim Ebu-n-Nadr, Ejjub es-Sihtijani, Humejd et-Tavil, Humejd b. Kajs el-A'redž i dr.

Imam Malik ostavio je generaciju izvrsnih učenika. čak su i najpoznatiji imami u njegovo vrijeme bili njegovi učenici. Obzirom da je živio u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svi koji su odlazili na hadždž i svraćali u taj grad, nezaobilazno su posjećivali Malika i saznavali od njega. Jedni su ostajali i van sezone hadža, kako bi što više saznali od njega. Osim toga, njegov dugi životni vijek - blizu 90 godina - bio je razlogom da ga je imala priliku čuti i od njega preuzeti zavidno znanje, doista, velika skupina zaljubljenika u islamske znanosti!
Tako od njega prenose brojne predaje čak i njegovi učitelji i veliki islamski učenjaci, kao što su, recimo: Ez-Zuhri, Hišam b. Urve, Jahja b. Ebi Kesir, Ejjub es-Sihtijani, Rebi'a b. Ebi Abdurrahman, Jahja b. Se'id el-Ensari, Musa b. Ukbe, Ebu Suhejl i dr.
Zatim njegovi vršnjaci i kolege imami u raznim islamskih disciplinama, kao što su: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, el-Evza'i, Šu'be, Sufjan es-Sevri, Sufjan b. Ujejne, Lejs b. Sa'd, Hammad b. Seleme, Hammad b. Zejd, Abdullah b. El-Mubarek, Veki' b. El-Džerrah, Jahja el- Kattan, Ebu Davud et-Tajalisi, Jahja b. Jahja el-Lejsi i dr.

Među njegovim brojnim učenicima bili su: Abdullah b. Vehb, Abdurrahman b. el-Kasim, Ešheb b. Abdulaziz, Esed b. el-Furat, Abdulmelik b. el-Madžišun, Abdullah b. Abdulhakem i dr.
Inače, posljednji učenik koji prenosi Muvetta' direktno od Malika bio je Ebu Huzafe Ahmed b. Isma'il es-Sehmi, koji je živio - kako tvrdi Hafiz ez-Zehebi – 80 godina nakon smrti imama Malika!
Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, jedan od najpoznatijih Ebu Hanifinih učenika i jedan od velikih učenjaka hanefijske pravne škole, bio je učenik Imama Malika u hadisu i hadiskim znanostima i, mora se konstatovati, Malik mu je itekako pomogao da stasa u velikog hadiskog stručnjaka! Muhammed priznaje: Pred Malikovim vratima sam stajao tri godine i čuo iz njegovih usta više od 700 hadisa!

Ljubav prema hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana. Upravo zbog te ljubavi, izuzetne angažiranosti i posebnog doprinosa ovoj islamskoj disciplini, postao je imam u ovoj oblasti, a sened u kojem se on nalazi, proglašen je, kod najvećih hadiskih stručnjaka, najutentičnijim senedom! Uz to, ocijenjen je do maksimuma povjerljivim, pouzdanim i preciznim, kada je u pitanju prenošenje hadisa i hadiskog teksta! Njegova preciznost u hadisu bila je paradigmatična, pa, otuda i izjave hadiskih stručnjaka o njegovoj temeljnosti u ovoj oblasti.

Tako Sufjan kaže: Kritika imama Malika u vezi sa prenosiocima hadisa bila je do kraja rigorozna!
Ali b. el-Medini veli: Nije mi poznato da je Malik bilo čiji hadis izostavio izuzev onaj u kojem je neki nedostatak primijetio!
Imam Šafi'i konastatira: Ako bi bilo šta sumnjivo primijetio u hadisu, Malik bi ga izostavljao!

Naravno, ovaj stepen u hadiskoj znanosti ne može se tek tako steći. Zato je trebalo uložiti maksimalan napor, trud i odricanje. To sam Malik dočarava kada kaže: Svojom rukom sam napisao 100.000 hadisa! Inače, brojni autori smatraju da je tih 100.000 hadisa Imam Malik znao napamet! Na drugom mjestu kaže: Ovo znanje (tj.hadis) je vjera, pa pazite od koga ga preuzimate!

Imam Malik se, s krajnjim respektom odnosio spram hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako, kada bi ga ljudi pitali za neki šerijatskopravni propis, on bi im, bez prethodnih priprema, odgovorio ili fetvu izdao, međutim, kada su ga pitali za neki hadis, on ne bi izišao iz kuće dok ne bi uzeo abdest, namirisao se, počešljao bradu i obukao najljepše odijelo koje je imao, a onda bi tako skrušeno izišao, iz respekta prema hadisu i onome ko je hadis izgovorio!
Bilježi se da ga je, dok je citirao jedan hadis, škorpion ujeo 16 puta, a on je trpio bol i nije prekinuo citiranje riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su ga, nakon toga, upitali: Zašto na vrijeme nije prekinuo citiranje tog hadisa, odgovorio je: Trpio sam iz respekta prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem! Katkada bi pokazivao na kabur Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izjavivši: Od svakog se može uzeti i odbaciti, izuzev od stanovnika ovog kabura!, misleći na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem! Upravo zbog te neizmjerne ljubavi spram Poslanika islama, alejhisselam, nije htio ni njegov grad nikada napuštati, izuzev za vrijeme obavljanja hadžskih obreda! Tako su mu neke halife nudile da preseli u Bagdad, tadašnju islamsku prijestonicu, da tamo širi svoje ogromno znanje, što je Malik odbio, žarko želeći ostati u Medini, u susjedstvu Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura! Zna se da nikada nije ni na jednoj jahaćoj životinji prohajao Medinom upravoiz poštovanja prema tijelu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je tu pokopano! Malik kaže: Stidim se da jašem životinju koja bi svojim kopitama gazila zemlju koja u svojoj utrobi drži tijelo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!!!

Najpoznatije njegovo djelo je Muvetta'. Na njemu je Imam Malik aktivno radio, kako navodi šejh Muhammed Ebu Zehre, oko 11 godina. Muvetta' je jedno od najstarijih ostvarenja islamske literature jer je njeno pisanje počelo oko 148. godne po Hidžri, dakle, svega nekih 138 godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to u Poslanikovom gradu u kome je njegov sunnet bio ne samo usmeno već i praktično prenošen s generacije na generaciju. Nju je napisao čovjek koji je rođen svega devedesetak godna nakon Poslanika sallallahu alejhi ve sellem; čovjek koji će vremenom postati oličenje integriteta znanstvenika u susretu sa moći i silom vladara, čovjek koji je živio na prijelazu iz ranog perioda razvoja islamskog prava u period sistematiziranih škola fikha; čovjek koji je ostao paradigma stručnosti i pobožnosti tako da i danas u arapskom jeziku postoji poslovica 'Nema niko prava davati fetve dok je Malik u Medini'; konačno čovjek koji je odbio svoje mišljenje u tumačenju vjerskih propisa proglasiti jedino validnim iako mu je tu mogućnost halifa ponudio. Ima Malik je dakle odbio taj prijedlog, rekavši da su se ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razilazili u nekim pitanjima, pa su zato otišli u različite predjele, pa bi obavezivanje ljudi na slijeđenje samo jedne knjige dovelo, nesporno je, do velikih nesporazuma i nesuglasica! U Muvetta'u se nalazi ukupno 1.720 hadisa, zajedno sa citatima ashaba i tabi'ina. Od tog broja 600 su musned-predaje, 228 mursel-predaje, 613 mevkuf-predaje i 285 izreke tabi'ina. Inače, imam Malik od 100.000 hadisa koje je pamtio, uvrstio je, u početku, u svoj Muvetta' 10.000 hadisa. Međutim, vremenom je dosta izostavljao, pa je, po njegovom preciznom kriteriju moglo, na kraju, proći svega 1.720 predaja, od čega je bilo svega 600 Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa!
Vrijednost djela najbolje će oslikati riječi imama Šafije, koji kaže: Nakon Allahove knjige, Kur'ana, na Zemlji se nije pojavila autentičnija knjiga od Muvetta'a! U drugoj verziji stoji: Nije se pojavila na Zemlji knjiga bliža Kur'anu od Muvetta'a! U trećoj verziji se bilježi: Najkorisnija knjiga, nakon Kur'ana, je Muvetta'!

Imam en-Nevevi, komentirajući ove riječi Imama Šafije, a oslanjajući se na poznate islamske autoritete, kaže: Ovo je Šafija izjavio prije nastajanja Sahiha Buharije i Muslima. Ova dva djela su, prema konsenzusu islamske uleme, vjerodostojniji od Muvetta'a! To zastupa i poznati imam u hadisu, Ibnu-s-Salah.

Pored Muvetta'a Malik je napisao:
1.- Tefsiru garibi-l-Kur'ani,
2.- Risale fi-r-reddi ale-l-kaderijje,
3.- Risale fi-l-akdijje,
4.- Risale fi-l-fetva ila Ebi Gassan,
5.- Kitabu-s-surur,
6.- Kitabu-s-sijer,
7.- Kitabun fi-n-nudžumi ve hisabi medari-z-zemani ve menazili-l-kameri,
8.- Risale ile-l-Lejs b. Sa'd,
9.- Risale ile-r-Rešidi fi-l-adabi ve-l-meva'izi.

Za njega se tvrdi, da je čuvajući svoj jezik, puno šutio. Vrlo malo je izdavao fetve. Imao je, nadasve, lijep odnos prema svojoj porodici: supruzi, tri sina i kćerki Fatimi, koja je znala njegov Muvetta' napamet. Ona bi sjedila iza vrata, pa kada bi neko citirao Maliku njegovo djelo i pogriješio, Fatima bi pokucala na vrata, pa bi Malik naredio da se ponovi čitanje a onda bi ispravio grešku.
Puno vremena je provodio u ibadetu. Za njega se tvrdi, da kada bi ušao u kuću, odmah bi uzimao Kur'an u ruke i dugo bi učio!
Malik je vrlo mlad postao poznat i popularan učenjak. Čak je nadmašio i brojne učitelje još za njihova života. Sam je izjavio: Nisam počeo izdavati fetve dok mi sposobnost za to nije priznalo 70 učenih ljudi.

Imam Šafija kaže: Imam Malik je moj učitelj. Od njega sam uzimao znanje!
Na drugom mjestu kaže: Ako dođe neka predaja, onda je Malik kao zvijezda!
Na trećem mjestu on iznosi: Da nije bilo Malika i Sufjana b. Ujejne, nestalo bi znanja u Hidžazu!

Ibn Vehb priznaje: Da nisam upoznao Malika i Lejsa, zalutao bih!

El-Ka'nebi kaže: Došli smo Sufjanu b. Ujejni i zatekli ga veoma skrhanog i tužnog. Rečeno im je da je razlog takvom stanju vijest o smrti Imama Malika. Sufjan im je tada rekao: Nije na čitavoj Zemlji nikog sebi ravna ostavio!

Ebu Jusuf, poznati fakih i učenik Ebu Hanife, veli: Nisam vidio učenije osobe od Ebu Hanife, Malika i Ibn Ebi Lejle!

Et-Taberi kaže da je čuo Ibn Mehdija kako ističe: Nisam vidio čovjeka pametnijeg od imama Malika!

Ahmed ibn Hanbel konstatira: On je imam i u hadisu i u fikhu!

Jahja b. el-Kattan veli: Ne postoji vjerodostojnija osoba u hadisu od Malika! On je bio imam u hadisu!

Sufjan b. Ujejne je isticao da je Malik bio najrigorozniji u kritici prenosilaca hadisa!

Svi autori slažu se da je Imam Malik umro 179. god. po Hidžri.84 Hafiz ez- Zehebi tvrdi da se samo na jednom mjestu, greškom, od njegovog pisara Habiba spominje 180. godina, kao godina njegove smrti. Postoje razilaženja samo u tome koliko je Malik godina živio. El-Kadi Ijad navodi više verzija u tom pogledu. Tako spominje 70, 84, 85, 86, 87, 89, 90 i 92 godine. Ebu Muhammed ed-Darrab energično tvrdi da je njegov životni vijek bio 86 godina, dok su svi drugi navodi netačni! Ukopan je u Beki'i, poznatom medinskom mezaristanu, gdje su pokopani i brojni časni ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
*
1
*
0
Logged

Ne boji se Allaha onaj koji želi da se pročuje za njega!!!
Stranica: [1] 2 3 4 Idi gore Printaj 
« prethodno sljedeće »
Skoci na:  

Posjetilaca: 64102380
Copyright © IslamBosna.ba
Powered by SMF 1.1.15 | SMF © 2006, Simple Machines