ForumIslamBosnaTražiKontaktŠuraLoginRegistruj se

Privatni kutak

IB - Dućan:

Zadnji tekstovi:

Podrži IB:

Zadnji postovi:

Poruke dana
Aferim dana:
Bezze dana:


Statistika
Poruka: 617748
Tema: 65176
Članova: 57020
Najnoviji član: Rodrickdap


Popularno

+  IslamBosna Forum
|-+  Forum na bosanskom jeziku
| |-+  Historija
| | |-+  Dosije:Armija BiH-nekada najjača vojna sila na svijetu
0 Članova i 1 Gost citaju ovu temu. « prethodno sljedeće »
Stranica: 1 2 [3] 4 5 ... 16 Idi dolje Printaj
Tema: Dosije:Armija BiH-nekada najjača vojna sila na svijetu  (Čitanja 147481 puta)
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #30 u: Mart 29, 2007, 21:38:14 »


Abeceda opsade

Kada se govori o početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za treće petoaprilski napad na Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slažu: proljetno stezanje obruča oko Sarajeva zapečaćeno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruženju bilo 1.335 dana, bez oružja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavši simbolom barbarizma napadača, herojstva branitelja, prkosa svojih žitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I još više svoje heroje

ARMIJA BiH: Nastala zvanično 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima priječili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oružje i municija, već neizmjerni patriotizam, zapanjujuća hrabrost i zadivljujuća spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdušne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivše JNA u brišućem letu parali su ovdašnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica već je bila zatrpana malterom, a njene najljepše zgrade izranjavane gelerima... I bio je drugi maj: gotovo da nema značajnijeg objekta u gradu koji nije pogođen barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statističari će do kraja opsade prebrojati 44.742 uništena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Već 16. maja dobijena je Pofalićka bitka, sredinom juna Dobrinja je vraćena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je još jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presječen grad: u tom su času glavne bitke vođene na pravcu Vojkovići - Hrasnica - Ilidža, dok su sva oruđa i oružja agresora tukla po Otesu, Barama, Azićima, Stupu"¦ Grad je već uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadžić je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Š amarlića, Zelene beretke su izgubile Enu Š akića, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Čedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruča poginuo 30. jula, Ramiz Salčin je poginuo 22. augusta, Fadila Odžaković Žuta 20. septembra"¦ Odbranom Sarajeva već je komandovao Mustafa Hajrulahović Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendić pa Sefer Halilović dobili su čelne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet će Rasim Delić, no već tada su u Š tabu bili i Stjepan Š iber i Jovan Divjak, Vahid Karavelić je stigao u grad"¦
BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da će rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidžu, Kerim Lučarević na čelu Vojne policije stizao do pred same Vrace"¦ Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Obruč dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na duši jednog Sarajliju: broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada - gotovo su identični. Pa ipak, deblokada je pokušana i osmog juna: toga dana Armija je ubilježila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz službe za informiranje Regionalnog štaba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio"¦ Ostao je upamćen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) većim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruč se u međuvremenu smanjio na 57 kilometara.
CACO: Mušan Topalović jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje oružano obračunala: ubijen je u noći 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno stradala devetorica mladića koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevića, onim istim koje su krvlju i svojim životima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveća mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zločinačkim tragovima dijela Desete brdske, spremnog da smrću civila nebošnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, ostalo je sjećanje na susret oči u oči Cace i tenka na Bostarićima i ostala je podjela na narodne i ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i općine Centar komandovali su upravo oni: Mujo Zulić, Zakir Puškar, Ramiz Delalić Ćelo - Prva, Druga, Treća brdska brigada; narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramović Ćelo, Kerim Lučarević, Fikret Prevljak "¦
ČARŠ IJA: Iako se danas tvrdi kako je baš tu, na sarajevskoj Čaršiji, ubistvom srpskog svata Nikole Gardovića 29. februara 1992. sve počelo - to nikako nije kompletna istina: Čaršija je bila tek povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivše JNA prevozili su i raspoređivali artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za višecijevne bacače raketa i oružjem rastjerivali narod koji nije htio rat.
ĆELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramoviću Ćeli sve jedinice Vojne policije koristile su to ime: Ćelo jedan, Ćelo dva"¦ pa i šest "a:¦ I ma kako to kome sada zvučalo, ćelama (i to baš svim) se ne može osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije.
U jesen 1992. godine, Kožara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademović, te vojni policajci Ismeta Bajramovića Ćele, s puškama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindže - u pancir od glave do pete obučene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi.
DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obruču. Potpuno odsječeno. Unutarnjom organizacijom života i odbrane, angažmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Bećirovića i Ismeta Hadžića Mutevelije, hrabrošću specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jačala: no, sredinom juna 1992, kada su vođene najžešće bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spušten u mezar harema džamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na ničijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku sreću samo jednog obruča, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u međuvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni režim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji život.
DŽAFERAGIĆ SAFET: Načelnik Š taba Druge brdske brigade, jedan od autora spašavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oči u oči sa PAT-om. Teško je ranjen, više puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako će ova država regulirati i njegov status.
ĐILDA: Dževad Begić, prijeratni vođa Željinih "Manijaka", naoružao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: priča kaže da je pokucao na vrata jednom od osvjedočenih Karadžićevih pristalica i to s nožem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme Đildi poklonio automat - od tada do dana pogibije Dževad Begić Đilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu - naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih. I to je i činio.
EMIRA BAŠ IĆ: Studentkinja žurnalistike, s početkom rata odlučila se za borbu puškom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Još jednom od vrućih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Bašić nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan način nosilac odlikovanja za sve žene Sarajeva koje su misijom nemoguće uspijevale organizirati živote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj način"¦
FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadašnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu"¦
GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, već ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proći ako se htio sačuvati makar obruč za preživjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vođene su velike bitke za ovaj grad. Treba reći i ovo: baš tamo, Sarajlijama su u pomoć stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.
HVO: Brigada Hrvatskog vijeća obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneći se od drugačijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je također predstavljala sastavni dio odbrane grada.
IZETBEGOVIĆ ALIJA: "Priznavanje BiH bi moglo da presiječe planove koji se grade oko Bosne. Zbog toga s nestrpljenjem očekujemo šesti april", rekao je 31. marta, nakon pregovora u Bruxellesu. Tenkovi JNA već su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Š estog aprila BiH jeste postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo... Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjedništvo, na čijem je čelu ostao, proglasilo je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u određivanju vojne strategije i donošenju ključnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije odbrane, dovodeći tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nišanu. Alija Izetbegović je imao običaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Žuči poručio: "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo, mi mu trebamo odati poštu."
JNA: "Armija neće ni mrava zgaziti", obećavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge armijske oblasti: a onda su tenkovi počeli da ruše gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, bivša JNA imala je svoja uporišta: od kasarne "Maršal Tito", preko kasarne "Viktor Bubanj", Jajce kasarne, kasarne "Jusuf Džonlić", kasarne "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, vazduhoplovnog kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oružja kojim je raspolagala, na grad je u prosjeku bacano više od 1.000 granata dnevno - manjih i većih kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni nisu korišteni zbog dometa, već zarad preciznosti.
KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahović Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelić, pa Nedžad Ajnadžić. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuči, no Prvi korpus je već 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga - iz okruženog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puškom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruženom gradu, ubilježio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja život je dalo 799 boraca, na potezu Božića pumpa - Saobraćajni fakultet poginula su 742 borca, od Božića pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobraćajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovića 324 i od Emirovice do Hreše 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bošnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.
LOGISTIKA: Koliko je bila važna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoružati se. Danas, kada se raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, ističe se angažman Stranke demokratske akcije na naoružanju bošnjačkog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Čengića unosila oružje. Bila je to grupa čiji su najpoznatiji članovi još bili Senahid Memić, Sulejman Vranj i Š uaib Š eta i koja je oružje dopremala u Glavni logistički centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Čengić, poznatiji kao Hadžija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je značajnija bila domaća proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjedništva RBiH, 17. jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom štabu Oružanih snaga RBiH. Nosioci projekta: Faik Kulović i Berko Zečević. Realizacija Odluke je počela odmah uključivanjem i povezivanjem malih radionica za ručnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila sarajevski "Behar") imobilizacijom "Š umoprojekta", "Žice", "Vase Miskina Crnog", Energoinvestovih "Armatura", radionice GRAS-a, Mašinskog fakulteta, "Zraka"...
LJILJAN: Obilježje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historičar Enver Imamović.
Ljiljan je završio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.
MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikiću. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadašnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Š amarlić, Zoran Čegar, Mušan Kovač, Kemo Ademović, Muhamed Gafić, Zdravko Stojić...) već i ovdašnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladićima koji su htjeli da se bore. Neki su analitičari kasnije ovaj period nazvali "dobom romantičarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinačnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.
NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo uništio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom.
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #31 u: Mart 29, 2007, 21:40:49 »


NJENO VELIČANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama ručno je napravljena bomba "bosanka". Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni još i trombloni, zapaljive flaše i puške. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateškim proizvodom smatra detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no "bosanka" je ostala njegov ponos. Kasnije su pravljene i tromblonske rasprskavajuće mine, a i usavršena "bosanka" sa tehnološkim preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesečno. To je bilo u oktobru '92. No, proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 raketa, te po jedan jednousmjeravajući i devetousmjeravajući lanser za njih. Proizvedena je i jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji služe za zaprečavanje. Decembra '92. počela je proizvodnja tromblonske kumulativne mine.
OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj baš svaki preživjeli Sarajlija može sam napisati svoju knjigu. Odnijela je 1.620 života djece: gotovo 15.000 najmlađih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je ono što svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteže podnosili. Smrt je bila tako blizu, svako je izgubio nekog - djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula dječije mozgove po bijelom snijegu Alipašinog Polja. Bio je 22. januar 1994.
PLAVI PUTEVI: Š ta su oni značili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 1994, na relaciji Dobrinja - Butmir prošlo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo četiri i po sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva i prije tunela, aerodromska je pista služila kao put. Može se nazvati i crvenim - gotovo da nije bilo noći kada pista nije uknjižila danak u krvi. Emir Redžović, major Armije BiH i tadašnji zamjenik komandanta Četvrte motorizirane brigade, smještene u Hrasnici, sjeća se da su "Biseri", jedinica za obezbjeđenje Predsjedništva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali put pojedinačne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noći "Biseri" su unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je počelo organizirano prelaženje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 života, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne priče kakva se samo ovdje mogla zabilježiti: sticajem okolnosti, čuvao je dijete čiji su roditelji bili "na onoj strani". Krenuo je u Sarajevo u potrazi za načinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: ubijen je na pisti.
Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oružjem i municijom: pistu su prelazili vojnici, policajci, dužnosnici sa kompletnom pratnjom i odvažni civili u potrazi za hranom ili porodicom. Za sve je važio isti princip: dođeš do žice, spustiš se u rov i čekaš da transporter odmakne. Onda trčiš.
Najviše je žrtava među civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala u nijansama: kada su pistu prelazili generali, načelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje istrčavao prije vremena i odvlačio pažnju transporteru - dok su se vojnici UN-a objašnjavali s njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kući u Butmiru bila je baza dijela Specijalne jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahić, a imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnička sredstva u Sarajevo. Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najčešći putnik iz Četvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karišik - nosio je poštu i bio veza sa komandom Korpusa.
RAKETE: Sve ono čime je bivša JNA raspolagala u naoružanju, braniocima ovoga grada bila je samo želja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme žestoke ofanzive na Stup, kada su četnički tenkovi u dva maha izašli do petlje u Azićima, Sefer Halilović je naredio Zaimu Backoviću: "Pošiljka noćas po cijenu života mora ući u grad." Backović i Nijaz Zorbić, tadašnji komandant jedinice Silver fox, dolaze u komandu Četvrte viteške i kažu: "Moramo unijeti MTS u Grad." Ojačava ih i Četvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunić Čarli složen zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF - crvena strijela, ručni bacači, LPG-jevi, zolje, ose... na nosilima, prekriveni bijelim čaršafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovića Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela tada pogađa jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena.
SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zašto i to ne reći, preživjeli imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zračnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih životnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo točili pod kišom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovačima su 1.284 nova mezara.
Š UĆUR SLAVIŠ A: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom hrabrošću imponira. Sa istim intenzitetom i hrabrošću sa kojima je branio Sarajevo, danas se bori za njegovu budućnost.
TRG PERO KOSORIĆ: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematičnost sa kojom je artiljerija bivše JNA teškim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajući betonske blokove u hrpu prašine, nezaobilazan je primjer želje za uništenjem. Svega što se s brda doimalo civilizacijskim.
UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguće samo u noćima bez mjesečine: Hakija Mršo upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izučavati kao obavezna literatura umijeća ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje žrtve: Amel Bećković, Rašid Bešlija, Senad Čizmović, Izet Delić, Feriz Merzuk"¦ samo su neki od boraca poginulih na liniji ove odbrane koju četnici nisu prošli upravo i samo zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.
VIJEĆNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gađali su u toj zgradi historiju, književnost, biologiju, nasljeđe, tradiciju"¦ Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neuništivosti.
ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reći: znali smo da će biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko činili: na Š irokači ih je organizirao Faik Avdibegović, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinić, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Čengić-Vili, Jahija u Sokolovićima, Faik na Stupu, Dževad Kovačević na Grbavici, Enes Čavčić na Briješću, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazariću, Ago pred Jevrejskim grobljem, braća Karamustafić na Čolinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Š akić među prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio već legendarne jedinice nastale u Pjafu"¦ Zelena beretka je bio i Caco, i Juka, i Ramiz Delalić Ćelo, i Emin Š vrakić, i"¦ ali to je posao za historičare.
ŽUČ: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni čule, postalo je strateška tačka odbrane grada. Odnijelo je 255 života: na Žuči se Sarajevo i branilo i spašavalo, na Žuči se odlučivalo hoće li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Š ehović, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: život je izgubio na Žuči 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratištu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Anđelić je poginuo januara '93, Ibrahim Dervišević je nešto kasnije teško ranjen"¦ Nadomak slavnih momaka, liniju su čuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovića kosi, samo pet dana nakon što je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isović, tada načelnik štaba ove brigade"¦ I nije tačno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Š ikalo, Š efik Halimanović, Omer Dolovčić, Ejub Delalić, Nedžad Delić, Kenan Dubravić, Anes Čaušević, Emir Čatak, Behrudin Bašović, Admir Hebib, Senad Mandić, Predrag Lasica"¦ i još mnogi, mnogi drugi svoje su živote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamćeni. Baš svi.
Vildana Selimbegović
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #32 u: Mart 29, 2007, 21:43:16 »


Četnici su nam sjedili u krilu

Nakon oslobađanja Bosanskog Petrovca, naši borci nisu dozvoljavali četnicima predah. Nastavili su da ih tjeraju. Svima se tada žurilo prema Ključu. Žurilo se i dvojici ratnika koji su, naoružani, stajali na putu AVNOJ-a i zaustavljali vozila koja su jurila prema Ključu. Vozač jednog autobusa, u kome su bili borci 501.slavne brigade 5.korpusa ARBiH zaustavio je vozilo i prmio tu dvojicu mladića. Mladići su ušli u vozilo, pa odmah, kako je bila gužva, sjeli našim borcima u krilo. Vožnja je nastavljena. U neko doba komandir čete je počeo vozaču da daje misteriozne znakove da zaustavi i pri tome gladio svoju bradu.
Naši borci su tada stupili u neobičnu akciju i zarobili dvojicu ratnika koji su maločas učli u njihov autobus.
"Braćo, šta to činite?Mi smo srpski vojnici", reagovala su ova dvojica.
"A mi smo borci 5.korpusa" objasnili su im domaćini.
Istog dana i na istom putu takođe je stopirala grupa boraca, ali za Bosanski Petrovac. Napokon, kada su uštopali neko vozilo, shvatili su da su u klopci. I to su bili četnici koji su krenuli u Bosanski Petrovac po stvari.Nisu znali da su izgubili Petrovac, a kaoli stvari. I general Atif Dudaković imao je zanimljiv susret sa četnicima kod Laništa. U jelovoj šumi mašli su se on i njegovi pratioci oči u oči sa nepoznatim borcima.
"Ti si Turčin!"-rekao je Dudaković jednom od ratnika.
"Nijesem, vjere mi, ja sam srpski specijalac" odgovorio je on.
Borci 5.korpusa i četnici pomiješali su se i za vrijeme bitke za Ćojluk. U opštem kaosu koji je nastao, jedan od četničkih komandanata dao je svoju motorolu starješini 511.slavne brigade Edinu Eziću naredivši mu:" Od sada mi ti odgovaraš za Ćojluk."
Ezić je, zaista, bio komandant jedinice koja je oslobađala Ćojluk. Kada su naši oslobodili Petrovac, Krupu, Ključ, Lušci-Palanku i Kulen Vakuf, došlo je do kratkotrajnog zatišja. U pozadini je ostalo mnogo razbijenih četnika koji su tumarali Grmečom, ili su se skrivali po seoskim kućama. Neki su se predavali, a neki napadali da bi došli do hrane. Kod Lušci Palanke tako je gripa Generalštaba naše Armije, koja se ovdje nalazila na terenu, zarobila tri četnika, koji, ipak, nisu pružali otpor.
U selu Benakovac, jednog četnika je zarobio borac Mensud Čizmić. Do Bihaća ga je dovezao na motoru. Bila je to neobična slika. Četnik je sjedio naprijed, podignutih ruku, a Čizmić pozadi, vozeći.
Inače, svaki zarobljeni četnik imao je nistu priču-da radi u logistici, da nije Srbin, nego Jugosloven, da mu je sestra udana za Bošnjaka i slično.
"Uuu, kud ćeš Jugosloven. To ti je gore nego da si Srbin. Mi u Korpusu imamo Srba, ali Jugoslovena nemamo" komentarisali su naši borci.
Naši su zaplijenili mnogo četničkih dokumenata i četničkih ratnih dnevnika. Jedan četnik u svom dnevniku tzv Republiku Srpsku naziva baš tako "tzv". On na jednom mjestu postavlja i pitanje:" Zašto je pala tzv.RS?" i odgovara:"Zbog korupcije."
 General Mladić je 12.oktobra ove godine, kad su združene snage Armije i MUP-a napredovale prema Prijedoru, na to pitanje možda imao drugačiji odgovor. Jer, toga dana naši su ga uhvatili kako panično traži da se mirom zaustavi Armija BiH, "jer propade sve".
Krajišnici ne mogu pričati o ratu, a da ne spomenu i borbu protiv Abdićevih autonomaša. Pa, nije red da i ovaj tekst prođe bez autonomaša. I ovdje je, opet glavni junak jedan četnik. Naime, u Abdićevim logorima u Velikoj Kladuši, a to su bili logori u kokošinjcima, odnosno u njegovim peradarskim farmama, neka vrsta "supervizora" bio je četnik Božo (Rajić-Kobac). Zatočene Bošnjake i Hrvate su tukli stražari autonomaši, ali i Kobac, kad mu se prohtjelo. Ali, kako je za njega to bilo isto, on bi sa vremena na vrijem tukao i stražare.
Sve dok u Kladušu nisu stigli borci 5.korpusa.
Na kraju, da se vratimo ponovo u Bosanski Petrovac. Tog dana kada je grad oslobođen, dogodilo se i ovo. Dvojica naših boraca bahnuli su u neku kuću i probudili nekoliko mladića.
"Ma , pobogu,brate što nas budite" rekao je jedan bunovni mladić.
Dva borca Petog korpusa su se izvinula i otišla. Nešto kasnije, kad su već bili odmakli od Petrovca, jedan od njih reče:" Pa ono su bili četnici, a mi ih ostavismo da spavaju!"
"Ama, ja se ne vraćao zbog dvojice četnika. Ne mogu daleko-" odgovori drugi.
Bili su četnici i nisu otišli daleko.

"Bosanski ratnici"
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #33 u: Mart 29, 2007, 21:46:55 »


Hakiju Mršu, danas veoma čuvenog komandira čete Ugorsko, koja pripada Četvrtom vogošćanskom odredu, gotovo nemoguće je uhvatiti i natjerati na razgovor. Skromnost po kojoj je poznat u svim razgovorima o njegovoj borbi dolazi do punog izražaja. No narod vogošćanskih slobodnih teritorija u svojim folklornim predanjima, a ona nisu mala za vrijeme ovog rata, o Mrši je stvorio cijeli mozaik priča. Narodnoj predaji pridružili su se i borci. Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom: "A ja mislio da je Mršo k'o planina." Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče:
"Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet komada bradatih životinja, Mršo se uvalio četama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova. Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'. Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti, da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja?
U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave. Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.
Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac: "Ako hoš da ga uhvatiš, moraš se pretvorit u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; nemereš ga slijedit. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povaljo čete na Zabukvi. A da bi došo do četa na Zabukvi, moraš se provlačit ko glista." Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čete se svađaju. "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su se utvrdili, a 'guza im radi, burazeru' pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li ikog na desnom krilu', svađaju se četnici! A ja se smrzo, i, mislim, okružiće nas, majku im", priča mi Nisko Š ehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji. "A Mršo, hladan ko led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. ...., kad ga takvog, smirenog i odlučnog vidiš, misliš - taj može sve, sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka", nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a borbama na Žuči.
Tako se poklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj medu herojima združenih vogošćanskih odreda.
O Mrši će se sigumo pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, od kojeg četnici više bježe nego od tromblona i granata.
P. S. Na koti 772, nedaleko od svoje rodne kuće, pred kojom su mu četnički zločinci zaklali oca, poginuo je Hakija Mršo, predvodeći svoje borce kao bezbroj puta dotad. Hakija je oca sahranio bez glave. Nije dočekao da se oslobodi njegovo rodno naselje Krše, niti njegova tri puta od četnika paljena kuća. A bila je blizu, ni stotinjak metara od mjesta pogibije. Sudbina je htjela da geler zločinačke granate pogodi Hakiju u ploču od pancira, odbije se od nje i zasiječe Hakiji vrat. Sudbina je htjela tu sličnost njegove smrti sa očevom. Sudbina je htjela i to da najbliži svjedok Hakijine pogibije bude njegov brat. Sada je rodna kuća još bliže. Na njoj će se vijoriti naša zastava, čista kao sloboda u koju je Hakija ugradio život.
BH Dani 251
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #34 u: Mart 29, 2007, 21:52:24 »


Ratni intervju 9. novembra 1994., Ljiljan

"˘ Treceg novembra, u popodnevnim satima, borci Sedmog korpusa zaposjeli su Kupres i Kuprešku visoravan: uz iskrene cestitke za ovu sjajno izvojevanu pobjedu, zamolila bih Vas, s obzirom na to da ste se upravo vratili s terena i da ste za ovaj razgovor vremena našli sahat-dva iza ponoci, da nam ukratko kažete šta su borci Sedmog korpusa oslobodili u širokoj operaciji koja traje vec petnaest dana?

ALAGIC: Prije svega, želio bih cestitati borcima i starješinama Sedmog korpusa na izuzetnim uspjesima koje su postigli na ovom pravcu. Oslobodjeno je, uistinu, dosta. Ako se gleda po opstinama Bugojno, znac;i, prostor ove opstine, u cijelosti je slobodan; zatim, kompletna opstina Gornjeg Vakufa, više od pola opstine Kupres i dio šipovacke. Oslobodjeni prostor svakim danom se povecava. Kad su u pitanju oslobodjeni teritorij, to je sve od Male i Velike Š uljage do Malog i Velikog Sivera, sela Gornji i Donji Mracaj, negdje pola Vukovskog i sva sela na tom pravcu.

Zatim, veca podrucja kao što su Ogledalo, Lupoglava, selo Kukavica, objekat Stožer, sa najvišim vrhom Vran, onda, prostor Kupreških vrata -strategijski znacajna, pa sve do Velike Plazenice, gdje je uspostavljena nova linija odbrane. To je nekih sedam do osam kilometara od grada Kupresa, u koji smo ušli. Trebalo bi spomenuti i Male Plazenice, Demirovac, zatim Crni vrhovi. Teško je, zaista, sve nabrojati, ali imali ste i sami priliku vidjeti ta prostranstva koja je u miru teško pješke preci, a kamoli ih borbom oslobadjati, pravovremeo uspostavljati nove linije, uvezati sistem vatre i po pravcu i po dubini, a na ovakvim prostorima - i po visini.

"˘ U operaciji je oslobodjeno više od 200 kvadratnih kilometara...

ALAGIC: Da, ako se novooslobodjeni prostori gledaju kao ploha. Medjutim, ako bi se mjerilo katastarski, oslobodjeno je više od 400 kvadratnih kilometara.

"˘ Prije samo nekoliko dana javili ste se u program Televizije BiH iz nekadašnje Titove vile; recite nam u kakvom stanju ste zatekli ovaj nekada impozantni objekat?

ALAGIC;: Odsijecanjem i kasnijim oslobadjanjem, Armija nije u naletu oštetila objekte. Medjutim, nova Titova vila, ili vila Koprivnica, bila je zapaljena. Komandant Abid Gromila, koji je sa svojim borcima bio na ovom pravcu, gasio je požar. Objekat je upotrebljiv i uspjeli smo sacuvati linije, što je omogucilo da, dva sata po izbijanju naših jedinica u širi rejon Koprivice, nazovem našeg vrhovnog komandanta predsjednika Aliju Izetbegovica i licno mu predam vojnicki raport.

"˘ Prognoze o tome u koji ce grad Armija BiH umarširati ovih dana nizale su se od Teslica do Trnova. Vijest da je Kupres slobodan pomalo nas je sve iznenadila. Recite nam šta ova pobjeda znaci za borce i starješine Sedmog korpusa?

ALAGIC: Kupres je kao grad oslobodjen od cetnika, kao i prostor Kupreške visoravni, sa svojim najznacajnijim strategijskim tackama i prijevojem zvanim Kupreška vrata, tackama Vrana, odnosno Stožera, objekti Male i Velike Plazanice, koji predstavljaju kljuc Vrbaske doline. Dakle, sa ovih objekata nudi se mogucnost djelovanja prema Mrkonjicu i otvoren je put prema Donjem Vakufu. Pobjeda je važna, svakako, i zbog bolje komunikacijske uvezanosti, odnosno, putovanje na relaciji Zenica - Travnik - Split sada ce trajati nešto više od cetiri sata vožnje. Magistralni put je sacuvan, zajedno sa svim vitalnim objektima, što je od velikog znacaja za protok ljudi, roba... Istakao bih da smo ovom operacijom, takodjer, pomogli pripadnicima HVO-a da povrate izgubljenu cast na Kupresu.

"˘ HVO je 1992. pokušao uci u Kupres i tada su, pored poraza, pretrpjeli ogromne gubitke u ljudstvu koji se procjenjuju na nekoliko stotina poginulih?

ALAGIC;: Da sjecam se da je tada bila kod Hrvata nacionalna žalost. I zbog toga sam upravo rekao da je Armija BiH stvorila uvjete da Hrvati povrate svoj nacionalni ponos. Nadam se da ce to hrvatski narod u buducnosti znati cijeniti i uvažavati. S druge * strane, zajednicko djelovanje jedinica Armije i HVO na Vojnom planu ucvrscuje dogovore na politickoj razini i pritom cini pozitivne pomake u vracanju povjerenja.

"˘ Oslobodilackom pohodu Armije RBiH pridružile su se i jedinice HVO iz Livna i Š uice. Koji dan operacije se to desilo i kako je suradnja tekla na terenu?

ALAGIC: Prema mojim saznanjima, pritisak HVO da se ukljuce u borbu na Kupresu otpoceo je jedanaesti dan akcije. Iskreno govoreci, aktivnosti su planirane odvojeno, ali sam ja kao komandant procijenio znacaj objekta i, imajuci u vidu mogucnost jedinica, naslucivao da bi se za ostvarenje takvog cilja postrojbe HVO htjele-ne htjele morale pridružiti. Pretpostavljao sam, što se kasnije pokazalo kao dobra procjena, da ce se oni, nakon saznanja o pocetnim uspjesima Armije, vjerovatno prikljuciti.

"˘ Na prostoru Kupresa sudjelovale su gotovo sve jedinice "Ljutog" korpusa; znaci li to da smo ostvarili cilj: Armija -jaka, prodorna i mobilna?!

ALAGIC: Mi smo na putu jacanja Armije, postigli mobilnost postigli, kohezivnost, takodjer; ovog puta i brzu pokredjivost.

"˘ Priznat cu Vam da sam posljednja tri dana pokušavala pratiti napredovanje jedinica. Ali borci Armije su išli 20 kilometara na sat...

ALAGIC: Istina je da smo ovom operacijom pokazali da su naše jedinice brze, pokretne i sposobne da djeluju na bilo kom prostoru. Ja sam, kao komandant korpusa, želio da upotrebom jedinica sa drugih prostora neke od njih iskustveno ojacam. Mnoge brigade u Sedmom korpusu su to vec prošle i za njihove borce nema nepoznanice. Mi smo se ovdje uvjerili da u "Ljutom", kako ga je Ljiljan prozvao, nema tzv. domobranskih jedinica, stoje veoma bitno. Naglasio bih da u akciji nisu ucestvovali samo borci iz Bugojna i Gornjeg Vakufa nego i momci iz gotovo svih mjesta BiH: Bihaca, Prijedora, Kotor-Varoši, Mostara, Sarajeva, istocne Bosne... Tu je naša snaga.

"˘ Koliko pripadnika Armije je ukupno sudjelovalo u oslobadjanju Kupresa?

ALAGIC: Vojnicki receno, sa logistikom, oko osam hiljada boraca.

"˘ Korpus ciji ste Vi komandant najmladji je u Armiji BiH - i kao da potvrdjuje onu staru narodnu - najmladje dijete cesto ispadne najbolje?

ALAGIC;: Ja bih rekao, zavisi ko je babo! No, svakako da je tacan podatak da se radi o najmladjem korpusu. Borci i starješine su, uglavnom, obuceni i iskusni, a upravo u ovim akcijama ništa manje znacajne zadatke izvršavali su cak novopristigli regruti. Dakle, mladi naraštaj je odmah poslije obuke otišao na front, odradio svoje u cijelosti, i mislim da je to poseban kvalitet u Armiji BiH.

"˘ U tzv. republici srpskoj vlada opce rasulo i haos. Mogli smo vidjeti da je ovih dana cak i Radovan Karadžic obukao uniformu. Na ovom dijelu ratišta, pored ratnog plijena, zarobljen je veliki broj agresorskih vojnika, a procjene o neprijateljskim gubicima govore o stotinama izbacenih iz stroja. Podrucje Kupresa pokrivala je sedma motorizirana cetnicka brigada. Koliko istine ima u tvrdnjama da je potpuno razbijena?

ALAGIC: Vidite, ovdje se desila jedna slucajnost. Naime, dio Sedmog korpusa je udario na sedmu motoriziranu, ciji je komandant Božidar Rakic, koga licno poznajem, jer je on kod mene bio komandir voda i komandir cete. Njegova brigada raspala se možda i iz straha od njegovog bivšeg pretpostavljenog. (Odgovor je bio popracen osmijehom). Tacno je da je ova brigada rasturena vec; tokom prva dva dana akcije. Naravno, pokušavali su se konsolidirati i u tom pregrupiranju uvodjene su i druge cetnicke brigade njihovog drugog korpusa, ali su, završnim udarom na Kupres i Kuprešku visoravan, potuceni i baceni na koljena. Srpska vojska je u rasulu. Potvrdjuju to i informacije pristigle iz dubine neprijateljskog teritorija: vlada opca bježanija, borci im bacaju oružje, bježe... Ne znam samo dokle ce bježati!

"˘ Drugi korpus agresorske vojske strpan je u neku vrstu sendvica i nalazi se izmedju elitnih jedinica Petog i Sedmog korpusa Armije RBiH. Nadate li se skorom susretu sa Krajišnicima i gdje bi moglo biti mjesto sastajanja?

ALAGIC;: Prostor izmedju nas je još veliki, ali, s obzirom na napredovanje Armije, smatram da c;e se na ovom podrucju situacija sve više usložnjavati i da ce to nametati ogromne probleme cetnicima, sto je naša šansa. O mjestu sastajanja ne bih govorio. To je cilj, a kada ce nam se želje ispuniti, najviše zavisi od nas samih.

"˘ S obzirom na to da se naš list cita u zemlji i inozemstvu, šta sa novooslobodjenih prostora Kupresa želite poruciti Bošnjacima, narocito prognanima, koji pomno prate stanje na frontu?

ALAGIC;: Moji zemljaci su citali, citaju i vjerovatno ce citati Ljiljan i iskoristio bih Vašu prisutnost i rekao: Svoje Krajišnike i ostale Bošnjake pozivam da dodju u Bosnu, u Sedmi korpus, uzmu pušku u ruke i ukljuce se u borbu. Jer, kako ja to cesto kažem: Voz za Bosansku krajinu je krenuo. Požurite dok još imate mjesta, nece valjati ako nestane karata!


*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #35 u: Mart 29, 2007, 22:07:12 »


Metak u haljinici

Kada je zbunjenost prošla, kada su svi prihvatili da je rat i da je kockanje sa životom postalo svakodnevni ritual svih zaposlenih u timu dr. Alije Mulaomerovića, direktora Hitne pomoći, već su se desile stvari koje su sve do kraja rata odredile ritam zbivanja u ovoj specijalnoj medicinskoj ustanovi

Nekoliko minuta je pričala o prvim danima aprila, Vracama, Marindvoru, prvom ranjenom iz Pofalića, a zatim sa Čengić-Vile i iz Hrasnog, vlastitoj zbunjenosti, nevjerici kada je vidjela mrtvog mladića sa sitnom ranicom od metka na vratu, 14-godišnjem iskustvu ljekara urgentne medicine koje je ustuknulo pred razumu nepojmljivim strahotama"¦ Onda se zagrcnula i malo zaplakala. Kroz ruke dr. Jasminke Kovačević, specijaliste urgentne medicine, i svih njenih kolega iz sarajevske Hitne, prošlo je 3.168 ranjenih i 481 poginuli Sarajlija. Jedna trećina svih ranjenika definitivno je zbrinuta u Hitnoj, ali je njih 752 bilo u neposrednoj životnoj opasnosti, i moralo ih se na svaki način prebaciti na hirurški tretman u dvije sarajevske bolnice.
"Svaki od njih ima svoje ime i prezime, život, porodicu i nama uopće nije bilo lako jer, bez obzira koliko profesionalni bili, i mi smo ljudi od krvi i mesa i sami smo preživljavali određene traume. Sreća pa smo te teške trenutke imali u različitim momentima"¦ Onda se sama sebi čudim što sam tako mekog srca. To je iskustvo koje daje potpuno drugačiju dimenziju ljudskom životu."
Kada je, nakon nekih pola godine, zbunjenost prošla, kada su svi prihvatili da je rat i da je kockanje sa životom postalo svakodnevni ritual svih zaposlenih u timu dr. Alije Mulaomerovića, direktora Hitne pomoći, već su se desile stvari koje su sve do kraja rata odredile ritam zbivanja u ovoj specijalnoj medicinskoj ustanovi. Mnogi, većinom radnici srpske nacionalnosti, napustili su Hitnu, organizovana su neprekidna dežurstva u smjenama od 24 sata, jer je od ljeta 1992. ostalo, otprilike, po tri doktora, tri tehničara i dva vozača u po pet smjena, izlasci na teren su postepeno smanjivani do iščeznuća jer je 28 od 30 vozila uništeno ili pokradeno, nestalo je struje i vode"¦ Više nije bilo u miru uobičajenih poziva za kućne posjete, a nekoliko poziva za dolazak na prve linije odbrane pohranjeni su u arhivu prvih dana agresije kao dio mirnodopskog refleksa onih koji su znali da će osoblje Hitne prvo stići da pomogne ranjenim.
"Uglavnom su nama dovozili ranjenike i to rijetko jednog ili dva. Obično je to bilo u talasima po pet-deset i morali smo procjenjivati u trenutku koji su najteži i njih zbrinjavati prve, a potom i ove ostale. Ono što mi je posebno ostalo u pamćenju u vezi sa tim periodom je dan kada je bila Pofalićka bitka, 16. maj 1992. Moja smjena je radila 15. maja, i kada je tog 16. maja vrlo rano ujutro počela pucnjava, morali smo ostati ovdje 48 sati jer smjena koja je trebala da nas zamijeni nije mogla da se probije do Hitne. Tog dana je došlo preko 100 ranjenika, i vojnika i civila, mi nismo imali gdje da ih smještamo i svi ovi naši paravani su bili prepuni, ranjenici su ležali na nosilima, krvi je bilo svuda po podu, dosta njih je trebalo definitivni hirurški tretman da bi im se život spasio, ali ih je bilo nemoguće transportovati do bolnice. To je potrajalo cijeli dan, zviždale su granate preko naše zgrade, čulo se pucketanje vatre od kuća koje su gorjele u brdu. Kada se smrklo, pošto nismo smjeli paliti svjetlo, baterijama smo kontrolisali kako su nam pacijenti. Nažalost, nekoliko od tih teško povrijeđenih je umrlo, a možda ne bi da su mogli primiti hiruršku pomoć. Sjećam se jednog koji je imao ogromnu ranu na leđima i mi jednostavno nismo mogli zaustaviti krvarenje kako god smo ga previjali. Sjećam se i dvije žene, jedna je imala tešku ranu na stomaku, a druga je imala prostrijelnu ranu na glavi i bila je u komi, i mi im nismo mogli pomoći. Tu noć smo zvali u pomoć obližnju policijsku stanicu pa su oni organizovali svoje kombije, i sve pacijente, njih oko 30, koji su morali dalje na tretman, prevezli su do bolnice", priča dr. Kovačević.
Nekada, međutim, broj ranjenih nije bio odlučujući da bi naletio momenat kada "ljudi u bijelom" iskoče iz svoje profesionalne kože, u nemoći da prihvate surovost smrti. "Ja se sjećam, to je možda bilo 1994. godine, jedne djevojčice od pet-šest godina, koju je majka vodila za ruku kada ju je kod pijace Otoka pogodio metak. Djevojčica je već bila mrtva kada ju je majka donijela"¦ Ne mogu zaboraviti tu majčinsku tugu. Ona je, jednostavno, nije htjela pustiti. To je bilo grozno, jedva smo odvojili djevojčicu od majke, koja je bila sva krvava. Kada smo sa djevojčice skinuli haljinicu, našli smo i metak koji je prošao direktno kroz srce. Ona je bila trenutno mrtva"¦"
Iako se vremenom, sa osposobljavanjem bolnica i stvaranjem sanitetskih jedinica Armije, smanjivao broj pacijenata u Hitnoj pomoći, užas sa kojim su se svakodnevno suočavali zaposleni Hitne nije bio manji. Š est radnika Hitne je poginulo, a 18 ih je ranjeno tokom rata, bilo u sanitetskim kolima, na putu ka poslu ili u drugim okolnostima.
Uz to, život u ovoj "mini bolnici" sveo se, kao i u ostatku Grada, na puko preživljavanje. "Nismo imali vode, a radili smo sa krvlju i teško je i zamisliti kako smo tih prvih ratnih mjeseci održavali higijenu. Kasnije, od jeseni 1992, instalirali su nam priručnu pumpu iza zgrade pa smo mogli podmiriti te dnevne potrebe. Onda smo dobili na poklon jednu veliku cisternu od 20.000 litara vode i ona i danas stoji u podrumu, u garaži, a vatrogasci su nam dovozili vodu sa Pivare. Te prve ratne zime bilo je užasno jer su sva stakla i svjetlarnici na zgradi bili polupani, prva kiša je stvorila vodopade na svim dijelovima zgrade, bilo je jako hladno, nije bilo nikakvog grijanja, sve instalacije su bile zaleđene." Ipak, radnici Hitne nisu se nikada predali. Radovali su se malim stvarima, poput proslave Nove 1993. godine, uz tutanjavu granata, malo hrane iz humanitarne pomoći, konzerve coca-cole prošvercovane iz UNHCR-a i dva sata svjetla i muzike na agregat. Radovali su se i svakoj bebi koja bi došla na svijet u ovoj izrešetanoj zgradi. Ili, kao što kaže dr. Kovačević: "Recept za preživljavanje je bilo misliti samo do sutra"¦"

 BH Dani
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #36 u: Mart 29, 2007, 22:10:17 »


Mezari u očevoj avliji-priča iz Krajine

U avliji Hase i Emine Mašinović, u kladuškom naselju Crvarevac, dva su mezara. Na jednom piše "Mašinović Nihad Maći 1971-94", a na drugom "Mašinović Ismet Roki 1964-95". To su Hasini i Eminini sinovi koji su u ovom ratu poginuli boreći se za BiH. Maći i Roki su poznati krajiški ratnici. A Roki je dobio i "Zlatnu policijsku zvijezdu".
Hase i Emina su uvećali više fotografija mrtvih sinova. Fotografije su lijepo uokvirili i postavili na zidove svog doma.
"Sve su ovo moj Maći i moj Roki", veli izmučenih očiju, bez suza, majka Emina pokazujući fotografije. "Tu su da ih majka gleda. Ali slike ne govore."
Majka Emina kaže da često razgovara sa svojim sinovima, posebno kad se sa njive umorna vrati kući.
-"Odem do njihovih mezara i govorim im:"Sinovi moji, kako sam umorna! A znam da biste majku odmijenili da ste živi!"
Maći je poginuo od četnika, a Roki od autonomaša.
"Mnogo bi mi bilo lakše da je i Roki poginuo od četnika, a ne od naših" kaže majka Emina.
Za vrijeme "prve autonomije", kada je došlo do međubošnjačkih podjela, i u dijelu sela Crvarevac, gdje isključivo žive brojni Mašinovići, došlo je do raskola između rođaka. Čak 32 Mašinovića su uzela "Fikretovu pušku", a samo četvorica su ostali vjerni 5.korpusu, odnosno BiH. Među tom četvoricom su bili-braća Maći i Roki.
Obojica su se ,inače, na početku rata uključili u odbranu zemlje. Kao diverzanti ratovali su u čuvenom bihaćkom izviđačko-diverzantskom odredu kojim je komandovao Senad Š arganović-Š argan.
"Pored naše četvorice Mašinovića, još četvorica boraca iz Crvarevca nije prihvatilo autonomiju", priča Hase Mašinović. "Njih osmorica su se tada zatekli u selu i 17.novembra 1993.godine okupili su se ovdje, u našoj kući. Odlučili su da pokušaju se tajnim putevima probiti do položaja 5.korpusa. Njih osmorica, jedna puška. Rekao sam sinovima da idu, iako znam da ću ispaštati zbog njih, ali neka ću. Krenuli su dvojica po dvojica tačno u podne"

Više Mašija nisu vidjeli. Majka Emina pokazuje kako ju je maći, na polasku, bez riječi pomilovao po kosi. I zauvijek otišao. Srećno su, kaže Hase, stigli do Izeta Nanića u Bužim. Nanićevu uvećanu sliku, kraj sinovljevih, takođe drže Hase i Emina. Nanić im je dao kola i oni su se prebacili do komande svoga odreda u hotelu "Sedra".
Maći je poginuo 16.februara 1994.godine na Grebenu, kada su četnici pokrenuli čuvenu ofanzivu "Sedra". On i njegova tri ratna druga, također diverzanti, "osom" su uništili jedan četnički tenk (on je ispalio osu(. Ali, tenkovski projektil tačno je pogodio njihov rov. Teško ranjen, Maći je podlegao.
Iako je njegova porodica, zbog sinova, bila izložena svakavim nevoljama, Huse Mašinović je ipak od lokalnih autonomaških vlasti dobio odobrenje da Maćija ukopa u rodnom selu. "Nisu nam dozvolili da sina ukopamo u groblje, ali mi nismo puno ni molili", kaže majka Emina. "Odlučili smo da ga ukopamo u našoj avliji i za to smo dobili odobrenje."
Maći je poginuo u 23-oj. Maštao je da studira informatiku, jer je volio kompjutere.
Roki je poslije pada "prve aztonomije" dolazio kući. Tada je i otac Hase bio uključen u 505.vitešku brigadu iz Bužima i Roki ga je u šali zvao "Hamza". Jer "Hamze" su bili najhrabriji ratnici 505.bužimske. Hase ispriča kako je Roki s još jednim prijateljem dolazio u selo i počeo da priča o "prelasku" nekih jedinica 5.korpusa Abdiću. Rekao sam mu, kaže Hase:"Volio bih da pogineš, nego da uzmeš Fikretovu pušku." Roki mu je u povjerenju odgovrio da je to samo igra, ali da šuti. Kasnije je hase saznao da mu je sin Roki bio uključen u čuvenu operaciju "Tigar".
U bici sa autonomašima, kod Kladnje, 25.januara 1995.godine poginuo je i Roki, koji je 1994.godine prešao u MUP.
"Ubile su ga naše komšije, autonomaši, koji su tada upravo bili na liniji kod Kladnje" priča Hase." Ispalili su svjetleći raketu i osvjetlili put kojim su se kretali Roki i Samir Abaz. Poznali su Rokija i sa udaljenosti od tridesetak metara iz RPG-a pucali su u njega i samira."
Hase kaže da do augusta 1995.godine nisu znali za Rokijevu pogibiju. A kružile su razne priče: da je u zatvoru kod autonomaša, pa da je ranjen i da se liječi, te da je uzeo Fokretovu pušku. U augustu su saznali istinu. Roki je sahranjen prvo u Bihaću, a nakon pada "druge autonomije", njegovo tijelo je preneseno u Crvarevac i roditelji su ga ukopali kraj brata Maćija.
"Zbog toga što su mi ubili sina i za ono što su mi uradili dok je ovdje bila autonomija,  moje komšije,a to su mi svi rođaci, za mene su mrtvi i mi ne kontaktiramo" veli Huse. Majka Emina, međutim, kaže da oni ne znaju ko je od rođaka ubio njihovog sina, a neko od njih, sigurno, jeste, "Ja im ne želim zlo, ali ih ne mogu ni voljeti kad su mi ubili sina" veli ona.
Iza Rokija je ostala supruga Zinka, desetogodišnji sin Amel i petogodišnja kćerkica Almina. Oni su u selu živjeli i za vrijeme autonomije.
"Tada nam niko od rođaka autonomaša nije pomagao" kaže Hase. "A dotle su nas bili dotjerali da sam ponekad i u šumi noćivao, a ni snahu nisam smio slati na vodu.2 On veli da je slične nevolje, pa i veće, imao njegov rođak Husein Mašinović, čiji je sin Asim takođe bio borac 5.korpusa.Asim je preživio rat, baš kao i Omer Mašinović koji je onog dana tajnim putem sa Rokijem i Maćim stigao do Nanića u Bužim.
Hase veli da su na strani autonomaša poginula dva njihova rođaka-Suad i Senad Mašinović.Suad je sin njegovog stričevića Ćamila koji je, kaže, sa sinovima otišao za Fikretom u izbjeglički kamp u Hrvatskoj. "Kada je pala autonomija, nije u selu ostalo pet odraslih muškaraca" veli Hase. "Jer, ovo je selo autonomaša" dodaje on.
Njegov stričević Ćamil se vratio iz kampa. Ćamilova kuća se nalazi veoma blizu Hasine. Ali, njih dvojica ne kontaktiraju. Hase i Emina imaju dvojicu sinova-bolesnog Nisveta i 13-godišnjeg Damira. Ali, čitav njihov život odvija se oko ona dva mezara u avliji. I svaki dan im počinje isto. Poslije ranog sabaha, majka Emina, otac Hase i snaha Zinka izlaze u avliju i kraj mezara uče Jasin ili Fatihu Rokiju i Maćiju.
A danju umorna majka i razgovara s njima...

"Bosanski ratnici"
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #37 u: Mart 29, 2007, 22:12:29 »


Muderis kao ratnik

Glavni imam u Konjicu Nezim Halilović prije rata nije bio muderis (profesor), ali su ga svi u ovom gradu tako zvali. Jer, običaj je u Konjicu da glavnog imama nazivaju "muderisom", bez obzira što on nema veze s nastavom. Tako je, eto, i on, Nezim Halilović 1991.godine, nakon što je završio studije na Al Azharu i dobio mjesto glavnog konjičkog imama, postao i-muderis.
Ali, ta titula u ratu je postala najvažniji dio njegovog imena. Jer, Nezim halilović, glavni imam iz Konjica, ratnu slavu je stekao upravo pod imenom-Muderis.
Muderisa sam upoznao jula 1993.godine za vrijeme bitke za Igman. Već ke bio ovjenčan slavom ratnika i komandanta. Do tada su on i njegovi borci već prošli mnoge bitke oko Konjica, a učestvovali su i u onim za deblokadu sarajeva. U tim sudbonosnim danima na Igmanu proslavili su se u bici kod Blijele lijeske, gdje su četnici, prije njegovog dolaska, probili naše linije.
Tada je na Igmanu bilo nekoliko stranih dobrovoljaca, a bilo ih je i u njegovoj jedinici. Međutim, jedino je on, Muderis, izgledao kao pravi mudžahid. Obučen u crnu nošnju, koja je tradicionalna muslimanska ratna nošnja, sa crnom šamijom na glavi i trakom na kojoj piše La illahe Illallah, sa dugom crnom bradom, onako stasit, s pištoljem i nožem ili sabljom oko pasa, djelovao je impoznatno. Takav je izgledao kada je komandovao i pucao, kada je pripremao akcije, kada je ispred svojih boraca klanjao, kada je sa stranim novinarima razgovarao, sa unproforcima..
A komandovao je gotovo šapatom i nikada u ratu nije povisio glas. Zapravo, kako i sam kaže, on i nije komandovao u klasičnim smislu, nego se dogovarao sa borcima. I oni su u bitkama bespogovorno izvršavali te dogovore-komande. Mudris je imao svoja isturena komandna mjesta, ali je još češće neposredno komandvao i ratovao. Kad bi vidio da se bitka razvija prema dogovoru, on je postajao obični borac i pucao.
U početku je "Muderisova jedinica" imala samo 27 boracam njegovih džematlija. A u tu jedinicu nije se baš moglo bez "prijemnog". Svi borci njegove jedinice morali su da se u ratu pridržavaju islamskih normi: da su vjernici, da klanjaju, da ne piju, ne kradu i slično. "Nisam tražio gotove muslimane"kaže." Mijenjali su se u jedinici, ostavljajući ružne navike.2
Vremenom su mu prilazili mnogi dobrovoljci, tako da je njegova jedinica porasla u Četvrtu slavnu muslimansku brigadu. Muderis je dozvoljavao dobrovoljcima, koji ne ispunjavaju njegove uslove, da u sklopu Četvrte muslimanske učestvuju u pojedinim bitkama. Ali, to su bili dobrovoljci, a ne članovi njegove jedinice. A mnogi su željeli da ratuju pod njegovom komandom. Npr, u bitkama za Ljubinu, Bijelu i Prenj, septembra 1994.godine, u Četvrtoj muslimanskoj, koja je tafa odigrala ključnu ulogu u uspjehu operacije, kao obični borci dobrovoljci, ratovali su jedan bivši komandant brigade, pa direktor "Igmana" koji je u toj bici i poginuo.
Čuvena je bitka na Požiljku kod Bjelimića. Muderisovi borci su oslobodili Požiljak i tada je Muderis došao u sukob sa generalom Drekovićem, tadašnjim komandantom 4.korpusa. Jer, povukao je svoje borce bez generalovog naređenja. Naime, uoči bitke Drekovićev zamjneik Alija Ismet je rekao Muderisu:" Ako oslobodiš Požiljak, povuci vojsku, a ja ću tebeja ću tebe na leđima odnijeti u Konjic." Muderis je oslobodio Požiljak i povukao vojsku. Zbog tih i takvih Muderisovih povremenih iskakanja iz vojničke sheme ponekad je trpio "žestoku vatru" nadređenih. Međutim, bez njega nisu mogli.
Mnogo je Muderis bitaka vodio sa svojom Četvrtom muslimanskom. Glavatičevo, Treskavica, Ljuta, Igman, Kijevo, Kotorac, Bjelimići, Vlašić...Svugdje je on bio sa svojim borcima, jer je smatrao da "bi bilo besmisleno druge pozivati u borbu, a čuvati svoju glavu". Dva puta je ranjen, jedanput teško.
Zanimljivo je da je Muderis posljednje ratne zime, kada su Prvi i Četvrti korpus vodili bitke od Kalinovika di Igmana, krenuo sa svojom jedinicom da oslobodi tzv "Malu Ćabu" na Treskavici. Ali Zaim Imamović je iskoristio to da motiviše svoje borce i oni su prije Četvrte izbili na ovaj vrh.
Muderis je 1994.godine dobio "Zlatni ljiljan", a ima i čin pukovnika. Sve vrijeme rata, na papiru je bio glavni imam u Konjicu. Priznaje da je taj posai najmanje obavljao. Poslije dejtonskog mira imao je onaj čuveni nesporazum sa iforcima koji su pretresli kasarnu njegove jedinice. Tražili su mudžahedine. Sreća da Muderis se nije tu zatekao.
Poslije Dejtona podnio je zahtjev za demobilizaciju.
-"Kada je napadnuta moja zemlja i moj narod, uradio sam ono što mi je bila dužnost" kaže Muderis. "A kada je rat okončan, ja sam se demobilisao i vratio svom pozivu glavnog imama u Konjicu."
Nezim Halilović Muderis rođen je 1965.godine u Žepi.Završio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu i studije na Al Azharu u Kairu. Otac Abid, majka Ajka, sestra Mirsada o sestričina Enisa sve vrijeme rata si sve do pada-proveli su u Žepi.
Evakuisani su i srećno su stigli na slobodnu teritoriju...

"Bosanski ratnici"
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #38 u: Mart 29, 2007, 22:14:52 »


Nadomak Omarske

Sead Čirkin je bio poručnik bivše JNA, koju je napustio 1991.godine. Uoči agresije na našu zemlju bio je komandant TO Kozarac i nije izvršavao zadatke pučističke srpske vlasti u Prijedoru, nego Predsjedništva RbiH. Izvršio je mobilizaciju TO i sve ostalo uradio što je bilo u skladu sa odlukama Predsjedništva RbiH kao Vrhovne komande.
"Četnici su napali Kozarac 24.maja 1992.godine i borbe su trajale tri dana" sjeća se tih dana Čirkin. "S jedne strane nas je napadao Pero Čolić sa Petom kozarskom, s druge strane Arkan sa "belim orlovima", sa treće Radmilo Zeljaja sa 43.prijedorskom brigadom. Po Zeljaji su Srbi jedno vrijeme Kozarac nazivali Radmilovo, a sada ga zovu Srpski Kozarac. Nakon tri dana mi smo se povukli u Kozaru i četnici mjesec dana nisu smjeli da uđu na ovu planinu."
Čirkin kaže da je malo Kozarčana, boraca, poginulo u borbi. "Stradali su civili" objašnjava on." Od 27.000 Bošnjaka iz Kozarca , poginulo ih je više od 2000, ali kao civilne žrtve rata-u logorima i drugim mučilištima."
Sa grupom boraca Čirkin se pokušao sa Kozare prebaciti u Hrvatsku, ali su u selu Orahova upali u zasjedu i zarobljeni. Čirkina je četnički vojni sud zbog "oružane pobune" osudio na 6 godina robije. U logorima Keraterm i Manjača proveo je više od godinu dana. U augustu 1993.godine razmijenjen je na Turbetu i odmah se uključio u 17.vitešku krajišku brigadu. U ovoj brigadi je bio borac, operativac, a 1994.godine i njezin komandant.
U septembru 1995.godine on se, u onom čuvenom manevru 17.viteške krajiške, vratio iz srednje Bosne u Krajinu. Kao i svi Prijedorčani, i on je bio uvjeren da će sa saborcima-oslobodiocima, umarširati u Prijedor. U toj posljednjoj i najvećoj operaciji koju je bosanska armija vodila, Čirkin je bio načelnik Š taba grupe "Jug".
"Naš pravac je bio prema Omarskoj" kaže Čirkin. "Kad smo stigli na osam kilometara od ovog našeg najvećeg mučilišta, dobili smo naredbu da stanemo. Moj brat Sulejman mučen je i ubijen u "bijeloj kući" u Pmarskoj i to sa Omerom i Nagibom, braćom Sakiba Mahmuljina. Druge naše jedinice na drugim pravcima su se bile primakle Prijedoru isto tako na sedam, osam kilometara. Nažalost, mir nas je, tako, zaustavio nadomak Prijedora."

"Bosanski ratnici"
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #39 u: Mart 29, 2007, 22:17:16 »


Opstanak i pobjeda-Mirsad Selmanović

Dok sam ga, na jednom isturenom komandnom mjestu na prijedorskom pravcu, pratio kako komanduje grupom jedinica "Sjever", brigadir Mirsad Selmanović, načelnik Š taba 5.korpusa naše Armije, onako stasit i elegantan, sa pištoljem oko pasa koji mu je savršeno pristajao, podsječao je na nekog holivudskog glumca koji igra glavnu ulogu u nekom ratnom filmu. Takav dojam je ostavljao i rahmetli Zaim Imamović. Samo, ovo nije film, nego rat, u kome Mirsad Selmanović, od početka agresije na našu zemlju, igra jednu od glavnih uloga. On je, ustvari, jedan od krajiških junaka-Bošnjaka, kakvih je bilo mnogo i historiji i pjesmi ovog dijela zemlje. Sad ih ima najviše...U pravo vrijeme, u nasudbonosnijem trenutku za Bosnu i Bošnjake.
Selmanović je rođen 1952.godine u jednom zaseoku kod Bihaća. U bivšoj JNA završio je srednju vojnu školu kopnene vojske, pa Vojnu akademiju, opet pješadijskog smjera. U Beogradu je završio i Komandno-štabnu akademiju kopnene vojske. Položio je i kurs za komandanta bataljona, bio načelnik štaba jednog puka, pa nastavnik stručnih predmeta u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Imao je čin majora kada je napustio bivšu JNA, "koja više nije bila to, ali nas je naučila kako da je pobjeđujemo" i priključio se patriotima Bihaća.
Dok je Ramiz Dreković nio komandant 5.korpusa, Selmanović je komandovao tadašnjom Prvom bihaćkom, sada 501.slavnom brigadom. Dudaković je tada komandovao Drugom bihaćkom, sada 502.viteškom brigadom. Kada je Dudaković postavljen za komandanta 5.korpusa, Selmanoviću je povjerena dužnost načelnika 5.korpusa. Na toj dužnosti je i sada.
"Mnogi ne mogu da objasne fenomen 5.korpusa, njegove nevjerovatne uspjehe. Kako ih Vi objašnjavate? U čemu je, zapravo, snaga 5.korpusa?
"Snaga je u narodu Unsko-sanskog kantona. Svi mi, i naoružani i nenaoružani Bošnjaci Krajišnici dali smo sve od sebe, a dajemo i dalje, da ovako uspije naoružani dio ovog naroda, odnosno 5.korpus naše Armije, naša policija...A neiscrpna je snaga ovog naroda, koji se bori za državu BiH. Cijelu, razumije se."
"Š ta se promijenili u koncepciji borbe poslije deblokade Unsko "“sanskog kantona?"
"Dok smo bili blokirani, naš motiv borbe je bio-borba za opstanak. Poslije spajanja sa Hrvatskom vojskom i deblokade kantona, pojavio se novi motiv-oslobađanje države BiH od svih zlotvora. I, kao što se vidi, radimo to dobro, baš kao što dobro rade i drugi korpusi, odnosno naše OS u cjelini. (Intervju rađen 12.11.1995.godine) Mi smo već takve gubitke nanijeli četnicima na čitavom bosanskom ratištu da oni, čini mi se, nemaju više snage da igdje pokrenu veliku ofanzivu. Evo, zar se i ova njihova posljednja ofanziva u Bosanskoj Krajini nije završila katastrofalno po njih? Uzalud su im bili i Arkanovci, i specijalci MUP-a iz Srbije, i ruski avanturisti. Da taj srpski narod zna koliko im je sinova ovdje poginulo, Karadžiću ne bi bio potreban Hag presudili bi mu sami Srbi."
"Gdje su najveće bitke vođene u ovoj posljednjoj našoj operaciji "Sana"?
"Bilo je dosta bitaka, ali izdvojio bih onu prvu bitku i pobjedu prvog dana operacije-13.septembra, kada su borci 502.viteške probili četničke linije na Hrgaru. A onda su u neviđenom tempu napredovali za dan i po oko pedesetaqk kilometara. To u istoriji ratova se vrlo rijetko događa. Bio sam sa komandom na osmatračnici, s koje smo komandovali tom bitkom. Razumije se, sve jedinice našeg korpusa dale su veliki doprinos uspjehu operacije "Sana". Npr. 501, je dogurala nadomak Mrkonjić Grada, 511. nadomak Bosanskog Novog, 505.viteška je pregazila Grmeč, oslobodila najveće četničko uporište u Krajini-Lušci Palanku i da više ne nabrajam. Sad su naše jedinice, u okviru združenih snaga Armije i MUP-a oslobodile Sanski Most i Kamengrad, primakle se Prijedoru i Ljubiji. Ali morali smo stati zbog primirja.
"Računalo se da će i Bosanski Novi biti oslobođen. Zašto nije?"
"Mi nismo išli na oslobađanje Bosanskog Novog, jer nam je trebalo još snaga. Nismo ih imali."
"Vi ste komandovali ovim pravcem-Bosanska Krupa, Grmeč, Lušci Palanka, Kamengrad, pa Bosanski Novi. Imali smo minimalne gubitke, a četničkih leševa je bilo svukud..."
"Jeste. Npr, Krupu smo oslobodili uz samo dvije žrtve, a poginule četnike teško je izbrojati. Imali smo i minimalne gubitke u lomljenju pet četničkih linija od Jasenice do Lušci Palanke. Kasnije smo oslobodili i Kamengrad i primakli se Ljubiji i Prijedoru."
"sada imate municije, oružja, oruđa, svuda. Niko to ne skuplja. A čuo sam da je čitav Korpus u jednom kritičnom trenutku imao svega 1200 metaka..."
"Bilo je to u februaru prošle godine kada su četnici krenuli i ofanzivu sa ciljem da odsijeku Bihać od Cazina. Krenuli su sa Grabeža, ali su takav poraz doživjeli da su tada Grabež nazvali "zonom sumraka"."U jedinicama 5.korpusa bore se i bivši Abdićevi autonomaši. Kakvi su borci?"
"Dobri su borci. Oni treba da operu obraz."
"Kako vi tumačite izdaju Fikreta Abdića i ovaj bošnjački bratoubilački rat?"
"Mislim da nije tu bila suština u autonomiji, niti u političkom prestižu. Mislim da je suština u tome da su četnici, koristeći se slabostima Fikreta Abdića, išli na to da pogine što više Bošnjaka. Oni su ga dobro naoružali. I pvi topovi i haubice-sve je to iz Srbije, a mi smo zaplijenili kod autonomaša. Bio sam ramo sve vrijeme, kad smo rušili autonomiju."
"Kakva je vaša filozofija ratovanja?"
"Najvažnije je neprijatelju nanijeti gubitke u živoj sili. Onda imaš teritorije koliko želiš."
"Imate li, možda, neku ratnu želju?"
"Razumije se, moja želja je da oslobodimo cijelu BiH. Međutim, imam i drugu želju i ona će se ubrzo ostvariti, ako ne bude potpisan mir. Naime, kad smo bili u blokadi, kada su četnici sprječavali prolazak za Bihać humanitranih konvoja, kada su granatirali našu bolnicu, ubijali našu djecu, pojavila mi se ta intimna želja."
"Koja?"
"Kada dovedemo Banjaluku u okruženje, želim da im pokažemo da nismo kao oni.l Propuštaćemo im humanitarne konvoje, nećemo im granatirati bolnicu ni civilne objekte, nećemo im ubijati djecu. A poslaćemo im snimke naše mrtve djece koju su oni ubijali po Bihaću, naše bolnice koju su granatirali, slike ljudskog mozga na plafonu bolnice...ima još slika koje ćemo im poslati da vide...

"Bosanki ratnici" Š efko Hodžić
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #40 u: Mart 29, 2007, 22:20:01 »


"Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat."
Samo onaj ko pamti važnost "Dnevnika u pola osam" u državi bivših Jugoslavena, može razumjeti značenje citiranih riječi koje je, tada još uvijek mladi urednik Dnevnika Televizije Sarajevo, Senad Hadžifejzović izrekao 2. aprila 1992. godine. Međutim, dogodilo se čudo: po prvi put višedecenijski konzumenti i najnevjerodostojnijih vijesti o dostignućima države najbolje od svih, nisu vjerovali u ono što im govori "televizija". Sarajlije su bile najskeptičnije, prepuštene surovom izboru: da li da vjeruju u ono što se već počelo događati na obodima grada i tamo gdje završava tramvajska "trojka", koja spaja Baščaršiju sa Ilidžom, ili limitima vlastite imaginacije koja bi trebalo da ih uvjeri da je rat, čak i u Sarajevu, moguć. Ali, stvarno, majku mu, kako je moguć rat u Sarajevu? Ko bi to mogao napasti Sarajevo? Uredu, jeste buktio rat u Hrvatskoj. Ko je htio da vidi, znao je ko je agresor. Ali, koliko god jedan Dubrovnik bio i nedužniji od Sarajeva, zločinački napad i nije izgledao nemoguć, jer broj Srba u ovom svjetskom dragulju nije bio toliki da bi predstavljao prepreku za one koji su u bombardovanju Straduna nalazili srpski nacionalni interes. Ali, kako bi to Srbi mogli bombardovati Sarajevo, kad je to, po broju Srba koji u njemu žive, drugi grad na svijetu, odmah iza Beograda? Kao da naši prijatelji, komšije, kolege, sarajevski Srbi, ne bi znali nešto o tome... I kao da bi oni u nekoliko dana mogli napustiti, bez riječi objašnjenja, svoje stanove, svoja radna mjesta, svoju raju... I kao da bi se mogli popeti na brda i učestvovati u razaranju svog grada, uvjereni da će se u njega vratiti onako kako danas Izraelci ulaze u Ramallah... I kao da će progutati priču Radovanovih papaka o vjekovnoj ugroženosti Srba u Sarajevu... I kao da će povjerovati da više nema opstanka Srba u zajedničkom životu sa njihovim komšijama, sve odreda fundamentalistima i ustašama... I kao da bi neko od zaposlenih u pošti smještenoj u prelijepom austrijskom zdanju na Miljacki mogao prije odlaska na brda postaviti eksploziv u fioke svojih radnih stolova, koji će biti aktiviran zapaljivim granatama sa Trebevića... I kao da bi neko mogao granatirati Vijećnicu, "Evropu", porodilište, bolnice, škole, stambene zgrade... I kao da bi neko želio prekinuti snabdijevanje Sarajlija vodom, strujom, plinom, hranom... I još ubijati snajperima i granatama ljude u svom gradu... Ma, hajte, molim vas!
E, u ovakvom mentalnom okruženju sarajevskog aprila '92, Televizija Sarajevo i Senad Hadžifejzović postali su meta sveopće zbunjenosti Sarajlija i adresa od koje se tražilo da "učine nešto". I ta Televizija (zajedno sa radijem smještenim pod istim krovom) činila je sve što je stajalo na raspolaganju zbunjenoj nemoći žrtava: dirljivo je bilo sarajevsko uvjerenje da je dovoljno u medijima govoriti o nepojmljivim zločinima da bi oni bili zaustavljeni.
Fascinantno je kako je i u trenucima kada je valjalo najaviti i emitovati snimke dječijih mozgova rasutih po sankama na Alipašinom Polju, ovaj čovjek odolio iskušenju spuštanja na nivo svojih "kolega" sa paljanske televizije. Onih kolega koji će se za koji dan, pod okriljem međunarodnih upravljača Bosnom, vratiti u svoju nekadašnju kuću koja se sada zove "Javni RTV servis BiH". Rijetke lijepe vijesti koje je emitovao bile su još ljepše u njegovoj interpretaciji. Njegovo dostojanstvo je bilo i naše dostojanstvo. Hiljade tužnih, užasnih vijesti lakše je bilo podnijeti kada ih on saopćava.
Zato je priča o Senadu Hadžifejzoviću i njegovim ratnim dnevnicima umnogome priča o ratnom Sarajevu. Baš kao što je i odnos prema njemu onih koji danas upravljaju Bosnom priča o postratnom Sarajevu: svjedočanstvo o usponima i padovima u najstrašnijoj deceniji višestoljetnog postojanja jednog veličanstvenog Grada. Zbog toga će i skoro objavljivanje knjige njegovih ratnih dnevnika biti nezaobilazna lektira svih onih koji budu imali želje i snage da se podsjete Opsade ili da saznaju nešto o njoj.
(Dnevnik, 29. maj 1992)

Hadžifejzović: Sinoć su agresori uništili više objekata nego za svih 52 dana napada na Sarajevo! Iz Š taba Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine dobili smo snimak naređenja za napad na Sarajevo generala Ratka Mladića i pukovnika Mirka Vukašinovića. Čut ćete, poštovani gledaoci, kako se biraju ciljevi po Sarajevu.
Mladić: Alo! Genaral Mladić!
Vukašinović: Pukovnik Vukašinović.
Mladić: Vukašinoviću! Ratko?
Vukašinović: Mirko, Mirko.
Mladić: Š ta imaš spremno ti za dejstvo?
Vukašinović: Imam ove gore iz Hreše.
Mladić: Kuda možeš da tučeš?
Vukašinović: Pa, mogu ovamo do kasarne.
Mladić: Je li možeš da tučeš Velušiće?
Vukašinović: Može.
Mladić: Je li imaš nanišanjeno cilj tamo?
Vukašinović: Imam.
Mladić: Je li imaš ili nemaš?
Vukašinović: Imam, imam!
Mladić: Za koliko vremena možeš?
Vukašinović: Pa, eto, za pet do deset minuta maksimalno.
Mladić: A reci mi, možeš li da tučeš Baščaršiju?
Vukašinović: Može. Mogu, mogu.
Mladić: Po Baščaršiji, plotun pali!!!
Vukašinović: Razumem!
Mladić (malo kasnije): General Mladić. Bez panike. Ko si ti, prvo?
Vukašinović: Vukašinović.
Mladić: Vukašinović? Pukovnik? Direktnim pogocima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu i tucite polako, po intervalima, dok ja ne naredim da se prekine.
Vukašinović: Razumem!
Kovačević: Ovde Kovačević!
Srpski oficir XY: Kovačeviću, naređenje generala Mladića: da držiš pod vatrom Skupštinu i Predsjedništvo.
Kovačević: Skupštinu i Predsjedništvo? Dobro, da onda Dom milicije sada ne radim?
Srpski oficir XY: Dom milicije? Treba, treba!
Mladić: Je li Predsjedništvo tučeno?
Srpski oficir XY: Evo, sad će. Svakog momenta!
Mladić: Je li tučeno? On mi je rekao da je tuk'o!
Srpski oficir XY: Ne, nije.
Mladić: Pa, šta je, koju p..... materinu me onda slagao?
Srpski oficir XY: Sad će da tuče. Za dva-tri minuta.
Mladić: Je li po Baščaršiji nešto tuče?
Srpski oficir XY: Po Baščaršiji jeste, jedan plotun.
Mladić: Čime?
Srpski oficir XY: Pošto ne vidim, nisam siguran.
Mladić: Hajde, proveri! I još jedan plotun pali!
Srpski oficir XY: Evo, sad će "Zijo" da tuče. Ja idem na Predsjedništvo i na Skupštinu! Je li Republičku skupštinu? U redu! "Zijo" će Čaršiju tući! Idemo!
Mladić: Vukašinoviću, šta tuku ovi odozgo sa Hreše?
Vukašinović: Tuku Predsjedništvo, Skupštinu i Baščaršiju. A prije toga su tukli Velešiće i Pofaliće.
Mladić: Tuci ponovo Velešiće, Baščaršiju, s jedne i s druge strane, i Predsjedništvo! Po tri plotuna, opali! Koje ciljeve mi sada predlažeš?
Vukašinović: Ja više ne bih po ovim ciljevima, prebacio bih vatru na Pofaliće.
Mladić: Nemoj, šta ćeš na Pofalićima?
Vukašinović: Zato što smo samo jedan plotun po njima!
Mladić: Velušiće, tuci Velušiće!
Vukašinović: Velešiće.
Mladić: Velešiće tuci i Pofaliće tuci. Tamo nema srpskog življa mnogo. Tuci oko one Humske, gore, i Đure Đakovića. Je l' ti jasno?
Vukašinović: Razumem!
Mladić: Idi na artiljerijsko osmatranje. Da ne mogu da spavaju! Da im razvučemo pamet njihovu!!! Predsjedništvo mi još jedan plotun opali!
Vukašinović: Razumem!
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #41 u: Mart 29, 2007, 22:21:42 »


Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994

Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Š est malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #42 u: Mart 29, 2007, 22:26:48 »


Dnevnik, 14. april 1992

Hadžifejzović: Na direktnoj telefonskoj liniji sa Palama, gdje su smješteni ljudi iz SDS-a, imamo predsjednika ove stranke dr. Radovana Karadžića. Dobro veče, izvolite.
Karadžić: Dobro veče. Drago mi je što mogu da se povremeno, prema dogovoru, uključim i obavijestim javnost o nekim stvarima. Prije svega, moram da kažem da u Sarajevu i dalje vlada teror, hapse se ljudi, obijaju se stanovi, uhapšen je prije nekolka dva-tri sata Vid Bosiljčić, Ognjen Kravljača i drugi, obijen je stan Š ehovac Marinka, dešavaju se pritisci na zaposlene, zakida se izjava lojalnosti, dešavaju se druge stvari koje nas potpuno podsjećaju na jedan kontinuitet sa Pavelićem iz 1941. i Tuđmanom 1991. Ne bi nikako dobro bilo da se '92. pripiše nekome od sadašnjih funkcionera iz vrhova muslimanskog vodstva. Činjenica je da je prekršen dogovor o primirju i da su ga prekršile Zelene beretke, koje ne namjeravaju da se primire i da se povuku, koje vršljaju širom grada gdje god ne kontroliše stanje srpski MUP. Mi smo ovdje zatrpani zbjegovima i žalbama građana, apsolutno smo sa punim uvidom šta se zbiva i imamo podatke koji će našoj javnosti staviti do znanja šta se dešava. Puca ko stigne i puca isključivo u namjeri da se opravda stvaranje bh. vojske. Mi do sada još nismo proglasili niti opštu mobilizaciju, nismo čak ni formirali srpsku TO, mada se narod po opštinama koje su ugrožene organizuje i brani se kako zna i kako umije, bez jedinstvene komande. Međutim, imamo podatke koje će naša agencija emitovati, vi ćete ih, nadam se, objaviti, originalne dokumente u kojima se predviđa stvaranje veoma snažne bh. vojske i to sa naredbom odmah, i ta vojska treba odmah da napada na kasarne, na vojna lica, da napada na neprijatelja, a neprijatelj je označen kao JNA i kao teritorijalci srpskih autonomnih oblasti.
Hadžifejzović: Mnogo toga, doslovce, i zaista zavisi od vas. Da vam nešto kažem: mi ovdje trpimo te granate, pucali su i po RTV domu i po Starom Gradu, non-stop puškaranja, pucnjevi iz artiljerijskog oružja, mnogo tih stvari iz ove pozicije nama daje za pravo, ne iz straha, da vas pitamo i da vam kažemo da mnogo toga u vašim rukama leži. Možete li na neki način reći da li ste za mir i za kakav mir, i kako doći do njega, jer znamo da mnogo toga stoji na vama?
Karadžić: Prva mjera za mir koju predviđa i Evropska konferencija o BiH jeste demobilizacija i suspenzija mobilizacije, a ne nastavak mobilizacije i puštanje paravojnih formacija da terorišu muslimanski dio grada.
Hadžifejzović: Š ta će biti u tom slučaju demobilizacije? Š ta biva sa ljudima koji su naoružani, koji imaju nekoliko naziva - Srpski teritorijalci, pa zatim dobrovoljci iz Crne Gore iz Srbije i razne paravojne formacije iz Srbije, Crne Gore i BiH?
Karadžić: A iz Hrvatske nema niko u BiH, je l' da?
Hadžifejzović: Da, iz Hrvatske, izvinjavam se, govorili smo o ovom odnosu što se dešava tu.
Karadžić: Samo da vam na primjeru ovoga što nas dvojica razgovaramo kažem koliko je BHTV, odnosno sarajevska televizija nekorektna. Prvo, vi ste rekli da sam ja odavno otišao na Pale, ja sam jutros u četiri došao na Pale, ja sam svaki dan u Sarajevu i kompletno rukovodstvo je svaki dan po Sarajevu. A drugo, recite mi koliko dopisnika sa Drine imate koji nisu muslimani i, uopšte, koliko imate dopisnika širom BiH koji su Srbi ili koji su objektivni?
Hadžifejzović: Gospodine Karadžiću, molim vas, mi smo već nekoliko puta kao TVSA, mi jesmo za neku jedinstvenu TV i stojimo na tim pozicijama, ali ova TV je, po cijenu svih naših i profesionalnih i karijera i hljeba, na kraju krajeva, spremna da sve što je u svrhu mira na ovim prostorima, da slijedi dogovor stranaka koje su na vlasti, stranaka koje su u parlamentu, prema tome, dajte, molim vas, samo odgovorite na pitanje, da se ne zavlačimo oko tih pitanja TV-a, dopisnici itd., samo, ti vaši prijedlozi za rješenje situacije u BiH, tj. kako doći"¦
Karadžić: Mi smo objavili našu listu koju smo predložili EZ-u i sa te liste je ponešto uzeto, a ponešto je odbačeno od druge strane. Mi predlažemo da odmah zašuti svako oruđe, predlažemo, ne možemo mi sada razoružati narod, ali predlažemo da se narod demobiliše i ostane kod kuća. Dalje, predlažemo da se uvedu kombinovane patrole u srpskim krajevima - srpski MUP i JNA, u muslimanskim krajevima - muslimanski MUP i JNA; svi znamo ko je tačno personalno odgovoran za red i mir u jednoj ulici, u jednom kvartu ili jednoj opštini, onda nam je lakše da ukažemo na čovjeka koji hapsi, recimo, Vida Bosiljčića ili Ognjena Kravljaču, ili koji ne hapsi one koji obijaju stanove i demoliraju prostorije.
Hadžifejzović: Ali, gospodine Karadžiću, ja sam već u najavi rekao, ima hapšenja sa svih strana, otmica, to zaista ničemu ne vodi, dajte samo recite da li treba vojska da se uključi, šta nudite vašim partnerima u vlasti, SDA i HDZ-u, šta nudite opoziciji. Da vam kažem nešto: očigledno da u ovoj situaciji, što se tiče srpske TO, dobrovoljaca itd., da su te formacije znatno naoružanije, spremne za ovaj rat, očigledno, u odnosu na snage koje su u funkciji odbrane BiH, u funkciji odbrane tih gradova itd., očigledno da na svim prostorima stanovništvo pred tim formacijama bježi itd. Dakle, u ovoj situaciji, pod vašom kontrolom je većina tih naoružanih formacija, ja mislim da bi u ovoj situaciji, u tom nekom demobilisanju, zaustavljanju krvoprolića, trebao neko, ne kažem da ste prvi, ali negdje u tom momentu da vi neki potez povučete prvi.
Karadžić: Prvo, vaša tvrdnja nije tačna; u Sarajevu, u srpskim dijelovima Sarajeva, nema niko izvan tih dijelova Sarajeva, Nedžariće brane Srbi iz Nedžarića, Lukavicu Srbi iz Lukavice, Ilidžu Srbi iz Ilidže. Drugo, mi još nemamo jedinstvenu komandu, ja nemam kontrolu nad svima, mada oni slušaju naše apele ako je u gradu Sarajevu sve uredu, međutim, činjenica je da su Zelene beretke prekršile primirje jer su htjele da poprave svoj položaj prije primirja i da su napali Nedžariće i pokušali da blokiraju Nedžariće i prodru u Ilidžu i sada stoje u jednom dijelu Dobrinje. Ja vas molim, mi smo spremni, sve simultano, sve u istom trenutku, sve akcije koje je i druga strana spremna, da poduzmemo da se uspostavi red i mir, ali mir mora da bude i u Sarajevu.
Hadžifejzović: Možete li vi sada i putem TVSA, sada, putem ovog Dnevnika, da pozovete, mislim, da ste spremni da pozovemo ljude iz Evrope, Cutillera, da se što prije sutra ujutro, večeras, sastanete ovdje u Sarajevu, ili bilo gdje drugo, ja mislim da je to prvi korak, jer ne možemo putem medija govoriti, jer ja sam zatrpan tim saopštenjima, to je ludnica; ne možemo govoriti - ja sam za ovo, oni su za ono saopštenje, dakle da predložite jedan sastanak na kome ćete biti zajedno i gdje ćete razgovarati. Ja vas uvjeravam da u ovom ratu, a vi to sigurno znate, neće biti pobjednika, bit će mnogo krvi. Ja govorim kao generalni konzul Dječije ambasade, što me najviše boli, mnogo je mrtve i prognane djece, dajte, molim vas, predložite sastanak, kada, gdje i kako.
Karadžić: Ja to veoma cijenim. Moram da vam kažem da ne upadate u zamku o nacionalnim strankama, vi znate da je kriza u Fočatransu bila prije bilo kakvih stranaka i moramo da pogledamo istini u oči da je sve ovo rezultat dugogodišnjeg i dugodecenijskog vođenja politike. Š to se tiče sastanaka, mi smo se sastajali dvije godine, sada nam treba posrednik.
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #43 u: Mart 29, 2007, 22:31:02 »


Drugi maj je historijski dan od presudne važnosti za odbranu glavnog grada i čitave države Bosne i Hercegovine. Toga dana JNA je izvršila napad na Sarajevo i zaustavljena je u neposrednoj blizini Predsjedništva BiH. Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, uhapšen je i pritvoren u kasarni jugoslovenske vojske u Lukavici. U ovom članku možete pročitati transkript najdužeg dnevnika u historiji bosanske televizije, koji je dokumentovao ova događanja. Tekst je preuzet iz knjige "Rat uživo", televizijskog urednika Senada Hadžifejzovića.



02. maj 1992.
DNEVNIK TV SARAJEVO

(UŽIVO)
Vanredna emisija u povodu općeg napada na grad Sarajevo. 14.51 sati

Hadžifejzović: Dobar dan! Jedina institucija koja funkcioniše u ovom momentu, Radio i Televizija Sarajevo, od sada je, devet minuta prije petnaest sati, na zajedničkom i jedinstvenom talasu. U Sarajevu su u toku ulične borbe, bombardovanje grada i civilnih objekata!!! Ovdje u studiju su kolege Vlado Bilić i Mladen Paunović.

Bilić: Vode se borbe u samom centru, u toku je napad na zgradu Predsjedništva.

Paunović: Gledao sam uživo napad na zgradu Predsjedništva, vidio sam kako gine obični svijet, civili. Prebacili smo jednog povrijeđenog momka u bolnicu...

Hadžifejzović: Na liniji je kolegica Zrinka Jovanović.

Jovanović: Na Gorici smo svi zajedno, svih nacionalnosti, Srbi, Hrvati, Muslimani. Molim ove koji napadaju da prestanu! Dom milicije gori, sve je u dimu...

Milka Figurić, Radio Sarajevo: Tri tenka su sišla u grad. Puca se iz svih oruđa. Cijeli grad je napadnut. Ne čujemo naše reportere od detonacija...

Mladen Sančanin, Radio Sarajevo: Kolom Doyle nam je rekao da će, ako se ovako nastavi, on nazvati generala Adžića i da će mu zaprijetiti nesagledivim posljedicama. On Armiju vidi kao isključivog krivca za sve ovo!

Ranko Mavrak, Radio Sarajevo: Doyle nam je rekao, nimalo diplomatskim jezikom, da on najpro-vokativnijim gestom smatra ulazak tenkova u grad. On generala Kukanjca smatra odgovornim za taj čin...

Dr. Silvana Rizvanbegović: Zovem iz Centra Hitne pomoći, obraćam Vam se da nam pomognete... Ovdje se puca na nas! Mi ne možemo izaći, niti bilo kome pomoći... Izgubili smo jedno vozilo...

Hadžifejzović: U direktnom programu i slikom je i Ljerka Draženović, novinar Yutela. Javlja se iz Predsjedništva BiH, iz Press-centra.

Draženović: Pored mene je Vladimir Srebrov. Ima poruku u ovom najdramatičnijem, presudnom danu!

Srebrov: Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani!!! Oni su po naciji - branioci!!! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u historiji BiH, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su AGRESORI, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo Srpske demokratske stranke, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su dakle ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci koji će za koji dan izaći na optuženičku klupu!

Draženović: Evo i gospodina Kljuića, člana Predsjedništva BiH.

Kljuić: Doktor Ganić je upravo javio generalu Kukanjcu daje Teritorijalna odbrana prekinula vatru. JNA isključivo puca po gradu. To vide svi ovi strani dopisnici, posmatrači... Pozivam generala Kukanjca da ostavi narod i civile na miru i neka puca po Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i državnim institucijama!!!

Draženović: A Armija neće ni mrava zgaziti...

Hadžifejzović: Žalosno je da ta armija puca po narodu koji ju je izrodio prije tačno pedeset godi¬na. Žalosno je jer je ta armija ovdje bila najvoljenija... Ovo je dan "D" za Bosnu i Hercegovinu i u vojnom i u političkom kontekstu. Izvinjavam se što ćemo u ovom momentu, čekajući informacije, emitirati i bosansku muziku. No, zemlja se brani i muzikom! Ovo je moja zemlja, moj je i zemljotres!

Draženović: Doktor Ganić je sa mnom ispred kamere. Čuli ste se sa Kukanjcem. Š ta kaže "čuvar" našeg mira?

Ganić: On kaže: "Nemojte pucati na nas!"

Draženović: I dalje ista priča.

Ganić: On kao da ništa ne čuje!

Draženović: On i dalje tvrdi da svi pucaju po gradu. Svi, osim Armije.

Ganić: Apelujem na sve, na žene, na djecu oficira, na porodice oficira da utiču na njih da prestanu napadati. Mi ćemo jeziv otpor pružiti...

Hadžifejzović: Š ta se dešava oko Doma Armije i Komande Armije? Armija kaže da se borbe vode zbog napada na te objekte.

Ganić: Nema napada na te objekte.

Hadžifejzović: Idemo do Š taba Teritorijalne odbrane BiH.

Vehbija Karić: Senade, cijeli grad se nasumice gađa iz teških dalekometnih oruđa. Neće nas Kukanjac time zastrašiti. On Sarajevo nikada neće osvojiti! Ovo što radi sa Sarajevom krajnji je zločin!

Bilić: Ima li vijesti iz ostalih krajeva Bosne i Hercegovine?

Karić: Većina grada Brčkog je osvojena od strane Armije, agresora iz Srbije. Branioci Brčkog se ipak hrabro drže, iako su izgubili centar grada i vitalne objekte.

Bilić: Š ta je sa Vlašićem?

Karić: Napadaju Vlašić... Oni nisu tamo da bi ga popravljali...

Hadžifejzović: Ima li ikakve vojničke logike u svemu ovome, osim da se ljudi pobiju i grad uništi?

Karić: Senade, Vladimire! Ovo je produkt lekcije od juče iz Lisabona, gdje je Evropa naružila i otjerala Srpsku demokratsku stranku...

Hadžifejzović: Evo, granate padaju na zgradu Radio-televizije Sarajevo! Pucaj, Vojsko! Mi i sada govorimo istinu! Na telefonskoj liniji je profesor Zdravko Grebo.

Prof. Grebo: U Skenderiji sam... Moje informacije nisu informacije... Moje informacije su užasne... Tenkovi su pucali nasumice... okolo leže mrtvi ljudi... ...oko Skenderije se vodi ulični rat... Dragi Bog zna kakvog ovo ima smisla. Onog momenta kada se vizija rastakanja Bosne gospodara ove situacije pokazala kao ne sasvim izvjesna, oni su pokrenuli ovu gnusnu kampanju u kojoj će poginuti ogroman broj ljudi i grad biti uništen... ...Evo, avioni nadlijeću... Ovo je smak svijeta, ali ja se ne bojim !!! Ovo je samrtni ropac jednog režima koji više izlaza nema, sem da razori sve, povlačeći sa sobom u sunovrat sve. Mi, jednostavno sa njima u sunovrat nećemo!!! Mira nema dok Evropa i svijet ne shvate da pregovaraju sa pogrešnim ljudima To su budale ! To su zločinci! To su zločinci koji su u zločin zagazili, njima povratka nema!!! ...Ovo je MIG 29 ! Govori kapetan Grebo! Sram vas bilo! Mi ćemo preživjeti! Nema tog straha pod kojim će ovaj grad pokleknuti! ...Ovo je avionska bomba! Ponovo, kapetan Grebo: Ovaj grad može biti razoren, oni u njega neće ući!!!

Bilić: Ma liniji je kolega Vlatko Marković.

Marković: Ja po činu nisam ništa! Bio sam redov. A po nacionalnosti sam Sarajlija. Ovi avioni koji lete, izvjesno je nisu UPI-jevi a ni Vatrogasne brigade!
*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
crnileptir
*
Oflajn
13393
Vidi Profil
« Odgovori #44 u: Mart 29, 2007, 22:32:49 »


...nastavak 


Hadžifejzović: Na liniji je general Aksentijević iz Druge armijske oblasti.

Aksentijević: Bio je napad na Komandu Armije... Imali smo tri mrtva i šest ranjenih. Komandi je isključena elektrika i telefon. Mi smo htjeli da izvučemo svoje ranjene i poginule. Komanda nije htjela da napadne svoje Sarajevo.

Hadžifejzović: Je li, generale, na Vas pucano iz tramvaja? Je li pucano iz Doma sindikata na vas? A sve ste to zapalili, vidi se na snimcima!

Aksentijević: General Kukanjac je krenuo sa tenkovima. To je tačno. Da evakuiše ranjene i poginule kad to neće da učine oni koji su dužni. Sada su sva sredstva u upotrebi. Izgleda. Lavina je krenula.

Hadžifejzović: U Vašim rukama je komanda, generale, nad jedinicama Armije koje su mnogo bolje opremljene i naoružane...

Aksentijević: ...Zato ja molim da oni koji su manje opremljeni ne napadaju one koji su bolje opremljeni!

Hadžifejzović: Vi tražite samo od onih koji se brane da prestanu da se brane!!!

Aksentijević: Naši tenkovi su stali.

Bilić: Znate li gdje je Ljubljanska ulica?

Aksentijević: Eeeeeeeeeeeeh....

Bilić: Eeeeh, iz te ulice vaš tenk nasumice puca po gradu!

Aksentijević: To je tenk. Jedan!!! To nije brigada, divizija, korpus! To je jedan tenk!!!

Hadžifejzović: Naredite, preko televizije prekid vatre!

Aksentijević: Ja to ne mogu. Može Kukanjac.

Hadžifejzović: Recite mu da nam se javi.

Aksentijević: Hoću. Dobro. Zdravo. Živjeli.

Draženović: Sa mnom u Press-centru je pukovnik, artiljerac Vehbija Karić. Pukovniče, kakva je ovo strategija? Ima li ovoga u vojnim knjigama ili samo u nečijim glavama?

Karić: Samo u nekim glavama sa kojima sam se donedavno družio. I ja im poručujem: pukovniče, Ratko Đukanoviću, nekadašnji kolega i prijatelju, znamo se dvadeset godina!!! Š ta to radiš, upitaj se! U Sarajevu si proveo deset godina. Tu ti je donedavno bila porodica koju si preko Karadžića smjestio u Beograd i sada tučeš ovaj, potpuno nedužni grad! Pokaži vojničku hrabrost na drugi način. Ovaj ti grad ne može uzvratiti artiljerijom, ali istinom i totalnom odbranom može. Za slobodu!

Bilić: Imamo informaciju da je Fikret Abdić u Š tabu UNPROFOR-a. Pozivamo ga.

Draženović: Imamo informaciju da je Fikret Abdić došao do Kiseljaka i da ne može dalje.



Hadžifejzović: Javlja nam se Nada Selimović, rukovodilac Centra za antiratne aktivnosti.

Selimović: Obraćam se ovim putem gospodi iz vojnog vrha: Adžiću, Kukanjcu, Ostojiću, Aksenti- jeviću i svim njegovim trabantima! Molim ih da u skladu sa normama ljudske etike narede prekid razaranja našeg Sarajeva koje je i muslimansko i srpsko i hrvatsko, naše zajedničko. Ukoliko to ne učine, neka pogledaju Statut Suda u Nirnbergu koji je sudio vojnim zločincima za zločine protiv čovječnosti! Neka se zamisle! I njih će vjerovatno jedan takav sud sutra suditi!!! Neka ne misle da mogu pokoriti građane Sarajeva! Svijet gleda to što oni rade !!!

Hadžifejzović: Mujo Pašić, ratni vojni invalid iz onog rata, na liniji.

Pašić: Bio sam svjedok. Ja sam borac, ratni vojni invalid, stvarao sam Armiju, volio sam je. Bio njen. Bio sam svjedok da je Armija pucala iz Doma armije, a da je niko, niko nije napao!

Bilić: Evo, generala Kukanjca! Generale, ovo nije dobro!

Kukanjac: Danas su u Dom Armije ušle "Zelene beretke". Spremili smo tamo u kontrolu jednu patrolu koja je napadnuta iz zasjede. Ima mrtvih. Ima ranjenih... Oni su počeli napad na Komandu, te beretke, sa svim su napali... To su istine... To je isplanirano u rukovodstvu Bosne i Hercegovine... Ničim nije JNA dovela do napada.

Hadžifejzović: Zašto se bombarduje Sarajevo, gospodine generale?!

Kukanjac: Molim Vas lepo, ja to nisam naredio.

Hadžifejzović: Pa, ko bombarduje Sarajevo, gospodine generale?!

Kukanjac: Videćemo ko je bombardovao.

Hadžifejzović: Još se bombarduje Sarajevo, gospodine generale!

Kukanjac: E, ja ne znam... Evo, tuče se i moja komanda... svaki čas...

Bilić: U ovom momentu padaju mine na RTV Sarajevo. Svjedoci govore da je vojska pucala na autobus broj 17.

Kukanjac: To su izmišljotine... priče i pričice. Ja sam pozvao Ganića, rekao mu da prekine vatru. Ne možemo mi tu da stojimo dok nas neko gađa! Ključno je ko je počeo sukob. Poginuli su moji ljudi.

Hadžifejzović: Nije vrijeme za utvrđivanje krivice. Vrijeme je da se prekine razaranje grada pa potom priča...

Kukanjac: Neka se naredi svima onima koji pucaju, razaraju, ubijaju da se prestane! Ja se jedino branim!

Bilić: Gađate civilne objekte, generale!

Kukanjac: Ko gađa?!

Bilić: Vojska i tenkovi. Tenk iz ulice Miče Sokolovića gađa civilne objekte.

Kukanjac: Sve je moguće. Moguće. To moramo da utvrdimo. Nije dobio tako naređenje. Daj da prekinemo, izvučemo mrtve, ranjene, da sednemo, da se zavede, red da počnemo jednom razgovarati, a ne ovako...

Hadžifejzović: Generale, obratite se Vašim vojnicima ovim putem i naredite im da prekinu da pucaju!

Kukanjac: Moje starešine i vojnici su prestali. Nisu ni počeli. A prestali su. I prestaće.

Hadžifejzović: Je li na vas pucao HEPOK, Tržni centar. Je li na vas pucala Televizija Sarajevo?! Pa, vi po njima pucate, generale !!!

Kukanjac: Ne pucamo mi po civilnim objektima, nego samo po ciljevima iz tih objekata. Pustite to... nemojte biti navijački nastrojeni. Vi ste barem razuman čovek.

Bilić: Nema više navijača! Ovaj grad nije zaslužio ovako nešto.

Kukanjac: Ova Armija nije zaslužila tako nešto! Molim vas, apelujte! Apelujmo! Apelujem! Apelujem da se prekinu dejstva!

Hadžifejzović: Generale, ovo su otvorena ratna dejstva. Naredite vojnicima da prekinu, mi ćemo to tražiti od Š taba TO.

Kukanjac: Dobro, zdravo....(klik!!!)

Bilić: Prekide vezu...!

Figurić: Zajedno smo na istom talasu. Pronašli smo Fikreta Abdića! Druže Abdiću, Vi ste tek stigli u Sarajevo?

Abdić: Da ...Sada nam je potrebno, više nego ikada, smireno djelovanje svih građana i svih institu¬cija sistema... Ja sam bio u Bosanskoj krajini da bih tamo spriječio sukobe... U toku te moje misije obaviješten sam da više stotina radnika koji rade na Zapadu se nalazi u Karlovcu, spremnih da pređu u Cazin i Kladušu. Odmah se tu pojavila informacija da su oni došli tu ranije, da su oni osposobljeni za oružanu borbu i da praktički idu u napad na ovo područje Kladuše, Cazina i Krupe. Da bih spriječio to, ja sam se odazvao pozivu tih naših radnika i uvjerio ih da je jedini put da se vrate u zemlje u kojima rade jer ništa praktički ne bi pomogli u odbrani svoga kraja... Dok sam obavljao tu misiju i telefonom kontaktirao, obaviješten sam da je Fikret pobjegao iz Sarajeva, zbog ovog teškog stanja... Političko-bezbjedonosna situacija je teška... lično mislim da bi trebalo uputiti još tri hiljade posmatrača u BiH... Ja pozivam Kukanjca da obustavi dejstva... Stalno pozivanje na to ko je prvi počeo a ko drugi, vodi nas u jednu beskonačnu aktivnost koja samo izluđuje naše građane... Na Kukanjcu je potez da obustavi dejstva: Sad ili nikad! ....Sve drugo je nepotrebno, ovo uključivanje na radio i TV... I kada bi navodi generala Kukanjca bili u pravu, nema ni pomisli za izlazak tenkova na ulice i za ovakav napad. Čime pravdati da se granate bacaju na nepoznate građane.

Bilić: Evo, kolega Hadžifejzović je otišao, mora pripremiti Dnevnik. Ljudi to od nas očekuju...







(UŽIVO)
JNA je otela predsjednika Izetbegovića 20. 23. sati

Hadžifejzović: Evo, iz režije mi javljaju da na direktnoj telefonskoj liniji imamo predsjednika Predsjedništva BiH, gospodina Aliju Izetbegovića. Dobro veče.

Izetbegović: A, ko je to?

Hadžifejzović: Hadžifejzović.

Izetbegović: Senad?

Hadžifejzović: Da. Uživo smo u programu, gospodine predsjedniče!

Izetbegović: Ja bih trebao da razgovaram sa nekim iz Predsjedništva, da nađemo nekoga ko bi mogao ugovoriti prekid vatre. Vojska je spremna da obustavi vatru.

Hadžifejzović: S kim ste razgovarali, gospodine predsjedniče?

Izetbegović: Sa generalom Kukanjcem i generalom Đurđevcem koji se nalazi, ovdje sa mnom u kancelariji. Sa generalom Kukanjcem sam razgovarao telefonom prije pet-šest minuta. Vojska želi da se izvuče iz grada u pravcu Lukavice.

Hadžifejzović: Evo, na liniji imamo gospodina Ganića, člana Predsjedništva BiH!

Izetbegović: Halo, Ejup!

Ganić: Tu sam, u Predsjedništvu sam!

Izetbegović: A ja sam u Lukavici, u kasarni. Ja sam došao prije sat i po na aerodrom a onda me vojska dovela ovdje u Lukavicu. Ejupe, šta se dešava?

Ganić: Vojska gađa grad! Ovo je agresija, ovo je nevjerovatno! Od 12 sati gađaju. Pogođen je Dom sindikata, Skupština, relej na Humu...

Izetbegović: Oni tvrde obrnuto.

Ganić: Alija, ovdje su novinari, ovdje je domaća javnost, međunarodna javnost! Pobogu brate, ovdje padaju granate, rakete!!!...

Izetbegović: Oni traže da im se omogući prolaz ka Lukavici.

Ganić: Pa, ko im brani?! Alija, slušaj jednu stvar! Da li me čuješ, Alija!!! Zašto ti ne dođeš u Predsjedništvo?!

Izetbegović: Zato što mi ne daju da dođem!!! Zato što sam prisilno doveden u Lukavicu! Na kom se telefonu nalaziš?

Ganić: Nama su pokidane linije!!!

Izetbegović: Pa, kako ste ovo uspjeli dobiti?

Hadžifejzović: Preko Televizije, gospodine predsjedniče. Uživo idemo!

Ganić: Uživo idemo preko Televizije!

Izetbegović: Neka se vojsci omogući da ide iz grada prema Lukavici!

Kljuić: Predsjedniče!!! Saslušaj me, Stjepan Kljuić govori! Prvi preduvjet koji moraš postaviti Đurđevcu je da prekinu paljbu na grad!!!

Izetbegović: Naravno.

Kljuić: I drugi preduvjet, da te dovedu u grad!!! Prekid vatre sa naše strane je već uspostavljen! Omogućićemo vojsci povratak cestom i putem kojim je došla! Sada je 25 do 9. Pola sata im dajemo da te dovedu u Predsjedništvo!!!

Ganić: UNPROFOR da tebe dovede!!! Ovdje u Predsjedništvo, Alija!!!

Kljuić: Neka naredi Đurđevac prekid vatre! Mi smo svojim naredili!

Izetebegović /obraća se Đurđevcu/: Naredite im da prestanu pucati! Naredite im, generale, preko radio-veze da prestanu pucati! Naredite im, generale, naredite! Sa naše strane se ne puca. Neka čuju građani, ovu poruku: Neka omoguće, svi, kretanje vojske!

Kljuić: Nema kretanja, predsjedniče, dok ti ne dođeš ovamo!!! Molim te, predsjedniče, ti si uhapšen!!! Ti si predsjednik države! Nema izlaska nikome dok se ti ne pojaviš u Predsjedništvu!!!

Hadžifejzović: Ovdje su došli u naš studio, ministar odbrane Jerko Đoko i član Predsjedništva Fikret Abdić. Na neki način, komplet Predsjedništvo je kompleti¬rano na tri linije. Ja Vas molim da nam objasnite kakav je Vaš položaj u Lukavici!

Izetbegović: Ja sam ovdje, praktički, zarobljenik!!! Evo, general Đurđevac kaže da to nije tako.

Hadžifejzović: Molim Vas, mogu li dobiti generala Đurđevca.

Đurđevac: Molim!

Hadžifejzović: Gospodine Đurđevac, Senad Hadžifejzović pored telefona.

*
0
*
0
Logged

"Smrt je jedna...pa neka bude na Allahovom putu." Šejh Abdullah Azam
Stranica: 1 2 [3] 4 5 ... 16 Idi gore Printaj 
« prethodno sljedeće »
Skoci na:  

Posjetilaca: 71229440
Copyright © IslamBosna.ba
Powered by SMF 1.1.15 | SMF © 2006, Simple Machines