Dosije:Armija BiH-nekada najjača vojna sila na svijetu

(1/47) > >>

crnileptir:



Pošto se 15.aprila pridržava Dan Armije BiH i pošto je sigurno da će to proći prilično nezapaženo, pomislio sam da napravimo jedan dosije, onako zajednički, nešto poput onoga dosije o Čečeniji. U njega možemo staviti sve tekstove o Armiji BiH koje uspijemo skupiti, o najvećim bitkama i legendama našeg rata. Takođe možemo postaviti, ako to mogu odraditi braća koja su radila one video IB-stvari, i neke dokumentarce o Armiji BiH, akcije, ratne puteve brigada, i možda i neke ratne pjesme za download. Kasnije tekstove možemo prebaciti na podforum Historija kao sticky i dodavati stalno nove tekstove o Armiji BiH i odbrani.
Mislim da će malo ko i na ovim internet stranicama to obilježiti, a u medijima pogotovo. Ja samo počeo prepisivati neke tekstove iz knjige  "Bosanski ratnici"  Š efke Hodžića, pa ako neko ima skener da to odradi, pojedine dijeloce i pošalje a ja ću prebaciti u format koji treba i ispraviti tj. srediti za objavljivanje. Isto tako ako neko ima materijala o ovome , a nema vremena ispravljati i obrađivati, neka pošalje meni pa ću ja to odraditi. Malo pretražujući pronašao sam 12 tekstova + dva što sam danas prekucao iz ove knjige. Pa bujrum da ovo odradimo kako treba

crnileptir:



7 Muslimanska je iznikla u vremenu velikog iskušenja, jednog od najtežih u hiljadugodišnjoj tradiciji BiH. U proteklom, izuzetno teškom periodu ona je predstavljala odgovor ljudi u BiH na neviđenu agresiju koja je prijetila potpunim uništenjem naroda i zemlje Bosne i Hercegovine. U ovom periodu bosanski čovjek je prvi put bio u bosanskohercegovačkoj armiji i prvi put se borio za odbranu svoje domovine, svojih naroda i svojih interesa.

Formiranje 7MBR:

Sedma muslimanska brigada nastala je iz jedanaest jedinica takozvanih Muslimanskih snaga - iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa. U julu 1992. godine ove jedinice su objedinjene u Sedmi bataljon Prve zeničke brigade. Iz ovog bataljona formirana je 7. muslimanska brigada 17. novembra 1992. godine.  Š efik Patković je jos 1993. uručio Aliji Izetbegoviću povelju kojom je proglasen za počasnog komandanta Sedme muslimanske brigade. Kasnije je Sedma, odlukom Predsjedništva BiH od 14. maja 1994. godine, dobila naziv Slavna. U zimu 1995. godine bila je razlogom sukoba unutar Predsjednistva BiH zbog optužbi petorice članova Predsjedništva da se islamizira Armija BiH. Nakon postignutog kompromisa unutar Predsjedništva BiH, njeni članovi 11. maja 1995. godine dodjeljuju joj naziv Viteška brigada. Borila se u sastavu 3. korpusa, ali je dobijala i direktne naredbe od Alije Izetbegovića kao, naprimjer, u vrijeme sarajevske krize, u ljeto 1993. godine. Na svečanoj smotri 21. augusta 1997. godine, komandant 3. korpusa Kadir Jusić je simbolično predao Sedmu vitešku mehanizovanu brigadu generalu Rasimu Deliću, komandantu Zajedničke komande Vojske Federacije. Treći korpus je ukinut, a Sedma muslimanska je opstala mijenjajući naziv u Sedma mehanizovana brigada. Uz četvoricu komandanata u različitim periodima (Asim Koričić, Amir Kubura, Š erif Patković, Halil Brzina), Sedma je imala i počasnog komandanta Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjednistva BiH, i emira Mahmuta ef. Karalića.

Asim Koričić, prvi komandant Sedme:

"Taktiku i logiku neprijateljskog ratovanja imali smo u malom prstu, a neprijatelj je nas prepoznavao po tekbirima. To je uvijek u borbi bila naša prednost, pa nije bilo neprijateljske linije koja je pred našim naletom ostala nerazbijena, i pored njihove neuporedive materijalno-tehničke prednosti.
Sedma muslimanska je tekbirom započela svoju borbu za odbranu Bosne i Hercegovine, časti i života bošnjačkog naroda. Tamo gdje se s tekbirima ulazilo u okršaj s neprijateljem, pobjeda je bila zagarantirana. Za nepovjerovati je ljudskom umu da smo agresiju na našu zemlju dočekali goloruki, da smo kao narod na početku agresije imali manje pušaka nego agresor tenkova i da smo takvu armadu uspjeli zaustaviti i pobijediti. I to je jasan dokaz da nema sile nad Allahom, da nema vojske nad Allahovom vojskom , a uz koga će biti Allahova vojska, nego uz onoga ko se bori na Njegovom putu... Tekbir je bio najjače oružje mudžahida Sedme. Tekbir je jačao nas moral, naš iman, ulijevao hrabrost u naša srca, a kod neprijatelja stvarao strah i paniku...
Mi zaista s ponosom možemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas, nisu ostali ucvjeljeni, iza nas nisu ostali spaljeni objekti niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono što nije humano i što nije dostojno časnih i čestitih ljudi. Ništa od toga nije bilo svojstveno Sedmoj, a umjesto toga nas su krasile najhumanije ljudske vrline i čistota naših pobjeda iz kojih smo izlazili s ponosom i išli u nove još veličantvenije.
Moj borac ne smije biti pijan i takav ići na zadatak, ne smije lagati, ustuknuti u borbi, ne smije ubiti dijete neprijatelja, jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava. Mi nikada nećemo srušiti crkvu ili bogomolju. Sedma muslimanska bila je u Varešu, pa neka kažu fali li tamošnjoj crkvi išta.''

Halil Brzina, komandant Sedme muslimanske brigade:

''Sedma nije ratovala ni protiv Srba, ni protiv Hrvata, nego protiv onih koji su ubijali i pljačkali naše. Naša brigada prva je ušla u naseljeni dio Vareša, bilo je mnogo civila, nekoliko dana prije toga desio se Stupni Dol, imali smo mnogo poginulih boraca, međutim, dok su komšije bježale i ostavljale nejač, nasi borci su im prilazili i pomagali. Sjećam se starice koja se spoticala, jer sama nije bila u stanju hodati, kako je zaplakala i zahvaljivala našem borcu koji joj je prišao i kao rođenu majku unio je u kuću. Bili smo svjedoci nezapamćenog genocida nad muslimanima u BiH, zločina nad našom braćom i sestrama. Na stotine hiljada muslimana zvjerski pobijenih, napaćenih i ponižavanih po koncentracionim logorima smrti, na desetine hiljada silovanih muslimanki, na stotine hiljada protjeranih iz svojih domova. Najjeftinija tečnost na svijetu bila je muslimanska krv u Bosni. Muslimane je mogao ubijati ko je htio, bez  bojazni da će za to nekad i nekom odgovarati. Protiv takvog zla se borila i izborila Sedma. Sva naređenja je izvršila i poštovala dokle god su bila u interesu odbrane BiH i koja nas nisu skretala i odvajala od Allahovog, dž. s. puta.''

Motivirani imperativom borbe za život, ali i imperativom slobode, kao mnoštvo potočića skupljenih u moćnu rijeku, mudžahidi ove zemlje okupili su se pod zastavom 7Muslimanske (Armije BiH), da bi stopu po stopu, korak po korak, širili prostore slobode.

"U oslobodilačkim ratovima ima neka neuhvatljiva veličina koja se opire analizama. Stoga su neki vojni i politički analitičari na Zapadu stalno varaju u prognozama. Nas narod se bori za slobodu ili, više od toga, za goli opstanak. Takva borba se obično teško vodi, ali teško gubi. Nijedan oslobodilački rat u posljednih 50 godina nije bio izgubljen. Ne znam zašto bi naš."

Ovo objašnjenje, koje je ponudio Alija Izetbegović, potpuno se slaže sa izjavama koje su davali naši heroji, od rahmetli Hujketa, preko rahmetli Zajke, rahmetli Hajre, rahmetli Izeta Nanića do mnogobrojnih živih gazija.

Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine:

''Mi ćemo pobijediti ako nas bude pratio
glas vojske koja ne ubija žene i djecu. Ako to ne bude slučaj, onda
će se sve pretvoriti u jedan krvavi koloplet triju vojski koja jedna
drugu goni, gdje su svi isti. Mi se moramo izdvojiti i biti drukčiji.
Tako ćemo pobijediti? Uprkos svemu!''
(Alija Izetbegovic)

crnileptir:



Branioci Kule Grada

Dok je u aprilu 1992.godine sa svojim borcima junački branio Kulu Grad kod Zvornika, poznat je bio samo njegov nadimak-Almir.Ili-kapetan Almir. Samo nekoliko ljudi iz vrha PL-a znalo je da je kapetan Almir, zapravo, Samir Ništović, kapetan bivše JNA, inače Nevesinjac.
Životna priča kapetana Almira i prije i poslije odbrane Kule Grada je veoma zanimljiva. Posebno priča o njegovom dramatičnom bjekstvu iz bivše JNA, 13.novembra 1992.godine, te o ilegalnom radu u PL, u koju su ga pšrimili Kemo i Halil, osnosno Meho Karišik i Sefer Haslilović.
-"Ja sam od Keme i Halila, kojima tada nisam znao prava imena, dobio zadatak da odem u sjeveroistočnu Bosnu i tamo pripremam muslimanski i hrvatski narod za odbranu od četničke agresije. Vahid karavelić je bio koordinator za tuzlanski kraj, a ja sam mu bio zamjenik"-kaže Ništović.
Prema tom dijelu priče o pripremam za odbranu od četničke agresije u ovom dijelu naše zemlje, Ništović je radio sa dosta patriota, poznatih junaka ovog rata. Među njima ističe Mehidina Hodžića-Senada, legendarnog "Crnog Labuda", koji je poginuo već u maju 1992.godine, pa rahmetli Hajruddina Mešića, proslavljenog komandanta odbrane Teočaka i Ugljevika...radio je i sa hasetom Tirićem, sa Salihom Malkićem, Dževadom Salihbašićem i braćom Huremović...
Ništović je imao zadatak da uradi planove odbrane svih opština sjeveroistočne Bosne i on ih je uradio.
-"Neki su se gradovi mogli braniti, neki nisu"-priča sada Ništović i nastavlja:" NPR. nije bilo objektivnih izgleda za odbranu Bijeljine, oko koje su bila sve srpska sela. Š ta je Hase Tirić u takvom okruženju mogao da uradi sa svojim grupama? Međutim, mogao se Zvornik braniti."
-"Zašto nije?"
-"Mi smo imali plan odbrane Zvornika i o tome obavijestili rukovodstvo Zvornika, a to su bili Bošnjaci. Jer, bivša JNA je preko puta Zvornika, u Srbiji, rasporedila artiljeriju, utvrđivala se, dovodila pojačanje. Mi smo, dakle, neposredno prije četničke agresije namjeravali da zaposjednemo ključne tačke u Zvorniku. Naravno, to nismo mogli da uradimo bez podrške i saglasnosti rukovodećih ljudi u opštini. Međutim, nismo našli na podršku. Čak je taj naš plan odmah i provaljen. Stav rukovodećih ljudi u Zvorniku, Bošnjaka, bio je da će nas ta JNA braniti, a da mi hoćemo da narušimo "bratstvo i jedinstvo" u ovom gradu...Ishod se zna. Četnici su za koji dan zaposjeli sve one tačke koje je trebalo da mi zaposjednemo. A izvršen je i genocid nad Bošnjacima u gradu. Mislim da ih je pobijeno najmanje 3000. Mnogi su pohapšeni, svi opljačkani, mnoge žene i djevojke silovane."
-"Ipak, bilo je nekih borbi u Zvorniku. Koliko ste pružali otpor?"
-"Mi smo vodili ulične borbe. Ali bilo je već kasno. Vodili smo neravnopravnu bitku za Zvornik dva dana i povukli se u našu bazu na Kula-Gradu. Malo nam se ko pridružio iz Zvornika. Bježali su prema Tuzli. Neki su pspvali, neki govorili da bježe u inostranstvo..."
Poslije pada Zvornika, prvih dana aprila 1992.godine, počela je odbrana Kula Grada.
-"Kula Grad je mjesna zajednica u kojoj su živjela 2002 stanovnika.2000 Bošnjaka i 2 Hrvata. Tu je bila moja baza za vrijeme ilegalnog rada. Imali smo jedinicu PL. Jačine jedne čete. Dakle, oko 150 boraca. To su, uglavnom, bili mještani. Imali smo samo dva mitraljeza, nešto automatskih i poluautomatskih, a najviše lovačkih pušaka. Imao sam i 20 boraca koji nisu imali naoružanje. Međutim, mi smo bili prava jedinica, prava vojna formacija. Organizovali smo pravi vojnički, ratnički život. Mislim, da smo bili prva jedinica u našoj zemlji koja je dala zakletvu. Uradili smo polukružni sistem odbrane s prvom linijom...Iskopali rovove sa grudobranima...Imali smo i nekakva minska polja. Nisu bila prava, jer nismo imali mona. Žicama smo vezivali ručne bombe, uglavnom da nas upozore kad krenu četnici."
-"I kad su prvi put, poslije pada Zvornika, na vas krenuli četnici ?"
-"Bilo je to 8.aprila 1992.godine u pola šest ujutro. Četnici su iz svih artiljerijskih oruđa i tenkova, koji su bili postavljeni preko puta nas, s druge strane Drine, otovrili vatru po našim položajima. Bombardovali su nas i avionima. Bacali bojne otrove. Ta artiljerijska priprema trajala je, mimo svih vojničkih rezona, 24 sata. Nije bilo zgrade u Kula Gradu koja je 9. aprila osvanula čitava. Mi smo izgubili samo jednog borca. Naš prvi šehid bio je Amir Nusupović. Stanovništvo se tada uglavnom povuklo prema Tuzli, a ostali smo mi, borci. Čekali smo pješadijski napad četnika."
-"I kako je izgledala ta prva pješadijska bitka za Kula Grad?"
-"Četnici su se prevarili u procjeni. Očito, oni su mislili da u porušenom Kula Gradu više nema nikoga. I krenuli su prema nam u streljačkom stroju.Naredio sam komandirima vodova da četnike puste što bliže. Četnici su nam se primicali, bez neke opreznosti, a mi smo čekali. Kad su nam prišli sasvim blizu, naredio sam vatru. Bila je to naša velika pobkeda. Naši borci su prosto kosili četnike i oni su padali kao snoplje. Nanijeli smo im velike gubitke. Preživjeli četnici su bježali prema Zvorniku. Tjerali smo ih, ali ne daleko. Toliko koliko nam je bilo dovoljno da sakupimo bogat ratni plijen: oružje, municiju, opremu. Onda smo se vratili na naše položaje.
Jedne noći smo razbili jednu četničku diverzantsku grupu koja je pokušala da zavara naše borce na prvoj liniji. Vođa te diverzantske grupe bio je Arkanov zet Rambo. Kada su se primakli našim položajima, na pitanje jednog borca, koga smo zvali Karadžić, ko ide, Rambo je odgovorio:"Muamed!" Dakle nije znao da izgovori "h". Naši su otvorili i ubili Ramba. Kada je saznao za smrt svoga zeta, u Zvornik je došao Arkan i ultimativno tražio da mu isporučimo Rambov leš.Ali, mi smo leš držali pet dana, sve dok na Kula Grad nije došao dr. Muhamed Jelkić iz Zvornika. Dr.Jelkić nam je rekao da mu je Arkan zaprijetio da će mu pobiti familiju ako mu ne isporučimo zetovo tijelo. Sažalio sam se i dao mu leš. Očekivao sam da će nam se dr. Jelkić, kad napusti sa familijom Zvornik, pridružiti i pomoći nam. Jer, na Kula Gradu nismo imali ljekara. Nije nam došao, baš kao što nam se nisu pridružili mnogi Zvorničani koji su uspjeli da pobjegnu od četnika."
Ništović je tražio pojačanje i ono mu je stiglo, ali samo iz Živinica i Kalesije, koje je doveo Salih Malkić-Sale.
"Sale je doveo 85 boraca, koji su se zadržali 5 dana na Kula Gradu i pomogli nam da odbijemo nekoliko četničkih napada, te da još bolje utvrdimo linije. Malkić je, onda, dobio naredbu da s borcima hitno ide u Živinice. Na Kula Gradu ostala je, tako, samo četa naših hrabrih boraca, koji su odolijevali četničkim napadima."
Borci sa Kula Grad 24.aprila 1992. godine svečano su se postrojili i položili zakletvu.
"Mislim da je to bila prva zakletva boraca naše Armije" kaže Ništović.
" A kako je došlo do pada Kula Grada?"
"Kula Grad je pao 26.aprila. dan uoči te odlučujuće bitke mene je telefonom zvao major bivše JNA Marko Pavlović, ne znam ko mu je dao broj moga telefona, i tražio da se predamo, jer je, kao, došla JNA u Zvornik da uspostavi red i smiri sukobe između nas i četnika. Rekao sam mu da sam i sam bio do prije nekoliko mjeseci oficir bivše JNA i da sam iz nje pobjegao, jer je stala uz četnike i spustio mu slušalicu " priča nam Ništović.
 Četnici su , sjeća se kapetan Almir, krenuli u napad prije zore i uspjeli da probiju liniju naše odbrane u selu Gajevi.
"Ipak, glavni napad išao je prema našim položajima kod Ćuprije. Tu su naši borci imali četiri "zolje". Četnici su nas, međutim napali s velikim snagama. Krenuli su sa čitavom brigadom, sa osam tenkova T-84 i dvije samohotke. Naši borci su prvi put vidjeli tenkove kako dejstvuju i uplašili su se. Napustili su liniju i kažu mi:"Kapetane na ćupriji tenkovi!" Kažem im:" Pa, i poslao sam vas dolje da dočekate tenkove." Tražio sam dobrovoljce. Javila su se trojica:Nedim, Aziz i trećeg smo zvali Arkan.Prišli smo dosta blizu kolone tenkova i ispalio sam zolju na prvi tenk. Pogodio sam ga. Onda sam vidio kako se prema našem rovu okreću kupole drugih tenkova. Uspjeli smo da se prebacimo do drugog rova, a granata je pogodila blizu nas, tamo odakle sam ispalio zolju."
Tada je Almir bio ranjen. Kratko se još razvila bitka, u kojoj naši borci nisu imali šansi.
-" Povlačili smo se, a četnici su nas ganjali tenkovima i pješadijom. Mogli su da nas pobiju, ali sam čuo naredbu da nas uhvate žive. Nisu nas uhvatili."

Ništović se sa borcima te noći prebacio do Kalesije. Odatle je telefonom uspostavio vezu sa Vahidom Karavelićem, koji se nalazio u Tuzli. "Sačekaj me tu, sutra dolazim po tebe" rekao mu je Karavelić.
-"Čekao sam Karavelića narednog dana. Bilo je to 27.aprila. Ali tog dana je u Živinicama uhapšen Karavelić, zajedno sa trojicom istaknutih organizatora odbrane tuzlanske regije" nastavlja on.
Borba za Kula Grad bila je završena.

crnileptir:



Izet NANIĆ, komandant 505. viteške motorizirane brigade

Pošto smo bili izvukli glavne snage sa linija, mi smo, ne očekujući taj napad, mislili smo da ćemo ih preduhitriti. Potrefilo se da tačno u isto vrijeme, u 5 sati, bude naš i njihov jurišni položaj. Tako da se radilo o minutama i sekundama kako će se okrenuti situacija. U jednom momentu uhvatili smo ih na vezama kako nas navodno oni imaju i pripremaju još jedan talas, samo, navodno, trebaju prebaciti tenkove i sigurno će uspjeti.
Povodom najnovijih velikih uspjeha u slamanju do sada najveće četničke ofanzive na Bihaćki okrug, razgovarali smo sa komandantom 505. viteške motorizirane brigade, brigadirom Izetom Nanićem.

" Gospodine komandante, šta se to u proteklih deset dana dešavalo na bužimskom ratištu?

NANIĆ: Od prvog septembra 1994. godine na bužimskom ratištu počela je najžešća četnička ofanziva u protekle dvije i po, odnosno tri godine, koliko već traje ovaj rat u Bosni i Hercegovini. Snage vojske tzv. republike srpske i to 1. krajiškog korpusa, 2. krajiškog korpusa i banijskog korpusa krenule su u opću ofanzivu. Prvog septembra krenula je u napad 24. brigada 6. banijskog korpusa iz pravca Bosanske Bojne, imali su određenih uspjeha jer nismo očekivali napad iz tog pravca. Ušli su u dubinu našeg teritorija do kilometar i po, a u širinu do dva kilometra. Mi smo isti dan pregrupirali snage i istu noć, sutradan, izvršili protivnapad i razbili 24. četničku brigadu na tom pravcu i vratili ih preko državne granice Republike Bosne i Hercegovine. Znači, ne na polazne pozicije, već još dalje od polaznih pozicija. Nakon dva dana, trećeg, odnosno, četvrtog septembra u ranu zoru počela je ofanziva na pravcu Banjani - Baštra - Ćorkovača - Radoč.
Na samom startu primijetili smo da se radi o većoj ofanzivi u kojoj će učestvovati veće snage. Mi smo u tim njihovim napadima sedam punih dana vodili odsudnu odbranu i u tih sedam dana mi smo cijenili njihove namjere, pokrete, jačinu snaga i slično. Može se slobodno reći da su u napadu na pomenutom pravcu učestvovali 1. i 2. krajiški četnički korpus. Prvi krajiški korpus učestvovao je sa četiri brigade, bataljonom vojne policije, izviđačkom četom i specijalnim jedinicama tzv. SAO Krajine. Drugi krajiški korpus učestvovao je sa jednom brigadom na pravcu Ivanjsko - Vučkovac, mislim da je to bila 15. petrovačka. Taj napad bio je uperen prema Bosanskoj Otoci, odnosno 511. slavnoj brdskoj brigadi.
Ovamo, na 505. vitešku krenula je 43. motorizirana brigada iz Banje Luke, 1. bosanskonovska iz Bosanskog Novog. Jedna brigada napadala je pravcem Baštre u zahvatu komunikacije, a druga pravcem Ćorkovače. Brigade 6. sanska i 5. kozaračka, te bataljon vojne policije i izviđačka četa, znači, glavne snage tog 1. krajiškog korpusa napadale su pravcem Žirovac - Radoč prema Bužimu. Cilj četnika bio je razbiti 505. vitešku brigadu i ovladati Bužimom, a onda nastaviti dalje. Znači, ovo je bio jedan radikalni zahvat vojske tzv. republike srpske. Mi imamo zaplijenjena dokumenta gdje se tačno govori o kojoj veličini operacije je riječ. S tom operacijom direktno je rukovodio štab vojske tzv. republike srpske na čelu sa Ratkom Mladićem. Operacija je nosila naziv "Breza 94".
Na osnovu zaplijenjenih dokumenata i njihovih naredbi može se zaključiti da je to stvarno bila jedna opsežnije pripremana akcija sa radikalnim ciljem, a akcija, eto, ne daj Bože, da je uspjela ovdje više ne bi bilo Bošnjaka i faktički ovdje bi bilo drugo Goražde, Žepa, Srebrenica, znači male enklave. Tačno je vidljivo da je ta ope racija trebala biti prekretnica rata u korist četničke vojske i srpske politike. Jer, da je sada ovdje pokleknuo 5. korpus Armije Republike BiH, bila bi potpuno drukčija pregovaračka pozicija naših pregovarača na političkoj sceni. Međutim, na svu sreću, uz odlučnost naših boraca koja je bila prisutna u sve ijednom borcu da se mora opstati, da se ne smije ustuknuti ni milimetra, ovaj napad je zaustavljen.
I ovaj put koristim priliku da čestitam svim borcima i starješinama 505. viteške motorizirane brigade na izuzetno hrabrom i čvrstom držanju linija odbrane, je sedam dana neprekidne kanonade, uzastopnih kombiniranih pješadijsko-tenkovskih i artiljerijskih napada nije bilo lahko izdržati. Međutim, linije nisu pomjerene nigdje ni milimetra.

" Kada je otpočela presudna bitka u kojoj je faktički i slomljena četnička ofanziva?

NANIĆ: Osmog dana četničke ofanzive jedinice 505. viteške brigade pregrupirale su se i izvršile u ranim jutarnjim satima protivnapad. Specifičnost je da je tog dana, istovremeno, i četnička strana donijela odluku da prođe. Pošto smo bili izvukli glavne snage sa linija, mi smo, ne očekujući taj napad, mislili smo da ćemo ih preduhitriti. Potrefilo se da tačno u isto vrijeme, u 5 sati, bude naš i njihov jurišni položaj. Tako da se radilo o minutama i sekundama kako će se okrenuti situacija. U jednom momentu uhvatili smo ih na vezama kako nas navodno oni imaju i pripremaju još jedan talas, samo, navodno, trebaju prebaciti tenkove i sigurno će uspjeti. Mi smo malo i kasnili sa napadom, malo smo odužili, nismo počeli baš u 5 sati. Međutim, onda je klupko počelo da se odmotava u našu korist, jer momci su dobro znali svoj dio posla, udarili jako, muški, znali su da nema drugog izbora.
Totalno su razbili neprijatelja na pravcu Radoč - Ćulumak prema državnoj granici Republike Bosne i Hercegovine. Udarili smo na glavne snage četnika: 5. kozaračku i 6. sansku brigadu, bataljon vojne policije, tenkovsku četu, IDČ njihovog korpusa. Uspjeh koji je postignut, svakako je izvanredan, između ostalog, slomio je ofanzivu četnika, unio jači moral medu borce i sigurnost za dalje borbene aktivnosti. Borci su vidjeli da se četnik može slomiti, vidjeli su ogroman broj četika koji bježe, vidjeli su ogroman broj četnika koji su ostali ležati na poprištima bitke. Mislim da je juče izvučeno više od 50 mrtvih četnika i stavljeno komisiji za razmjenu na raspolaganje.

" Snage 5. korpusa Armije Republike BiH su u ovoj bici zaplijenile veliki broj naoružanja i drugih materijalno-tehničkih sredstava, možete li nam reći o kakvom naoružanju i sredstvim se radi?

NANIĆ: U ovim borbama zaplijenjene su veće količine materijalno-tehničkih sredstava i naoružanja, kao što su jedan tenk T-55, jedan ZIS top 76 mm, bateriju minobacača 120 mm, bateriju minobacača 82 mm, protivoklopna oruđa polk 9K11 sa raketama, strele 2-M za protivzračnu odbranu, bestrzajni top, jednocjevni PAT, veće količine oružja i municije, granata, PAM-ova, zatim četiri vojna kamiona, dva PUH-a, neki dip i još mnogo toga.

" Pošto ste razbilu četničke snage, kakve gubitke je neprijatelj pretrpio u ljudstvu i da li su Bužimljani naudili četničkom generalu Mladiću?

NANIĆ: Nisu Bužimljani naudili, naudili su borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, borci koji se bore za pravedno rješenje situacije u okviru Bosne i Hercegovine, koji se bore protiv fašizma, protiv zločina, jer to stoje Ratko Mladić želio, to je ravno zločinu.
Mi smo zaplijenili dokumenta gdje stoji doslovce: dug prema Cazinu iz Drugog svjetskog rata mora se vratiti. Vidite u koju oni krajnost idu. Činjenica da im je to bio radikalni cilj i da je Mladić angažirao ogromne snage na pokoravanju Cazinske krajine, govori da bi ovdje bile nesagledive posljedice i nesaglediv zločin kakav se ne pamti u historiji ovog naroda. Borci Armije Republike BiH iz sastava 505. viteške motorizirane brigade, 5. korpus, svi borci i narod ovog kraja dali su sve od sebe i porazili četnike.

" Pošto ste osujetili namjere četnika, da li se ovo može smatrati jednom od najvećih pobjeda 5. korpusa Armije Republike BiH i 505. viteške motorizirane brigade u ovom ratu za Bosnu i Hercegovinu?

NANIĆ: Odmah poslije djelovanja četničkih helikoptera, avioni NATO-a su nadlijetali četničke položaje, a u dokumentaciji koja je bila zaplijenjena kod jednog četničkog oficira ostalo je zapisano da su avioni NATO-a djelovali po četničkim artiljerijskim položajima opri čemu je oštećen jedan tenk. U ovoj akciji NATO-a ubijen je jedan četnički oficir, a u znak odmazde četnici su protivavionskim raketama strela 2-M gađali avione NATO-a, koji su se neoštećeni vratili u bazu. I pored upozorenja od strane NATO-a, Karadžićevi četnici nisu odustajali od svog cilja da pokore Bihaćki okrug i unište bošnjačkomuslimanski narod na ovim prostorima. Napadi su postajali sve žešći i sve češći.
U toku jednog dana naši borci odbili su i po nekoliko uzastopnih tenkovsko-pješadijskih napada, nanoseći neprijatelju značajne gubitke. Na Križ i Sip četnički tenkovi naprosto su jurišali, ali nsu mogli probiti čvrst bedem sastavljen od najboljih i najhrabrijih sinova Bosne. Pobjede su se redale jedna za drugom, a u četničkim redovima zavladala je panika i strah od pripadnika Armije RBiH koji su izdržali i ono nemoguće. Artiljerija je nemilosrdno tukla od jutra do mraka. Ostalo je zabilježeno u ratnom dnevniku naše brigade da je petog dana četničke ofanzive na položaje naših boraca palo više od 1.500 raznovrsnih projektila. I pored silnih naleta četničke artiljerije, naši položaji od Radoča, Ćorkovače, Nikolića glave do Hercegovine ostali su u sigurnim rukama vitezova 505. viteške. Četnička ofanziva nije jenjavala ni šestog, ni sedmog dana, a uveliko desetkovane četničke jedinice general Mladić osvježio je novim snagama iz sastava 1. K.K. i specijalnom jedinicom Panteri. Primjećeno je i dovlačenje nove tehnike u rejon Makarovače i Ćulumka što je bio očit dokaz novih napada četnika na linije odbrane naših boraca. I dok su četnici vršili pregrupiranje svojih snaga, u Komandi 505. viteške brigade ubrzano se radilo na planiranju kontraudara. Najelitnije jedinice iz sastava 505. viteške brigade su izvučene sa linija i u prvim satima 12. septembra 1994. godine odlučno krenule u izvršavanje postavljenog zadatka. Četnici zaslijepljeni mržnjom i željom za osvetom kreću u najjači napad na linije odbrane naših boraca u rejon Križa i Sipa. Nekoliko tenkova zaustavljeno je u silovitom naletu na ivicama rovova, a zaluđeni Mladićevi vojnici jurišali su u smrt.
Istovremeno, na drugoj strani, najelitnije jedinice 505. odlučno udaraju u bok neprijateljskih snaga, probijaju nekoliko četničkih linija i nezaustavljivo jurišaju naprijed. Totalno zbunjeni četnici bježe glavom bezobzira dok se na svim kotama čuju tekbiri. U prvom naletu naše jedinice zaplijenili su veliki dio četničke artiljerije i ratne tehnike, a četnički oficiri zajedno sa generalom Mladićem ostavljaju svoje luksuzne automobile i traže spas duboko u šumama Š ašave. Totalno razbijene Mladićeve jedinice bježe ostavljajući za sobom veliki broj poginulih i ranjenih, te velike količine naoružanja i municije. Na padinama Culumka i Makarovače zauvijek je ostalo ležati 80 četnika, dok je devet zarobljeno, od kojih su tri lakše ranjena. Zaplijenjena je ogromna količina naoružanja i municije, jedan tenk T-55, ZIS, PAT 20/1, PAM 17,7 mm, tri MB 120 mm, osam MB 82 mm, tri TAM-a 110, jedan sanitetski TAM, dva vojna vozila puch, strele 2-M, ogromne količine protivoklopnih sredstava, granata, centar veze, te ostale vojne opreme i MTS-a. Pored ovog, zaplijenjena su i borbena dokumenta visokih srpskih oficira iz kojih se dobro vide ciljevi Karadžićevih poslušnika.
Nakon ovog odlično izvedenog kontraudara najelitnijih jedinica 505. viteške brigade, otupljena je oštrica napada Mladićevih četnika koji i dalje napadaju, ali sa manjim intenzitetom i lošim apetitom. U ovoj akciji potpuno su razbijene četiri četničke brigade: 5. kozarska, 6. sanska, 1.novigradska i 43. motorizirana sa pridodatim jedinicama Prvog krajiškog korpusa, BVP i 89. raketne brigade.
U znak odmazde četnici su svom silinom granatirali civilne ciljeve na širem području Bužima, te je tako počinjena nova materijalna šteta na stambenim objektima. Ni granatiranje nije spriječilo vrijedne bužimske domaćice da u toku najjačih borbenih djelovanja svojim vitezovima pripreme domaću hranu i kolače. Vezano za te aktivnosti posebno su se istakle mještanke MZ Mrazovac i Lubarda. Za uspjehe svojih vitezova narod Bužima brzo je saznao, a najavljena kolona zaplijenjenih vozila i naoružanja, kao i povratak ratnika narod je željno očekivao

crnileptir:



CRNI LABUDOVI
 

19. januar 1994., Ljiljan

U vojnoj će teoriji, jer u praksi već jeste, naći svoje mjesto specijalna jedinica bosansko-hercegovačke Armije "Crni labudovi". Jednom prilikom je Robert Botteri, prvi čovjek Mladine (ne znam je li došlo do najavljene promjene na tom mjestu), primajući tekst od svog bh. dopisnika bio je nemalo začuđen kada je pročitao da se radi o priči o ovoj jednici. "Ja ovo ne razumijem. Svugdje su specijalne jedinice najrazličitijih armija svijeta nosile nazive nekakvih zmija, mački, pasa. Samo tamo u Bosni to su neke ptice sasvim pristojne i miroljubive. Ja ovo ne razumijem!" I dok sada sjedim udobno zavaljen u fotelju jarkocrvene boje (poput kljuna u crnog labuda) i pijem dobru tursku kahvu (crnu), razgovaram sa čovjekom koji vodi ovu moćnu manevarsku jedinicu. Riječ je o Hasetu Tiriću, kojemu nije prvi put da se pojavljuje na stranicama ovog lista.
U šali, dok mu saopćavaju da je nenadmašna lažljiva SRNA ponovo objavila da je ubijen, priča: "Ljudi misle da je Hase Tirić neka ljudeskara dva metra visine, krupan, opasan, strašan i šta sve ne. To govori da ljudi uopće ne znaju ko je komandant "Crnih labudova", kako on izgleda. Nije mi se jednom desilo da ljudi prilaze mojim pratiocima ili zamjenicima i sa njima razgovaraju kao da su oni komandanti. Također, razgovaraju sa mnom i pitaju me ko je ili kako je Hase. I meni je izuzetno drago zbog toga. Ja nemam neki kompleks više vrijednosti pa da velikim slovima na grudima napišem da sam komandant "Labudova". Ja jesam "Crni labudovi", ali je svaki "labud" Hase Tirić. I to je ratna filozofija ove jedinice. Svaki njen pripadnik mora biti osposobljen da sutra stvara i predvodi nove i nove "labudove". Takav je i naš znak, koji je ovih dana prezentiran čak i na SRNI - na njemu crni labud stražari nad Bosnom, a njene granice čuvaju dvije sablje."

" Iznad toga je natpis "PL BiH". Zašto?

TIRIĆ: Ovu su jedinicu stvarali ljudi koji su osnivali i Patriotsku ligu u tuzlanskoj regiji. Prvi komandant bio je rahmetli Senad Mehdin Hodžić - nekadašnji specijalac MUP-a. Rahmetli Hajro kapetan Mešić i ja smo bili zamjenici. Ova jedinica, dakle, ima tradiciju još iz prijera-tnih dana. Kontinuitet te tradicije sada održavamo i ovom lafetom - iznad teritorija Republike Bosne i Hercegovine crni labud koji je čuva. A objasnit ću vam i zašto naziv "Crni labudovi". Kada je počeo rat, onda smo se mi služili sredstvima veze koje je bilo vrlo lahko "provaliti". Senad rahmetli tokom korištenja tih sredstava predstavljao se kao "kapetan labud", a nerijetko su ga tako i četnici prozivali. Kada je on poginuo u jednoj bici na Zaseoku kod Zvornika, gdje smo uništili nekoliko četničkih tenkova i transportera, mi smo odlučili da jedinici damo naziv po nadimku njenog prvog komandanta, ali sa dopunom "crni"jer su crni labudovi endemska vrsta i mnogo su ljepši od bijelih. I tako je došlo do imena ove jedinice.

" Koji je borbeni put "Crnih labudova", koje ste žrtve na tom putu podnijeli i koje uspjehe imali?

TIRIĆ: U toku borbi u Bijeljini imali smo trojicu poginulih. "Povaljali" smo - da se tako izrazim - gomilu arkanovaca i domaćih četnika, ali zbog izdaje političara, prvenstveno onih iz tuzlanskog kraja - morali smo se povući. Neka im historija i vrijeme, koje neumitno prolazi, sudi zbog toga. Iz Bijeljine uputili smo se prema Brčkom, kojega je netom nakon pada Bijeljine zahvatio ratni požar. Nakon Brčkog odlazimo prema Zvorniku i Kalesiji, gdje je, kako sam kazao, poginuo i prvi komandant jedinice. Taj gubitak četnicima smo dobro naplatili, o čemu najbolje i najiskrenije svjedoče ratni dnevnici. Iz Zvornika i Kalesije, preko Majevice prelazimo u Tuzlu, a odatle, prema naređenju Š taba vrhovne komande prelazimo najprije u Konjic, pa Tarčin, a potom na Igman.

Tokom našeg boravka na Igmanu, od juna prošle do juna ove godine, učestvujemo u svim akcijama pokušaja deblokade Sarajeva i možemo se pohvaliti daje jedino pripadnik ove jedinice u decembru prošle godine ispunio vojnički zadatak - ušao preko Trebevića u Sarajevo. Sarajevski mediji su tada o tome dugo i puno pisali. Do sada je jedinica dva puta odlikovana najvećim armijskim priznanjem "Zlatni ljiljan". Prvi put, negdje krajem jula na butmirskom aerodromu uništili smo jedan, a dva miga 21 oštetili, uništili smo i benzinsku pumpu na aerodromu, nekoliko bunara i ubili više od 50 četnika. To je, vjerovatno, jedna od najdrskih akcija koja je izvedena u Armiji RBiH. Kako je do toga došlo? Mi smo akciju na butmirski aerodrom planirali još odavno. U tom cilju 'labudovi" su išli u izviđanja i jednom prilikom kada su krenuli u novo izviđanje stvorila se prilika da se akcija odradi i odrađena je. Momci su prišli na nekih 50 m od četnika i sa zoljama, osama i RPG-ima razvalili bunkere i hangare. Četnici su, naravno, žestoko uzvratili, a momci su se primirili.

Kada su pomislili da su nas otjerali, pozvali su kamione da pokupe mrtve i ranjene, a 'labudovi" su prišli još bliže i ponovo otvorili vatru. Mrtvi i ranjeni četnici bili su posvuda. Inače, ova jednica mnoge je četničke familije zavila u crno, naročito one koje su svoje očeve i sinove slali na Sarajevo. Za tu akciju smo dobili "Zlatnog ljiljana", a isto odlikovanje posmrtno je dodijeljeno i rahmetli Senadu Hodžiću. Š ta je ono što bih još istakao kao naš borbeni uspjeh? Kao što sam već rekao to su akcije oko Sarajeva - na Krupcu, Vojkovićima, Hadžićima, Ilidži, prema Trnovu i Goraždu - o čemu ću posebno govoriti. Prvu godinu rata sukobljavali smo se sa četnicima. Drugu godinu ratovali smo najviše - i vrlo uspješno protiv Hrvata. Prve godine rata po dolasku na Igman, jedinica se dijeli na dva jata -jato Igman" i jato "Goražde". Ovo drugo jato borilo se u svim akcijama oko Goražda, a ono čime bih se posebno želio pohvaliti jeste naše razbijanje jedne četničke jedinice i gonjenje te jedinice unutar (ine Gore.

Da, ušli smo i u Crnu Goru! O našem prisustvu tamo ostavili smo vrlo jasan trag 14 km duboko u teritoriju ove zemlje. Jošanica kod Foče, Miljevina i Ustikolina, Zebina šuma i sve ostale akcije oko Goražda o kojima će se tek pisati nisu prošle bez učešća jata "Crnih labudova". Tokom prve godine rata ova je jedinica imala 13 mrtvih i oko 40 ranjavanja. Ove ratne godine, koja je već na izmaku, samo smo pred kraj zime imali jedan okršaj sa četnicima kada su udarili na Hrasnicu, a naša diverzantska trupa tada je spasila ovo naselje dizanjem mosta u Donjem Kotorcu i uništavanjem četničkog tenka. Tada mi je poginuo zamjenik. Nakon te akcije uslijedili su sukobi sa ustašama. Najprije oko Konjica, gdje smo zaposjeli strateški najvažniju kotu - brdo Zlatar odakle se Konjic vidi kao na dlanu.

Teška bitka vodila se četiri dana, da bi smo se četvrtog dana uspeli na vrh. Sa dva lakše ranjena zarobili smo oko 100 ustaša, bateriju minobacača 82 mm, bateriju minobacača 120 mm, dva VBR-a, ZIS, dva lansera i brdo granata. Sav ratni plijen predali smo u centralni magacin i po tome smo, zasigurno, piva jednica bh. Armije koja je izvršila centralizaciju ratnog plijena. Moram priznati da nam se Konjičani tada nisu baš džentlmenski odužili, tako da nemamo baš prijatno iskustvo sa tog terena. No, to nas ne koleba da ponovo, ako zatreba, a nadam se da neće, krenemo po naređenju i ratujemo na tom području. Poslije Zlatara, radili smo i odradili selo Radašine, na polovini puta između Konjica i Jablanice. I tu smo zarobili više od 100 ustaša i bogat ratni plijen koji smo, opet, predali u centralni magacin. Potom dolaze Porasovići i Bokševica, a zatim Fojnica. Kada smo kod Fojnice, prije nego "raportiram" šta smo radili na tom dijelu bh. ratišta, ne mogu a da ne kažem da smo mi u komandi jedinice "izvrdavali" naredbu da idemo u tom pravcu sa Igmana, jer smo više željeli ratovati protiv četnika između Trnova i Goražda. Mi smo, naravno, bili upoznati sa obavještajnim i sigurnosnim procjenama armijskih službi da četnici namjeravaju napasti taj potez i presjeći našu tanku vezu sa Goraždem.

Željeli smo pomoći u osujećivanju ovog plana, ali nam je bilo više puta naređeno da odemo i nakon pritisaka nekih krugova čak iz Š taba vrhovne komande krenuli smo tamo, prema fojničkom ratištu, četnicu su udarili na Igman i uradili to što su uradili. Ima jedna narodna poslovica koja kaže da uspjeh ima stotinu otaca, a neuspjeh je siroče. Između ostalih i nas su okrivljavali da smo pobjegli sa Igmana, da se tamo nismo htjeli boriti... Na svu sreću, mi imamo sva naređenja pretpostavljene komande o tome da moramo, podvlačim, moramo otići na fojničkoj bojište i tući se sa ustašama. I dok su se Igmanom generirale priče da smo pobjegli za Fojnicu, mi smo u tom "bježanju" oslobodili sedam sela i oko 100 kvadratnih kilometara površine, ubili na desetine ustaša istekli veliki ratni plijen. Nas priče o našem "bijegu" sa Igmana bole najviše zbog šest mrtvih "labudova" na tome dijelu ratišta. No, ne damo se. Ja sam ne jednom izjavio da sam spreman na otvoreni tv duel sa svim onima koji su bilo kako povezani sa Igmanom i Bjelašnicom. Dakle, svi visoki oficiri naše armije, komandanti jedinica, političari, novinari koji poznaju ovu problematiku, a zatim da nam gledaoci direktno postavljaju pitanja. Ovako, ostaju samo nesuvisla vojnička "ogovaranja", da tako kažem. Ja sam na takav duel spreman i čekam hoće li ko podići ovu bačenu rukavicu.

" Pričom o Igmanu dotakli smo se i pitanja armijskih neuspjeha. Š ta smatrate svojini vojničkim neuspjehom?

TIRIĆ: Ova jedinica se s punim pravom može pohvaliti svojim uspjesima. Ono što je neuspjeh Armije Republike Bosne i Hercegovine, a mi smo sastavni njen dio, jeste nesposobnost uvezivanja snaga. Ne jednom se desilo da smo bili ostavljeni na cjedilu. Pridemo blizu neprijateljskih položaja - na 50-tak metara, otvorimo vatru, a onda nas odjednom neko počne tući sa boka. Jer, neke jedinice koje su radile sa nama isti zadatak nisu bile obučene da se tako blizu privuku, ljudi, jednostavno, ne smiju.

" Armija je u transformaciji...

TIRIĆ: Da. No, to je tek početak. Nama, prema mom dubokom uvjerenju, nije potrebna glomazna armija sa stotinama hiljada pripadnika. Mi nismo tolika zemlja. Jednostavno, praksa je pokazala i dokazala da su male manevarske jednice ono što je dosada učinilo čuda. Četnici koriste isti princip tzv. Mladićeva garda najbolji je dokaz za to. Rekli ste daje bh. Armija u procesu transformacije. Mislim da će se naša vojska transformirati onoliko dugo dok ne bude napravljena kao profesionalna oružana sila. To znači da se ona mora osloboditi homo politicusa, ideoloških recidiva i naročito birokratiziranih oficira, čiji "posao" šteti i narodu i državi i, samim tim, vojsci.

" Vaš politički cilj borbe?

TIRIĆ: Ja nemam političkog cilja! Ja sam vojnik i moj cilj je da, najbolje što znam i umijem, izvršim postavljeni borbeni zadatak. A politički cilj borbe definiraju i i definirat će političari. Ova jedinica vjeruje da su ljudi koji vode ovu zemlju dovoljno sposobni i jaki da im naša "asistencija" u tom poslu nije potrebna. Niti je mi želimo. Mi slušamo njihovu komandu i tako će ostati!!! Nadam se da smo na primjeru Igmana naučili ko je gazda u ovoj državi.

" Gdje su "Crni labudovi" sada?

TIRIĆ: U fazi transformacije. Idemo na ukrupnjavanje jedinica i obuku novih vojnika kako bi na proljeće, ako Bog da, startali sa borbernim aktivnostima. Ne ide baš sve onako kako smo planirali. Ali ipak, idemo naprijed. Borbeni dio jedinice je na fojničkom ratištu i najbolje bi vam bilo da pitate ljude tamo šta misle o angažmanu 'labudova". Ja se time ne želim razmetati i hvaliti. A imam razloga za to.

" Kako se postaje "crni labudovi"?

TIRIĆ: Osnovni kriterij za ulazak u jedinicu jeste mladost i da kandidat nije oženjen. Meni su za jedinicu "interesantna" djeca, da tako kažem, rođena od 1970. pa do 1975-6. godine. Ona će najlakše podnijeti režim u jedinici i proći obuku koja jeste namijenjena specijalcima. Kada zainteresirani dođe kod nas, on najprije biva upoznat sa onim što se traži od njega i onim što mu nudimo. U jedinici je alkohol, dovođenje žena, šverc ili krađa najstrožije zabranjen. Kao i psovka. Ovo je jedinica u kojoj 90 odsto pripadnika redovno ide na džumu, u okviru naših kasarni imamo i mesdžide, ali nikoga ne prisiljevamo na vjerske dužnosti. U skladu sa onim načelom koje kaže: "La ikrehe fid din" (U vjeri nema prisile).

Nakon tog upoznavanja počinju testovi, pregledi, ispitivanja, razgovori koji traju satima. 0 rezultatima razgovora i podacima kandidata raspravljamo na sastanku Komande jedinice i tu odlučujemo ko će biti primljen, a ko odbijen. No, prijem ne garantira i ostanak u jedinici, jer je svaki pripadnik - regrut podvrgnut posmatranju, proučavanju ponašanja u različitim situacijama i obuci koja jeste naporna. Ako sve to prođe i ocjene koje dobije budu zadovoljavajuće, onda ostaje u jedinici. Tada potpisuje ugovor na godinu dana, koji ne može tako lahko raskinuti i postaje "crni labud". A to mu zvanje donosi dosta privilegija. Jer, "labudovi" su lijepo obučeni, dobro naoružani, imaju dobar prolaz kod djevojaka, što mladićima te dobi naročito znači, imaju udoban smještaj i dobru hranu. Zauzvrat moraju bit spremni na izvršavanje i najtežih zadataka.

" Učestvovali ste u akciji raščišćavanja kriminalom u Sarajevu. Predsjednik Izetbegović kazao je da je za tu akciju morao angažirati i jednu specijalnu armijsku jedinicu van Sarajeva, misleći očigledno na vas.

TIRIĆ: Nama je to veliko priznanje. Ipak, na neki način, možemo se smatrati dijelom, kičme države Bosne i Hercegovine. Š to se akcije tiče, u našoj karijeri bilo je i težih i lakših zadataka od ovog, iako nam jeste teško palo to što ; se ovaj problem nije mogao drukčije riješiti. No, mi znamo da je prije ovoga sve pokušavano i da se drukčije nije moglo. To je za nas bilo naređenje kao i svako drugo i izvršili smo ga vrlo dobro. Nikakvih žrtava nismo imali.

" Možete li nam reći koliko ste gubitaka ukupno imali?

TIRIĆ: Imali smo do sada 27 mrtvih i 90 ranjavanja. Prosječna starost poginulih je 23, a ranjenih 22 godine. U jedinici imamo i boraca i koji su četiri puta ranjavani. Mladić devetnaestogodišnjak, komandir jednog voda, četiri puta je ranjavan. Napomenuo bih još i to daje trenutna prosječna starost u jedinici 21 godina, dok je Komanda "Crnih labudova" dvije godine starija od boraca - u prosjeku, naravno.

" Priznajem da je stupidno pitanje, ali ću ga ipak postaviti - hoćemo li pobijediti?

TIRIĆ: Apsolutno. Ko sumnja u našu pobjedu, taj je lud! Ovo je veliki i hrabar narod. Na njegovoj zemlji na desetine hiljada četnika i ustaša ostavilo je svoje kosti, ovaj narod uništio je na stotine tona neprijateljskog oruđa... Sjetite se samo kako je počeo ovaj rat. A pogledajte sada. Zaključujte sami. Ja niti jednog momenta ne sumnjam u našu pobjedu. Niti "Crni labudovi", u cijelini.

Navigacija

[0] Indeks poruka

[#] Slijedeća stranica