Feministkinje i desničari sve češće se zalažu za istu stvar. Tako se Julia Onken, jedna od najpoznatijih feministkinja Švicarske, zajedno s desno-populističkom strankom SVP izborila za zabranu gradnje minareta. Njemačka feministkinja Alice Schwarzer nalazi razumijevanja za to i po njoj je referendum odraz neslaganja s islamom koji je protiv emancipacije i protiv demokratije. Poput Schwarzerove, i holandska feministkinja Ayaan Hirsi Ali je našla riječi pohvale. Ona je tik nakon obznanjivanja svojih antiislamskih pozicija dobila ponudu desnoliberalne stranke VVD da se kandidira te je za njih nekoliko godina sjedila u holandskom parlamentu. Nedavno je publicistkinja Halina Bendkowski u jednoj diskusiji argumentovala da feministkinje moraju koalirati s desničarima, jer se ljevica toliko boji muslimana te se boje zalaganja za prava žena.

Ranije je blizina ljevice i feministkinja bila normalna, iako bi one kritikovale muški šovinizam ljevice. Uprkos tome, borba za jednakost i pravdu ih je ujedinjavala. Iako je pojam “ljevica” vremenom postao problematičan, ta dva tabora su barem bili jednog mišljenja šta ne žele biti. Naime, desničari.

Ali na samim počecima su unutar pokreta za prava žena postojale tendencije diskreditovanja drugih grupa putem optuživanja za patrijarhat. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća optužbe su u prvom redu išle na račun Jevreja. Prebacivali bi im da zastupaju anahroni patrijarhat kao i da opravdavaju seksualno zlostavljanje djece. Da Jevrejke mogu biti feministkinje je bilo nepojmljivo.

Sada su izgleda muslimani prototip ugnjetavača. Ali ovo neće ostati samo epizoda historije, jer se feministkinje mogu osloniti na široki konsenzus društva kao i utjecajnu podršku iz različitih političkih tabora. Tako čujemo riječi hvale za hrabrost i angažman njemačke sociologinje Nečle Kelek i berlinske advokatice Seyran Ateš koje se neustrašivo bore za ugnjetavane muslimanke.

Opasne greške u razmišljanju

Da, zalaganje za prava žena je dobra stvar. Problem nastaje kad se ugnjetavanje žena neraskidivo veže za jednu kulturu, vjeru ili tradiciju. Patrijarhat i kultura, odnosno vjera ili tradicija, nisu više samostalne pojave koje se manifestuju naizmjenično. Sada su se one stopile tako da se cijela kultura, odnosno vjera, mora negirati ako se želi boriti za prava žena. Po ovoj logici bi se odmah moralo ukinuti kršćanstvo. U ovom slučaju bi bio problem da bi na kraju ostao samo sekularizam. A i on je patrijarhalan jer je s biološkim objašnjenjem razlike spolova udario temelje dubokim formama ugnjetavanja žena.

Stapanje različitih utjecaja dozvoljava da se svi mogući problemi svedu na jedan jedini uzrok: bilo da se radi o nasilju nad ženama, kriminalu kod omladine, političkoj radikalizaciji – ako ćemo vjerovati Kelekovoj i Atešovoj, sve je to dio “kulture”. One se fokusiraju na okrutnosti o kojima mediji izvještavaju da bi ih tumačile kao prijetnju multikulturalnom životu u Njemačkoj. Ono što ostaje je difuzna slika nedefinisane sile koja nam prijeti iza svakog ćoška, koja nas stalno ugrožava i koju možemo držati u šahu samo ako joj se odlučno suprotstavimo.

Diferencije dobijaju naboj mržnje i neprijateljstva. Pri tome je onemogućen trezven pogled na njihove moguće produktivne ili problematične aspekte. Sve što je strano pokušava se izolirati ili kontrolirati. O ovome se radi u prvoj liniji kod zabrane hidžaba ili minareta.

Što se tiče dugoročnih strategija, postoje dvije pozicije. Umjerenija struja se nada reformi islama. Ali naspram stalnog miješanja tradicije i kulture s vjerom i naspram odbojnosti koju gaje društveni utjecajni faktori ovo će imati ograničeni utjecaj. Nečla Kelek je radikalnija. Po njoj se “islam” ne može reformirati. Ali s kršćanstvom nema problema. I dok su po Kelekovoj “Stari Zavjet i Kuran puni priča o nasilju, Novi Zavjet je poruka ljubavi i nade”.

Sve kršćansko

Oni koji u podsvijesti imaju informacije o “kriminalnom historijatu kršćanstva” i zbog toga gaje sumnju u ispravnost ove teorije, okreću se sekularističkoj poziciji koja osuđuju sve vjere kao patrijarhalne i koji žele da ograniče utjecaj vjere na minimum. Po njima je vjera nešto staromodno, nešto što će nestati s ljudskim napretkom. Ili barem da vjera bude skrivena u privatnosti da se ne bi povrijedila “neutralnost” javnog prostora. Po ovoj logici bi i zabrana minareta imala smisla, pod uslovom da ne brojite crkve. Ovo je u sekularnoj argumentaciji veoma čest slučaj. Ne da ne vide samo crkvene tornjeve nego zatvaraju oči i kod prožimanja cijelog javnog života crkvenom tradicijom. Kulturna dominacija kršćanstva ne bi bila stavljena u pitanje čak i kad bi se, kao što sekularisti zahtijevaju, ukinula kršćanska vjeronauka u školama ili ukidanjem poreskih povlastica za crkve.

Zbog ove sveprisutnosti kršćanstva u javnosti feminizam ne stoji dobro kad tvrdi da su vjera i patrijarhat identični. Zbog toga sekularisti prije svega igraju na kartu emancipatorske snage prosvjete i modernosti. Ali informisani i kritični ljudi danas znaju da nam prosvjeta nije samo donijela kraj mentalne nezrelosti, nego je s njom nastavljeno ugnjetavanje žena, robova i siromašnih. Prosvjeta je nastavila s postojećim omjerom moći, djelomično ih je pooštrila, ali prije svega ih je nanovo definisala. S prosvjetom je razum postao mjerilo ljudskog dostojanstva i političkih prava – ali ko je važio za razumnu osobu to je prije svega definisala nauka. Produkti ove “prosvijećene” nauke su bili naprimjer izmišljotine o fiziološkoj maloumnosti žene kao i klasifikacija ljudi na osnovu boje njihove kože.

Ko prihvati ovo krajnje antagonističko evropsko i njemačko naslijeđe taj se u biti zalaže za stanje kakvo je bilo prije prosvjete. Filozof Theodor Adorno o tome kaže: “Nije rijetkost da se fašistički nacionalizam preobrazi u sveevropski šovinizam. Plemenita riječ “kultura” zamjenjuje pokuđeni izraz “rasa”, ali i dalje ostaje samo paravan za brutalnom željom za dominacijom.”

Ne koristi se više argument “rasne” nadmoći, nego na njegovo mjesto dolazi civilizacijska funkcija Zapada. Ali već za vrijeme kolonijalizma dio ove “civilizacijske misije” je bilo nastojanje da se oslobodi “ugnjetavana muslimanka”, te zbog toga profesorica s Harvarda Leila Ahmed govori o “kolonijalnom feminizmu”. I ako imate problema da povežete kolonijalizam s feminizmom, onda znajte da su žene u Hitlerovom nacionalsocijalizmu nadmoć svoje “rase” argumentovale zalaganjem za jednakopravnost muškarca i žene. Tako je Sophie Rogge-Börner u magazinu “Die deutsche Kämpferin” (Njemačka ratnica) argumentovala da se zajedno s drugim Arijevcima mora boriti protiv “orijentalno-jevrejskog patrijarhata”, koji je uništio prvobitnu, germansku jednakost žene s muškarcem.

Vidimo da se borba za prava žena i borba za hegemonijalnom vladavinom ne isključuju. Tako je i na drugim poljima postalo normalno da se vlastita nadmoć krije iza borbe za ljudska prava. Za invaziju na Irak navodio se argument borbe za demokratiju, u Holandiji se u ime borbe za društveno priznanje i jednakost homoseksualaca tražila deportacija muslimana.

Stoga ne iznenađuje blizina antimuslimanskog feminizma i desničarskih struja. Ne radi se o “prinudnom rješenju” nastalog zbog “kukavičluka” ljevice. Radi se o argumentativnoj saglasnosti iz koje nastaju nove političke formacije. U ovu saglasnot spada i neprestano samoidealiziranje koje njeguje ponos na svoje porijeklo. Također, u nju spada i činjenica da je polemički ton diskusije zamijenio analizu problema potpirivajući time nedefinisane strahove i teorije zavjere. Što se neprijatelj predstavlja većim i strašnijim, tim prije su neustrašivi germanski čistokrvci zajedno s avangardom boraca za zapadnu civilizaciju pozvani da zauzmu busiju naspram najezde neprijatelja da bi zaštitili ugroženi narod, odnosno ugroženu kulturu.

Imajući na umu rezultate skorašnje ankete sprovedene od instituta za demoskopiju “Allensbach” u kojoj se kaže da 83% Nijemaca islam povezuje s fanatizmom i radikalnošću, dok ih 80% na kršćanstvo gleda kao vjeru ljubavi i ljudskih prava (71%), onda se čini da se ovaj dvojaki pogled na te dvije vjere etablirao u glavama ljudi.

 

Piše: Birgit Rommelspacher (1945); ona je profesor emeritus psihologije na Univerzitetu Alice-Salomon u Berlinu. Težište njezinog istraživanja su utjecaj kultura na spol, kao i desničarski ekstremizam. Prošle godine je objavila nekoliko radova na temu žena i islam: emancipacija muslimanke, antimuslimanski stavovi feministica i džamija kao pomagalo integracije.

Izvor: “Die Wochenzeitung WOZ” (švicarske novine, izdanje od 28. 01. 2010.)

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

 

Leave a Reply

*

captcha *