Haris Pašović, jedan od najuspješnijih reditelja u historiji pozorišta u Bosni i Hercegovini, na svom je Facebook-profilu komentirao odluku ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Emira Suljagića, prema kojoj ocjene iz vjeronauke ne ulaze u prosjek učeničkog uspjeha, ali i sve što je uslijedilo: od istupa Mustafe efendije Cerića do ostavke Suljagića, od prijetnji islamskom revolucijom, do kapitulacije SDP-a BiH.

Pašović je, rekoh, komentirao, a Dnevni avaz prenio: “U zemlji u kojoj se djeca ranjavaju i ubijaju svakoga dana na ulicama gradova u međusobnim obračunima, u zemlji gdje ceste nemaju niti banikina, pa ljudi ginu čak i zbog najmanjih grešaka u vožnji, u zemlji u kojoj je u srednjim školama osamdeset posto vokabulara učenika sačinjeno isključivo iz najstrašnijih psovki, u zemlji u kojoj djeca maštaju da postanu kriminalci, u zemlji u kojoj studenti univerziteta ne znaju ko se protiv koga borio u Drugom svjetskom ratu, smatraju da u Argentini ljudi govore argentinski jezik, da je Manhattan jednake veličine kao Sarajevo, a da su djeca druge nacije neprijatelji, u takvoj zemlji bez hljeba potpuno je svejedno da li će vjeronauke biti u školama, da li će se vjeronauka ocjenjivati i da li će ta ocjena ulaziti u prosjek ocjena…”

Nema tome puno, još malo pa deset mjeseci, kako je Haris Pašović zakukao: “Sve činimo i sve ćemo učiniti da ne dođe do gašenja East West Centra”. Tada je, komentirajući odluku Ministarstva kulture istog ono Kantona Sarajevo, da financijski ne podrži njegov privatni teatar, Pašović, pored ostaloga, kazao: “Naši partneri iz inostranstva su šokirani činjenicom da vlasti neće da podrže najuspješniji teatar u historiji u BiH… U novoj sezoni planiramo realizirati novu predstavu koju bismo izvodili u manjim gradovima širom BiH”.

“U zemlji u kojoj se djeca ranjavaju i ubijaju svakoga dana na ulicama gradova u međusobnim obračunima, u zemlji gdje ceste nemaju niti banikina, pa ljudi ginu čak i zbog najmanjih grešaka u vožnji, u zemlji u kojoj je u srednjim školama osamdeset posto vokabulara učenika sačinjeno isključivo iz najstrašnijih psovki, u zemlji u kojoj djeca maštaju da postanu kriminalci, u zemlji u kojoj studenti univerziteta ne znaju ko se protiv koga borio u Drugom svjetskom ratu, smatraju da u Argentini ljudi govore argentinski jezik, da je Manhattan jednake veličine kao Sarajevo, a da su djeca druge nacije neprijatelji, u takvoj zemlji bez hljeba potpuno je svejedno da li će opstati ili neće jedna neovisna teatarska kuća…”, nije napisao niko. I nije trebao.

Iznuđena ostavka Emira Suljagića, te poništavanje njegove odluke, je kapitulacija SDP-a BiH, odnosno Zlatka Lagumdžije, pred duhovnim horizontalama države podijeljene na srednjovjekovnom principu
Photo: radiosarajevo.ba
Jer, upravo je u zemlji iz Pašovićevog opisa važno, beskrajno važno, uvijek i svugdje, dokidati diskriminaciju, pomagati izvrsnost, razvijati kulturu… sve kako bi jednom, za sto-dvjesto godina, u njoj rasla neka djeca koja ne psuju, znaju naziv službenog jezika Argentina, svašta o Manhattanu i mogu stvoriti društvo u kojem se ne gine ni od viška naoružanja ni od manjka banikina.

U profesionalnoj biografiji Harisa Pašovića možda neće pisati kako je on, početkom opsade Sarajeva, pretrčavao aerodromsku pistu u “kontra” pravcu. U svakom drugom njegovom životopisu, morat će se, međutim, kazati kako se reditelj sa osiguranim angažmanom izvan BiH, vratio u rodni, opkoljeni grad i u njemu, u uslovima dostojnim pakla, pored svega ostalog što je radio, pokrenuo Sarajevo film festival. Niko tada, te neke, recimo, 1994, nije kazao kako je bombardovanom gradu – gradu bez vode, struje, grijanja, gradu u kojem pješački saobraćaj reguliraju Karadžićevi snajperisti, gdje više djece gine od gelera nego što pada s bicikla, sasvim svejedno živi li u njemu ili ne živi jedan cijenjeni reditelj. A da jeste, trebalo ga je odmah izručiti četnicima. Čisto da im razvučemo pamet. Takvih budala ni oni nisu imali puno.

Gdje je Pašović iz Avaza izgubio pravog Harisa, pitanje je od milion maraka. Onaj pravi, barem se to zna, nikada ne bi napisao kako je zbog kratkotrajnog ukidanja ocjena – ocjena, a ne predmeta – iz vjeronauke, „prijetiti vjerskim revolucijama ili slaviti to kao pobjedu sekularne države tragikomično“. Pravi Haris Pašović bi znao da odluka ministra Suljagića nije bila nikakva pobjeda sekularizma, već tek početak borbe za njega, zbog čega je, a ne zbog petice malog Samira iz Buća Potoka, Mustafa efendija Cerić zaprijetio vjerskim ratom. Kao što bi znao da su iznuđena ostavka Emira Suljagića, te poništavanje njegove odluke, kapitulacija SDP-a BiH, odnosno Zlatka Lagumdžije, pred duhovnim horizontalama države podijeljene na srednjovjekovnom principu: “Cuius regio, eius religio”. Države koja, dobrim dijelom i zbog toga, funkcionira onako kako bi je i pravi Pašović opisao na Facebooku, a Avaz citirao: “Bogu Božije, caru carevo, a nama: bijeda i depresija, krediti i kladionice, i obećanje boljeg života – u EU ili na ‘onom’ svijetu”.

Je li, dakle, zbog naoružane balavurdije i nepostavljenih banikina, komunikacije psovkama i “argentinskog” jezika, Manhattna istog k’o Sarajevo, samo bez stadiona Koševo, mržnje i gladi, potpuno svejedno da li će opstati ili neće jedna neovisna teatarska kuća… Pardon, pardon, “da li će se vjeronauka ocjenjivati i da li će ta ocjena ulaziti u prosjek ocjena…”?

Do prije neki dan nije bilo svejedno. Sasvim suprotno, bilo je važno, beskrajno važno da jedan ministar uspije: da ukine diskriminaciju među djecom; izjednači prava onih što dobrovoljno idu na izborni predmet i onih koji jednako dobrovoljno ne idu, pa tako riskiraju slabiji uspjeh u školi; da se samoj vjeronauci vrati dignitet, obzirom da i predmet i dječiji izbor obesmišljava ocjenjivanje kao takvo, dok nastavnički rad devalvira nepisano, ali poznato pravilo da svi polaznici moraju dobiti peticu; da se, e to je najvažnije, povuče jasna linija između zakonodavne i izvršne vlasti sa jedne i vjerskih zajednica sa druge strane, da… Ma svašta je tu važno bilo, taman u onoj mjeri u kojoj je važno da, recimo, ministarstvo kulture pomaže kvalitetnu teatarsku produkciju, ministarstvo zdravstva stvara uslove za što bolju zdravstvenu zaštitu građana, a vjerske zajednice nesmetano i na prikladnim mjestima podučavaju onoga ko to hoće. Od neki dan je, međutim, priča o Emiru Suljagiću tragikomična kao stav da je odluka ministra obrazovanja nevažna u zemlji bez banikina na cestama.

Samoproglašeni božiji ljudi, da parafraziram Pašovića, natjerali su careve vojnike na kompromis. Pokazali svoju silu i njihovu nemoć da jedinu moguću, potpuno ispravnu, moralnu, zakonsku i razumnu odluku – uvođenje alternativnog predmeta je i bacanje novca i nametanje novih obaveza djeci koja su mogućnost dodatnih časova već odbila i, u suštini, poništavanje Suljagićeve odluke, jer će se i vjeronauka i njena alternativa ocjenjivati – provedu do kraja.

“Nada umire posljednji put”, napisao je Senad Avdić uoči izbora 2010. u, da se poslužim još jednom sintagmom istog autora, teističkom gulagu. I umrla je mučeničkom smrću. Put preko njenog groblja je prečica do zemlje nevažnih stvari u kojoj, na kraju, više ništa neće biti važno. Niti ocjene u svjetovnim školama, niti pozorišta, niti ministarske odluke, niti… Pa niti to kojim se jezikom govori u Argentini.

Leave a Reply

*

captcha *