Šta se to desilo prošle godine? Ah da, nešto kao bagatelni delikt. Prije nekoliko sedmica, je sasvim slučajno, otkrivena neonacistička teroristička ćelija po imenu “Nationalsozialistischer Untergrund” (nacionalsocijalističko podzemlje – NSU). Godinama su ovi teroristi iz Istočne Njemačke češljali zemlju i ubijali migrante. Krojače, prodavače cvijeća, vlasnike kioska – ljude koji su imali posao i koji su imali peh da budu na krivom mjestu u krivo vrijeme. Njihovo porijeklo im je bila kobna osobina koja je presudila da budu ubijeni.

Deset ubistava. U deset godina. Najkrvavija serija terorističkih ubistava od RAF-a. Rasizam i mržnja prema strancima, koji su do prije nekoliko godina bjesnili u gradovima Rostocku i Möllnu smo smatrali prevaziđenima a zemlja holokausta kao “clean”, koja nije inficirana sa virusom rasističke ideologije. Da je od 1990 godine do danas oko 180 ljudi ubijeno iz rasističkih motiva – ta činjenica je potisnuta iz javnog mjenja. Zbog toga je i zgražavanje među Njemcima bilo veliko kada se saznalo sa kakvom brutalnošću su bjesnili desni ekstremisti. Nakon toga javnost je bila kao paralizovana, pogođena i, iako prilično kasno, se solidarisala sa žrtvama.

A sada: muk.

Zamislite sljedeću situaciju: da žrtve nisu imigranti nego bankari i biznismeni, navodne elite ove države. Ne lažimo sebe: histerija i osuda ubistava bi bili intenzivniji, eho dugotrajniji. Takva ubistva bi promjenila ovu zemlju. Ali ubistva deset stranaca? Ni izbliza nisu rasvjetljeni svi detalji nacističkih ubistava – umješanost brojnih doušnika kao i nejasna uloga Ureda za Zaštitu Ustavnog Poretka pokrajine Tiringije – a već se u javnosti pojavila nezainteresovanost da se cijela afera rasvjetli. U Tiringiji doduše mrzovoljno zasjeda istražna komisija ali njezini rezultati su do sada više nego razočaravajući. Doduše i predsjednik Bundestaga je izrekao nekoliko riječi opomene. Ali pored toga? Sveobuhvatno rasvjetljavanje okolnosti ubistava, velika pouka koju bi politika i društvo trebali uzeti iz terorističkih ubistava ili čak posljedice – sve to se uzaludno traži.

Terorizam nije izolirani fenomen

Povoda bi bilo dovoljno. Jer pored samih ubica, ni ophođenje prema njima ne baca dobro svjetlo na unutrašnje stanje ove zemlje. Odlučujući korektivni organi ne funkcionišu, kada država financira desetine doušnika, koji su neprijatelji demokratije, ali koji navodno nisu ništa znali o ubicama među desnim ekstremistima. Kada se godinama porodice ubijenih stavljaju pod generalnu sumnju i kada se od žrtava refleksno prave ubice. Kada policija patološki migrante gura u blizinu mafije. Gdje je tada u Ustavu zagarantovana jednakost pred zakonom? Da li su Nijemci i imigranti uistinu jednaki u ovoj našoj Njemačkoj?

Javnost izbjegava dati odgovor na ova pitanja. I tako se debata polahko zatišava i izostaje generalna analiza ove, kako je tiringijski ministar unutrašnjih poslova Jörg Geibert naziva, “najveće serije zločina u historiji savezne republike Njemačke.”

Način kako njemačka javnost poima ubistva neonacista je krajnje neiskrena: politika i mediji se prema ovoj vrsti terora ophode kao da se radi o izloiranim fenomenu. Poduzima se neka vrsta pogrešnog rascjepa, kojeg posmatra i stručnjak za desničarski terorizam iz Bilefelda, Wilhelm Heitmeyer. Po njemu je to “samoobmana”. On kaže da “radikalizovani miljei ne padaju s neba.” Oni se poslužuju iz širokog sprektra ideologija koje se nalaze u društvu. Troje neonacističkih ubica; Uwe Böhnhardt, Uwe Mundlos i Beate Zschäpe su smatrali svoju ideologiju konformnom sa preovladavajućim mišljenjem elita u društvu.

Činjenica je da su u Njemačkoj rasizam i mržnja prema strancima široko rasprostranjeni. To su pokazale i simpatije za rasističke ideje bivšeg senatora Berlina, Thilo Sarrazina. Doduše je nauka (u vidu studije Humboldt univerziteta u Berlinu) argumentovano opovrgnula većinu njegovih teza ali ipak njegova knjiga sa apokaliptičkim tezama o nestanku njemačke rase i nacije još uvjek pada na plodno tlo. Što i ne čudi: jedna studija Friedrich Ebert fondacije po imenu “Die Mitte in der Krise” (sredina u krizi) dokazuje da su desno ekstremističke pozicije stigle u središte društva. U zapadnom djelu Njemačke, svaki četvrti stanovnik podržava desno ekstremističke izjave. U istočnom djelu je to čak svaki treći.

Prije da se radi o kolektivnom poginjanju glave nego o nezainteresovanosti i koje objašnjava prilično brzo zamiranje pozornosti za ubistva neonacista: zločini su isuviše svirepi, a pouke koje bi iz njih trebali izvući su isuviše neudobne za našu društvenu zajednicu. Umjesto da nađu uzroci, postoje pokušaji “društvenog auto-rasterećenja”, smatra stručnjak za desničarski terorizam Heitmeyer. Po njemu društvo smatra terorizam krivim, ali društvo ne krivi sebe iz čije sredine se ovaj teror rađa.

Ali bez tačnih pouka koje bi smo trebali izvući iz problematičnog razvoja kroz koji prolazi dio ovog društva, bez pritiska javnosti, upitno je da li će doći do katarze i uspješne borbe protiv ksenofobije, da li će ikada biti otkrivena moguća umješanost Ureda za Zaštitu Ustava u ova ubistva. Na ovaj način prevencija budućih neonacističkih zločina ne može biti uspješno odrađena

O krivici njemačke politike

Krivicu za ovo zakazivanje snosi i politika zbog svoga ideološkog sljepila, i načina kako su se nosili sa problemom desnog ekstremizma. Prije svega se na račun kršćansko-liberalne vlade odnosi optužba da su sistematski potcjenili opasnost od desnog ekstremizma. Umjesto da procesuira brojne napade na imigrante, federalna ministrica za familije, Kristina Schröder (kršćanski demokrati) se razmetala navodnom “mržnjom prema Nijemcima”. Video na portalu youtube podgrijava sumnje u njezinu ministarsku kompetenciju. I njezino ministarstvo je bilo to koje je uvelo tzv. ‘klauzulu o ekstremizmu’, koja je, po stručnjacima, dugoročno oslabila rad udruženja i inicijativa protiv desničarskog ekstremizma.

To nisu izolovani slučajevi. Ministar unutrašnjih poslova pokrajine Niedersachsen, Uwe Schünemann (kršćanski demokrati) je nakon serije sabotažnih akata na šine njemačke željeznice, proklamirao novi ‘ljevičarski terorizam’. Predsjednik Saveznog Ureda za Zaštitu Ustava, Heinz Fromm je na kraju morao intervenirati i izjaviti da u njemačkoj ne postoji ta vrsta terorizma. Ali i pored toga početkom 2010. godine je Savezni Ured za Pravosuđe izdao jedan formular, po kojemu ne samo žrtve desničarskog nego i žrtve ljevičarskog terora mogu podnjeti zahtjev za novčanu pomoć. Ta inicijativa bi bila za pozdraviti ako bi ljevičarski terorizam u istinu postojao. Ali statistika govori drugim jezikom: 2010 godine zahtjev je podnjelo 95 žrtava desnog ekstremizma, dok nije bilo ni jedne žrtve ljevičarskog ekstremizma.

 

Piše: Marion Kraske
Izvor: Magazin CICERO 13.01.2012

Leave a Reply

*

captcha *