Autor: Šejh Dr. Yusuf Al-Qaradawi

Na početku ću spomenuti da je bolje za muslimane i za Zapadnjake da postoji islamska prisutnost na Zapadu, s kojom Zapadnjaci mogu komunicirai direktno, bez posrednika. To je u suprotnosti sa mišljenjem nekih muslimana ekstremista koje se ogleda u tome da muslimanima nije dopušteno da ostanu u tim zemljama (nemuslimanskim zemljama ili u zemljama nevjernika, kako ih oni nazivaju), baš kao što nije dopušteno dobiti njihovu nacionalnost, što oni smatraju velikim grijehom.

Prije desetak godina održan je seminar u Francuskoj, kojem su prisustvovali brojni ugledni znanstvenici [1] Znajući to jer sam imao čast da sudjelujem u tome.

Na tom seminaru, razgovarali smo o slijedećim pitanjima: O boravku muslimana u zapadnim zemljama i stjecanju zapadnog državljanstva. U tom pogledu, većina znanstvenika je prihvatila stav da je to dopušteno u određenim uvjetima, [2] uključujući uvjete da će takav boravak biti u skladu sa univerzalnom porukom islama, prilagođavajući se ljudima u svijetu koji je postao kao jedno selo, sa zapadnjačkim racionalizmom, Muslimani i nemuslimani trebaju nastojati pridonijeti razumijevanju  i zbližavanju, eliminisati otuđenje, oteti se talogu prošlosti, i raditi na uspostavi zajedničkog života, koji se temelji na toleranciji, a ne fanatizmu, na prisnosti, ne razjedinjavanju, na dijalogu, ne konfliktu, na saradnji, a ne neprijateljstvu.

Hvala Allahu, Islamska prisutnost na Zapadu postoji kroz Božiju određenost i prirodne uzroke koji olakšavaju postojanje, neplanski ili bez dogovora o dijelu nas kao muslimana. Dakle, moramo naporno raditi da uspostavimo takvu islamska prisutnost kao poveznicu između nas i Zapadnjaka, koja pomaže muslimanima da komuniciraju sa drugima, da uklone pogrešna razmišljanja koja pojedini od njih imaju, i pobije zablude koje se mogu pojaviti kod njih.

To je ono što je Evropsko vijeće za fetvu i istraživanje radilo od njihovog osnivanja do danas, kroz fetve njihova pitanja, preporuku koje nude i izjave koje proizilaze iz svake njihove sjednice.  Ona preporučuje muslimanima da čine aktivnu i učinkovitu manjinu; da ispunjavaju svoje dužnosti, služeći svojim zajednicama, i izbjegavaju izolacije i povlačenja iz takve zajednice. Dakle, ko pregleda fetve, odluke i preporuke Vijeća sa sjednica, može jasno prepoznati istinu o tome što mi govorimo. Vijeće je također pobilo neke tvrdnje ekstremnih znanstvenika i pripovjdeača, koji odbacuju islamsku prisutnost na Zapadu i drugim (nemuslimanskim zemljama) na istoku ili zapadu, bili oni pripadnici naroda Knjige – kao što su kršćani, ili idolopoklonici. To ukazuje na važne tačke, odnosno da  islamska prisutnost postoji kroz mnoge manjine starosjedilaca, što znači da su muslimani starosjedioci, ne imigranti, kao što je slučaj sa manjinama u Indiji, Tajlandu, Burmi i drugim azijskim zemljama. To se također odnosi na muslimanske manjine u mnogim afričkim zemljama.

Ja vjerujem da je potrebno za islam u ovom vremenu imati prisutnost u tim zajendicama koje utiču na svjetsku politiku.

Dakle, islamska prisutnost u Evropi, Americi i Australiji je potrebna na nekoliko načina:

– Potreba prenošenja islama, čineći da se glas čuje i pozivati nemuslimane kroz propovijedanje, dijalog i kroz dobar primjer.

– Potreba prihvaćanja onih koji ulaze u islam da ih se nadzire i poboljšava njihova vjera, te priprema islamskih uslova koji pomažu u održavanju zdravog islamskog života.

– Potreba primanja pridošlice (doseljenika) dok ne nađu pomagače (kao što su al-Ansar koja je primila al-Muhajirin u Medini), da ih vole i pripremaju im atmosferu gdje mogu praktikovati islam.

– Nužnost odbrane uzroka islamskog ummeta, i odbrana islamske zemlje od neprijateljskih i obmanljivih sila i trendova.

Muslimani bi trebali imati vlastite zajednice u poznatim gradovima i mjestima, kao i svoje vlastite vjerske, obrazovne institucije, pa čak i  zabavne.

Oni bi trebali imati svoje učenjake i šejhove, koji mogu odgovoriti na njihova pitanja, voditi ih na pravi put, i donijeti pomirenje među njima u slučaju njihovog neslaganja.

Konzervartizam bez provincijalizma i otvorenosti bez asimilacije

Također sam savjetovao svojim kolegama muslimanima na Zapadu da rade ka tome da imaju vlastitu malu zajednicu u široj zajednici, inače će se „otopiti“ u toj široj zajednici na način kao što se sol topi u vodi. Također bi trebali pokušati da imaju svoje vjerske, obrazovne, kulturne, društvene i zabavne institucije, znajući da to mogu postići samo kroz solidarnost i saradnju, individualni napori nisu ništa u usporedbi sa kolektivnim naporima, a doista Allahova je ruka nad skupinom. Bez sumnje, ono što je sačuvalo jevrejski identitet kroz prošlost jeste što su Jevreji sačuvali svoju malu zajednicu koja se razlikuje po svojim vlastitim mislima i obredima, to je „jevrejski geto“, tako da muslimani trebaju naporno raditi da uspostave svoj vlastiti „muslimanski geto“. Međutim, ja ne pozivam na zatvorenost i izloaciju od zajednice, jer bi to bilo slično „životarenju“. Umjesto toga, ono što je potrebno jeste otvorenost koja ne dovodi do izjednačavanja. To je otvorenost pripovjedača koji traži da se preuzme inicijativa i da se bude djelotvoran, ne ponizan i imitator, čija je glavna briga da bude u skladu sa drugima, već sebe prilagoditi njima, ali vrlo usko slijediti tradicije drugih.

Sigurno, bili smo žrtve odlaska arapskih i islamskih intelektualaca dugo vremena, s imigracijama genija, talentiranih osoba i intelktualaca-upućenih u razne vitalne i važne specijalnosti, koji je pronašao za sebe mjesto na zapadu, a ne u njihovim matičnim zemljama. Uz to što je ovo stvarnost, ne možemo dopustiti da takvi geniji zaborave svoju vjeru, svoj ummet i baštinu, ili svoju domovinu. Neminovno moramo izvršiti napor u tom pogledu, tako da su srce i umovi takvih genija vezani za njihove matične zemlje i njihov narod, sa svojom braćom i sestrama, bez zanemarivanja prava u mjestima  gdje se nalaze i za koja su se opredjelili. Ovo se može postići ako su odani Allahu, Poslaniku sallallahu alejhi ve selem i vjernicima, zaokupljeni problemima ummeta, dajući takve javne zabrinutosti za prioritet ummeta nad svojim ličnim interesima, baš kao što rade Jevreju gdje god borave.

To je ujedno i dužnost islamskog pokreta što znači da oni ne bi trebali pustiti vrtlogu materijlističkih i utilitarističkih trendova koji preovladavaju na Zapadu, progutati ih i treba ih uvijek podsjećati na njihove korijene, kojima će uvijek naginjati. [3]

Dakle, ako se islamska prisutnost na Zapadu održava, u smislu vjerske, kulturne i društvene a ponekad i ekonomske prisutnosti, onda je prirodno i logično da muslimani nastoje potkrijepiti takvu prisutnost kroz održavanje političke prisutnosti. Jer, politika je sada umješana u svemu, a ako se napusti politika, ona će i dalje imati uticaja na nas.

Dakle, potrebno je odgovoriti na nekoliko pitanja postavljenih od strane muslimanskih manjina koje žive na Zapadu, od kojih su neki rodom iz tih zemalja dok su drugi useljenici koji su boravili i dobili državljanstvo te zemlje te postali njeni građani.

Trebaju li se zadovoljiti vjerom i ostati izolovani od politike? Ili se trebaju pridržavati svoje vjere i angažovati u politici? A u slučaju da se uključe u politiku, trebaju li djelovati pridružujući se drugim strankama ili preko svojih samostalnih stranki? Je li dopušteno da se pridruže sekularnim strankama? Da li je dozvoljeno da se nalaze stranke koje su dužne da se pridržavaju ustava pojedinih zemalja?

Je li dopustivo za Muslimana da se kandidara za parlament na osnovu tih uvjeta? A ako se musliman angažuje u politici, da li to zahtjeva njegovu potvrdu pozitivnih ustava koji postoje u zapadnim i drugim zemljama?

Zatim, ako muslimani pobjede na izborima i postanu članovi parlamenta, što znači da su dužni da polože zakletvu – da poštuju javni sistem i djeluju u skladu sa ustavom, je li to u skladu sa islamskim vjerovanjem i u skladu sa šerijatskim rješenjima?

Ova se pitanja postavljaju nivou muslimanskih manjina u svakom mjestu, u Evropi i drugdje.

Prije bih rekao da su ova pitanja postavljena od samih islamskih frakcija u mnogim islamskim zemljama. Neke od tih skupina tvrde da je zabranjeno da se formiraju političke stranke, uzimajući u obzir inovacije i zastranjivanje u vjerskim pitanjima. Drugi ipak smatraju da je zabranjeno da se pridruže izborima ili zatraže članstvo u ustavnom Vijeću. Treća skupina na to gleda kao konflikt sa vjeroispovjesti, nazvavši ga „mnogobožačko vijeće“.znajući da je poslanica bila sastavljena pod nazivom “Al-Qawl As-Sadid fi anna Dukhul Al-Majlis An-Niyabi Yunagi At-Tawhid (zvuk koji tvrdi da se ulazak u parlament  protivi monoteizmu).“

Neke druge grupe se protive obliku zakletve uzetih od pojedinaca da će poštovati ustav, pokoravati mu se i sl. Osim toga, neki islamisti vjeruje da rješenja ovog problema leže u dodavanju na sav glas u zakletvu izraza „i drugo što uključuje neposlušnost“.

Ako je to rečeno u našim islamskim zemljama, šta će tek  biti rečeno izvan njih!

Dakle, muslimanska manjina ne bi trebala izvući svoju političku praksu iz navedenih kategorija koji su vođeni svojim „ektremizmom“ daleko od pravog puta. Jer ove kategorije vjeruju da je islamska prisutnost u takvim (neislamskim) zemljama zabranjena, te da je dopuštena samo u slučaju potrebe. Oni također tvrde da „muslimani“ koji žive u tim zemljama, trebaju biti tamo jedino zbog potrebe, kao što osoba koja ima potrebu da ode u toalet da bi sebi olakšala, jer je to mjesto prljavštine, kako je neki nazivaju.

Drugi također tvrde da je zabranjeno za muslimane da dobivaju državljanstva tih zemalja, i čak osuđuju te osobe kao otpadnike, jer dobivanje državljanstva nemuslimanskih zemalja je oblik proglašavanja odanosti nevjernicima[4], znajući da Svemogući Allah (Uzvišen neka je On) kaže: „A onaj među vama koji ih uzima kao auliya’ (prijatelja, zaštitnika, pomagača) onda je sigurno jedan od njih.“ (Al-Maide 5:51)

Neki također tvrde da je čak boravak u tim nemuslimanskim zemljama- osim u slučaju nužde znajući da se nužnost mjeri prema pravim razmjerama, zabranjen. Ovdje se oslanjaju na određene zablude koje su pobijene od uvaženih znanstvenika.

Doista, šerijat Islama se razlikuje po tome što je realni zakon koji posmatra ljudske potrebe i zahtjeve, bile materijalne ili duhovne, vjerske i političke i kulturne ili ekonomske i da li ta osoba živi unutar ili izvan muslimanske zajednice. Aspekt takve zasluge, da je u svim svojim zakonom propisanim rješenjima, islamski šerijat čini stvari jednostavnim, koje nisu teške za ljude, uklanja tegobe, a nudi propise pri nanošenju šteta ili tolerisanja štete, posebno za muslimane koji žive izvan muslimanske zajednice. Jer takvi ljudi imaju više pravo na jednostavnost i ispunjavanje njihovih potreba.

Međe potrebama muslimanskih manjina je da djeluju po svojoj religiji, vjeri, ritualima, vrijedno i moralno, sve dok ne štete drugim ljudima. To također uključuje njihovu integraciju u društvu u kojem žive, proizvode, inoviraju, izgrađuju i napreduju. Oni bi također trebali sudjelovati u svim aktivnostima tog društva, čineći dobro, kružno vođenje propovjedajući vrline i oduprijeti se razvratu i uticaju društva gdje žive kroz ulogu modeliranja i propovjedanja koliko mogu, bez nestanka u tom društvu. Ne treba zanemariti svoje vjerovanje i sastav vjere i njene karakteristike.

Nisu sve muslimanske manjine imigranti, samo neki, a ponekad su i svi starosjedioci, ali zauzvrat jednostavno ne mogu zahtjevati da se vrate u svoje vlastite zemlje. Zbog toga, manjine u bilo kojoj zemlji trebaju glasati izražavajući svoje potrebe u parlamentima i odbrani svojih prava tako da nema zakona koji će se tome protiviti – bilo legalizovano ono što je zabranjeno ili da zabrane ono što je dopušteno za njih; sprečavanje u obavljanju obaveza ili ubjeđivanje da počine gadosti – su doneseni.

Dobro je da muslimani budu izabrani u ovim parlamentima – bilo samostalno ili kroz određene stranke koja štite čast muslimanskih manjina, štite njihova prava kao manjina, uključujući slobodu obavljanja vjerskih obreda i uvjerenja na način koji neće naštetiti drugima. Takvi muslimanski zastupnici će privući na svoju stranu pravedne i razumne ljude koji se zalažu za pravdu i slobodu u svim vremenima i mjestima.

Imamo skup šerijatskih pravila koja nas vode u tom pogledu:

„Pravilo bez kojeg obaveza ne može biti ispunjena“, obaveza prema sebi. Ako muslimani uviđaju da njihova vjerska, kulturna i druga prava ne mogu postići osim putem svoga angažmana u politici i pridruživanju parlamentu, onda takav angažman postaje obaveza za njih. „Stvari se sude prema svojim ciljevima“. Ovo pravilo je dogovoreno i izvedeno iz poznatog hadisa „Nagrada za djela se temelji prema namjeri i svaka osoba će uzeti nagradu svojih namjera“ [5] Dakle, ko želi angažman u politici da brani prava, vjersku slobodu  i kulturni identitet muslimana, on će biti nagarđen od strane Allaha i bit će pohvaljen od strane muslimana. „Blokiranje sredstava zla.“ Dakle, ako se muslimanke manjine drže podalje od politike i ne sudjeluju u tome, to šteti njihovoj vjeri i društvenoj prisutnosti, marginalizira ih, lišava ih mnogih prednosti, te podrazumijeva razne dileme i štete za njih, a onda su im potrebni načini za zaustavljanje zla, te izbjegavanje takvih šteta i bolesti. To nam je prenio i Poslanik sallallahu alejhi ve selam u hadisu :“Ko izbjegava zlo, bit će siguran od njega.“ [6] „Potreba ne poznaje zakon, potreba se smatra nužnošću – bila privatna ili javna“. Ponekad je muslimanska manjina u nemuslimanskim zajednicama u hitnoj potrebi za nešto ili nekoga da brane svoja prava u demokratskim zemljama. Takva odbrana može uključivati činjenje zabranjenih stvari kao što je davanje zakletve da će se poštovati ustav – što može sadržavati stvari koje su u suprotnosti da šerijatom – i slično, koji predstavljaju sramotu za pobožnog muslimana.  U tom slučaju, kao posljedica zabranjivanje angažmana u politici se podiže zbog potrebe ili nužnosti. „A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije.“ (Al-Baqarah 2:173) „Al-Musaleh Al-Mursalah (neograničen javni interes)“. To se odnosi na interese, priznanje ili zabranu koja nije u skladu sa šerijatom, ali ipak – ako se logički sagleda-oni su prihvaćeni, nude koristi, materijalne ili moralne muslimanskim zajednicama. Osim toga, ashabi su priznavali takvo pravilo u mnogim slučajevima, pod uslovom da nije u suprotnosti sa kategoričnim tekstom ili pravilom, te da se radi o pravu, ne pretpostavci u korist muslimana.

U svjetlu ovih pravila, vjerujemo da je ispravno za Muslimane da se uključe u politiku da bi ispunili svoje vjerske i kolektivne potrebe, za odbranu od opasnosti i zla od njih, pogotovo ako napuste politiku, politika će i dalje imati uticaja na njih.

Muslimani mogu osnovati stranke, putem kojih mogu zadržati svoja prava i prava drugih, u slučaju da imaju dovoljno članova, moći i potencijala da formiraju nezavisnu stranku, i u slučaju da zakon i ustav to dopuštaju.

Muslimani također mogu napraviti reforme i rukovodeće programe, koji su proizašli iz izvora njihove islamske misli i obogaćeni sa zapadnjačkom vizijom i iskustvom, sve dok uključuju nove horizonte koji se podudaraju sa šerijatom i koji su u duhu islama.

Nema prepreka da se nemuslimani mogu pridružiti stranci, jer je osnovana za muslimane posebno, ali i za sve građane u cjelini. U islamskom sistemu treba da se nude dobra i prave vrijednosti za ljude generalno, za muslimane i nemuslimane.

Također se i muslimani mogu pridružiti bilo kojoj stranci koja djeluje na sceni, te odabrati onu koja je najbliža islamskim principima, s jedne strane, te ima više suosjećanja za muslimane i njihove interese s druge strane; iako oni mogu biti rezervisani u pogledu onoga što proturječi islamu u takvim strankama.

Osim toga, cilj znanstvenog proučavanja treba biti provedena od strane specijalista i stručnjaka, i ljudi koji imaju moć i autoritet – iz redova muslimanskih manjina u pojedinim zemljama – treba o tome razgovarati. Nakon takvih rasprava, studija i usporedbi, muslimani mogu odlučiti šta je bolje za njih , na svijetskom i vjerskom nivou, da li da osnuju stranke ili da se pridruže već osnovanoj stranci, i koja od stranaka je bliža njima i koja im više odgovara?

Mogu reći da najbolji izbor nije niti da osnuju stranku, niti da se pridruže već osnovanoj stranci, ali da ostanu dio koji utiče na izbore, kroz podršku ili glasanje za određene kandidate. U tom slučaju, kandidati će nastojati osvojiti njihovu naklonost i približiti im se, pogotovo kada se očekuje da će muslimanski glasovi prevagati u korist određenog kandidata.

 Napomene:

 [1] Na ovam seminaru su učestvovali učenjaci Mustafa az-Zurqa, Sheikh `Abd al-Fattah Abu Ghudda, šejh ‘Abdullah ibn Bayyah, šejh al-Mana’ Qattan, šejh Faysal Mawlawi, šejh Muhammad al-` Ajlan, šejh Sejjid ad -Darsh, itd.

[2] Ostali uvjeti uključuju da musliman ima osjećaj sigurnosti za sebe, svoje potomstvo, svoju vjeru i identitet. Dakle, ako se osjeti da je bilo koji od ovih elemenata ugrožen, on bi se trebao vratiti u svoju domovinu, da sačuva svoju i vjeru svoje djece, što je najdragocjenije što svi muslimani pomno trebaju sačuvati.

[3] Vidi Awlawiyyat Al-Al-Haraka Islamiyyah [Prioriteti islamskog pokreta], str 146-148, objavila knjižara Wahbah, Kairo.

[4] Jedne prilike, tuniški znanstvenici su izdali fetvu sudeći ko od Tunižanina dobiva francusku nacionalnost da je otpadnik, dok je Tunis radio pod uticajem opresivne i nepravedno francuske kolonizacije. Zatim, pristup francuske nacionalnosti predstavlja izjavu o odanosti i podršci za nevjerničke kolonijaliste, pa je onda otpadništvo predstavljalo vjersku i nacionalnu izdaju. Pitanje je potpuno drugačije danas, kao i dobivanje takvih državljanstava je danas jače, održava i daje snagu muslimanu zajedno sa svojim kolegama muslimanima da očuvaju svoj identitet, omogućuje im da prenose dawu, i nudi im mnoge prednosti, uključujući pravo glasa i da se kandidiraju za urede, bez nemara u pogledu svoje vjere.

[5] Izvijestio al-Buhari “, početak objave”, br. 1, od Omer ibn el-Hattab; musliman “vladavine”, br. 1907; Abu Dawud, “vrline džihada”, br. 1647,-Nasa’i “pročišćavanje” i Ibn Majah “askeza”, 4227.

[6] Prenosi at-Tabarani u Al-Awsat, 3/118, od Ebu ad-Darda ‘; ad-Daraqutni tata-`Ilal, 6/219; Ebu Nu` aym u Al-Hilyah, 5/174, a al-Bayhaqui u Ash Shu-javni izdaci AB, 7/398. Al-Iraqi je rekao u razmatranju hadisa o Ihya To Ulum Ad-Din,” To je prenio Tabarani i ad-Daraqutni u Al-`Ilal od Ebu ad-Darda kroz slabe lance prenosilaca 3/141 , a dokazano je dobar u Silsilat Al-Ahadith As-Sahihah, 342.

 Citirano od šejha al-Qaradawi’a Ad-Din Was-Siyasah(Religija i politika)

 

(islamimancom)

Leave a Reply

*

captcha *