Čini mi se kako nas kraj godine i kraj mjeseca decembra redovito obavezuju da muslimaskoj populaciji predočimo istinu o svojevrsnom mitu i legendi o Djeda Mrazu i da u tom smislu pokušamo dati osnovne naputnice, posebice muslimanima koji žive na Zapadu.

Djeda Mraz je kako neki kažu varijacija na legendu o sv. Nikoli, a drugi kako je riječ o kapitalističkom proizvodu američke kompanije, odnosno proizvodu za račun Coca-Cole. Onako kako se svojevremeno za Nasrudin hodžu otimalo sedam turskih gradova, tako se neke skandinavske zemlje (Noveška, Finska, Švedska) nisu mogle da slože oko mitskog lika bjele brade, kojeg svaka od tih zemalja pokušava svojatati na sebi svojstven način. Mit o bjelobradom, kako kaže legenda, potiče iz četvrtog stoljeća od lika sv. Nikole koji je imao bradu i bio darežljiv prema djeci.

Sv. Nikola

Malo ko zna da iz mita o Djeda Mrazu-dječijem junaku, za kojeg čak i crkva kaže da nema nikakvog konkretnog uporišta u hrišćansko religiji, stoji legenda o jednom od vrlo popularnih hrišćanskih svetaca, sv. Nikoli, koji je živio u četvrtom stoljeću u Anadoliji, na području današnje Turske. Sv. Nikola je navodno već kao novorođenče bio izuzetno bogobojazan – tako da je odbijao piti majčino mlijeko u dane posta. Mitropolit Vaseljanske patrijaršije u Istanbulu, Dimitros, slaže se da je sv. Nikola jedan od najomiljenjih i najpopularnijih hrišćanskih svetaca, ali mu nije poznato kako je u novije vrijeme folklorizovan. Kategoričan je mitropolit da novogodišnji pokloni i igračke nemaju nikakve veze sa ovim svecem. O sv. Nikoli zvanična historija zna još i to da da je sahranjen u Miri, u istom mjestu gdje je obavljao i episkopsku dužnost. Sudbina mu, međutim, nije dozvolila da zauvijek počiva na jednom brdašcu udaljenom nekoliko stotina metara od mora. U 1087. godini, gusari, po nalogu nekih trgovaca iz Đenove, iskopali su njegove posmrtne ostatke i prenijeli ih u Bari u Italiji. Novi nadgrobni spomenik sv. Nikole ubrzo je postao mjesto hodočašća vjernika Rimokatoličke crkve, i uzevši u cjelini, od tada se kult o sv. Nikoli vezuje ponajviše za zapadnjačku kulturu, koja će ga mnogo kasnije iskoristiti za lansiranje mita o Djeda Mrazu.

Stvaranje mita o Djeda Mrazu

Za stvaranje mita o Djeda Mrazu poslužio je navodni događaj iz 325 god. U malom mediteranskom mjestu Patara, stotinjak kilometara zapadno od Antalije, živjele su tri veoma siromašne sestre koje zbog svog siromaštva nisu mogle da se udaju. Zbog nedostatka novca za njihove miraze, njihov otac je odlučio prostituirati svoje kćerke, kako bi ih konačno udao. Nikola je, ne bi li spasio njihovo poštenje i čast i ostvario djevojačke želje za udajom, svake noći ubacivao zlatnike u zamotuljku kroz njihov prozor. Međutim, to nije bilo dovoljno za miraz, pa je ponovo došao i ubacio kroz prozor još jednu kesu. Budući da ni to nije bilo dovoljno, sv. Nikola je sljedeće noći ponovo došao, ali je naišao na zatvoren prozor. Zbog toga je treću kesu sa zlatnicima spustio kroz dimnjak iz kojega su upali pravo u čarapu koja se sušila na ognjištu. Tako su djevojke dobile novac za miraz, a dobročinstvo sv. Nikole je potaknulo mit o Djeda Mrazu. Sve se slaže pa čak i jezički imenitelj. Tako npr. na engleskom jeziku se djeda Mraz kaže: “Santa Clause”, a ta je riječ nastala od nizozemske riječi „sinterklass“ koja znači sv. Nikola.

Djeda Mraz – dobar ili loš uzor za djecu

Djeda Mraz mora da smrša, prestane da pije i puši i zamijeni svoje sanke za bicikl kako bi postao pravi uzor za djecu, tvrdi jedan australijski ljekar. Dr Nejtan Grils sa Monaša, vodećeg australijskog univerziteta, smatra da sadašnji izgled Djeda Mraza promoviše gojaznost, vožnju u pijanom stanju, kršenje propisa o brzini i generalno nezdrav život. Bilo bi daleko bolje da Djeda Mraz bude prikazan bez svog čuvenog stomaka.

Rezultati istraživanja koje je proveo dr Grils o Djeda Mrazu su objavljeni u časopisu „British medial journal“. U studiji pomenutog australijskog ljekara se, takođe, navodi da je Djed Mraz i potencijalni prenosilac zaraznih bolesti, jer ako kašlje i curi mu nos, sva djeca koja budu sjedila u njegovom krilu, neće dobiti samo poklon paketić, nego i gripu.

Musliman i Djeda Mraz

Djeda Mraz koji još živi, manje više u dječijoj mašti, i kojeg čak negiraju i kritiziraju predstavnici zvanične crkve, izgleda se uselio i u neke muslimanske domove, i iz godine u godinu, krajem decembra, kao i okićene jelke, postaje sastavni dio enterijera stana ili kuće. Mnogi se ljute ako im se predbaci kako oni koji se tradicionalno pripremaju za doček i proslavu Nove godine, ustvari do u detalje kopiraju i slijede običaje kršćana. Međutim, istina je sasvim izvjesna. Samo istinu je ponekad teško prihvatiti jer ipak „Tako smo odrasli“ reći će mnogi, i pravdati se kako oni svojim pripremama za doćek Nove godine ne žele, niti im je na kraj pameti, da slijede kršćane u njihovim običajima.“ Naša srca su čista, Allah zna naše namjere. Srcem i dušom volimo islam. Djeca nekako vole tog Djeda Mraza, i okićene jelke im čine neko zadovoljstvo“. Kada nekad u ovom razdoblju posjetite neke naše muslimanske porodice na Zapadu, i naletivši na sav taj dekor, dođe vam ko da nagrajišete, a ni oni sami ne znajući šta da kažu, pa ponekad kažu ono najgore: „Hajd, šta ima veze“. Ja se uvijek poslije takvih riječi sjetim svog rahmetli djeda koji je često imao običaj reći: „Ništa mi nema mrže od haj saću i šta ima veze“, aludirajući time kako su te dvje kratke sintagme tako vidljivo ogolile i unakazile našu tradiciju i identitet.

Tradicija kićenja jelke i muslimani

Tri su biljke simbolički povezane sa adventom: imela, božikovina i jelka. Jelka ima predkršćanske korijene i i potiče od germanskih naroda. U kršćanske običaje uvedena je tek u 16 stoljeću u Njemačkoj. Postepeno se taj običaj širio Evropom, sve dok u Engleskoj nije postao izraz snobizma pa su bogate obitelji iskazivale svoju moć kroz ekstravagantne ukrase. U Ameriku su kićenje jelke donijeli njemački useljenici. Godine 1851. po prvi puta je jelka postavljena ispred crkve kao dekor. Postoje podaci o njemačkim plemkinjama koje su, udavši se na različite evropske dvorove, onamo prenosile običaj kićenja jelke. Mnogi narodi u svom folkloru pokušavaju opravdati njeno drevno porijeklo i upotrebu, ukrasujući to u postavke kršćanske simbolike. Neki će muslimani reći kako nije važno ko kiti ili ne kiti jelku, važno je vjerovanje. Mi svi vjerujemo u Isaa, mislim na jevreje, muslimane i kršćane, samo različito vjerujemo. Jedni vjeruju da je Božiji sin, neki da je Bog, neki da je bio vračar, a mi muslimani vjerujemo da je bio Božiji poslanik. Kada se govori o ovome važno je znati da kršćani koji prate i poštuju jevanđelje po Barnabi, koje je, usput rečeno, najbliže islamu, ne kite jelku, jer smatraju da to nema nikakve veze sa rođenjem Isusa. Čini se kako je nakon svega potrošačko društvo razvijenog Zapada od sv. Nikole napravilo čitavu industriju, a od kićenja jelke eksploziju blagdanskog „potrošačkog mentaliteta“. Čini nam se uputnim ovom prilikom citirati hadis Božijeg Poslanika koji je idealan za ovakvu priču:

„Kada čovjek bude na samrti, kod njega sjednu dva šejtana: jedan s desne drugi s lijeve strane. Onaj s desne strane mu dođe u liku njegovog oca pa mu zbori: O sine, volio sam te i prema tebi sam bio milostiv, ali sam umro kao kršćanin i to je najboja vjera. Onaj sa lijeve strane mu se pojavi u liku njegove majke pa mu zbori: moj stomak je bio tvoja posuda,moje grudi tvoja hrana, a moje krilo tvoja prostirka, ali sam umrla kao židovka i to je najbolja vjera“. Nakon ovog hadisa, čini nam se da je svaki komentar suvišan.

 ————————————————————————————-

Djeda Mraz – legenda ili produkt marketinga Coca-Cole

Zovu me sveti Nikola od samog početka kada sam bio zaštitnik djece unutar katoličke vjere. Holandski emigranti su prenijeli moju ličnost i ime u Sjedinjene Američke Države. U to vrijeme još nisam bio u stanju da se spuštam ili prolazim kroz dimnjak i nisam posjedovao čarobne kočije koje su vukli leteći sjeverni jeleni. Otkako sam pristigao u SAD, Amerikanci su me pozvali Djeda Mraz.

Otkada posjeduješ jelene i otkada posjeduješ moć da se za vrijeme novogodišnje gozbe spuštaš niz dimnjak?

Amerićki pisac Klement Mor (Clément Moore) će sredinom devetnaestog stoljeća u jednoj svojoj poemi pod nazivom “Posjeta sv. Nikole“ mojim noćnim putovanjima, po prvi puta pridodati sjeverne jelene. Taj pjesnik Klement Mor je bio inspirisan vjerovanjima sibirskog naroda koji je zapravo pobožno štovao duh sjevernih jelena, a s kojima je jedino u vezu i kontak mogao stupiti svećenik, čarobnjak ili pak plemenski svećenik. Naime, svećenik bi jedenjem šampinjona padao u trans, proizvodeći tako svaku vrstu priviđenja i halucinacije. Kanio je i želio da leti u svijet tajni kako bi svom plemenu natrag donio razne poklone, novosti i pjesme. Svećenik je zapravo kanio svijet tajni dokučiti preko odžaka, otvora na dimnjku. Otkako se ljudi svikli na tu priču, sjeverni jeleni su uvjek tu sa mnom i ne napuštaju me.

U čitavom svijetu tvoja slika je slika jednog starog nasmijanog čovjeka duge bijele kose i brade obučenog u dugi crveni ogrtač, kako si zapravo odabrao tako moderan izgled?

Kompanija Coca-Cola je 1931. godine od američko-švedskog crtača Hadona Sandbloma (Haddon Sundblom) zatražila da kreira i izradi odjeću za svetog Nikolu u cilju svoje reklamne kampanje. Sandblom je pokušao da od sv. Nikole napravi jednu simpatičnu osobu. On je precrtao lice Djeda Mraza na jednog penzionisanog prodavača kompanije Coca-Cola. Tako je nastao Djeda Mraz koji će u takvom ruhu godinama biti predstavljen u časopisu „Saturday evening post“. Za period od trideset pet godina od prvog pojavljivanja, Hadon Sandblom nije prestajao razmišljati i smišljati novi scenario za Djeda Mraza, a naravno sve za račun Coca-Cole. Kasnije će taj isti pjesnik lice Djeda Mraza samo precrtati na svoje vlastito lice. Danas je to lice prepoznatljivo u čitavom svijetu. Takvo predstavljanje u liku umiljatog starca sa bijelom bradom, crvenim obrazima, obučenog u dugi crveni mantil sa krznenim okrajcima bijele boje – boje Coca-Cole, je postalo, bilo i ostalo – uistinu – samo predmet i objekat marketinga ove kompanije u vrijeme novogodišnjih praznika.

Tako je u fonu i u crveno bijelom koloru, koloru Coca-Cole, po narudžbi a za račun njenog marketinga i prodaje, sv. Nikola – kao zaštitnik djece unutar katoličke vjere, prvo preimenovan u Djeda Mraza, zatim podobro unižen, a onda profitabilno unovčen.

(Preporod)

Leave a Reply

*

captcha *