Dok je Vijeće sigurnosti UN-a (predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke pa i Francuske) davalo punu podršku Valentinu Inzku, visokom predstavniku u BiH, da iskoristi svoj mandat i zaustavi rušenje države BiH od strane Milorada Dodika, a njegov prijatelj Boris Tadić preko Miroslava Lajčaka i ostalih dokazanih prijatelja srpske politike na Balkanu lobirao u Evropi da Catherine Ashton, visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost, dođe u Republiku Srpsku čime bi se zaustavile najavljene sankcije Dodiku – reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić zaprijetio je na mevludu u Blagaju “sarajevskim ljetom” po ugledu na “egipatsko proljeće” jer je, zaboga, udareno na vjeronauk u školama. Istovremeno, sandžački muftija Muamer Zukorlić žestoko je napao Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći da je njegova izjava kako je pogriješio što ga je podržavao “paradigma trenutnog stanja bošnjačke politike i sada on očito ne govori po svojoj savjesti već po interesima javnih i tajnih, stvarnih vladara Bosne”.

Dok srpska politika, predvođena Borisom Tadićem (po idejama Dobrice Ćosića) radi na realizaciji ideje o stvaranju nove srpske zajednice na Balkanu, Zukorlić i Cerić svojim posljednjim agresivnim istupima prouzrokovali su napise u hrvatskim i srpskim medijima o radikalizaciji muslimana u BiH što je, kako se ističe, razlog da Republika Srpska podeblja entitetske granice, ali i signal za uzbunu u Evropskoj uniji!? Osim što to nije tačno i nema nikakvo uporište bar u bh. politici, činjenica je da ni Cerić ni Zukorlić za takvo što nemaju podršku onih na koje se pozivaju. Podjelama Bošnjaka Srbije, koje su se u više navrata okončavale žestokim sukobima, tučama pa i pucnjavama u Sandžaku, svakako je doprinio i muftija Zukorlić. S druge strane, reis Cerić već odavno nije vođa svih Bošnjaka BiH, bez obzira što se on tako predstavlja, jer je i sam dobrim dijelom zaslužan za razbijanje bošnjačkog jedinstva u BiH. Kako već odavno uz sebe nema SDA, koja ga je i ustoličila na mjesto prvog čovjeka Islamske zajednice BiH, kojom suvereno vlada još od 1993. kada je u BiH došao na poziv Alije Izetbegovića, nema ni podršku Preporoda, Fakulteta islamskih nauka, Bošnjačkog instituta i na kraju Sabora Islamske zajednice. Očito nakon toga reisu i nije preostalo ništa drugo nego da se udruži sa muftijom Zukorlićem.

Turska inicijativa Nisu reisa i muftiju sandžačkog spojile brige za Bošnjake Balkana, ili kako je reis Cerić jednom izjavio “zajedništvo u vjeri i zajedništvo u sudbini”, već jednostavno zajednički interesi u politici, odnosno želja za moći. Uz Zukorlića reisu je još jedino preostao Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a i vlasnik Avaza. Žalosno je da Radončić, koji još od prije izbora raspiruje nezadovoljstvo građana otvoreno ih pozivajući na proteste s ciljem destabilizacije BiH – što nameće sasvim opravdano pitanje za čije interese ovaj tajkun porijeklom iz Crne Gore, zaista radi – na svojoj strani ima veći dio uleme, pa i samog reisa. Reisa, koji bi glasom razuma trebao pozvati na razgovor i preporučiti da se dogovorom traži rješenje u vezi sa pitanjem vjeronauka – kako valjda nalaže i vjera koju propovijeda – a ne jezikom mržnje zloupotrebljavati genocid u Srebrenici i pominjati ministrovog babu. Za reisovu informaciju, Suljagić je kosti svoga oca, ubijenog u Bratuncu, našao tek prije nekoliko godina.

Pokušaji turskog premijera da se izmire Bošnjaci u Srbiji propali su jer je njegovo rješenje podrazumijevalo da se smjene i Zilkić (reis u Beogradu koga je na tu funkciju ustoličio Vojislav Koštunica) i Zukorlić te da se raspišu izbori u Islamskoj zajednici Srbije. Zukorlić je, naravno, sve štiteći interese Bošnjaka, odbio tursku inicijativu.

Priču o Zukorliću kao novom bh. reisu, plasirao je sam Cerić kada je prije skoro dvije godine izjavio da bi baš njega najradije vidio na mjestu svoga nasljednika. Na nedavnoj proslavi 20-godišnjice Udruženja Sandžaklija u BiH u Sarajevu govorili su i Cerić i Zukorlić što je protumačeno, pogotovo u srbijanskim medijima, kao i zvanična najava Zukorlićeve kandidature za novog reisa u BiH.

Skandalozni govor, koji je tom prilikom održao reis Cerić, najbolje potvrđuje te napise: “Alija Izetbegović, rahmetli, je imao ambiciju da islamizira muslimane širom svijeta, zapravo one muslimane tamo koji su zaboravili odakle su. I on je u tome uspio. Naše ambicije su nešto drugačije, nešto manje. Naša ambicija nije da islamiziramo muslimane širom svijeta. Naša ambicija je da bošnjakiziramo Bošnjake, i da vjerujemo i borimo se za svoja prava na Balkanu. Simbol te borbe, ja sam jako sretan što ide stopama rahmetli Alije Izetbegovića, jeste moj muftija Muamer Zukorlić. Ja sam ponosan na njega, i hoću da vam kažem nešto. Ja jesam reisu-l-ulema i pretpostavlja se, kao što mnogi to kažu, da ja trebam biti njegov nadređeni, ali ja Vam javno kažem, sa punom odgovornošću i punom savješću: moj lider kojeg ja slijedim u bošnjačkom buđenju i panbošnjačkom pokretu jeste muftija Muamer Zukorlić.”

Na tom skupu je bio i Bakir Izetbegović, koga je samo nekoliko dana kasnije, muftija Zukorlić žestoko napao, a gdje drugo nego na stranicama Dnevnog avaza. Dajući pri tome sebi slobodu da kao jedan seoski muftija, iz susjedne države, napadne člana Predsjedništva BiH. Reis Cerić na ovo nije reagirao što jasno implicira šta on o svemu tome misli.

Šta znači ovo skoro svakodnevno medijsko obrušavanje sandžačkog muftije, na Bakira Izetbegovića? Izgleda da je za sandžačke političko-vjerske lidere, počevši od Zukorlića, Sulejmana Ugljanina do Rasima Ljajića, od presudnog značaja da budu “miljenici” beogradskih i sarajevskih političkih vlasti. Bili smo svjedoci kada je upravo Zukorlić uživao pod političkim skutima Zorana Đinđića, Borisa Tadića i drugih beogradskih šefova, ali istovremeno bio miljenik i sarajevske političko-vjerske elite. Bili smo svjedoci i međusobnih “ljubavi” nabrojanih sandžačkih prvaka.

Rasim Ljajić, kao ministar u Vladi Srbije, u vrijeme najvećih pravnih bitki na ICJ u tužbi BiH protiv SRJ zagovarao je povlačenje bh. tužbe i optuživao BiH da urušava odnose sa susjedima, odnosno sa Srbijom. O Ugljaninu, vječnom predsjedniku SDA ne treba trošiti puno riječi, taj je pregovarao i dogovarao sa svima u Srbiji – od demokrata do radikala. Kakogod, navedena trojica su se uvijek borila za naklonost beogradske čaršije, ali paralelno i za naklonost Sarajeva. Naravno, sigurno je da nije lako voditi politiku u Srbiji ako si Bošnjak, odnosno pripadaš manjinskom narodu, ali u svakoj političkoj borbi trebalo bi da postoje i granice. Navedena trojica prešla su sve moguće granice dodvorničkog ponašanja i prema Beogradu i prema Sarajevu.

Ljutnja muftije Zukorlića što je Bakir Izetbegović primio Jusufspahića nema nikakvu drugu konotaciju osim ljubomore i nezadovoljstva zbog toga što on nije jedini miljenik i osoba koja može kontaktirati sa Sarajevom te njegovo čuđenje i nezadovoljstvo kako neko u Sarajevu može bilo koga primati ako nije pitao ili obavijestio “uvaženog” sandžačkog muftiju. Bujica ličnih uvreda i insinuacija na račun Bakira Izetbegovića, kao što je i odgovorio Izetbegović više govori o samom muftiji.

Nevjerovatna sujeta Borba među bošnjačkim političko-vjerskim liderima u Sandžaku za naklonost Beograda i Sarajeva je uvijek u principu išla i preko leđa BiH. Bošnjački lideri u Sarajevu su u stalnoj poziciji da se moraju opredjeljivati između “sukobljenih strana” u Sandžaku. Poziv Bakira Izetbegovića da sandžački prvaci ubuduće dolaze zajedno, ujedinjeno, u Sarajevo naišla je na opću osudu u Sandžaku, jer ujedinjavati Sandžak i Sandžaklije mogu samo oni sami, Sandžaklije, a ne nikako neko sa strane, makar to bio i Alijin sin.

No, bez obzira na te poruke upravo u tom kontekstu je trebalo gledati i susret Bakira Izetbegovića sa Jusufspahićem, ali nevjerovatna sujeta Zukorlića nije to mogla podnijeti i optužio je Izetbegovića da daje podršku Zilkiću i njegovoj “izdajničkoj” IZ. Sigurno da Izetbegoviću nije na kraj pameti da daje podršku jednoj strani, pogotovo ne nekome koga bira država, a ne narod, jer je opće poznato da se samo u Srbiji i Grčkoj vjerski prvaci biraju državnim dekretima. U BiH skoro da ne postoji neko ko ne zna koja je zajednica legitimna, a koja ne, ali zbog ovakvog muftije javnost je osuđena svakodnevno slušati kojekakve tirade i razna oglašavanja. Osim toga, ne postoji nikakva šansa da Zukorlić bude reis BiH. To je jasno i postojećem reisu, ali i sandžačkom muftiji. Cijela priča oko izbora je ustvari priča oko ničega jer budući reis će biti iz BiH.

Oglašavanje reisa Cerića povodom odluke kantonalnog ministra Suljagića, nažalost, “logička” je posljedica, jer odluka kojom se na bilo koji način “dira” oblast vjere je “teren” koji je veoma osjetljiv i podložan manipulaciji. Ali, namjera ministra nije bila da ukida bilo šta u pogledu vjeronauke, pa čak i da je pogrešno interpretirana i donesena ne daje za pravo nikome, pa ni reisu da se personalno obruši na ministra. Iako je država suočena sa Dodikovim referendumima i ucjenama dva HDZ-a, priče o Jusufspahićima i vjeronauci su u fokusu javnosti. IZ je reagirala na dvije akcije državnih institucija – jednom na odluku u vezi sa obrazovanjem i vjeronaukom, a drugi put na susret kolektivnog člana države sa osobom koja ne pripada sandžačkom IZ-u. U oba slučaja pale su teške riječi i personalne uvrede i za Bakira Izetbegovića i za Emira Suljagića. Očigledno da ne postoji ni minimum komunikacije, jer da postoji, zasigurno da bi se izbjegle ove teške situacije koje i dalje eskaliraju.

Naravno, ovakve sukobe države i vjerskih zajednica koriste oni koji sebe po prvi puta smatraju opozicijom, jer je do posljednjih izbora Fahrudin Radončić uvijek bio uz vlast dosljedno sljedeći tu svoju politiku. I sad u svemu samo pokušava ušićariti, ali priče o sarajevskom ljetu ostaju (mu) tek pusta želja jer trenutni problemi će se sasvim sigurno riješiti – garancije za to daju kako Suljagićev poziv na dijalog, tako i vrlo jasne poruke Bakira Izetbegovića.

Dženana Karup-Druško
Bh Dani

Leave a Reply

*

captcha *