Kao i zadnje četiri, i ove godine sam zajedno s nekolicinom muslimana i muslimanki drugih nacija u albanskoj džamiji organizirao ovu manifestaciju. Zahvaljujući dobrim kontaktima s medijima, pozivnica je prethodno objavljena u lokalnoj štampi, a prema upitnicima koje smo vršili prijašnjih godina, redakcijska najava u novinama je bila sebeb posjete džamiji preko 80% ljudi. Program tog dana je prilično jednostavan, ali efektivan. Ponude se 2 do 3 predavanja o osnovama islama i pruži prilika posjetiocima da postave svoja pitanja vezana za islam i muslimane.

Nemuslimani koji koriste ovu priliku da posjete džamiju su prilično „buržuji”, radi se o načitanoj i obrazovanoj publici koja je shvatila da se huškačkim načinom izvještavanja o islamu žele postići unutarnjo-politički ciljevi preko leđa muslimana. Antiislamski proletarijat toga dana obično ostane kod svojih kuća, posjeta džamiji bi mogla negativno utjecati na dugo njegovane predrasude prema muslimanima, nastale u vakuumu manjkave komunikacije s objektom mržnje… Hej, ja imam svoje predrasude, ne zbunjujte me istinom!

Shodno tome, i razgovori s ljudima koji posjete džamiju 3. oktobra su opušteniji i udaljeni od dnevnopolitičkih asocijacija koje se vežu za muslimane. Ali ovim nije rečeno da nećete naići na „izuzetke koji potvrđuju pravilo.“ I to po belaju, takvi baš na mene nabasaju…

Nakon izlaganja o džamiji, njenoj ulozi u životu muslimana i runde pitanja iz publike, imao sam „small-talk” s novinarima dva lokalna lista, koji su prilično pozitivno izvještavali u sljedećem izdanju svojih novina. Jednim pitanjem sam bio iziritiran jer se u njemu oslikava odnos prema muslimanima kao manjini u njemačkom društvu. Naime, nekoliko dana ranije sud u Berlinu je presudio u korist 16-godišnjeg Junusa M. koji je uložio žalbu na odluku uprave svoje gimnazije o zabrani namaza u školi. Sud je odlučio da ustavom zagarantovano pravo na slobodu vjeroispovijesti u ovom slučaju ima prednost. Digla se prilična prašina oko ove odluke, s tipičnim argumentima: „škola mora ostati neutralna”, „islamisti potkopavaju naš pravni sistem”, „kršćani u muslimanskim zemljama nemaju osnovnih ljudskih prava, a oni ovdje prave Germanistan” itd.

Helem, novinarka je od mene htjela saznati: „Kakav je stav džamije po ovom pitanju?” Iz sintagme „stav džamije” se vidi kako nemuslimani posmatraju muslimane, kao monolitni blok koji po svakom pitanju ima isto mišljenje. Zbog ovoga ne čudi da mainstream mediji u muslimanu koji ne podržava Bin Ladena vidi prikrivenog ekstrema koji je stručnjak u kamufliranju svojih stavova, sve dotle dok se u nekoj njegovoj izjavi ne prepoznaju “islamistički stavovi”. Druga stvar koja mi govori o stanju diskursa o muslimanima jeste potezanje pitanja o odluci jednog suda. Naime, ovdje se vidi šta njemačko društvo podrazumijeva pod „integracijom” muslimana u društvo, to je dobrovoljno odricanje prava koja te sljeduju. Integrisani musliman bi osudio odluku berlinskog suda i izjavio nešto tipa da je namaz privatna stvar, ili da to nije toliko važno. Takav musliman teoretski potvrđuje da kao musliman ima zagarantovana prava, ali čim počne u praksi zahtijevati primjenu tog mrtvog slova na papiru, prestaje biti „integrisan” i počinje biti „islamista”. U ovom duhu je i pisanje jednog dijela njemačkih medija koji su izjavili da „islamisti pozdravljaju odluku suda u Berlinu.” Ako je „integracija” približavanje normama sredine društva, zbog čega se ona zahtijeva samo od muslimana, a ne recimo od pankera, huligana, neonacista ili drugih koji su na marginama „normalnog”? Helem, novinarki sam odgovorio da nema stava džamije, nego da svaki pojedinac ove džamije ima svoje vlastito mišljenje koje meni nije poznato i da pozdravljam odluku suda.

Na kraju ostadoh s jednom tetom za koju sam mislio da je također novinarka, ali se kasnije ispostavilo da je sociolog s „misijom”…
Bez puno izvrdavanja postavi mi pitanje o mom ličnom stavu (jes’ vam Sejfo neka faca, svi od njega žele čuti „stav” :)) o obrezivanju muške djece, da li je to obavezno u islamu i da li bi smetalo da se djeca kasnije obrezuju. Mnogo kasnije.

Zbuni me direktnost pitanja. Obično se poteže tema „genitalnog sakaćenja žena” (prakse ljudi u crnoj Africi nevezano za vjersku pripadnost koju, shodno antiislamskoj histeriji žele priheftati islamu). Ali ova teta je u svom pitanju već nedvosmisleno izjavila da se radi o obrezivanju muške djece. Helem, svako svoju mržnju prema islamu prikriva „plemenitim ciljevima” koji variraju od islamofoba do islamofoba. Kod jednih je to „oslobađanje muslimanke”, kod drugih „omogućavanje muslimanskoj djeci nesmetanog djetinjstva”, treći se zalažu za prava hajvana i zbog toga žele zabraniti klanje na halal način (ovo zadnje su u njemački zakonik uveli nacisti 1933. Godine, u sklopu rasnih zakona protiv Jevreja).
Ali s ovom sortom „boraca za ljudska prava muslimana” se još nisam sreo, teta me informisa, što mi je uistinu bilo novo, da se formira inicijativa za zabranjivanje sunećenja muške djece sve dok ne budu u stanju da se sama odluče na ovaj hirurški zahvat.
„Da se vratim na Vaše pitanje”, rekoh. „Praksa sunećenja muške djece jeste utemeljena u islamu. Ali za razliku od drugih vjerskih zajednica, kao jevrejske, gdje je obrezivanje sedmog dana vjerska dužnost, islam ne poznaje vremensku granicu do koje se dijete treba obrezati, ali ne vidim razloga zbog kojeg bi muslimani trebali odustati od sadašnje prakse.” Ovo sa Židovima sam namjerno ubacio, shodno pravilu da „ko prvi kaže ‘antisemit’ ima argumente na svojoj strani” i time sam teti htio dati do znanja da bi njeni napori na prvoj liniji fronta za kožicu mogli imati antisemitski touch.
„Ali da vas ispravim”, uskoči teta, „ja sam jutros već pričala s imamom turske džamije i on mi je rekao da obrezivanje nije islamsko jer ne stoji u Kur’anu i da je on autoritet na polju islamskog prava jer je studirao sedam godina.”
Podvrsta homo sapiensa poznatija pod imenom „turski imam” treba fakat dobiti svoje zasebno mjesto u antropologiji jer imaju specifične karakteristike koje ih razlikuju od drugih.
“Kur’anom nisu definisane mnogo važnije stvari od obrezivanja, pa opet spadaju u temelje islama. Kao što je, npr., broj dnevnih namaza”, odgovorih.
Ova taktika muslimana da „na prvu” izbace stvari iz islama samo zato jer trenutna dominantna civilizacija ima problem s tim, nikako mi se ne sviđa. Je li islam došao da mijenja ljude ili obrnuto? Ovakve stavove možete zastupati kad se osjećate inferiornim zbog vjere ili civilizicije kojoj pripadate, a svoju inferiornost ne liječite pravim informacijama „o škakljivim temama”.

I tako je razgovor tekao, ja teti o medicinskim prednostima obrezivanja, ona meni o „pravu djeteta na zabranu tjelesnog sakaćenja”. Zaboravih je upitati da li bi se ovim žarom uključila u kampanju zabrane bušenja ušiju kod djevojčica jer i ovo spada pod njenu definiciju tjelesnog sakaćenja. Vjerovatno ne bi, čime bi pokazala da joj je količina kože u gaćama muslimana nebitna. Važno je naći razloga kako “šuknuti” muslimanima, pa kako god.

Još sam joj rekao da roditelji veću psihološku štetu djeci nanose pričajući im kako postoji Djeda Mraz, nego što to čine navodne traume nastale saznanjem djeteta u pubertetu da je obrezan. Govoreći o „zabrani sakaćenja”, teta se nekoliko puta pozvala na Ustav. „Da li poznajete Ustav?” upita me. „Kako da ne. Pogotovo onaj paragraf o slobodi vjeroispovijesti i zabrani da vam drugi definišu šta je vjera. Ali danas imamo 80 miliona stručnjaka za islam i svako se osjeća pozvanim da definiše u šta muslimani ima da vjeruju, sukobljavajući se s ovim paragrafom koji to zabranjuje.”

Kad je usijanost debate malo splahnula, upita me da li sam njemački konvertit u islam. „Nisam, u ovoj zemlji sam od 1992., otkako sam pobjegao od masakra kršćanskih fundamentalista”, završismo razgovor. …

Otpor ovakvim manifestacijama – direktnog kontakta s nemuslimanima u džamiji – dolazi s više strana. Od odbora džemata koji svoju pasivnost rado skrivaju iza paranoje koja vlada među muslimanima nakon 11.9., preko hodža džamija koji u ovim aktivnostima vide „napad na mihrab”, odnosno bojazan da će se time otkriti njihova pasivnost. Ali kako kaže Poslanik, a.s.: „Vjernik je vjerniku ogledalo”. Ovakav hodžinski etitju:d otkriva samo s kakvim nijetom bi oni u drugoj džamiji pokazali angažman. I na kraju, otpor antiislamskih grupa kojima otvaranje muslimana u pravcu društva uništava klišeje koji kažu da muslimani ne žele dijalog. A taj dijalog, koji je istovremeno i da’va – da citiram jednu otrcanu frazu – uistinu nema alternativu i iz ličnog iskustva znam da musliman s malo napora i konstantnim radom može postići zavidne rezultate. I ne treba se bojati prepreka na tom putu. Ovakve manifestacije su ujedno i izazov nama da vježbamo da’vu – kako ljudima približiti islam, uzimajući u obzir mentalni sklop oblikovan kulturom i civilizacijom u kojoj su odrasli.

Kad smo već kod sklopa, iako je sam Dan otvorene džamije trajao nekoliko sati, morao sam napustiti džamiju u koju je taj dan došlo nekoliko desetina posjetilaca. Iz teološko-socioloških diskusija o islamu morao sam se vratiti puncu s kojim sam te subote sklapao kuhinju. O tome bi se dao napisati zaseban članak „Kako smo punac i ja sklapali IKEA kuhinju i na kraju sklopili podmornicu.”

Leave a Reply

*

captcha *