„Nije li New Jork toliko opasan“, pitali su me. . U njihovom poimanju, Njujorčani su samo trebali da izađu iz svojih stanova, da bi odmah bili podvrgnuti nasumičnim otmicama, kidnapovanjima, spektakularno eksplozivnim jurnjavama kola, i Allah zna čemu još… Vjerovatno je njihova ideja grada formirana i zaglavljena još od  filma Coming to America. Mnogim Amerikancima muslimanski svijet je isto toliko opasan.  To je mjesto  zaglibljeno u dubokom mulju prošlosti, naseljeno egzotičnim i dlakavim strancima, koji na svaku beznačajnu stvar, bila ona realna ili umišljena, odlete u ludi bijes. To je posljednje utočište iracionalnosti, muzej srednjevjekovnih užasa, koji je nekako preživio tranziciju ostatka planete u 21. vijeku.

Nedavni događaji izgleda da samo potvrđuju ovu procjenu. Neki fer-orijentisani istraživač mogao bi plauzibilno upitati „Jesu li ti muslimani normalni?“  Mada, da budem potpuno fer- orijentisan, prema hiljadu onih koji su protestirali protiv „Muslimanske nevinosti“, milijardu je onih koji to nisu učinili.  Kako je Megan Reif navela u svojim studijskim bilješkama,  naši mediji su dramatično preuveličali odgovor (uz Newsweek i njihovu Ayaan Hirsi Ali koja i dalje izbacuje svoje oportunističke gluposti).  Ipak, bilo je protesta, poziva na cenzuru,  osuda na SAD vladu, za nešto sa čim ona nema nikakve veze, i tragičnih akata nasilja, uključujući i smrt američkog diplomate i nekolicine osoblja.

Zašto? Izgleda da imamo neke probleme u aplikaciji uvida koje konzumiramo u popularnoj kulturi – ideje su Malcoma Gladwella, ili David Eaglemansovog Incognita: Tajni život mozga- u svijetu van Zapada.

Prije samo nedjelju dana, na povratku sa večere, moj brat je posjetio svog bliskog prijatelja sa koledža, koji je odrastao u ruralnoj Pensilvaniji. Bio sam iznenađen kad sam saznao da smo odrasli gotovo vrata do vrata. Ispalo je da, nakon što je moj otac završio svoju rezidenciju, imao je izbor da nastavi svoju ljekarsku praksu u zapadnom Masačusetsu ili u centralnoj Pensilvaniji. Nikad se nisam pitao zašto je moj otac odabrao Bay State koledž i zašto se negdje isključio u tom procesu.

Toliko mnogo moga života oblikovano je djetinjstvom u Novoj Engleskoj. Toliko mnogo toga KO sam ja je proizvod odluke (uistinu, mnogo odluka) kojih zaista nisam bio svjestan. Ipak, kako  mi i dalje glasno insistiramo na sopstvenosti razuma i racionalnosti i kako smo brzo spremni isključiti iskustva drugih! Razne vrste uticaja oblikuju način na koji ljudi širom planete razumiju sebe i druge; ovi uključuju roditelje, braću i sestre, škole, vladine ideologije, medije, koledže, popularnu kulturu, religiju i naravno, lična iskustva.  Mi stvaramo smisao svijeta putem narativa:  priča koje objašnjavaju ko smo, zašto smo u stanju u kojem jesmo, i šta treba da uradimo sa našim životima. Ovi narativi stvoreni su od činjenica naših života, ali zauzvrat, oni oblikuju način na koji razumijevamo naša iskustva. Zbog toga postoje činjenice koje primjećujemo i činjenice koje ignorišemo, činjenice kojih smo svjesni i činjenice za koje i ne znamo da ih živimo (na ovom mjestu parafraziram Donalda Rumsfelda). Ono što hoću da kažem je sljedeće: muslimani nisu luđi od drugih ljudi, čak ni najluđi, muslimani nisu luđi od ludaka drugdje. Niti je tačno da su muslimani neobično alergični na kritike: odgovori na „Nevinost muslimana“ i napadi na konzulate i ambasade moraju biti shvaćeni u mnogo širem kontekstu.  I ovo nije nikada opravdanje za ubijanje nevinih ili flagrantno kršenje našeg suvereniteta, nego način da se razumije zašto se ovakve stvari dešavaju  i u interesu sprečavanja da se te stvari dese ponovo.

Ako obratite pažnju na odgovore kritikama koje su islamu uputili neki zapadnjaci,  primijetit ćete da su te opaske beznadežno inficirate setom pretpostavki o tome šta je Zapad i šta je on za i spram muslimana.  To objašnjava zašto  i dalje, čak i kada je tako malo muslimana pribjeglo nasilnim akcijama, dobar broj njihovih ko-religioznih prijatelja neraspoloženo je za kritiku.  Zaista, mnogo više muslimana protestovalo je mirno protiv filma,  nego onih koji su to učinili nasilno,  iako je i njihov zajednički broj i dalje nevjerovatno mali. U svome uvodu Sufizma za ne-sufije, profesor Sherman Jackson sa Univerziteta  Južne Kalifornije navodi da ne možemo da izdvajamo Islam od onoga što većina muslimana jeste: kolonizovane osobe ili njihovi nedavni potomci. Otuda je njihov islam, i mnogo od islama danas proizvod ciklusa nasilja i potčinjenosti. Većina muslimana, štaviše, očekuju da će biti diskriminirani, oni nisu navikli da se njihov glas čuje.  Umjesto da smatramo islam nasilnijim od drugih religija, radije razmotrimo da li smo uznemireni samim nasiljem ili time u  čije ime i za koga se nasilje opravdava.

Da li imamo problem sa samim nasiljem ili sa vjerskim nasiljem?  Mi na Zapadu, skloni smo da lociramo i opravdavamo sopstvo kroz nacionalni identitet; u većinskom dijelu muslimanskog svijeta religija igra značajniju ulogu u određivanju identiteta, kao i u artikulaciji odgovora na percepciju stvarnosti.  Djelo autorice Drew Gilpin Faust Republika patnje: Smrt i američki građanski rat,  pokazuje kako je Amerika tranzicionirana, na više načina, od drugog do prethodnog rata,  u odgovoru na strahote rata. Ono što hoću da kažem je: mi često nemamo problema sa nasiljem sve dok je opravdano terminima koje smatramo  „moralno primjerenim“, što je obično druga riječ za kulturološki odgovarajuće.  Nažalost, to nas zapravo sprečava da vidimo potencijal u zajedničkim vrijednostima. Umjesto toga, ekstremisti pretpostavljaju sukob,  i vode nas da prihvatamo konflikte, jer žele prikazati muslimane i zapadnjake kao homogene i uvijek suprostavljene identitete. Svaka strana je  od strane radikalista primorana da drugu stranu vidi kao opasnu i uznemirujuću.

Dosegnuti njegovu Drugost

Iz perspektive prosječnog Amerikanca, kojem je muslimanski svijet u najboljem slučaju maglovita misterija, postoji slobodan i demokratski Zapad, kontrastiran sa dijelom svijeta u kome dominira nasilje, patrijarhat i surova ideologija. Većina tog svijeta percipirana je kao nestabilna, nerazvijena, siromašna, i izgleda kao da malo može da doprinese poboljšanju svijeta.  Šta su muslimani uopšte doprinijeli? Zašto su uvijek tako bijesni? Zašto nose tako mnogo odjeće na sebi, zašto su naoružani i učestvuju u takvim groznim aktima nasilja, brutalnim kao što su bombaška samoubojstva? Kakva je to religija koja to podržava?

Isto tako, za prosječnog Amerikanca, lahko je povezati  tako disparantne događaje u širi narativ o tome šta su muslimani, a šta je islam  – naravno, ljudi ovo ne rade na vlastitu incijativu. Od napada 11. septembra, cijela industrija je pokušala da producira određenu ideju islama, narativni košmar koji pojačava duboke strahove nekih Amerikanaca  i da eksploatiše te strahove u političke svrhe. Muslimani su političke lopte, shvaćeni kao latino imigranti, opasna poplava u dotada mirnoj SAD, donoseći vanzemaljske običaje, ugrožavajući političku hegemoniju i, u slučaju terorizma (kao i u borbi protiv droge), otvorena opasnost po  bezbjednost  svakidašnjieg života.

Dakle, toliki je taj osjećaj ekstremne opasnosti da mnogi republikanci vjeruju da je predsjednik Obama potajno musliman, i da sjedi u Ovalnoj sobi da bi omogućio realizaciju islamskog zakona na Zapadu. Čovjek mora da bude aktivno isključen iz realnosti da bi mogao pretpostaviti da je to slučaj, ali oni tako misle. Na nedavnoj vožnji kroz sjeveroistočnu Pensilvaniju, čula sam kako radio-spiker ponavlja upravo isti argument. On je bio ozbiljan. On je povjerovao. Pa, zašto mi ne bi pretpostavili da će politika u većini islamskih zemalja slijediti upravo iste obrasce? Na kraju krajeva, svi smo ljudi.

Za određeni broj muslimana, lahko je vidjeti kako ovaj narativ, prodavan od strane  oportunističkih ili bijesnih ideologa, može izgledati ubjedljiv. Određene akcije zapadnih društava u pogledu nepovoljnog položaja muslimana, i druge činjenice (recimo, američke intervencije u Bosni) su u pozadini ili su potpuno uskraćene. U ovom čitanju, muslimanski svijet je višestruko prijeteći, brutalno prebijen od strane zloćudnog Zapada,  koji upozorava na, recimo, iranske nuklearne prijetnje, iako je Zapad izumio nuklearno oružje, korišteno od strane demokratske i sekularne Amerike. Na civile. Dvaput.

Ali ove ideje o Zapadu nisu nastale spontano. One su proizvod godina ideologije, filozofije i političkog aktivizma. Kroz 19. i 20. stoljeće, neki od vodećih islamskih mislilaca, trudili su se da prikažu Zapad kao duboko šizofreno i dvolično mjesto.  U njihovom čitanju, zapadna civilizacija je bila sofisticirana, demokratična i progresivna, istovremeno,  ona je bila brutalna i ekspanzivna sila koja kontrolira svoje resurse i demonizira druge kulture kako bi učvrstila vlastitu hegemoniju.

Međutim, Zapad je rijetko, ako je ikad, ono što tvrdi da jest. Ovaj osjećaj nije isključivo zastupljen kod muslimana. Prema Shermanu Jacksonu,  Zapad je mnogo više produkt kolonijalizma i imperijalizma: kada je upitan da iskaže svoje mišljenje o zapadnoj civilizaciji, Gandi je odgovorio da bi to bila dobra ideja.  I to sjećanje na Zapad kao uvijek drugo od onoga što jeste, postaje duboko frustrirajuće za muslimane, koji osjećaju da se njihove pritužbe ne čuju, jednako internacionalno i domicilno  –  muslimanska nacija ima sasvim malu važnost,  a lokalne vlasti rijetko pružaju odgovore, kamo li relevantne.

Sve ovo znači da, kada usamljeni američki pastor prijeti da će spaliti Kur´an, on više nije Terry Jones, njegova mržnja prema islamu je civilizacijski prosvjetiteljska: ona otkriva istinski odnos zapada prema islamu, koji inače ostaje skriven iza  pozitivne, demokratične i civilizatorske retorike.

Dakle, „ Nevinost muslimana“ nije film. On predstavlja istinu, simboliku širokog spektra institucija i događaja, od slabašnih štrajkova do Abu Ghraiba i Iračkog rata, koji se percepiraju kao urođena netolerancija zapadnog svijeta naspram islama.  Određeni događaji su u prvom planu, a ostali su u pozadini.  Nedavno smo čuli mnogo o tome kako je ovaj film povezan sa fetvom Salmanu Rushdiju; nije nikako slučajno da je ova fetva izrečena od strane diktatorskog Homeinija čiji je revolucionarni režim bio napadnut od strane isto tako diktatorskog Sadama, kojega smo pomagali i podržavali. Zašto smo sklapali interesno savezništvo sa posljednjim, a protiv prethodnog? Koja je to bila moralna  razlika uopšte – Sadam je ubijao daleko više.

Zašto ih mrzimo?

Treba biti oprezan i ne dozvoliti Ayaan Hirsli Asli da svijetu podastire  svoje poluformirane i selektivne narative, koji mogu biti jednako opasni  kao i narativi muslimanskih radikala, koji vide Zapad kao jednu homogenu stvar.  Nikada ne zaboravite: vjerovatno se mnogi sa Bliskog Istoka pitaju: „ Zašto nas mrze“ , isto kao što smo „mi“ pitali „njih“. Mnogi Amerikanci se pitaju: „ Zašto muslimani ne učine više da osude terorizam“, isto kao što se mnogi Arapi pitaju: „ Zašto se Amerikanci ne izvine zbog upropaštenog Iraka“. Zbog toga, mi ne trebamo pogrešno zamjenjivati tenzije sa onim što predstavlja inkompatibilnost i inherentnu opozicionarnost.

Znam popriličan broj Afro-amerikanaca, Hispano-amerikanaca i muslimana koji su nekada glasali za republikance. Oni to više ne rade i to ne zato što se ne slažu sa republikanskim stavovima, nego zato što osjećaju da za njih tamo nema mjesta. Dobar dio muslimanskog svijeta na isti način osjeća da u svijetu jednostavno nema mjesta za njih.  To ne znači da ovi muslimani ne žele demokratiju i dobre odnose. Radije, oni smatraju da su im ove stvari uskraćene, lokalno i globalno. Ono povezuju nedavne događaje u okviru šireg diskursa, u kojem je mala razlika između islamofobije danas i neprijateljstva prema islamu i muslimanima vijek ranije.

Ovo, međutim, ne mora značiti da su iscrpljeni svi razlozi da muslimani protestuju.  Od onih koji to rade, postoje pojedinci koji cinično i opasno iskorištavaju osjećanje bola u moralno odvratne svrhe. Da li zaista možemo misliti, nakon svega, da  je Hezbolah  tako osjetljiv spram muslimanskih osjećaja, da bi nastavio pozivati na mitinge protiv filma istovremeno podržavajući  Asadov brutalni pad režima koji odnosi živote muslimana?  Povrijeđenost i neistine postoje kako među Amerikancima tako i u muslimanskom svijetu, i to se može riješiti ili se može dalje koristiti za učvršćivanje ciklusa nerazumijevanja i nasilja.  Oni koji su pozivali na proteste, kao i oni koji su pravili podrugljive filmove, znaju dobro šta rade i koje su posljedice tih radnji.

U godinama kada mišljenje muslimana počinje da biva bitno,  a ideje poput raketa prelijeću planetu, moramo biti jako oprezni  u načinu kako pristupamo „drugome“.  Zbog toga što postoje moćni načini negodovanja, od strane onih koji se nasilju okreću kako bi zadržali svoju vlast ili lišili druge njihove snage. Ali ove strategije mogu biti osporene.  Ne kroz rat i ne kroz retoriku, nego putem aktivne kulturne razmjene i strpljivog izlaganja nečijoj različitosti. Muslimanska društva su izuzetno šarolika, raznolika i kulturno bogata,  a zapadna društva su zapravo velikodušnije dobrodošla u muslimanskom svijetu nego što se to nastoji prikazati.

Onoliko često koliko pojedini muslimani odbacuju ekstremizam, isto tako oni često nemaju megafon pomoću kojeg bi izrazili svoje protivljenje.  Mnogi od njih rade ovu vrstu posla, ali ih ignorišemo zarad manjine koja se čini tako zarazno ubjedljivom.  Zašto ekstemisti dobivaju tako mnogo pažnje? Oni predstavljaju opasnost, ali rijetko onu egzistencijalnu. U svakom slučaju, postoje muslimanska društva spremna da sarađuju sa Zapadom, poput Libije i Tunisa, kao i Turske koja je institucionalno već u NATO-u,  ili onih koji su neosporno „zapadni“ (Bosna, Kosovo, Albanija).  Ovo bi trebalo da bude osnova budućih odnosa.

Mi smo spremni da rasipamo milijarde dolara u sukobima, a ne možemo podržati ni jedan program razmjene,  obrazovnu saradnju ili međunarodne projekte posjetilaca. Imamo šansu, jer većina muslimanskih zemalja je previše siromašna da bi to potakla i ostvarila.  Takvi napori će otvoriti vrata za jednu novu priču,  onu koja ne vidi Zapad i islam kao suprotnosti,  već kao preklapanje svjetova.  Nema ničeg nemogućeg u tome.  Kada smo spremni priznati sopstvenu složenost, kada odbacimo pokušaje esencijalizacije i homogenizacije svijeta,  moći ćemo vidjeti da postoji način da zdrav razum trijumfuje iznad ludila.

 

Autor: Haroon Moghul

Prevela: Erna Murić

Akos.ba

 

Haroon Moghul je saradnik i urednik u New America Foundation i u Centru za nacionalnu bezbjednost u Fordhamu.  On je doktorant na Univerzitetu u Kolumbiji, autor romana „ Order of Light“ objavljenom 2006. Haroon je gostovao  na CNN-u, BBC-u, NPR-u,  Al-Jazeeri, Russia Today i History Channel-u.

Leave a Reply

*

captcha *