IslamBosna.ba- Tekst koji je pred vama je reagovanje jednog turskog publiciste, Resula Tosuna, na zapažanje službenika Republikanske narodne partije (CHP), najveće opozicione partije, koju je osnovao Ataturk, da je „džumanske hutbe u Turskoj ne poštuju Ataturka, jer ga imami tokom hutbe ne spominju u govoru.“

Inače, ova izjava je došla u kontekstu obilježavanja stogodišnjice Bitke na Čanakkalama i specijalnog vjerskog programa turske Direkcije za vjerske poslove u džamijama širom zemlje. Tekst vam prenosimo u cjelosti:

Nakon što je zastupnik CHP-a opisao hutbe koje realizira Ministarstvo za vjerske poslove sa malo poštovanja, jer se u njima ne spominje Ataturk, te je i uputio poslanička pitanja na koja premijer treba odgovoriti. Prvo od tih pitanja je: Da li je tačno da se ime Ataturk ne spominje sa džumanskih hutbi? Drugo pitanje je glasilo ko priprema te hutbe i treće koji su razlozi njegovog nespominjanja.

Želimo postaviti pitanje ovom parlamentarcu: Da li je dozvoljeno u sekularnoj državi da se država miješa u poslove vjerskih zajednica? Onda: Da li je dozvoljeno državi da priprema džumanske hutbe u sekularnoj Turskoj? Džumanska hutba je dio ibadeta, a ibadet je čovjekova obaveza prema Allahu. Na osnovu čega sekularna država ima pravo da se miješa između čovjeka i njegovog Gospodara?

Pitanje koje mu svakako trebamo postaviti je: Živimo i dalje u sekularnoj državi, zašto se onda Uprava za vjerska pitanja ne odvoji od vlade? Zašto vlada imenuje predsjednika ove uprave, a ne vjerski službenici?

Ukoliko mu postavimo ova pitanja, normalno je da će braniti sekularizam, ali u isto vrijeme nije svjestan da je svojim brojnim pitanjima upućenim premijeru upravo on se suprotstavio principima sekularizma.

Još jedna stvar koja se vidi iz načina na koji je ovaj zastupnik postavio pitanje a to je da on nikada nije prisustvovao džumi niti klanjao džumu i slušao hutbu. Na stranu to što ja smatram da Ataturk nije nikada ni od koga tražio da čini dovu za njega. Nije nigdje zabilježeno da je Ataturk nakon vojnog prevrata u Turskoj kojeg je izvršio, niti u jednom govoru tražio od vjernika da mole za njega niti da ga spominju u dovama. Ako neko zna nešto drugačije, neka nam ispriča.

Nasuprot ovome, svi znamo da je Ataturk gajio ideju suprotnu vjeri. Također, historijski je poznato da je u zadnjim godinama svoga života odbijao koristiti ime Mustafa, čak je i ime Kemal preobratio iz arapske verzije ovog imena u tursku riječ Kamal, koja znači „kula“ ili „tvrđava“. Čudno mi je da je ovaj zastupnik tražio ono što ni Ataturk za vrijeme svog života nije.

Znamo da se u Turskoj na svim hutbama čini dova za borce i šehide Turske, te ako je on bio među borcima ta dova i njega obuhvata, zar ne. U suprotnom spominjanje njegovog imena bio bi izuzetak koji bi nanio nepravdu ostalim borcima za Osmansko carstvo i Tursku. Također, u Bitci Čanakkale, Ataturk je bio samo jedan od oficira koji je učestvovao. Ako bismo spominjali imena svih oficira, onda bi njegovo ime bilo među posljednjima. A ako bi, pak spominjali imena svih oficira, onda bi se i hutba odužila, te to ne priliči hutbi, a i u suprotnosti je sa Poslanikovom, s.a.v.s., naredbom o skraćivanju hutbe. Ovome treba dodati da spominjanje bilo kojeg imena na hutbi, osim Poslanikovog u salavatu, nije šart za valjanost hutbe.

Mi, vjernici u Turskoj se, ipak, zahvaljujemo ovom zastupniku jer se sjetio ove bitke; Bitka na Čanakkalama je u vrijeme vladavine CHP-a bila zaboravljena, jer se smatrala osmanskom vojnom pobjedom. Država nije vodila računa o mezarju šehida niti je bilo obilježeno sve do 1950. godine. Interesovanje za Bitku Čanakkale i šehide počelo je dolaskom na vlast Demokratske stranke. Raduje nas da je i CHP počela spominjati i sjećati se ove Bitke, pa makar i zbog Ataturka. Zato trebamo zahvaliti ovom zastupniku koji je pitanja iznio pred Parlament, a njemu lično savjetujemo da proširi svoje krnjavo znanje i informacije.

Još jedan savjet: ako se želiš uvjeriti u stvarno stanje na hutbama, otiđi bar jednu džumu i pomno poslušaj hutbu, eto, samo zbog tih svojih pitanja koja te muče.

Autor: Resul Tosun

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba