Očigledno je Citizen Kane pogodio temu koja se čini vanvremenskom – film počinje smrću Charlesa Fostera Kanea, medijskog mogula koji potječe iz siromašne porodice, ali koji je za svog života izgradio medijski imperij od 37 dnevnih novina i brojnih izdavačkih kuća. U ključnoj sceni gledalac vidi Kanea kako umirući posmatra porculansku kuglu sa snijegom izgovarajući zadnju riječ: „rosebud“. Film je retrospektiva njegovog života, kako je njegova majka igrom slučaja došla u posjed rudnika u kojem je bilo nalazište zlata i kako je sav novac uložila u obrazovanje svog sina. Najupečatljivija scena filma je kad mladi Kane odlazi kod svog novog mentora i učitelja Thatchera ostavljajući u snijegu svoje sanke marke „rosebud“.

Uspjeh filma vjerovatno leži i u činjenici da je Wells na način shvatljiv čovjeku 20. stoljeća približio motiv monoteističkih religija: izlazak iz raja i čovjekova životna borba da se vrati u to stanje iskona. Za Kanea je raj blagoslovljeno stanje do momenta kad prelazi pod starateljstvo Thatchera, sanke marke „rosebud“ i porculanska kugla su materijalni ostaci tog stanja za koje se Kane veže.

S Kaneom se svi, manje-više, možemo identifikovati i ovo je sigurno doprinijelo njegovom uspjehu. Tema filma, „protjerivanje iz raja i borba za povratak u njega“ nije samo lajtmotiv Biblije/Kur‘ana/Tevrata/Citizen Kanea, ona nas okupira cijeli naš život i njene manifestacije su mnogobrojne i utječu na naše ponašanje i više nego je to nama svima jasno.

Trauma

Često prizivanje na stanje prije „izgona iz raja“ zavisi od jačine traume koja je izazvana samim tim činom, Kane svoju nesreću vidi u momentu odvajanja od majke, što ostavlja dubok trag na dječijoj psihi. Novac, slava i utjecaj koje je kasnije stekao ne mogu nadomjestiti taj gubitak i krize u životu kao odrasla osoba nastoje se kompenzirati bjekstvom u stanje nevinosti – kad je svijet bio bez problema, kad su se roditelji brinuli o Kaneu itd.

Ali Kane odslikava i realnost naš Bošnjaka. Kad nas je kao narod pogodila još veća trauma 1992. godine i nije čudo da je bjekstvo iz surove stvarnosti u kojoj se nalazimo doprinijelo retroaktivnoj glorifikaciji komunističkog vremena u kojem si „mogao zaspati gdje si htio“. Znači, naše hvatanje za vrijeme prije rata i njegovo idealiziranje je ekvivalentno Kaneovim maštarijama koje su prekinute jednog zimskog dana, odnosno naporima vjernika da zarade Božiju naklonost i njome uđu u raj, što znači uspostavljanje iskonskog stanja kakvo je vladalo prije nego su brige, problemi, tuga došli u naše živote.
Ali nisu samo ratni vihori uzdrmali ustaljene poglede na naš život, spominjanje bratstva i jedinstva je pokušaj utjehe socijalizmom prožetih osoba [ekvivalentno molitvi vjernika za raj]. Razbacanost Bošnjaka po dunjaluku i susretanje s novim kombinacijama vjere i nacije (za razliku do početka rata, gdje je pripadnost jednoj vjeri automatski vukla pripadnost određenoj naciji) doprinijelo je povećanju zbrke, odnosno udaljavanju od iskonskog stanja gdje se znalo da je „Mile Vlah, a Mujo Turčin“.

Šta je rosebud muslimana?

Očuvanje stanja kakvo je bilo prije rata (vjera i nacija je jedno) postiže se negiranjem novonastalih kombinacija, zatvaraju se oči pred pojavom Bošnjaka ateista, jer su time „ispali“ iz predratne mustre (riječima „mah,  vratit će se on kad-tad svojim korijenima“) ili pred pojavom srpsko-hrvatskih prelaznika u islam sumnjajući u njihove iskrene  namjere.
Nadmoć islama nad ostalim ideologijama je u njegovom ispravnom kanalisanju ljudskih poriva od kojih se ne može pobjeći. U te ljudske porive spada i prirodna težnja ka „idealnom stanju“ iz našeg djetinjstva ili čak stanju kojeg nismo ni svjesni, ali opet njemu težimo.

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” 7:172

Svako pogrešno kanalisanje prirodnih poriva u pogrešnom pravcu je pogubno, u slučaju seksualiteta, ono vodi u zinaluk, u slučaju konzumiranja pića – u alkoholizam, u slučaju „Citizena Kene“ – u ignorisanje stvarnosti sumnjajući u njihove iskrene nijete.

Pri tome je rješenje jednostavno, kao musliman ne trebaš težiti stanju kakvo je bilo u Titino vrijeme „kad je Mile bio Vlah, a Mujo Turčin“ nego džennetu kao stanju u kojem si se nalazio prije nego se Jožek i rodio.

Leave a Reply

*

captcha *