Piše: Nedžad Latić

U svom kultnom romanu „Dan duži od hiljadu godina“ Džingis Ajtmatov je kao književnu građu iskoristio jednu tursku legendu o mankurtima, a ja sam je čuo i od svog prijatelja Turčina iz Manise koji ima lice i oči nalik na narode sa kavkaskih visoravni. Nakon što bi pobijedilo jedno pleme, glasi legenda, njihov bi poglavica dao pobiti sve muškarce pobijeđenog plemena. Osim mladića koji nisu doživjeli biološko punoljetstvo. Njima bi dao zguliti kožu s tjemena i zaviti golu lobanju u komad devine kože, tako da dlake budu okrenute ka mozgu. Zatim bi ih zakopali u pijesak do vrata i ostavljali na suncu toliko dugo dana, a jedan dan im je bio duži od hiljadu godina, koliko je potrebno da devina koža sraste sa zguljenom lobanjom. Većina dječaka bi umrla i izdahnula u pijesku halucinirajući na vrelom suncu uz bolne jauke i ciku dok im, kako tvrdi legenda, devine dlake probijaju vijuge potparenog mozga.

Bez sjećanja

Preživjeli dječaci bili bi iskopani i odvedeni u šator novog gospodara radi testiranja memorije o njihovom identitetu. Najčešće su ostajali bez sjećanja o svom imenu, svojoj domovini, svojoj religiji i svojim roditeljima. Takav dječak se zvao mankurtom! On bi bio spreman prihvatiti novog gospodara kao svog spasitelja i tvorca, koji mu daje i novo ime. Odlika mankurta je bila fanatična odanost novom gospodaru! Stoga su ih koristili za poslove u kojima se žrtvuje život za gospodara, poput čuvanja stoke, imanja, ali i čuvanja života od neprijatelja. Ali, kako ništa u životu nije savršeno, i mankurt je samo čovjek, tako se i kod njih dešavalo da u određenim situacijama emocije donesu neku mrvu sjećanja iz djetinjstva. Tad bi nastala drama! Tako se u ovoj legendi glavni junak, mankurt Džingis, slučajno susreće sa svojom majkom. Kao svaka majka, prepoznala je svoga sina prema nekom samo njoj znanom biljegu na tijelu i zovnula ga svojim umiljatim glasom kako mu je tepala kad je bio mali: „Džingis, denim ruhum!
Džingise, dušice moja“. Boja majčina glasa dotakla je dubinu dječakova srca u kojem su bile skrivene od zaborava tri najdraže riječi iz djetinjstva, te doživjela instinkt žudnje da potrči majci u zagrljaj. Legenda ne bi bila savršeno iskazana bez uhoda, najomraženijih ljudskih stvorova. Uhode su spazile Džingisa u majčinom zagrljaju. Majku su mu sprengali, a njega vratili učiteljima na dopunsku poduku kako bi shvatio da je kao mankurt iskazao najveću slabost, i da mu je najveći dušmanin rođena majka! Legenda završava tako što Džingis puca u grudi svoje majke i presretan se vraća svojim učiteljima koji su mu čestitali kako je dokazao da je postao savršeni mankurt! Džingis Ajtmatov je pisao na ruskom jeziku u vrijeme dok su zakavkaske muslimanske zemlje bile u sastavu Sovjetskog saveza.
Jasno, legenda o mankurtima govori o gubljenju identiteta turkofonskih naroda u vrijeme ideološke komunističke okupacije Rusa, odnosno o surovosti komunističkog ideološkog izopćavanja ljudskih uvjerenja i zatiranju njihove duhovne i kulturne tradicije. Skoro da se legenda o mankurtima u cijelosti može preslikati na iskustvo bosansko-muslimanskog društva u vremenu druge polovine prošloga stoljeća. Nakon pokušaja uništenja bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu, samo je Jevreja proporcionalno broju stanovnika bilo više ubijeno od muslimana, slijedila je komunistička duhovna okupacija. Prvo su likvidirali ugledne muslimanske muževe poput Mehmeda efendije Handžića, a zatim, od 16.septembra 1946. godine, kada je uhapšen Kasim efendija Dobrača, slijedila su utamničenja preostalih muslimanskih prvaka. Tri godine je trebalo komunistima da uoče kako nisu zatrli ni biološko ni duhovno sjeme muslimana te su 1. avgusta 1949. počeli sa hapšenjem nekoliko hiljada muslimanskih mladića i djevojaka!
Time se smatralo da je muslimanski duh bio utamničen i ubijeno sjećanje na svakog osmog ubijenog muslimana.

Tužitelj Vilović

Bilo je to doba mankurta Mustafe Vilovića, tužitelja Kasima Dobrače, zatim Envera Krzovića, tužitelja Mladih muslimana“, i ranih isljednika Ćima! „Treba ih kazniti tako da se svakome ko pomisli na njih sledi krv u žilama!“, kliktao je mankurt Krzović! Od straha mankurta muslimani su zatirali prozore kad bi se molili u jacije i rane sabahe, ili uz iftare i sehure! Po trgovima se igralo kolo uz povike: strijeljati, objesiti, pobiti…!
Kako su osvitale osmrtnice u tadašnjem „Oslobođenju“ o „ispraćaju posmrtnih ostataka u kovčegu Mustafe Vilovića iz Beograda“, tako su se nakon dugih godina nesnosnih patnji u kazamatima muslimanski mladići i djevojke vraćali kućama. Nigdje glasa, žive duše… Nigdje medija, nigdje islamske knjige i kitaba… „Žrtvi treba stati nogom za vrat da ne jauče dok bude ubijana!“ Tek nakon dvadeset godina dozvoljava im se štampanje Ilmihala.
I tek nakon četrdeset godina ateizacije dozvoljava se štampanje prijevoda Kur’ana od Besima Korkuta, pod uvjetom da u predgovoru Sulejman Grozdanić napiše kako to nije Božija knjiga, Objava, već djelo čovjeka s imenom Muhamed!
To je presedan u historiji civilizacije i nastanka religija! Nigdje na svijetu niti jedan narod nije doživio poniženje da mu njegova Sveta knjiga bude štampana na maternjem jeziku, u kojoj se demantira njena božanska svetost, kao i negiranje postojanja samog Boga u kojeg vjeruju! I kad su bosanski muslimani počeli kupovati i takav prijevod Kur’ana, izgulivši sedam-osam stranica bezbožničkog predgovora, budno oko učitelja mankurta je to uočilo i shvatilo da proces duhovne okupacije muslimana nije bio u potpunosti završen.
Prvo će učitelji dati u ruke „arhivu i dosje“ mankurtu Dervišu Sušiću, sinu imama, da napiše roman „Parergon“, da bi „građom za štivo“ ubio sve ono što je simbolizirala ahmedija na očevoj mu glavi, kao i sve one koji su sličili njegovom ocu. Bol koji je zadao mankurt Sušić sa svojim hicem pera/koplja u muslimansku unutricu iskazat će Husein Đozo na jednom otvorenju džamije kod Bugojna. A zatim će gospodar mankurta doći u Bugojno i čuti jauk muslimana. „Takve treba žestoko kazniti!“, uzviknut će i otići u lov na medvjede. Huseinu Đozi će prepući srce, a mankurti će, opet u avgustu, 1983. uhapsiti grupu preživjelih „Mladih muslimana“ u kojima nisu uspjeli „ubiti Boga“ i osuditi ih na haman stotinu godina zatvora.
Legenda o mankurtima kod Džingisa Ajtmatova svršava se tragično. Nema obrta radnje po kojoj bi gospodari mankurta izgubili moć i vlast nad njihovim plemenom. Tako se ni ne zna šta bi bilo sa mankurtima; kako bi se ponašali bez gospodara. Stoga bi se priča o mankurtima mogla produžiti i drama dobiti i drugi čin tek u Bosni i Hercegovini. I to uopće ne bi bila legenda ni književna fikcija, već stvarna svakodnevnica. Zašto?

Traženje alibija

Zato što se lager Mankuristana raspao i, manje-više, svi narodi/plemena su se oslobodili zla gospodara. Mnogi su se narodi oslobodili i mankurta iz sopstvenih redova tako što su izvršili lustraciju. Zašto su svi narodi, osim mog i naroda Džingisa Ajtmatova, dakle muslimanskih naroda, donijeli zakon o lustraciji? To pitanje žudi za odgovorom koliko i pitanje zašto su se samo nad narodom u Bosni Herecegovini, Čečeniji i na Kosovu mogla izvršiti tako svirepa klanja i zločini na koncu dvadesetog vijeka!
Kao da se svaki zločin nad muslimanima, ma ko i ma gdje ga činio, opravdava! Kad sam u emisiji FTV-a debatirao o lustraciji, na ekranu sam ugledao Bahrudina Bijedića, bivšeg djelatnika Službe državne bezbjednosti. „Nema ubjedljivijeg primjera za lustraciju“, rekao sam. Istoga dana je u „Slobodnoj Bosni“ Senad Avdić napisao tekst kako je nedavno otvoreni BBI centar dokaz opravdanosti hapšenja muslimanskih intelektualaca 1983. godine.
Argument mu je navodno uposlenje mladomuslimanskih familija i narušavanje multikulturalnosti Grada, stoga što u BBI centru nema pive i svinjetine.

Citirajući Avdića u raspravi o lustraciji, na način da je to dokaz kako je potreba donošenja zakona o lustraciji, odnosno o obnovi montiranih sudskih procesa bila opravdana, on mi je zaprijetio kako će „biti prisiljen obratiti se“ svom gospodaru, „pokojnom KOS-u“, i iz njegovih ruku „otvoriti moj dosje zaveden pod imenom „Neša“ i objaviti ga! Ako se obrati pažnja na način iskazivanja motiva prijetnje, koja je izrečena radi unaprijed traženja alibija, zvuči kao biti prisiljen ubiti u samoodbrani!
Tajni dosjei koje su vodile uhode SDB-a i KOS-a o neprijateljima Mankuristana bili su svojevrsne osmrtnice. Mankurti bi sa takvim dosjeima u rukama imali pravo sprengati „neprijatelja“ i „po potrebi ubiti“! Danas nema kazamata da bi mankurti u dugim kožnim mantilima ubijali noću. Zato postoje ovdašnji mediji kao njihovo posljednje utočište i uporište iz kojeg će narod merhameta, koji nije imao srca provesti zakone o lustraciji i lišiti ih mankurskih čeljusti, sijati strah i mržnju ka „neprijateljima Mankuristana“!
Dovoljno je da mankurt pokaže očnjake i zaprijeti i vrhovnom vjerskom poglavaru reisu-l-ulemi da ga „ne tegli za jezik“ jer da će objaviti „otpusnu listu iz bolnice njegovog djeteta“, i da cijeli safovi, umjesto učenja Fatihe, počnu cvokotati „lanet bilo od mene“. I kad je Alija Izetbegović, kojeg su čitav život proganjali mankurti, rekao kako nema revanšizma i oprostio mankurtu Avdiću za laž koju je objavio dan uoči prvih slobodnih izbora u „Večernjim novinama“ pod naslovom: „Alija Izetbegović je bio ideolog Handžar divizije“, vjerovalo se da će mankurti skinuti skalp od devine kože i spaliti iluzije o velikom Mankuristanu od Urala do Trebinjskih vrata! Onda su nastala zla vremena; jednako zla i za žrtvu i za mankurte. Tom Izetbegovićevom merhametu mankurt Avdić vraća kolumnama iz broja u broj. Većinu toga je ukoričio u knjigu. 
Iako je teško pročitati knjigu koja ima više strana od Kur’ana (Avdić piše „osiromašeni Kur’an“), izvršio sam uvid u nju… To je samo jedna od „ornamentika“ na zidovima nepreglednih odaja blasfemije u Avdićevom „Babilonu.

Leave a Reply

*

captcha *