Prikazivanje filma “Na putu” rediteljice Jasmile Žbanić, premijerno prikazanog na filmskom festivalu u Berlinu, koji tematizira “vehabizam” u bosanskohercegovačkom društvu izazvalo je veliku medijsku pažnju njemačkih medija, tim prije jer je Jasmila poznata njemačkoj publici zbog filma “Grbavica“ koji je na istom festivalu 2006. godine dobio prvu nagradu. U jednom od intervjua, novinar radiostanice “Deutschland Radio”, Holger Hettinger, jedno od pitanja Žbanićevoj formuliše ovako:

“Jasmila, u vašem filmu se izrazito lijepo vidi ova folklorna nota bosanskog islama. Pije se rakija… To stoji u upečatljivoj suprotnosti strogim običajima te konzervativne (vehabijske, op.p.) vjerske zajednice…”

Percepcija nemuslimana da postoji više verzija islama, od kojih je najbolji onaj koji je najbliži vlastitom setu kulturnih vrijednosti (alkohol, moralna razuzdanost itd.) je veoma raširena pojava i stvar koju ljudima ne možete izbiti iz glave. Kad se vlastita civilizacija uzme kao apsolutna i ona se postavi kao mjerilo naspram pojava u „domorodačkim“ kulturama, onda je razumljivo da će većinu devijantnih stvari – koje ta kultura definira kao takve – vladajuća kultura proglasiti progresivnim. Nekada se to zvalo kolonijalizam, danas pričamo o american way of life.

Ali u ovom kontekstu postoji još jedan problem. Ne postoje samo “pozitivne devijacije” islama, kako ih njemački novinar nesvjesno zastupa. Šta ćemo s onima koje također imputiraju islamu, a radi se o “folklornoj noti somalijskog islama” (genitalno sakaćenje žena) ili “folklornoj noti jemenskog islama” (konzumiranje droge „qat“) ili “folklornoj noti iranskog islama” (krvave procesije na dan Ašure)?

Ko olahko pređe preko sintagme “folklorna nota bosanskog islama”, kad se pod tim podrazumijevaju neislamske devijacije bliske današnjoj dominantnoj kulturi, neka se onda ne buni kad neko konstatuje da ima i neki somalijski, jemenski ili iranski islam u kojem su prisutne stvari nad kojima se pripadnici kulturne dominacije zgražavaju. Zašto? Pa svojom šutnjom u prvom slučaju otvorili su vrata odobravanju drugih stvari.

Takvo nešto kao “bosanski” ili “jemenski”, peti ili deseti islam ne postoji. Postoji praksa muslimana tih podneblja koja jeste ili nije u skladu s islamskim učenjem. Pijenje rakije sigurno nije od islama, jer u općepoznate odlike islama spada zabrana konzumiranja alkohola. Postoji tradicija konzumiranja alkohola kod Bošnjaka, ali ona s islamom nema veze. Nije vjera ekskluzivni vajar tradicije jednog naroda pa da se između ta dva fenomena stavi znak jednakosti. Pored vjere, tu su i nebrojeni drugi faktori.

Ali ne projiciraju ovakve gafove samo njemački novinari kojima se ovakvo neznanje ne može ni uzeti za zlo. Uzmimo nastup jednog od nebrojenih stručnjaka za “islamizam” u Bosni, Esada Hećimovića, koji je objavio nebrojene članke o “vehabizmu-selefizmu-terorizmu” u Bosni i napisao knjigu Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999. Barem od stručnjaka ovog kalibra očekujete da je jasno u stanju definirati sintagmu „bosanski islam“.

Gostujući u emisiji „Pošteno“ od 25.2.2010. u kojoj je bila tema “O akciji Svjetlost, optužbama i kontroverzama o selefijskoj zajednici u BiH.” U svom prvom javljanju demonstrira šta je za njega „bosanski islam“, pa kaže:

“Prepreka u dijalogu je postojanje agresivnog apsolutizma u kome oni (vehabije, op.a.) nas uvjeravaju ili da nismo dobri vjernici ili da nismo dovoljno upoznati sa stvarnom islamskom doktrinom i da se mi trebamo popraviti kako bismo bili dobri muslimani… problem u odnosima ove grupe u odnosima s drugima, recimo kršćanskim narodima u okruženju, je razlog izbijanja u njihovom suprematističkom pozicioniranju da je samo jedna objava ispravna dok su sve druge udaljavanje od prave istinske vjere i da su druge problematične… ključni dio problema je u njihovom tumačenju jer do tada mi nismo znali…“

“Bosanski islam” je neka romantična ideja kojoj je jedini izvor praksa i vjerovanje bosanskih muslimana, bez obzira na to imalo to uporišta u islamu ili ne. Da stvarno nije upoznat s islamskom doktrinom i da te “vehabije” možda i jesu u pravu po tom pitanju pokazuje njegovo neznanje kad se dotiče stvari islamske doktrine i relativizira islamsko učenje “bosanskog islama” koje navodno ne poznaje učenje o islamu kao apsolutnoj istini.

Niko od alima “bosanskog islama” ne zastupa učenje da pored islama ima i drugih puteva do spasa, pa čak i oni najliberalniji, jer islamski tekstovi ne ostavljaju prostora drugačijem tumačenju, ali svojim nastupom ovaj “stručnjak za islamizam” dokazuje da “bosanski islam” – u smislu kako ga koriste on i slični njemu – jeste nešto što ne postoji na papiru, niko od uleme bosanskih muslimana koji bi trebali biti referenca za „bosanski islam“ ne zastupa ove stavove. U najmanju ruku se radi o praksi i vjerovanju muslimana bosanskog podneblja i ako kao “bosanski islam” prihvatimo ove gafove koji se jasno protive islamskoj doktrini, kojim argumentima ćemo pokazati da konzumiranje „qata“, bičevanje na dan Ašure ili ubijanje civila nisu od islama, kad smo odobravanjem bisera stručnjaka za islam u startu diskreditirali same izvore islama?

Link za emisiju Pošteno od 25.02.2010

Intervju sa Jasmilom Žbanić “Jemand, der verwundet ist, ist auch sensibler oder auch zerbrechlich”

Leave a Reply

*

captcha *