Nakon Prvog svjetskog rata, poručnik Hugo Gutmann, koji se nalazio u istoj vojnoj formaciji kao i Adolf Hitler – 16. pješadijskom rezervnom puku –igrao je važnu ulogu u naknadnoj Hitlerovoj slavi na kojoj će ovaj graditi svoj mit o „hrabrom vojniku“, predlažući ga za orden „Čelični križ prve klase“, koji je Hićo na kraju, zahvaljujući Hugovom lobiranju, i dobio. Iako je svojim učešćem u ratu odigrao veliku ulogu za Njemačku, Hugo je imao sreću da nije završio u jednom od Hitlerovih koncentracionih logora, zadnjim vozom je preko Belgije i Portugala uspio pobjeći u SAD. On je bio jedan od 49-orice jevrejskih vojnika 16. puka koji su se u Prvom svjetskom ratu dobrovoljno javili da služe svojoj domovini. Iako su se s Hitlerom borili rame uz rame, većina ih je završila u gasnim komorama, kako u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Hitlerov prvi rat“ piše njemački historičar Thomas Weber.

Postoji li veći stepen patriotizma, integracije i asimilacije od dobrovoljnog javljanja u redove vojske društva koje je bilo prožeto antisemitizmom u svim svojim porama?

Ne znam da li muslimani Njemačke danas znaju za Hugu Gutmanna i brojne njemačke asimilirane Jevreje koji su se iluzija o vlastitom stepenu prihvatljivosti u njemačkom društvu oslobodili tek onda kad su se za njima zatvorile kapije Aušvica, Buhenvalda, Dahaua?

Zahide Sarikas je političarka turskog porijekla njemačke socijaldemokratske stranke (SPD), koja se kandidovala za mjesto zastupnice u pokrajinskom parlamentu Baden-Virtemberga. Živi i radi u njemačkom gradu Konstancu koji se nalazi na istoimenom jezeru na jugu Njemačke na tromeđi Njemačke, Austrije i Švicarske. Po biografskoj inerciji unutar svoje stranke slovi za „stručnjaka“ za teme o imigrantima. Biti uspješan političar u njemačkom društvu s „hendikepom“ svog porijekla, odagnavajući sumnje u svoju lojalnost, u prvoj liniji podrazumijeva prežvakavanje predrasuda koje javnost gaji prema muslimanima. Tako se i Zahide, koja se zalaže za „moderni islam i laicističku Tursku“ u decembru prošle godine jasno izjasnila protiv poznatog daije Pierrea Vogela koji je trebao nastupiti u Konstanci. Tada je izjavila:

„Islamistički misionar Pierre Vogel, koji je pod prismotrom Ureda za zaštitu državnog poretka će nastupiti u subotu 18.12.2010. Izražavam žaljenje i nerazumijevanje da on svoje netrpeljivosti može širiti u jednoj hali pod upravom grada. On podučava da je samo islam prava vjera i zahtijeva distanciranje od neislamističkog [sic!] svijeta. Vogel govori da je protiv nasilja, ali u kontekstu njegovih radikalnih izjava ovo je samo prazna priča. Njegova poruka je mržnja.“

Na kraju Vogel nije gostovao u hali. Grad je zbog navodne velike količine snijega na krovu hale, te zbog opasnosti za sigurnost posjetilaca, otkazao njegov nastup.

Zahide se nakon toga žalila da je dobijala prijetnje od “islamista”, te je izjavila da se ne da zastrašiti i da će se i dalje nastaviti boriti za „toleranciju“ – ma šta god taj pojam označavao u njezinom vokabularu.

A onda su se sredinom marta njezini strahovi obistinili; Zahide je 15.3. pretučena ispred svoje kuće u Konstancu. Za javnost je stvar bila jasna. Počinilac je ili „osoba iz desnoekstremnih turskih krugova: „sivi vukovi“ su opasna, fašistički orijentirana grupa, koja se brutalno bori protiv drugih mišljenja“ (lokalne novine Südkurier od 16.3.2010) ili „Sarikas je govorila da joj se često prijetilo iz islamističkih krugova“ (isti izvor).

Time se i završava vidokrug njemačke javnosti o pozadini potencijalnog počinioca. Da on možda potječe iz njemačkih nacističkih krugova nezavisni i objektivni novinari u samom startu su isključili. Da Nijemci tuku strance, pa makar imali i njemački pasoš, je dimenzija u njihovim razmišljanjima koja je – iako najbliža stvarnosti –najnerealnija. Na antiislamskim blogovima su špekulacije dobile groteskne dimenzije. Složni su bili u uvjerenju da se mora raditi o osobi vangermanske ideologije.
Ali priča je dobila zaokret koji sigurno nije odgovarao postojećim predrasudama; kad je Zahide nakon nekoliko dana izašla iz bolnice dala je i opis osobe koja ju je napala, a koju policija ni do danas nije uhvatila:

„Starosne dobi od 20 do 26 godina, visok oko 1,85cm, plave oči, kratko ošišana kosa. Nosio je crne hlače, zelenu majicu i sivu kariranu jaknu. Osim toga, pričao je književnim njemačkim i imao je crne rukavice i pirsing na desnoj obrvi.”

I pored jasnog opisa počinioca, Christoph Hettenbach, glasnogovornik državnog tužioca u Konstancu, ipak ne gubi nadu da će se predrasude koje su gajili obistiniti:

“Njezino tursko porijeklo i opis počinioca ukazuju na mogućnost da napadač potječe iz desnoekstremističkog miljea. Ali nije isključeno, da počinilac ima tursko-islamističku pozadinu. Ali to su samo pretpostavke”, izjavio je Hettenbach. (see-online.info 21.3.2011)

Možda se neko od konvertita-islamista prerušio u nacistu i pretukao Sarikasovu. Oni su to u stanju. Tome ih podučavaju u afganistanskim kampovima za obuku.
Islamisti su granatirali Markale i to onda svalili na Srbe. Njih osam hiljada je izvršilo masovni harakiri u vrletima oko Srebrenice, samo da bi bosanski islamisti kasnije optužili Srbe za to.

Ako je cilj njenog distanciranja od islama i muslimana bio kupovina naklonosti njemačke javnosti, onda je taj projekt pao u vodu kad je dobila prvi udarac.

Ulazak u politiku muslimana na Zapadu i borba za svoja prava na taj način je legitimno sredstvo za poboljšanje socijalnog statusa unutar društva. Prepuštanje javnog prostora drugima i polaganje nade da će se oni boriti za naša prava je stvar koja je podložna mnogim razočarenjima. Ali ako će ta borba biti po cijenu izdavanja vlastitih ideala, odnosno uvjerenja da ćete se za svoja prava boriti ako ih izdate, jer je upravo to ono što ljudi á la Sarikas rade, je kontradiktorna, a strategija da “ne budu šejtanu mrski, a i Bogu dragi”, odnosno nada da će ih asimilacija učiniti ravnopravnim Nijemcima u društvu se pokazala neuspjelom.

Ali to nisu morali iskusiti na svojim kožama. Trebali su pitati Gutmanna.

Leave a Reply

*

captcha *