Sredinom i krajem prošle decenije u dva navrata u trajanju od po dvije hefte obreo sam se u Barseloni. Bio sam gost tamošnje njemačke škole u čijem sklopu postoje osnovna, dvije srednje (gimnazija i realna), kao i jedini savez njemačkih izviđača van teritorije te zemlje. Pored toga, u Barseloni su bila i dvojica svećenika, jedan katolički i jedan evangelistički, tako da tamošnji Nijemci ne moraju slušati misu na španskom. Uglavnom, široka ponuda obrazovanja i kulture na maternjem jeziku u jednoj zemlji gdje su Nijemci došljaci i gdje i ne pomišljaju na ‚integraciju’; tu čarobnu riječ koja će neku deceniju i po kasnije postati mantra u odnosu prema muslimanima Zapada. Zbog obrazovanja na njemačkom jeziku mali Nijemci u razgovoru sa mnom uopće nisu morali posezati za španskim riječima, kao što vam se često možete desiti kad pričate s Bosancem ili bilo kojim drugim emigrantom u Njemačkoj, koji osim u razgovoru s prijateljima i porodicom nije imao priliku nigdje drugdje naučiti maternji jezik.
Školu u Barseloni (koja je jedna od nekoliko stotina njemačkih škola diljem globusa) subvencionirala je njemačka vlada, jer školarine, iako visoke, nisu u stanju pokriti troškove koje ovakav projekt vuče za sobom.

Slično iskustvo imao sam na jednom od putovanja kad sam upoznao jednog Nijemca. Igrom slučaja dijelili smo dionicu puta i kroz priču saznadoh da je on, ustvari, po prvi put u Njemačkoj jer je došao ovdje da studira. Rođen je i odrastao na Tajlandu gdje mu je babo neka „faca“ pri nekakvoj njemačkoj firmi. I u ovom slučaju bio sam začuđen njegovim izvrsnim poznavanjem njemačkog jezika. Slično kao i u slučaju Barselone, on je cjelokupno svoje školovanje na Tajlandu proveo u tamošnjoj školi, a tajlandski jezik je „naučio kao što vi ovdje učite engleski“. Naime, imao je taj jezik po dva školska časa sedmično.

Država Njemačka kao, uostalom, i sve države svijeta koje sebi mogu finansijski priuštiti taj luksuz, vodi brigu o svojim građanima. U slučaju Njemačke pojam „Nijemac“ je velikodušno protumačen tako da se svi oni Poljaci, Rusi, Kazahstanci, Mađari, Rumuni i drugi koji u svom porodičnom stablu imaju negdje nekog Nijemca računaju kao Nijemci i imaju pravo na njemačko državljanstvo i zahvaljujući ovom principu dodjele državljanstva po „krvnom principu“ (Ius sanguinis) Njemačka je postala bogatija za nekoliko stotina hiljada novih državljana koji su došli iza Željezne zavjese i koji su, u najbolju ruku, bili frtalj-švabe čiji su preci prije više od tri stoljeća emigrirali u plodnije krajeve Evrope. U  bivšoj Jugoslaviji ste ih imali u Vojvodini, ali većina ih je nakon Drugog svjetskog rata morala napustiti zemlju jer su bili optuživani za (stvarnu ili projiciranu) kolaboraciju s nacističkim režimom.

Nakon 11.9. ‚nezavisni’ novinari Njemačke su tražili teme o kojima mogu pisati kako bi se iskazali kao borci protiv terorizma. Uglavnom se radilo o novinarima kojima bi takvi ‘istraživački’ članci služili kao vazelin da bi ih katapultirali u određene rektume antiterorističke moći. Objekat jedne od brojnih afera u kojima su otkrili terorističke tendencije bila je i saudijska škola u bivšem glavnom gradu Bonnu. Škola je zamišljena kao mjesto podučavanja djece arapskih diplomata i svih onih koji bi mogli platiti paprenu školarinu. Helem, nezavisnjaci su složili frku, trkeljali su po udžbenicima u kojima se „poziva na mržnju protiv Jevreja i kršćana“. U ovakvim situacijama se za riječ javljaju oportunistički političari koji su tražili zatvaranje škole i sijaset nekakvih sankcija koje nisu imale veze s navodnim ciljem, ali služe kao vizitka na račun potencijalnih birača koji bi u akcionizmu političara trebali prepoznati „čovjeka zasukanih rukava.“ Kako je iznenada planula, diskusija je isto tako i splahnula. Saudijci su rekli da će, ako Nijemci zatvore saudijsku školu u Bonu, oni zauzvrat zatvoriti njemačku školu u Rijadu. Kraj diskusije.

Ali Nijemci nisu samo gradili škole i kulturne centre za svoje Ius sanguinis građane razbacane po svijetu. U vremenu od 1969. do 1976. finansijski su podržavali njemačke separatiste iz sjevernoitalijanske provincije Bozen koja je nakon 1919. pripala Italiji. U terorističkim napadima fanatičnih zagovarača odvajanja od Italije poginulo je nekoliko desetina ljudi, a brojni objekti infrastrukture su uništeni. Teror je prestao tek nakon što je Njemačka 1976. godine prestala finansirati južnotirolsku vladu, novcem o kojem NATO partner Italija nije imala pojma.

Malo mi je ovaj uvodnik ispao podugačak, ali on je neophodan za poruku samog teksta. Ove primjere navodim samo da se shvati dvoličnost i licemjernost ‘skandala’ koji je izazvan riječima turskog premijera Erdogana prilikom njegove posjete Turcima koji žive u Njemačkoj. Na stadionu u Kelnu  (leci i oglasni plakati za ovu manifestaciju bili su isključivo na turskom jeziku, što je vazelinske novinare potaklo da pišu o izolacionističkoj politici ‘umjerenog islamiste Erdogana’) „brko“ je poručio svojim građanima nastanjenim u Almaniji da je „integracija OK, ali da je asimilacija zločin protiv čovječnosti,“ te je predložio otvaranje škola na turskom jeziku u Njemačkoj. Ne znam da li je raspolagao informacijama koje sam iznio u prvom dijelu ovog teksta i zbog toga se nadao razumijevanju njemačke javnosti. U biti, on ništa nije tražio osim provođenja politike koju Njemačka sistematski provodi nakon Drugog svjetskog rata. Ali, očigledno je zaboravio da u svakom njegovom javnom nastupu političari Zapada vide dokaz da „Turska nije zrela za EU“. Paradoks je da je ovo bila argumentacija političara iz bavarske stranke CSU – kršćansko socijalne stranke kojoj Ius sanguinis Nijemci ne mogu dovoljno nazahvaljivati što se zalaže za očuvanje njemačkih kulturnih centara u njemačkoj dijaspori. Njemačke novine su sljedećih dana obilovale optužbama i osudama ove izjave (čiji smisao ili besmislica uopće nije tema), a da niko nije ukazao na to da zemlja u kojoj žive provodi istu politiku.

Što volim nezavisnjake, omiljene okosnice svakog društvenog sistema! Da sutra u ovoj zemlji dođu komunisti na vlast u novinama ne bih mogao pročitati uvredu na račun Marksa i Engelsa.

Jedan od rijetkih nezavisnjaka kod kojih ovu riječ ne moraš stavljati u navodnike, Noam Chomsky, kaže da djelo kao takvo, samo po sebi, u današnjoj politici nije niti dobro niti loše. Ono dobija ovakve karakteristike tek činjenicom ko je to djelo počinio. Tako kad famozna Al-Kaida ubije 5.000 Zapadnjaka (zvanična brojka u zadnjih 20 godina) to je divljaštvo, fanatizam i šta sve ne. Kad Amerika od ‚oslobođenja’ Iraka ubije 1,2 miliona Iračana – nikom ništa.

U ovoj prizmi treba posmatrati ‚kritike’ na račun islama i muslimana. Sve ono što muslimani rade ili se njima pripisuje da rade postoji – i to u gigantskim razmjerama – u djelima Zapada. Samo činjenica da je to uradio civilizirani stanovnik judeokršćanskog kulturnog kruga od svakog će masakra napraviti Woodstock.

Leave a Reply

*

captcha *