Javne rasprave u vezi s vjeronaukom postale su show program za dangube. I moglo bi to svakome biti zabavno kad bi svima bio ispran mozak toliko da zaborave kako u središtu te priče stoje – djeca. Većini, izgleda, jest. Ako se iz te perspektive gleda na stvar, onda je slučaj vjeronauka najmorbidniji u poslijeratnoj sarajevskoj stvarnost. Medijska obrada priče o vjeronauci pokazuje do koje mjere je ispolitizirana svakodnevnica da status megazvijezda dobijaju političari kojima se gotovo bezuslovno na raspolaganje stavljaju duše vlastite djece. U ovom slučaju najeksponiraniji su ministar Suljagić i reis Cerić. (Da, političar reis Cerić. To je taj manipulant, demagog, huškač, lažni revolucionar na zalasku karijere.)

Svi smo mi… Ne bi uopće bilo iznenađujuće kad bi u Sarajevu, odvojeni kordonima policije, protestirali roditelji, jedni s majicama na kojima piše: “Svi smo mi Suljagić”, a drugi s onim: “Svi smo mi Cerić”. Međutim, slučaj se nikako ne bi smio svoditi na dvojicu ljudi, njihove postupke i izjave. A to se tim ljudima uradilo, oni u javnom diskursu totalno pogrešno figuriraju i bivaju imenovani kao personifikacije građanskog i vjerskog pogleda na svijet, kao da vjernici nisu građani i obratno. S druge strane, čak i kad bi se stvari mogle polarizirati tako, to nipošto ne znači da su svi vjernici na Cerićevoj strani kao ni da su svi građani na Suljagićevoj. Da ne govorimo o pogubnoj implikaciji kojom se građanskom imputira prefiks ateističkog. Za takvu recepciju slučaja krivi su prije svega mediji navikli na podilaženje ukusu publike. Ukusu koji je kreiran na ratnim naracijama, nacionalističkom senzacionalizmu i kiču u kojem je moguće da jedan čovjek spašava ili ruši svijet, pri čemu se on izdiže na nivo personifikacije dobra ili zla, nacije, naroda, države… I, dakako, desi se potom da se priča završi nikom na korist kao što i biva s na taj način konstruiranim pričama, a kad nijedna od suprotstavljenih strana nema moć da svoju viziju sprovede u djelo. Moć u tako konstruiranim pričama suštinski je određena nasiljem – takvu vrstu moći trenutno u BiH niko nema. Posebno je žalosno što su mediji uspjeli upravljati akterima priče i davati im argumente za i protiv iako su oni sami te argumente imali u rukama i prije nego što su se upustili u djelovanje. Pogotovo je to čudno za SDP koji je mogao bez problema izvojevati pobjedu i apsolutno s političke scene eliminirati reisa Cerića i radikale koji su mu zadnjih mjesec i po bili jedina podrška.

Obećanje, ludom radovanje Naime, u njihovom predizbornom programu stoji, kad je obrazovanje u pitanju, između ostalog, i ovo: “Ukloniti negativne posljedice uvođenja vjeronauke u predškolske i školske institucije. U svim predškolskim i školskim institucijama kao alternativa vjeronauci uvest će se i izučavanje predmeta Kultura religija.” Ili, pak, ovo: “Svi oblici segregacije u obrazovanju će biti ukinuti.” Dakle, Suljagićeva odluka bila je početak provođenja SDP-ovog programa zbog kojeg je, između ostalog, dobio većinu glasova biračkog tijela, na šta otpada nesumnjivo veliki, ako ne i većinski broj bošnjačkih glasova. Jedna od negativnih posljedica jest svakako i uključivanje vjeronauke u opći prosjek ocjena. Ne samo što se time diskriminira učenike kojima vjeronauka kvari, odnosno popravlja prosjek u odnosu na one koji je ne pohađaju, već je poništena sama logika ocjenjivanja ako ne li logika uopće. Kako ocjenjivati nešto što je nemoguće bilo kakvim naučnim parametrima utvrditi? Ko nam je dao Sunce? Bog! Bravo, sjedi pet! Primjer je izmišljeni dijalog učenika i nastavnika a baziran na stvarnom gradivu udžbenika za prvi razred islamske vjeronauke gdje se objašnjava kako nam je Allah dao sve. Ocjenjuje se, dakle, vjerovanje kao koncept koji sa znanjem nema nikakve veze jer se teorije znanja zasnivaju na odgovarajućim teorijama opravdanja koje podrazumijevaju dokazivost nečega i koje su općeprihvaćene. Ne može, dakle, vjeronauka, samim tim jer nije nauka, biti ocjenjivana kao što ne može omogućiti ili onemogućiti bilo kome da upiše ili dobije stipendiju za, npr, studij elektrotehnike. Druga stvar, šta se time ocjenjuje? Ispravno vjerovanje? Ko ima mandat za to da ga ustanovi? A ono što je najgore i ono što je više puta dokazivano, pa i na stranicama ovog magazina, jest ideološka indoktrinacija djece, obrada građe koja pripada drugim predmetima, prije svega historiji. Stvari koje nemaju veze ni s vjerovanjem a i netačno su prikazane. Primjeri koji su u Danima navođeni su ti da su Bošnjaci ako zatreba spremni opet braniti vjeru i domovinu, da su bogumili prigrlili islam i slično. Sve apsolutno bez veze s vjerovanjem i nedokazivo. Osim toga, udžbenici vjeronauke se samo doštampavaju a programi za te predmete ne prolaze kroz ruke nikakvih prosvjetno-pedagoških regulatornih tijela i nastaju unutar vjerskih zajednica. Sve te stvari upućuju na katastrofalne posljedice po socijalizaciju najmlađih naraštaja a u našim medijima su tek drugorazredna stvar. Djeca se bh. medija ne tiču (uz obaveznu floskulu: čast izuzecima). Tiče ih se šta je reis rekao, šta je Suljagić odgovorio, je li ili nije dao ostavku, hoće li ili neće biti sarajevskog ljeta po ugledu na arapsko proljeće i sl. Naravno, i to je ili pogrešno ili banalno tretirano. Reisovi izljevi bijesa nisu bili ništa drugo do odraz krajnje njegove političke nemoći i niti jedan odgovor, a kamoli poziv na pregovor (osude da) nije zaslužio zato jer nijedan njegov iskaz nije bio racionalno utemeljen. To je izljev emocija čovjeka kojem je ugrožena moć.

Radikalizmu skloni Na sličan način kako je Ivan Čolović analizirao Miloševićeve govore od njegovog uspona do pada te zaključio da se pred njegov pad intenziviralo najprimitivnije omalovažavanje njegovih političkih protivnika, mogao bi se kroz Cerićeve govorancije naslutiti njegov politički kraj. Naime, u svim svojim istupima on je nastojao povratiti političku moć, prijetnja revolucijom nije ništa drugo nego to. Sveden je samo na vjernika. Neocjenjivanjem vjeronauke pao bi broj njenih polaznika i time bi se smanjila ionako narušena njegova mogućnost ideološke indoktrinacije. Broj radikala koji mu je stao u odbranu dokaz je da više nema podršku među ljudima koji iole racionalno zasnivaju svoje iskaze. To su razni alispahići, velići i ini. Otvorenu podršku, u nekim slučajevima nikakvu, nije dobio ni od FIN-a, ni od Preporoda, ni od Bošnjačkog instituta, ni od SDA… U zadnjoj posjeti njemu, otkako je priča o vjeronauci aktuelna, od bh. političara bio je samo opskurni Mirnes Ajanović. Dakle, u bošnjačkoj kulturnoj, političkoj, intelektualnoj, dijelom i vjerskoj nomenklaturi, Cerić je ostavljen da u vlastitom očaju čeka svoju političku smrt. Odluka o vjeronauci nije bila njegovo političko oživljavanje, već političko dokusurivanje koje kao i svako dokusurivanje tjera na preglasan otpor. Sad, nakon neuspješne ostavke Emira Suljagića i nakon kompromisnog rješenja koje gotovo ništa ne mijenja kad je vjeronauka u pitanju, tek sad se može govoriti o njegovom političkom oživljavanju. Jer taj kompromis u očima laika može djelovati kao strah onih koji su dobili najviše glasova od onog kojeg čak i Inzko ima hrabrosti osuđivati.

Mediji nisu znali biti konstruktivni ni analitični te dominantnim učiniti glasove koji su govorili o suštini problema s vjeronaukom i o vrlo lako mogućem političkom kraju radikalnim stvarima sklonog Mustafe Cerića ako se istraje u odluci o vjeronauci.

Leave a Reply

*

captcha *