One, doduše, imaju malo veze s realnošću, ali se barem radi o stanju koje si sam stvorio i kojim na početku upravljaš – dok tvojom rukom stvorena laž ne počne upravljati tobom. Najpoznatija ulaznica u ovakvu alternativnu stvarnost se zove „droga“. Zajednički izlaz za Slavka Štimca, pubertetlijskog luzera iz filma „Sjećaš li se Dolly Bell“ i za medijsko izvještavanje o izborima u Iranu ovih dana je – autosugestija. „Svakog dana u svakom pogledu sve više vjerujem propagandi koju sam sam stvorio.“

Izbori u Iranu su bili jedinstvena šansa za hegemonijska stremljenja energetskih sila da se bez prolijevanja krvi dokopaju prirodnih resursa te zemlje. U samom izvještavanju o predsjedničkim kandidatima simpatije Zapada su bile jasno podijeljene: Mirhusein Musavi, je bio „the“ protukandidat omrzlom Ahmedinedžadu. U predizbornoj kampanji Musavija i hanume mu Zehre mediji su prepoznali „zapadnjački način vođenja predizbora“. Ovo nije ni čudo kad se zna da je glavni arhitekta Musavijevog štaba i idejni tvorac “zelenog vala“ (nakon svih šarenih diljem svijeta, i kandidati Zapada u Iranu su dobili boju za svoju revoluciju) osoba koja sjedi u Londonu. Ali kao i uvijek, u ovakvim slučajevima ima jedna nebitna kvaka, a to je ponašanje naroda kao suverena na biračkim mjestima. S jedne strane, Zapad se svim silama zalaže da njima ugodni ljudi dobiju izbore, s druge strane ne žele da takvi ljudi na vlast dođu pučem ili nasilno. Zbog ova dva principa je razumljivo da cijeli „slobodni“ svijet podržava iransku opoziciju (ili ih je čak i nagovorio) da protestuju protiv ishoda izbora. Jer ako muslimanski narod sebi na demokratski način izabere političku opciju koja nije pogodna za Zapad onda dolazi do pučeva (Alžir ’92), vojnih akcija (Gaza 2009) ili organiziranih protesta s neizvjesnim ishodom, stanja kojeg smo sada svjedoci u Iranu.

Zapad je postao žrtva vlastite propagande

Američki “Centre for public opinion” je u maju ove godine proveo istraživanje iranskog biračkog tijela u kojem je na vidjelo došlo da je Ahmedinedžad duplo popularniji od Musavija. Mjesec dana kasnije ovo se odrazilo i na iranskim predsjedničkim izborima, 12.6. kad je Ahmedinedžad dobio 62% glasova, a Musavi oko 30%. Ova anketa je tek ovih dana našla put do medija gdje se skoro izgubila u forsiranju suprotnih tvrdnji – da su izbori bili lažirani. Zapad svjesno ignoriše sve vijesti koje ne idu u prilog slici krvoločnog režima. Zapadni mas-mediji su prenijeli “vijest” da je Musavi stavljen u kućni pritvor, a malo ko je prenio vijest njegove žene (iranske Michelle Obama, kako su je mediji ovdje u Njemačkoj oslovili) da to nije tačno.

Zapad se toliko skoncentrisao na manjinu Iranaca sa sjevera Irana koji su tehnički izverzirani i imaju pristup internetskim socijalnim grupama kao što su “Twitter” ili “Facebook” da su zbog te manjine počeli preslikavati sliku na cijeli Iran. Jedan sličan raskorak u “online-offline” efektu se može primijetiti u Njemačkoj u diskusiji o muslimanima. Jedna agresivna manjina islamofoba dominira internetskim forumima na kojima otvoreno sije mržnju prema muslimanima. Ali svaki put kad izađu na ulicu, pojavi se šaka jada od 50 ljudi nasuprot kojih se nalazi 50 puta veći broj njihovih protivnika. Nažalost, zbog ovih 50, muslimani projiciraju svoju sliku o Nijemcima na sve njih jer se ne kreću među njima i o njima čuju samo preko elektronskih medija.

U intervjuu za njemački “Süddeutsche Zeitung” Volker Perthes, direktor fondacije „Wissenschaft und Politik“ – 100% think tanka njemačke vlade, te je qua funkcija njegovih sljedećih riječi van svake sumnje, odgovara na pitanje o navodnom lažiranju izbora u Iranu:

“Radi se o tipičnom slučaju ‘poželjnog razmišljanja’ (wishful thinking). Već prije 4 godine niko na Zapadu nije vjerovao u pobjedu Ahmedinedžada. Ali za to imate jednostavno objašnjenje: novinari i stručnjaci imaju prije svega kontakte s Irancima koji žive na sjeveru Teherana, koji su bogati trgovci i diplomate. Znači, ljudi koji pričaju strane jezike i koji su moderni. S drugim dijelovima zemlje skoro da nemamo kontakta… Ima stotine hiljada mladih osoba u Iranu o kojima ne znamo kako misle.“

Prošla su vremena kad su teorije o uplitanju zvaničnih i poluzvaničnih američkih organizacija u unutrašnje poslove stranih zemalja bile rezervisane za nekolicinu nepopravljivih teoretičara zavjere. Ironija historije je da je Obama u svom "historijskom govoru u obraćanju muslimanima" prije nepun mjesec dana u Kairu – riječima:

"Usred Hladnog rata Sjedinjene Države su igrale ulogu da svrgnu demokratski izabranu vladu Irana"

priznao ono od čega se čitav Zapad ovih dana distancira – da neko sa strane želi mimo volje iranskog naroda instalirati „svoje ljude“ na vlast. Obama je svojim govorom implicirao na Muhameda Musadeka, demokratski izabranog, ali Americi nepogodnog kandidata koji je htio da s pipa iranske nafte izbaci Amerikance i Britance. Onda su ovi pomoću snaga unutar zemlje 1953. godine organizirali proteste [svaka sličnost s trenutnim stanjem u Iranu je puka slučajnost] koji su kulminirali pučom i dovođenjem Reze Pahlevija na vlast, kojeg će Homeini zamijeniti 1979. godine.

Čak i američki mediji otvoreno izvještavaju da američka vlada zadnjih godina finansira razne iranske disidente, kao i snage unutar samog Irana koje bi željeli vidjeti na vlasti. Seymour Hersh, novinar istraživač koji je prvi izvještavao o Abu Ghraibu je izdašno o tome pisao. Njemačke dnevne novine F.A.Z. su već 2003. godine pisale da:

„Amerika želi srušiti režim u Teheranu. Prekinuli su neformalne kontakte s iranskom vladom i sad rade na rušenju režima putem ustanka u zemlji. Ovo piše ‘Washington Post’…“

Izgleda da su 6 godina kasnije iskoristili priliku izbora za iranskog predsjednika da i ostvare svoj cilj.

Zanimljivo je baciti pogled i na tumačenja relativno visoke popularnosti Ahmedinedžada među siromašnim stanovnicima Irana. Činjenica da je ljudima olakšao život, ustvari najnormalnija stvar za svakog političara – zbog toga bivaju i izabrani, na Zapadu se tumači kao “populizam”. Ovo morate dva puta pročitati, osoba koja se zalaže za dobrobit svojih birača biva titulirana demagoškim epitetima. Svakom državniku koji nije spreman da igra onako kako Zapad svira, a pri tome dio državnog bogatstva usmjerava u popravljanje infrastrukture je u medijima – populista. Sjećam se članka iz njemačke štampe prije neke 2-3 godine kad je Ahmedinedžadov haver Hugo bio kritikovan jer je “otvorio preko 50 srednjih škola, preko 100 osnovnih i 4 univerziteta.” Za kolumnistu uglednog njemačkog sedmičnika ovo je bio “čisti populizam”.

Kako god se ova epizoda iranske historije završila, jedna stvar je postala jasna: bez obzira na to koga muslimani “demokratskim” putem izabrali na vlast, Zapad tu političku opciju neće podržavati ukoliko se ne radi o “našem čovjeku”. Njima nije stalo niti do demokratije (=volje naroda) niti do “slobode”. Jedino što njih zanima jeste instaliranje “našeg čovjeka tamo”.

Ukoliko se to ne desi, onda na scenu nastupa scenarij psihološkog rata čiji smo svjedoci ovih dana.

P.S. Simptomatično geslo ovakvog načina razmišljanje jeste podnaslov u njemačkom sedmičniku “Die Zeit” koji glasi: “Demokrati cijelog svijeta stoje uz demonstrante.”

Da Tito ustane iz groba i potvrdi zvanični rezultat izbora, naslov bi vjerovatno bio isti. Koga briga za voljom većine naroda kad se radi o jednoj tako važnoj naciji ispod koje se nalaze ogromne zalihe nafte. “Nafta je isuviše važna da bismo je prepustili Arapima”, izjavio je dobitnik Nobelove nagrade za mir, cionist Henry Kissinger.

“Iranska nafta je isuviše važna da bi odluku o njenoj budućnosti stavili u ruke iranskog naroda”.

Leave a Reply

*

captcha *