Hadayatullah Hübsch, rođen kao Paul-Gerhard Hübsch, njemački konvertit u sektu ahmedija, bio je plodan pisac i veoma agilan kad se radilo o propagiranju ove sekte, koju su vodeći islamski učenjaci proglasili neislamskom. “Islamske” knjige u biblioteci, kao i prijevod značenja Kur’ana bili su od ahmedija. Komunikacija s Hadayatullahom je išla sporo, moja pitanja koja su se sama nametala nakon iščitavanja knjige eskivirao je odgovarajući da svoje znanje o njima crpim iz knjiga koje je sponzorirala “saudijska i pakistanska” tajna služba. Na moj odgovor da te tajne službe sigurno nisu potplatile bosanskog alima Kasima Dobraču koji je daleke 1938. godine napisao knjigu “Kadijanije i Ahmedije” nije odgovorio. Umjesto toga sam dobio paket sa desetak knjiga na njemačkom o ahmedijama iz njihove izdavačke kuće.

Njihove misionarske aktivnosti su se tada posebno fokusirale na bosanske muslimane koji su u Njemačkoj našli utočište od četničkih i ustaških divljanja. Sabirni centri su, zbog svoje geografske kompaktnosti (mnogo ljudi na malom mjestu), bili idealno mjesto za lov. Autobusi izbjeglica su dolazili ispred centrale ahmedija u blizini Frankfurta. Imami izbjeglice su bili posebna ciljna grupa, kao multiplikatori su imali utjecaj na ljude. Bilo je imama kojima su nuđene basnoslovne sume ako među izbjeglicama propagiraju ahmedijanizam. Uprkos velikim naporima, na prste jedne ruke se mogao izbrojati broj Bošnjaka koji im se priključio. Ne zbog, kako bi se obično s određenom dozom patetike u „muslimansko-klerikalnim“ krugovima govorilo, „privrženosti Bošnjaka našem bosanskom islamu“, nego zbog generalne nezainteresovanosti za vjeru kod prosječnog Bošnje.

Hajd‘ da i iz komunizma proiziđe nešto dobro.
Ovome je, pored nezainteresovanosti, sigurno doprinijela i brošurica Visokog saudijskog komiteta, u kojoj se govorilo protiv ahmedija i koja je dijeljena po izbjegličkim kampovima. Po mom zapažanju, ovo je jedino djelo autora te knjižice, imama bošnjačkog džemata u Minhenu Fikreta ef. Arnauta, koje ne tematizira “vehabije”. Ne znam kako je primio informaciju da “vehabijska država” rastura njegovo djelo među Bošnjacima-muhadžirima.

Osnivač sekte ahmedija je bio izvjesni Mirza Gulam Ahmed koji se pojavio na indijskom potkontinentu krajem XIX stoljeća. I to baš u vrijeme [koje li slučajnosti] kad se među muslimanima i Hindusima javljala ideja o nasilnom protjerivanju Engleza iz Indije. Zli jezici će reći da su sami Englezi Mirzu izvadili kao zeca iz šešira, da se i na ovaj način ubije volja muslimana za džihadom i oslobađanjem od engleskog jarma. „Poslanik“ Mirza je, kako stoji u ćitabima koje mi je Hadayatullah poslao, dobijao objavu na engleskom, ćafirom je proglasio svakoga ko bi se suprotstavio engleskoj kruni. Između ostalog, glas na engleskom mu je „objavio“ da je stoto Allahovo ime „Onaj koji posti“ i da je Isa, a.s., umro u Indiji. Svih nebuloza koje sam pročitao u tim knjigama se ne sjećam, ali nakon nekoliko pisama kontakt se izgubio.

Da ahmedija uživa blagonaklonu pomoć engleske vlade (sjedište ahmedijskog halifata je u Londonu) i sam sam se uvjerio sljedeće, 1997. godine, kad me je jedan bratko Englez pozvao u London na svoje vjenčanje. Kako mi je bila potrebna viza, otišao sam u engleski konzulat da predam zahtjev za izdavanje. A onda sam na šalteru (na kojem je tada radila neka izrazito brkata i neljubazna teta) primijetio formulare za vize, koji su bili rezervisani samo za pripadnike ove sekte i kojima je ulazak u „sjedište halifata“ na ovaj način olakšan.

Ahmedije sam skroz potisnuo iz sjećanja. A onda, nakon 11.9., u zamahu „recepata u borbi protiv terorizma“ izgledalo je kao da je konačno došlo i njihovih 5 minuta. Sva priča ahmedija o „pakistanskim i saudijskim sponzorima terorizma“ je imala realne šanse da pripadnike ove sekte učini idealnim „muslimanima“ koje treba podržati – stvar koju su Englezi skontali (možda čak i prije) od samog njihovog nastanka. Ali …

„Uz suho gori i sirovo“ i barem njemačka javnost i vlasti nisu prepoznale da bi ahmedije mogle igrati značajnu ulogu u etabliranju „njemačkog islama“. U općoj histeriji koja je zavladala, poimanje ahmedija je, zbog njihovih konzervativnih i prilično sličnih predstava o moralu koja nisu plaho odstupala od ostalih muslimana, bilo takvo da su i oni postali „islamisti“, što je ironija sudbine. Baš oni koji su mnogo prije 11.9. izražavali svoju lojalnost i kompatibilnost su vjerovatno bili razočarani da su se odjednom našli u istom košu kao i „Pakistanci i Saudijci“.
Hadayatullah, kao njihov glasnogovornik i kao osoba relativno velikog utjecaja u njemačkom društvu (predsjednik udruženja njemačkih pisaca pokrajine Hessen, član etičkog savjeta) prilično bezuspješno je pokušavao skrenuti pažnju da su ahmedije „good guys“ među muslimana. Nije naišao na otvoreno uho njemačke javnosti. Hübsch i njegova udruga su za ovu ulogu bili prilično neatraktivni te je ovaj atribut pripao raznim muslimanskim apostatima (Mina Ahadi, Necla Kelek) odnosno „sekularnim“ i „liberalnim“ muslimanima (Ezhar Cezairli, Lamya Kaddor).

Manifestacija ovog raspoloženja u njemačkom društvu su masovni protesti protiv gradnje ahmedijskih džamija na njemačkom tlu. Ne zbog toga jer su „ahmedije“, nego jer u međuvremenu vlada takva linč-atmosfera da je sve što se i pod razno povezuje s islamom per se neprijateljsko.
Rene Stadtkewitz, osnivač stranke “Die Freiheit”, koji pretenduje na upražnjeno mjesto germanskog Wildersa i koji ga je ovog ljeta pozvao u Berlin da održi govor, kao početak svoje islamofobne karijere navodi početak gradnje ahmedijske “Hatidža džamije” u berlinskoj mahali Heinersdorf.

Samo u Berlinu je u vremenskom periodu od juna do januara izvršeno sedam terorističkih napada na tamošnje džamije. Zadnja koju su pokušali zapaliti je džamija u berlinskoj mahali Wilmersdorf. Napad se desio u noći 7. januara. Nastala je manja materijalna šteta. Ova džamija je najstarija svoje vrste u Njemačkoj i sagrađena je 1928. godine. Od tada do danas je u rukama ahmedija.

Hadayatullah Hübsch je na ahiret preselio 4.1.2011. Biografije mnogih poznatih muslimanskih velikana, koji su za vrijeme svog života zašvrljali u razne sekte, završavaju  suptilnim ukazivanjem da je “umro čitajući neko klasično islamsko djelo” čime se želi ukazati da je „doš’o tobe“ za budalaštine kojima je za života naginjao.

Hübschova biografija sigurno neće sadržavati nikakvo ukazivanje na promjenu teoloških stavova u zadnjim časovima života. Ali, nadam se da je barem naučio „bosansku lekciju“. Da je ćafirima svejedno da li vjeruješ je li Mirza lažov ili poslanik. Da li Allah ima 99 ili 100 imena. I da je na ovo barem nekome ukazao od ljudi s kojima je imao kontakta.

Leave a Reply

*

captcha *