Zajedno sa svojom obrazovanom ulemom koja ih je podučila vrednotama i blagodatima islama, širili su i ljubomorno čuvali sve ono za što bi se saznalo da je od vjere. Prihvatili smo ehlussunetsko svjetlo Istine, te slijeđenje časnog Poslanika a.s. kroz propise koje je pravno utemeljio imami azam Ebu Hanife, te njegovi učenici Ebu Jusuf i Muhammed.

Ponosno su naši preci nekoliko stoljeća u svim društvenim sferama pronosili i živjeli islam, poštujući sve druge koji su živjeli zajedno sa njima. A kako bi moglo biti drugačije, kad časni sunnet nalaže tako. Pravda, pravičnost i jednakost za sve. Takav je islam, takav je šerijat.

Kasnije kad su zapuhali čudnovati vjetrovi sa Zapada donoseći sa sobom neke druge upravitelje i vladare (dolazak Austro-Ugarske), te neki drugi, sasvim drugačiji način i sistem života, našim vjernicima bilo se malo teže snaći. Ipak, odoljeli su i uspjeli ostati u većem dijelu dostojanstveni i prisebni, svakodnevno se boreći sa svim problemima i neugodnostima koji im je nova vlast nametala.

Odrođavanje od vjere i naprasno odvajanje vjere od drugih društvenih i životnih sfera, tadašnje Bošnjake muslimane učinilo je neravnopravnim u cjelokupnoj društvenoj, bosanskoj, ali i balkanskoj zbilji.

Kad se podrobnije izanaliziraju radovi i djela tadašnjih bošnjačkih, odnosno muslimanskih uglednika i učenih ljudi, da se primijetiti vidljiv nedostatak jedinstva i određen broj onih Bošnjaka koji su se, ko zna iz kojih razloga, počeli deklarirati kao ”srpski pjesnici”, ”hrvatski pisci” i slično. Tim nejedinstvom muslimanska zajednica se osipala i totalno je vjera, u određenom periodu, bila marginalizirana. Došlo je do te mjere da su se naši intelektualci i alimi pitali kako opet imati sve te ljude u džamiji, kako ih opet imati u džem’atu, na namazu i slično. Zaslijepljeni lažnim čarima zapadne civilizacije i tzv. modernijeg načina života, mnogi naši ljudi odvikli su se od svakodnevnog prakticiranja namaza, učenja Kur’ana i dr. Ulema i naši intelektualci morali su posegnuti za nečim čime bi afirmirali svijest naših Bošnjaka muslimana i pametno su uspijevali u tome. Izdavali su nekoliko časopisa na našem bosanskom jeziku i u džamije na mevludske svečanosti ubacili ”učenje mevludskih tekstova” od nekoliko naših poznatih pjesnika i alima koji su te tekstove i pisali za naše šire narodne mase.

Ta ideja bila je plodonosna i mudra jer se time privlačio veći dio ljudi u džem’at. Tako je nastalo (u nekim mjestima bivše Jugoslavije, ne u svim) obilježavanje mevluda pri šerijatskom vjenčanju, pri puštanju brade, prilikom pokrivanja hidžaba, pri useljenju u kuću, prilikom akike i slično, a u nekim mjestima južnije i učenje mevluda za umrle.

Istraživao sam vrijeme uvođenja učenja tevhida za umrle nakon sedam, četrdeset ili godinu dana, ali nisam decidno mogao utvrditi željeno. Iz nekih djela i pisanja naše uleme koja je radila na afirmaciji propisa Kur’ana i sunneta u periodu između dva svjetska rata i poslije, da se naslutiti veliko prisustvo neislamskih običaja u svakodnevnoj praksi tadašnjih muslimana. Na to su upozoravali mnogi. Islamska zajednica se odupirala uvođenjima noviteta i dodataka koji su bili suprotni sa učenjem našeg hanefijskog mezheba, ali to nije bilo moguće zaustaviti.

Iz djela rahmetli Mehmeda Handžića recimo i rahmetli Husein ef. Đoze, vidi se postojanja velikog broja devijacija koji se ogledaju u ”devru”, talkinima za umrle, zapisima, gatanjem i unošenjem većine kršćanskih običaja u našu muslimansku praksu. Dešavalo se potpuno suprotno od načina i prakse naših prvih Bošnjaka muslimana iz XV-og stoljeća. Oni živjeli islam u svim društvenim sferama, a naši muslimani u periodu XX –og stoljeća, ni onaj ibadetski (obredoslovni) nisu mogli upotpuniti čistim islamom.

Zanimljivo ! Međutim, ima dosta razloga i faktora koji su uticali na svijest naših ljudi kako bi ih odvojili od sunneta časnog Poslanika a.s., ponudivši im oponašanje kršćana i mnoge njihove bid’ate kao alternativu.

Kad su Bošnjaci početkom devedesetih godina ponovo, nakon preživljenog strašnog genocida, mogli reći da su Bošnjaci i ponosno kazati da su uz to i muslimani, sunnet je ponovo pokucao u sve sfere naših života dajući nam mogućnost da ga puno više afirmišemo i aktivno praktikujemo.

Ponovo smo počeli da nazivamo selame, puno više i redovnije klanjamo u džem’atu, slobodno i glasno nakon kihanja kažemo: Elhamdu lillahi, te činimo mnogo drugih zapostavljenih sunneta koji su nekad ranije krasile naše stare Bošnjake i našu Bosnu.

Naša djeca puno više znaju o povijesti islama, životopisu ranijih Božijih poslanika, a o učenju u Kur’anu da i ne govorim.

Postojanje djece i omladinaca koji znaju tečno učiti u Kur’anu, otvara jednu novu dimenziju sunneta, a to je : da rasteretimo naše imame od tevhida, hatmi i Jasina, koje su, htjeli to ili ne, morali za novac učiti merhumima koje u mnogome čak nikad nisu ni poznavali.

Pošto hanefijski mezheb ne dozvoljava niti u svojoj osnovi poznaje pojam ”sedmina i četeresnica za umrle”, učenja Kur’ana za novac i slično , otvara se mogućnost da naša djeca i omladinci sami uče Kur’an merhumima iz svoje porodice, a da naše džematlije, umjesto da vuku imame u haram, dajući im naknadu za učenje Kur’ana, svoj novac koji su namijenili potrošiti na ime sevapa svog umrlog, sada mogu dati kao vid trajne sadake i priloga u medžlis IZ tako pomažući rad medžlisa i čineći ga neovisnim od bilo kakvih ekonomskih kriza i kretanja u društvu. Hadisi jasno kazuju da umrli imaju višestruku korist od sadake koju živi podijele za njih, tako da ovaj sunnet i ovaj običaj možemo oživiti u zamjenu za dotrajalu praksu stalnog učenja i naplaćivanja tavhida, hatmi i slično. Tome sunnet i naš mezheb kažu odlučno ne, a praksi davanja priloga i sadake za naše umrle bez ikakvog učenja Kur’ana i naplaćivanja, jasno i nedvosmisleno kažu DA!

Prilozi i sadake za naše umrle, naravno, možemo dati i u neku drugu ustanovu kojoj je to neophodno, ali tim davanjima možemo obradovati i mnoge đake, studente i iznemogle starce kojima je novac besprijekorno potreban. Sadaka bilo kome kom je to potrebno biće zasigurno upisana u dobro djelo svakom našem merhumu za kog to mi učinimo. Sva ulema je jednoglasna u tome.

Dajući priloge za IZ, redovno plaćajući članarinu, činimo višestruko dobro, i dajemo mogućnost i priliku džematskim odborima da povećaju plate našim imamima, kako više ne bi zavisili od učenja Kur’ana za novac i slično.

Naši imami zaslužuju veće plate, ali imaju time i veću odgovornost. Umjesto da gledaju TV sapunice, igraju se igrica na računaru i slično, oni moraju svoje hutbe aktuelizirati, podčiniti ih sunnetu časnog Poslanika i sve eventualne bid’ate, zamjeniti sa onim što to nije bid’at. Ne treba dozvoliti raznim pojedincima ili skupinama da u našim džamijama šire svoju viziju sunneta i bid’ata, već se imami trebaju adekvatno educirati i sunnet časnog Poslanika prikazati ljudima na najljepši mogući način. Onako kako su to nekad činili naši pradjedovi, prije dolaska Austro-Ugarske na ove prostore.

Mi imamo briljantne profesore i ulemu, odlične poznavaoce pedagogije Muhammeda a.s., koji su sposobni da pomognu našim imamima, ali i muslimanima uopće, da se educiraju i islam prikažu i prakticiraju onakvim kakav on uistinu jeste. Nepatvoren i čist od svih oblika skrivenog širka, grijeha i bid’ata koji su suprotni našoj vjeri.

Napisah ovo želeći afirmirati sve naše vjernike, braću i sestre, koji ovo budu čitali, da se čvrsto drže jedinstva i džem’ata i da se nikako ne podvajaju u frakcije i pogrešne ideologije, iskreno potpomažući rad Islamske zajednice u Bosni i u dijaspori.

Potrebno je pomoći našim imamima i našim alimima na afirmaciji sunneta u našem društvu (sukladno ispravnoj tradiciji naših prethodnika), a ne kritikovati ih i proglašavati džahilima, novatorima i slično.

rijaset

Leave a Reply

*

captcha *