AFERA “HAKERI” KAO PREMIJERA SDP-OVE POLICIJSKE DRŽAVE:

 

 

Za Bošnjake koji su nadživjeli komunističke represije, nema ničeg začudnog u povampirenju policijske države u BiH nakon 11. septembra 2001. godine. Za njih teror „antiterorizma”, ili onomad nacionalizam „antinacionalizma”, ne počinju 2001. ili 1983. godine.
Ovom  napomenom  nastojim  potkrijepiti  otpočinjanje  knjige  događajem  iz  februara 2001., budući da sam osobno viruse SDP-ove policijske države osjetio prije nego što je buknuo taj medijski i pravosudni požar koji je za potrebe američke antiislamske histerije i velikosrpskih i velikohrvatskih interesa otvorio nagradnu hajku na bošnjačku žrtvu.

Sejo Omeragić je pisao da je „Fatmir Alispahić bio prva žrtva policijskog režima SDP-Alijanse, budući da su hakeri provalili u njegovu privatnu e-mail poštu koju je objavilo SDP-ovo glasilo u Tuzli ‘Front slobode'”, te da je to bila „svojevrsna premijera Lagumdžijine policijske države” („Ljiljan”, br. 505, 23. IX 2002.) Iako je u režiji SDP-a izvršeno krivično djelo (Član 193 KZFBiH) povrede tajnosti, odnosno objavljivanja mojih osobnih podataka, za to nikada niko nije odgovarao, niti je i jedna od desetine domaćih i međunarodnih instanci na to reagirala.

Ovim događajem, poznatim kao afera „hakeri”, promovirani su totalitarni mehanizmi na kojima će funkcionirati predstojeći proces satanizacije Bošnjaka. Prvo, neće se prezati od montaže događaja i procesa, iskrivljavanja činjenica, plasmana kleveta, a zarad javnediskreditacije, ali i fizičkog ugrožavanja anatemisanih pojedinaca. Drugo, policijski i pravosudni organi će djelovati po partijskoj dužnosti, što znači da će SDP-ovi kadrovi biti oslobođeni krivične odgovornosti, dok će se istovremeno, prema nepodobnima, zakoni rezati i šarafiti po mjeri montiranih procesa. Afera „hakeri” dokazuje da su SDP-ovi funkcioneri počinili krivično djelo, a da SDP-ova policija i pravosuđe nisu zaštitili pojedinca koji je bio na udaru tog SDP-ovskog krivičnog djela.

Postojala je mogućnost da se ovaj događaj ispripovijeda u memoarskoj formi, no, to će se možda dogoditi u nekom drugom rukopisu, koji će u lokalnom, tuzlanskom kontekstu, razgrnuti maske sa nekih prikaza. Ovdje nas teror „antiterorizma” zanima bez memoarskog diskursa, u širem kontekstu, i otud ćemo ovaj događaj predstaviti tek kroz faktografsku građu, bez ikakvih komentara, kroz tekstove i odlomke iz tekstova koji su na tu temu objavljivani u dnevnoj i periodičnoj štampi. Osobno, osjećam logičnu nelagodu pri tretmanu događaja u kome sam sudjelovao kao žrtva totalitarne represije, jer želim poziciju žrtve zaštititi džentlmenskim odnosom prema krivcima i činjenicama. Brutalnost činjenica dovoljno govori za sebe, o njima i o meni, i tu je komentar izlišan.
Naravno, i u ovom povodu, kao i 2001., neće biti predstavljen sadržaj mojih privatnih pisama, jer nije suština u njima. Suština je u totalitarnoj drskosti da se nečija/moja privatna pisma otmu, objave, komentiraju, da posluže kao osnova za političku hajku – u kojoj je SDP čak saopćio da sa vehabijama pripremam terorističke akcije i proiransku islamsku revoluciju – a da na ova krivična djela, uprkos mojim pismenim zahtjevima, policija i pravosuđe, kao i međunarodne instance, ne reagiraju ni jednom riječju.

 

Otvoreno pismo Fatmira Alispahića sredstvima informisanja

altPoštovane kolege,
List “Front slobode” od 16. II 2001. na dvije stranice je objavio moju privatnu e-mail prepisku sa prijateljem u Holandiji, do koje je “došao uz pomoć tuzlanskih hakera”. Počinjeno je krivično djelo!

Posebno napominjem da je ovaj broj “Fronta slobode” van svake normalne mjere više dana reklamiran na TV Studiju FS-3, da su na dvije stranice (naslovna i unutarnja naslovna) objavljene moje fotografije, dok je na još dvije objavljena moja e-mail pošta. List je u četvrtak uveče po Tuzli i Sarajevu dijeljen besplatno. Pitanje je: ko je finansirao tu besplatnu podjelu?

Molim Vas da u skladu sa svojim mogućnostima zaštitite moje građansko i ljudsko pravo na privatnost, koje mi je kao građaninu FBiH garantirano i KZFBiH, na čije izvode Vas podsjećam.

Napominjem da u svojim izjavama za javnost ovo krivično djelo nisu ni pomenuli niti osudili guverner TK Selim Bešlagić i načelnik Tuzle Jasmin Imamović, što ukazuje na mogućnost da je riječ o manifestaciji policijske države.

Dostavljam Vam izvode iz Krivičnog zakona FBiH da ne biste eventualno počinili istu grešku. To su moja privatna pisma i o njima se ne može javno govoriti.
19. II 2001.

S poštovanjem,

Fatmir Alispahić

(Pismo je 19. februara objavljeno u više radio i tv informativnih emisija, a sutradan i narednih dana u više dnevnih i periodičnih listova. Ovaj sadržaj, uz izvod iz Krivičnog zakona, proslijeđen je u vidu prijave Kantonalnom tužilaštvu, te u vidu zahtjeva za zaštitu ljudskih prava mnogim domaćim i stranim institucijama u BiH, od kojih nikad niko nije reagirao.)

Krivični zakon FBiH
Službene novine FBiH
Br. 43 od 20. XI 1998.

Glava XVIII
Krivična djela protiv slobode i prava građana

Povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki


Član 193.

Ko bez odobrenja otvori tuđe pismo ili brzojav ili kakvo drugo zatvoreno pismo ili pošiljku ili na drugi način povrijedi njihovu tajnost, kao i tajnost telefaksa ili neovlašteno zadrži, prikrije, uništi ili drugom preda tuđe pismo, telegram, telefaks, zatvoreno pismo ili pošiljku,
kaznit će se zatvorom do šest mjeseci.

Ko neovlašteno prodre u kompjutersku bazu osobnih podataka ili te podatke neovlašteno koristi ili ih učini dostupnim drugoj osobi, kaznit će se zatvorom do šest mjeseci.

Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu korist ili drugom nanese kakvu štetu, kaznit će se zatvorom do tri godine.

Ako je djelo iz st. 1., 2. i 3. ovog člana učinila službena osoba u vršenju službe, kaznit će se za djelo iz st. 1. i 2. ovog člana od tri mjeseca do tri godine, a za djelo iz stava 3. ovog zakona zatvorom od šest mjeseci od pet godina.

 

 

Interno pismo Fatmira Alispahića sredstvima informisanja
Objavljeno integralno u „Jutarnjim novinama” 21. 2. 2001. pod naslovom:

Poštovane Kolege,

Jučer sam Vam dostavio član 193. KZFBiH (Povreda tajnosti i drugih pošiljki) s namjerom da Vam olakšam Vaše eventualno bavljenje “staljinizacijom Tuzle”. To nije bilo moje saopštenje za javnost. Ja se još neću oglašavati u povodu ovog nasrtaja na moju ličnost. No to ne znači da Vam interno ne mogu pomoći u slaganju kockica u mozaiku ovog krivičnog djela.

Krenimo redom. Da li su guverner TK Selim Bešlagić i načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović poznavali hakere, dakle počinioce krivičnog djela, i da li su sami sudjelovali u nezakonitom i kažnjivom djelu pa makar i tako što počinioce krivičnog djela nisu prijavili Policiji? Šta se događa ako su Bešlagić i Imamović neprijavljivanjem počinilaca krivičnog djela saučestvovali u krivičnom djelu?

Bio bi to najrigidniji oblik orvelovske “policijske države”! Moralna, patriotska i demokratska obaveza je suprotstaviti se tome. Ma šta da košta.
A činjenice govore sljedeće:  Zaštićeni svjedok D.K. može potvrditi da je guverner Bešlagić još 7. februara znao za navode iz moje privatne pošte. No najubjedljiviji dokaz je snimak Bešlagićeve izjave za Radio “Slobodna Evropa”, u petak, 16. februara 2001.
Bešlagić: “Šok! Šok! Jednostavno ja pretpostavljam da je ovo, imam za ovo i kopije, evo vidim i kopiju, što znači da je to stvarno, da su hakeri provalili, ali je to šok!”
U  jučerašnjem  privatnom  razgovoru  sa  suprugom  Selima  Bešlagića,  gospođom Amirom Bešlagić, saznao sam da je Guverner TK dobio od hakera moju privatnu poštu. Postoje svjedoci. Zanimljivo je uporediti izjave koje je u javnosti davao novi načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović.

U petak, 16. februara, Imamović je pod naslovom “Šokiran sam i zbunjen” dao sljedeću izjavu za “Jutarnje novine”: “Još nismo zauzeli službeni stav, mada smo svi zatečeni i šokirani. Mogu reći da sam neprijatno iznenađen. Vidim da smo svi bili nedovoljno oprezni.”
Načelnik Imamović je u nedjelju 18. februara u “Dnevnom avazu” objavio svoj sedmični dnevnik, a u srijedu, 14. 2. je zapisao: “U jučerašnjoj frci mi rekoše da postoje i pismeni dokazi”.

U “Jutarnjim novinama” od 20. februara piše: “U jučerašnjoj službenoj izjavi načelnik Tuzle, Jasmin Imamović je rekao kako je dobio čvrste garancije od svih zaposlenih u Općini da niko od njih nije kontrolisao Alispahićevu elektronsku poštu”.

Pitanja su sljedeća: Kako se Imamović mogao šokirati u petak, kad je još u utorak čuo da postoje pismeni dokazi? Ako već niko u Općini nije provaljivao u Alispahićev kompjuter, ko je onda Imamoviću rekao da postoje pismeni dokazi? Treba znati i to da šifru za ulazak u Alispahićev kompjuter zna samo općinski Sektor za informacione sisteme, tj. dva službenika.

U intervjuu za Tuzlansku televiziju, u srijedu 14. februara, na dan kad je izabran za načelnika, Imamović je rekao da će se “uskoro sve saznati”. Osim toga, postoji nekoliko zaštićenih svjedoka koji bi mogli potvrditi da je načelnik Imamović najavljivao da treba čitati naredni broj “Fronta slobode”, što znači da je znao šta će se pojaviti.

Poštovane kolege, Vi znate da su po zakonu sve informacije transparentne i javne, tako je nenormalno tvrditi da je bilo ko, pa i Fatmir Alispahić, u Općini Tuzla mogao biti “krtica”. No, načelnik Imamović tvrdi: “Svi smo bili nedovoljno oprezni”. Guverner Bešlagić tvrdi: “Govorili su dugo vremena da postoji krtica u Opštini Tuzla”. Pitanje je: Šta je ta krtica mogli iskrtičit ako već nema tajnih informacija?

U Press centru, tj. Sektoru za informisanje, koga vodim već osam godina, postoje samo informacije koje su svakako javne.
Principijelno ja ne želim komentirati svoju privatnu poštu, jer je privatna, ali i zbog sljedeće činjenice: Onaj ko provali u nečiju privatnu poštu taj može i da je oblikuje i dopisuje!
Ipak, upućujem Vas da u mojoj privatnoj prepisci koju je protuzakonito objavio “Front slobode” pokušate pronaći išta od onoga što ovaj list u uvodu i tv džinglu na FS-3 tvrdi. Pokušajte opravdati tvrdnju načelnika Imamovića: “Hakeri otkrili morbidnu prepisku čovjeka koji plaću prima u Općini.” Šta je “morbidno”? Itd, itd. Kad bi ovo bila predstava. No vratimo se pravnoj državi.
Ni guverner Bešlagić ni načelnik Imamović u svojim izjavama nisu osudili počinjeno krivično djelo. Oni su služe rezultatima počinjenog krivičnog djela da bi nanosili štetu mojoj ličnosti. Ne reagira ni Javni tužilac. Time se legaliziraju oblici policijske države.
20. II 2001.
S poštovanjem,
Fatmir Alispahić

„Ljiljan”, 19. II 2001.

Hakeri u kompjuteru ili virus praćenja Fatmira Alispahića

Svi koji su prikopčani na serveru „Delta”, a i ostalim serverima, svi koji imaju telefone, mobitele, od četvrtka imaju pravo i javno da sumnjaju da ih u Tuzli neko prisluškuje, prati, ulazi u njihovu privatnost.

„Čega se pametan stidi, budala se ponosi”, reklo bi se u Bosni. Ono čega se sav savremeni demokratski svijet boji kao zmije, “demokratska” Tuzla objelodanila je u svom lokalnom glasilu „Front slobode”. Po cijenu da zauvijek sa sebe skinu dobro čuvani imidž „demokratske” i svake druge sredine, za koju je primila toliko odlikovanja i kolajni tokom posljednjih deset godina, aktuelni općinski i kantonalni establišment, koji kontrolira politiku „Fronta slobode”, javno je priznao da se bavi prisluškivanjem, razvaljivanjem privatne e-mail pošte, itd.
Tuzlanski hakeri, kako stoji u tobože nezavisnom „Frontu slobode”, tako su ušli u privatnu prepisku aktuelnog šefa Press centra Općine Tuzla Fatmira Alispahića i na tri novinske strane prenijeli šta je u posljednjih mjesec dana Fatmir pisao svome prijatelju u
Amsterdam, a isto tako šta je ovaj njemu odgovarao.
„Front slobode”, čiji je vlasnik nekadašnji Sinan Aliju, sadašnjeg imena Sinan Alić, od milja zvani „đoka”, nakon što je u u četvrtak izašao iz štampe, podijeljen je po kioscima, a potom uz zdušnu pomoć crvenog podmlatka besplatno dijeljen građanina Tuzle kako bi što prije saznali da je konačno otkriven „neprijatelj sistema” u njihovom gradu. Šta je natjeralo „hakere” da provale u privatnu e-mail prepisku Fatmira Alispahića, nije teško odgonetnuti.

Bruka crvene demokratije
(…) Velika greška Fatmira Alispahića, koja ga je proglasila odmetnikom i protivnikom „multikulturalnog duha Tuzle”, desila se onog trenutka kada je tuzlanska demokratija dovela u Tuzlu sabraću iz Novog Sada koji su, nakon povratka u otadžbinu, pisali o „hodžama koji kao vukovi zavijaju sa munare” i tome slično, o čemu je ponovo progovorio Fatmir u svojoj redovnoj kolumni u sarajevskom „Oslobođenju”.
Svakako da oficijelna vlast u Tuzli ne bi bila toliko kivna na Alispahića da tim povodom nije dodirnuo „dileje” sa Radija Kameleon, čiji je vlasnik nedodirljivi Zlatko Berbić, zet Selima Bešlagića, i koji je uz Zdravka Đuranovića bio medijski i svaki drugi domaćin gostima iz Novog Sada. Tuzlanska vlast, svakako, Alispahiću nije mogla oprostiti tekst „La bandiera prasetina” (Pod zastavom prasetine) u kome je do u detalje opisano SDP-ovo proslavljanje pobjede na općinskim izborima u nekim općinama Tuzlanskog kantona i još mnoge druge tekstove koji su utorkom povećavali tiraž „Oslobođenja”. Zbog svega navedenog i još mnogih drugih stvari, „nepoznati hakeri” su tako odlučili da „sasvim slučajno” provale u e-mail poštu Fatmira Alispahića. „Front slobode”, stari komunistički  ekskluzivac, dobio je i eksluzivno pravo objavljivanja ove povjerljive dokumentacije koja, ruku na srce, o Alispahiću govori ono što mnogi i nisu znali. Naprimjer, da radi sklekove,
voli popiti koju, da nekad zna biti i prost i da se zna zaje…… do mile volje.

Ko su „nepoznati hakeri” koji su razbili „neprijateljsku grupu” i njenog vođu Fatmira Alispahića, svakom ko je bar jednom sjeo za kompjutersku tastaturu neće trebati mnogo vremena da dešifrira njihovo ime. Ali, i funkciju. Fatmir Alispahić je, koliko se zna, svoj e-mail imao na serveru „Delta” čiji je vlasnik privatnik iz Tuzle, preko kojeg je opet uvezana Internet-mreža svih općinskih službi u Tuzli. Svi korisnici Interneta u općini, tako su imali svoje šifre, koje su opet (k’o u najsretnije Staljinovo doba) bile pohranjene na strogo čuvanje glavnom šefu kompjuterskog centra u Općini Tuzla Edinu Osmanbegoviću, posebnom miljeniku Selima Beščagića i Jasmina Imamovića. Tako su se najave Jasmina Imamovića dan uoči njegovog izbora, „da će se o Fatmiru u četvrtak sve znati”, ali i prigovori Selima Bešlagića da će se „vrlo brzo sve otkriti” otprije tri dana pokazale „opravdanim i tačnim”.

Vjerovali u sud Partije
Ono što je razočaralo iole svjesnog čovjeka u Tuzli jeste činjenicada su se glasine o prisluškivanju određenih ličnosti, ulaženju u elektronsku poštu, itd., pokazale tačnim i da iza njih, nažalost, stoji politika, a ne službe sistema. Da su „hakeri” radili naivno, ne znajući da više sud nije u Centralnom komitetu, svjedoči njihovo naivno puštanje informacije o onom što su uradili, a što je čak i u Albaniji strogo zakonom zabranjeno. (…)
Šta će nakon ove tuzlanske bruke poduzeti međunarodne institucije, koje brinu o demokratiji u Bosni i koje su u Tuzli i Selimu Bešlagiću personificirale sve „napredno i demokratsko”, ostaje da se vidi. Građani Tuzle, doduše, nemaju više šta da vide i saznaju – svi koji su prikopčani na serveru „Delta”, a i ostalim serverima, svi koji imaju telefone, mobitele, od četvrtka imaju pravo i javno da sumnjaju da ih u Tuzli neko prisluškuje, prati, ulazi u njihovu privatnost. Posebno treba da se plaše oni koji su se drznuli dirnuti u aktuelni općinski, a sada i kantonalni establišment u čije račune već deset godina niko nije smio prstom uprijeti. Crvena Tuzla se tako, nakon punih deset godina ponosa i nama, sa pravom zacrvenjela od stida.

 

 

 „Oslobođenje”, 20. II 2001.

NEUGODNA PRIČA: DERANJE ZAKONA

Koliko je ideja o pravnoj državi ozbiljna, govori i činjenica da počinioci krivičnog djela, a u ovom slučaju prisluškivanja, ne prežu da se prijave putem novina.

I do sada je bilo sigurno i bjelodano da su nezavisni novinari prisluškivani i uhođeni i da su na temelju “pouzdanih” podataka iz njihovih privatnih života “stručnjaci” izrađivali psihorobote zgodne za izvlačenje iz arhive kad to zatreba. Ipak, to se svodilo na neke “pouzdane izvore” i primitivno blaćenje samozvanih djelilaca pravde. Upiranjem hazjajinskim prstom u “unutrašnje neprijatelje” otvarao se put prisluškivanju i praćenju.
Takav pristup čuvanju domovine zahtijevao je oduvijek ljudstvo i tehniku. Kada je pisao “Sumnjivo lice”, Branislav Nušić nije ni sanjao da će u novom mileniju naslovna uloga u slavnoj komediji biti dodijeljena novinaru Fatmiru Alispahiću, a da će ulogu sreskog špijuna Jerotija Pantića preuzeti „Front slobode”. Jerotija su svi znali kao sreskog špijuna, a bogami sad znaju i „Front slobode”. Njima očito nije bilo mnogo važno što će postati voajeri zaduženi za ulazak u tuđe živote, jer da im je bilo važno, zar bi se drznuli da objave privatnu prepisku novinara Alispahića sa kolegama iz bijelog svijeta. Za onaj drugi uslov za objavljivanje poganih naslova treba tehnika, sofisticirana i skupa, kojom se može prodrijeti u krajnju intimu. E, ta sredstva, za tu i takvu tehniku, neko je morao namaći jal’ iz proračuna, jal’ iz donacije, a čak i površna analiza porijekla novca vodi do džepa građana.
E sad smo došli i do zakonske dimenzije cijelog slučaja. Ko je naredio da se kontroliše pošta novinara Alispahića? To može uraditi samo sud, i to u slučaju otvaranja istrage protiv mogućih rušitelja države. Svako zdrave pameti zna da bi Alispahić sigurno znao da je takva istraga protiv njega otvorena, ali još bolje zna da se kontrola njegove pošte i telefona ne bi povjerila „Frontu slobode”.
U glavi osamanaest, koja obuhvata krivična djela protiv slobode i prava građana, u članu 193. Stav 2 stoji: “Ko neovlašteno prodre u kompjutersku bazu osobnih podataka ili te podatke neovlašteno koristi ili ih učini dostupnim drugoj osobi (u ovom slučaju šta
jednoj, na stotine p.a.) kaznit će se zatvorom do šest mjeseci.”

Na početku svih pravila o korištenju pojedinih (lokalnih kompjuterskih) mreža piše: “Ni pod kojim uslovima i ni iz kog razloga korisnik ne smije koristiti tuđe korisničko ime, čak ni najuže rodbine. Svaka takva aktivnost smatra se provalom u sustav i za posljedicu
ima suspendiranje vlastitog korisničkog imena
.”
U nekim krivičnim zakonima ova djela su svrstana u grupaciju djela protiv elektronske obrade podataka, ima čak zakonika gdje se zovu djela protiv računara. Inkriminišući ova djela, BiH je postala “član zajednice” brojnih zemalja koje u svom nacionalnom zakonodavstvu imaju inkriminisan ovaj kriminalitet. Istovremeno smo na taj način prihvatili preporuke
Rezolucije o kompjuterskom kriminalitetu VIII konkresa UN, XV
međunarodnog kongresa za krivično pravo, preporuke Savjeta Evrope o
kriminalitetu vezanom za kompjutere i preporuke o sagledavanju problema u krivičnom procesnom pravu vezanom za informacionu tehnologiju.

Nedavno je Bijela kuća predložila donošenje zakona kojim bi se prilagodila pravila za prisluškivanje, tako da se ista pravna zaštita, koja se sada odnosi na telefonske razgovore, proširi i na elektronsku poštu. Prijedlogom zakona se predviđa da bi predstavnici zakona morali da dobiju odobrenje sa visokog nivoa prije nego što bi od suda zatražili dozvolu za presretanje elektronske pošte – isto kao što predviđaju sadašnje za prisluškivanje telefonskih razgovora.

Ova neugodna priča završava činjenicom da niko ne zna koliko je uhođenje Fatmira Alispahića trajalo, jer se “Duško Dugouško” tek sada prijavio. Da li je naslijedio “operativnu obradu” ili je odlučio da da originalan doprinos balkanskoj špijunaži, pokazaće vrijeme.

Nagorka Idrizović

Rekli su…
Mehmed Halilović, pomoćnik ombudsmana za medije
Mislim da se ne može govoriti o narušavanju sloboda, ali je ovaj slučaj interesantan sa aspekta privatnosti. Krivični zakon FBiH zabranjuje otvaranje i čitanje tuđih pisama i brzojava, te neovlašteno prodiranje u kompjutorske baze podataka. Nigdje se ne pominje e-mail, ali mislim da bi se to moglo podvesti pod pismo. (…) Osim zakona, novinari bi, prije nego što odluče kakvu informaciju plasirati u javnosti, trebali razmisliti i o etičkim pravilima novinarstva sadržanim u Kodeksu pisanih medija.
Na Alispahićev bi se slučaj mogla primijeniti čak tri člana Kodeksa, koji se slažu u jednom – zadiranje u tuđu privatnost nije etično. U Kodeksu piše i to da novinari moraju koristiti samo „pravedna sredstva da bi došli do informacija”, te da je „korištenje mahinacija”, a neovlašteno prodiranje u tuđi elektronski sandučić to sigurno jeste, „da bi se došlo do informacija – neetično”. (…
)

Mehmed Husić, predsjednik Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH
Unija se protivi bilo kakvim upadima u e-mail adrese od bilo koga bez dozvole.

„Oslobođenje”, 20. II 2001.
Šaćir Filandra, predsjednik BZK „Preporod
Skidanje maski mnogima ne odgovara. Očit je primjer nedavni slučaj s povredom privatnosti Fatmira Alispahića, čovjeka koji je pojam bošnjačkog dijaloga, a čiji ni sadržaj niti karakter ne poznajemo, institucionalizirao u Tuzli. To da mu je “haker” ušao u privatnu elektronsku poštu, i da je ta pošta javnosti obznanjena, skandalozna je stvar i kriminalni čin najgore vrste. Naravno, za to niko neće odgovarati, baš kao što nije odgovarao ni za pad Srebrenice. Tu kategorija odgovornosti jednostavno ne postoji. 

 

 „DANI”, 23. II 2001.
LIČNOST U FOKUSU: Fatmir Alispahić

Šta li je šefa Press-centra općine Tuzla, književnika i kolumnistu najstarijeg bosanskog dnevnika, natjeralo da preuzme uzde kočije koju vuče ideologija utemeljena u narodnoj ugroženosti? To samo on može objasniti i to tako da objašnjenje bude najuvjerljivije njemu samom. I to je, zapravo, najzanimljiviji dio priče o onome što se desilo Fatmiru Alispahiću i što on s pravom pokušava prikazati kao krivično djelo koje bi pragmatični Amerikanci definirali kao krajnju povredu privatnosti.

Priča je već poznata: hakeri su, kao, provalili u Alispahićev računar, prelistali njegovu elektronsku poštu i izdvojili pisma koja je razmjenjivao sa nekadašnjim novinarom „Ljiljana” i holandskim studentom Alosmanom Husejnovićem. Sve zbog diskreditacije Lagumdžijine socijaldemokratske partije – po Alispahiću – vrlo bitnog dijela mašinerije za političko, ekonomsko i svako drugo uništenje Bošnjaka, naroda kojeg treba pretvoriti u politički nerelevantan faktor i ekonomski nemoćnu skupinu, nesposobnu da bitnije kreira bosansku zbilju.

U pismima su prepoznate i namjere tuzlanskog novinara da obezvrijedi model tamošnje multikulture, devalvira sve učinke gradske vlasti, kao lopova prikaže Selima Bešlagića i njegove saradnike. Sve zbog nekog neobjašnjenog, Alispahićevog interesa.

Nikome, zapravo, nije jasno šta je tako ekskluzivno u privatnoj pošti. To da Alispahić Lagumdžijin  politički  kurs  smatra  opasnim  po  Bošnjake?  Ne!  To Alispahić ne  krije odavno. To da Alispahić Bošnjake smatra ugroženim iz nekoliko pravaca? Ne! I o tome
Alispahić već dugo piše u svojim novinskim tekstovima.

Zanimljivost cijele priče, naravno, nije u tome što je „Front slobode”, lokalno, krajnje nerelevantno glasilo kojem je jedina vrijednost famozna tradicija, objavio privatnu prepisku i iz nje izvukao klimave dokaze za sve što im je palo na pamet. Nije ova priča zanimljiva ni po tome što pokazuje kako dobar novinar, kada se opusti, može pisati nesuvisle rečenice. Pa ni po tome što neko ko tipuje na ozbiljan publicistički rad dječije naivno tripuje da bude cyber Che Guevara.

Zanimljivo je tek to što se još uvijek ne zna zašto je rušenje Alispahića krenulo sada, nakon godina njegovog krajnje predanog rada u Press centru općine Tuzla, osnivanja niza građanskih udruga sastavljenih od ponekog idealiste i tuceta antiratnih profitera, autorstva nekoliko knjiga koje su glorifikovale sve što je iz Tuzle dolazilo.

Rješenja zagonetke još nema. Baš kao što nema ni Alispahićevog objašnjenja iz kojeg bi bio jasan njegov misionarski poriv. Želja da se jaše paranoična ideologija kojom se da upravljati samo dok ona ne odabere pravac. A onda jedna novinarska karijera i pjesnički dar ostat će u drugom planu priče o čovjeku koji je igrao pod puno sjena, istrajavajući najčešće u želji da ne prekine sukob s okolinom. Zametnut valjda još u mahali u kojoj je rastao, ne pristajući se uklopiti u njene uske, teško promjenjive okvire. 

 

 „Ljiljan”, 26. II 2001.
Tuzlanska vlast i transparentno prisluškivanje građana

Hakeri po narudžbi

Može li, odista, u današnjoj Bosni ikako biti krivičnog djela ako je ono u službi Alijanse za promjene?

Jedan lokalni list u Tuzli pod znakom eksluzivno u posljednjem je broju objavio privatnu prepisku Fatmira Alispahića, publiciste iz Tuzle, s njegovim prijateljem u Holandiji.
U sasvim privatnoj prepisci Alispahić, koji već mjeseca u kritičkom tonu piše protiv kabineta Selima Bešlagića i Alijanse za promjene, otvoreno, prijateljski, piše o tuzlanskim političkim (ne)prilikama, be-ha političkoj sceni, Alijansi za promjene, svojim kolumnama,
koje utorkom ispisuje u „Oslobođenju”, nastupima u medijima, itd. Naravno, lokalni su moćnici lahko našli podosta materijala da Alispahiću natovare konspirativni i urotnički rad i rovarenje protiv novih kantonalnih vlastodržaca, posebno novog guvernera Selima Bašlagića.

Iako je prošlo duže od sedmice, policija Tuzlanskog kantona se nije oglašavala niti ovaj čin nazvala krivičnim djelom. Zakon je bar tu potpuno jasan. Član 193. KZ FBiH precizno govori o povredi tajnosti i drugih pošiljki! Zašto se nije oglasila policija MUP-a TK čiji je novi ministar iz redova Socijaldemokratske partije (SDP)? Da li samo zato što bi to značilo kompromitaciju cijele Alijanse za promjene koja je teškom mukom izabrala Kantonalnu vladu? Čini se da samo nekoliko činjenica može dati odgovore na ta pitanja.

I novi guverner Selim Bešlagić i novi općinki načelnik Tuzle Jasmin Imamović, u nekoliko prošlosedmičnih javnih istupa, potvrdili su saznanja o prepisci puno prije njenog objavljivanja, otvoreno bacajući sumnju na vlastitu umiješanost u uhođenje „nepodobnog Alispahića”.

Fatmir Alispahić izjavio je da ima svjedoka koji može potvrditi da je guverner Bešlagić još 7. februara znao za navode iz njegove privatne pošte! U Izjavi za „Radio Slobodna Evropa” (16. februara) Bešlagić je izjavio: „Šok! Šok! Jednostavno, ja pretpostavljam da je ovo… Imam za ovo i kopije! Evo vidim i kopiju! Što znači da je to stvarno, da su hakeri provalili… Ali je to šok!”.

Načelnik Tuzle Jasmin Imamović u „Avazu”, u „Sedmičnom djevniku”, još od srijede (14.2.) je zapisao: „U jučerašnjom mi frci rekoše da postoje i pismeni dokazi” (o Alispahićevoj prepisci?!,op.a). Nekoliko dana kasnije, načelnik Imamović je u „Jutarnjim novinama” izjavio kako je dobio „čvrste garancije od svih zaposlenih u Općini da niko od njih nije kontrolirao Alispahićevu elektronsku poštu”. O istoj temi je tuzlanski načelnik u srijedu (14.2.) rekao da će se „uskoro sve saznati”.
Kada je već sve objavljeno u lokalnim novinama, guverner Bešlagić je rekao kako su mu „govorili dugo vremena da postoji krtica u Općini Tuzla”. Više nema nikakve sumnje da je u neviđenom hakerskom scenariju za bosanske prilike ona nađena u ličnosti Fatmira Alispahića koji već osam godina vodi Press službu Općine Tuzla. (…)

Već danima, gotovo niko od ionako uplašenih novinara o novim vlastodršcima nije pisao iz jednog posve očekivanog ugla. Tuzlanska senzacija je, prije svega, krivično djelo koje je upotrijebljeno u stranačke svrhe i pod očiglednom zaštitom vlasti. Osude od
novih vlasti i nije moglo biti kada se kompletna materija upravo ticala nje same. Od javnog tužioca, bivšeg Bešlagićevog stranačkog advokata Šesenama Ćosića, kao i u slučaju nalaza Finansijske policije protiv bivšeg općinskog načelnika, ponovo ni glasa. Čemu se,
onda, može nadati Fatmir Alispahić? Najvjerovatnije – ničemu!

Poznato je da upad u elektronsku poštu i njeno javno objavljivanje u krivičnom zakonodavstvu cijelog svijeta predstavlja inačicu upada u nečiji stan, premetanja stvari i krađe, recimo, važne dokumentacije, dnevnika ili prepiske. Alispahić je već spremio tužbu, ali se puno teže oteti gorkom utisku posljednjih zbivanja u Tuzli. Uz sve prisutniji strah od prisluškivanja, u Tuzli su počela čestitanja, tipa: Sretna Nova 1948! Ili, pjevušenje refrena pjesme jedne sarajevske grupe. „Skrati jezik, mogu te čuti!”

Da li je i prvi savremeni bosanski informatički votergejt politički trijumf onih koji bi vratili Bosnu u neka zaboravljena vremena gdje Veliki brat mora sve da zna? Ako su njegovi akteri otvoreno priznali da su znali za upad hakera, da li to znači da su ih poznavali, da li su sami naručioci ovog čina i, na kraju, nije li teška povreda zakona i neprijavljivanje policiji očiglednog krivičnog djela?
Desetak dana nakon ove tuzlanske afere otvoreno se može postaviti pitanje: Može li, odista, u današnjoj Bosni ikako biti krivičnog djela ako je ono u službi Alijanse za promjene?

 

 „Reporter” (Banja Luka), 27. II 2001.
Afera uhođenja tuzlanskog novinara

Bešlagićeve krtice
Tuzlanski novinar i publicista Fatmir Alispahić je 16. feburara na stranicama lokalnog glasila „Front slobode” saznao da je „krtica”, ubačena u redove socijaldemokratske vlasti u Tuzli. Materijal kojim je list nastojao potkrijepiti optužbe protiv šefa press-centra opštine Tuzla i komentatora nekoliko bh. listova, bile su njegove e-mail prepiske sa Alosmanom Huseinovićem, bivšim novinarom „Ljiljana”, koji živi u Amsterdamu.

U agitpropovskom maniru, „Front slobode” je pokušao dokazati Alispahićevu špijunsku djelatnost tako što je uz najavu „zavjere protiv tuzlanske demokratije”, na tri stranice citirao poruke dvojice prijatelja. (…) U napadima „frontovci” su išli dalje, pa su u pismima pronašli tajni plan koji protiv tuzlanske vlasti kuju „Ljiljan”, „Oslobođenje” i „Walter”, u kojima piše Alispahić.

Čitaoci su u besplatnom izdanju lista mogli otrkiti da njihov sugrađanin voli popiti, raditi sklekove, masno opsovati… Da bh. socijaldemokratima zamijera nedostatak bošnjačkog nacionalnog osjećaja, a lidera im Zlatka Lagumdžiju naziva kompjuterom…

Tuzla je potom proglašena gradom strogo kontroliranih pošiljki, a zbog onoga što je učinjeno Alispahiću, pitanje je da li će se i jedan novinar ili čovjek sa otklonom prema vlasti u Tuzli smjeti koristiti Internetom ili telefonom. „Front  slobode  je  tvrdio  da  je  do  prepiske  došao  zahvaljujući  lokalnim  hakerima. Ovo je izgledalo kao loš alibi za one koji imaju pristup severu „Delta”, gdje se nalazio Alispahićev e-mail. „Delta” je privatni provajder preko kojeg je uvezana mreža svih opštinskih odjela koji imaju šifre kod glavnog šefa kompjuterskog centra koji opet uživa povjerenje Selima Bešlagića.
Sumnje da je šef pres-centra praćen po direktivi bivšeg i sadašnjeg načelnika Tuzle, je podgrijao sam Bešlagić, koji je prije objavljivanja stenograma Alispahićevih poruka ustvrdio „da će se vrlo brzo sve otkriti”, odnosno „da će se u četvrtak o Fatmiru sve znati”.

Navode  o  Bešlagićevoj  umiješanosti  potvrđuje  i  Alispahić,  nudeći  argumente:

„Zaštićeni svjedok D.K. može potvrditi da je guverner Bešlagić još sedmog februara znao sve navode iz moje privatne pošte”, kaže novinar ističući da je Bešlagić u izjavio za Radio Slobodnu Evropu na dan objavljivanja teksta priznao da posjeduje kopije e-maila.
Ako su Bešlagić i kompanija ponavljali da nemaju šta skrivati i da su informacije o njihovom radu transparentne, kako su mogli tvrditi da je Fatmir Alispahić bio „tuzlanska krtica”, jer „tajne informacije ne postoje”.
Ovaj slučaj-afera ostaće upamćena po mlakim reakcijama domaće štampe, šutnji organa  međunarodne  zajednice,  koji  su  povodom  sličnih  ataka  nekada  vodili  medijske ratove.

Misija OSCE u BiH
PREDMET: Zahtjev za sankcioniranje SDP-a zbog plasiranja grubih neistina o terorizmu i dizanju islamske revolucije

Poštovani,
Navršavaju se dvije sedmice otkad je u listu “Front slobode” (2. III 2001.) objavljen dokument “u čijoj su izgradnji sudjelovali najodgovorniji ljudi SDP-a BiH” a da niko iz SDP-a nije demantirao skandalozne optužbe protiv moje malenkosti i medija sa kojim surađujem, niti je iko demantirao besmislene tvrdnje da sudjelujem u dizanju islamske revolucije, u organizaciji, i uz finansijsku potporu, Iranske ambasade u BiH. Da li to znači da rukovodstvo SDP-a stoji iza ove orvelovske optužnice, pod naslovom “Revolucija finansirana iz Teherana”? SDP je ovim diskriminirao moje građansko i novinarsko pravo, lažno me optužujući “da bi trebao biti predsjednik Bošnjačkog sabora”, da sam dio “opasne političke grupacije” koja “osim neonacističkog načina blokade zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, neonacističkog način izmišljanja i gebelsovskog ponavljanja laži o ljudima iz Alijanse, ima i partijske odrede koje čine ekstremistički, agresivno i teroristički nastrojene Vehabije”, koji će “već sutra, nakon sukoba koje očekuju, biti graničari sa mudžahedinskim načinom političke i terorističke borbe”.

SDP me je lažno optužio da imam “vezu sa Ambasadorom Irana”: “Njihov boravak u Tuzli (Iranske ambasade, op. F.A.) i priča o revoluciji koja je, kasnije se pokazalo, bila i osnovni cilj njihovog boravka na ovim prostorima, objašnjavaju i porijeklo novca koji je ubačen u ovu kampanju i razloge zbog kojih su mete njihove kampanje lideri Alijanse ali i predstavnici međunarodne zajednice i to samo oni koji potiču iz Amerike i zapadne Evrope”.
SDP je nanio ogromnu štetu mojoj ličnosti (ali i mojoj porodici) lažno me optuživši da sam “za nepunu godinu izgradio višekatnicu i kupio kuću u Gornjoj Tuzli”. Da ne bih demantirao stavku po stavku, kratko ću reći: Sve što tvrdi SDP notorna je LAŽ. Istina je, stavku po stavku, suprotna lažima SDP-a, i u to se svako može uvjeriti.

Molim Vas da sankcioniranjem SDP-a zaštitite demokratske kodekse, ali i moje građansko i profesionalno dostojanstvo.

                                                                               15. III 2001.

                                                                                                                                      S poštovanjem,
                                                                                                                                     
Fatmir Alispahić

 
 

(Odlomak iz rada „Etičke dileme u novinarstvu”, autora Radenka
Udovičića, glavnog i odgovornog urednika novinske agencije SAFAX i
urednik informativne rubrike ‘Media Online’, objavljenog na medionline.ba 01.08.2001.)

Tuzlanski nezavisni list «Front slobode» u svom broju od 16. februara objavio pod etiketom «ekskluzivno» privatnu e-mail prepisku novinara Fatmira Alispahića, koji je u to vrijeme obavljao funkciju šefa press centra Općine Tuzla. Kako naglašava list, «zahvalju
jući tuzlanskim hakerima, ‘Front slobode’ konačno raskrinkava najveću podvalu tuzlanskoj demokratiji». Naime, list smatra da je Alispahić bio «krtica» u tuzlanskoj vlasti i da je nastojao da u očima međunarodne i domaće javnosti ocrni tuzlansku SDP-ovsku vlast.

Međutim, iz same prepiske teško je pronaći dokaze za ovakve pretpostavke lista. Prvi utisak čitaoca je da je povrijeđena privatnost ove osobe objavljivanjem privatnih pisama, a ne da je riječ o velikoj konspiraciji. U BiH ne postoji zakon koji eksplicitno štiti privatnu prepisku posredstvom e-maila, ali većina pravnika smatra da se može primijeniti analogija i elektronska prepiska staviti u istu ravan sa otvaranjem pisanih pošiljki, što je krivično djelo. Takođe, Krivični zakon Federacije BiH zabranjuje prodiranje u tuđe kompjuterske baze podataka, što bi moglo sudijama olakšati donošenje presude u korist Alispahića, koji je podigao tužbu protiv ovog lista. Sam urednik «Fronta slobode» Sinan Alić je svjestan da je povrijedio privatnost Fatmira Alispahića, ali smatra da je to bilo u društvenom interesu i da je stoga list zatražio usluge hakera kako bi pokazao da Alispahić radi protiv svojih poslodavaca i zloupotrebljava novinarsku etiku (jedno piše, drugo radi).

Međutim, većina drugih novinara u BiH smatra upravo suprotno – da je «Front slobode» povrijedio etička načela. U Kodeksu pisanih medija BiH piše «da novinari moraju koristiti samo pravedna sredstva kako bi došli do informacija». Iako se pod pojmom «pravedna sred-
stva» može mnogo što podrazumijevati, prodiranje u privatni e-mail sandučić, sigurno ne može. Studenti Škole novinarstva Media plana, kao i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu bili su izuzetno kritični prema potezu lista. Lejla iz Zenice je rekla da je neoprostiva mana teksta što je narušena privatnost jedne osobe, a da u samoj prepisci nema ništa što bi opravdalo takav potez. «Objavljeni tekst je najgori oblik diskvalifikacije, ali bez ikakvog osnova» – rekla je ona. Zamjerila je i na izuzetno tendencioznim podnaslovima, kao što je «Ko se sastao u medresi», što bi trebalo da sugeriše neku zavjeru, ali se iz samog teksta to apsolutno ne vidi.

 

Pročitajte nastavak knjige: II poglavlje knjige Teror Antiterorizma.

Leave a Reply

*

captcha *