Zadnjih dana samo bili svjedoci brojnih izjava zvaničnika i megafona religijskih zajednica u BiH kako je blagajski govor Mustafe Cerića, a u povodu instrukcije o ocjenjivanju vjerskog poučka u školama koji je u većini medija i unutar zdravomisleće javnosti ocijenjen kao degutantno rasističko divljanje i poziv na linč neistomišljenika, ustvari samo reakcija na napade kojima su IZ i njen “simbol” izloženi posljednjih godina. Koje su i kakve to napade izveli Emir Suljagić i Vera Jovanović, nisam uspio da razlučim, no divlja reakcija na pokušaj dokidanja diskriminacije inovjerne manjine, bezbožnika, ili samo ljudi koji smatraju da vjerski poučak treba da se održava u ne tako malobrojnim džamijama i crkvama, spram onih koji vjeronauk pohađaju, ima evidentno dublji karakter. Radi se naime o refleksnoj reakciji organizovane religije na pokušaj uozbiljenja institucija sistema i uvođenje modernih demokratskih normi.

Uzevši u obzir da religija predstavlja primarni kriterij vertikalnog raslojavanja bosanskohercegovačkog društva, te da je Bosna i Hercegovina u svojoj nedovršenosti sa svoje tri dominantne organizovane religije i tri etno-političke elite u stanju potencijalne permanentne krize, onda stoji da bosanskohercegovačka situacija i kompleksnost postratnog aranžmana zaslužuje dublju analizu u smislu odnosa države i religijskih zajednica.

Kao i drugdje u Istočnoj Evropi, koja se u istom periodu oslobađala ideološkog jarma, demokratske snage BiH su se nužno našle na istoj strani s probuđenim i veoma dobro organizovanim religijskim zajednicama. Svrgavanje komunizma bilo je zajednički cilj i nakon inicijalnog stanja euforije izazvanog uspješnim svrgavanjem komunizma, vjerske zajednice su uvidjele prednosti kolizije s novom vlašću, a vlast sve koristi koje takva tijesna saradnja pruža. Pored toga, pozicija u i oko vlasti koju su religijske zajednice zauzele u tranzicijskim društvima pokazala se kao najbolje mjesto za usmjeravanje (čitaj: sprječavanje) daljnjih demokratizacijskih procesa.

Jednakost i integracije S druge strane, kako sve države u regionu grabe prema Evropskoj uniji, pred njih se postavljaju zahtjevi za uvođenjem mehanizama zaštite individualnih i ljudskih prava, koji su, gle čuda, u nemalom broju slučajeva suštinski suprotni tradicionalnim vjerskim dogmama. Uzmimo za primjer pitanje spolne jednakosti, tretmana seksualnih manjina, kao i, za bosanskohercegovačko društvo krucijalno, pitanje tretmana religijskih manjina. Suočene sa sve snažnijim pritiscima, vjerske zajednice u državama regiona, sve više postaju retrogradne snage koje priječe dalji politički i društveni razvoj. Uzmimo za primjer usvajanje Zakona o zabrani diskriminacije u Srbiji i uloge SPC-a u blokiranju usvajanja zakona, pa sve do najsvježijeg primjera pokušaja otklanjanja diskriminacije srednjoškolaca u Kantonu Sarajevo i reakcije religijskih zajednice.

Krijući se iza zaštite tradicije, porodičnih vrijednosti, identiteta, kulture, vjerske zajednice pokušavaju mobilizirati javnost kako bi u suštini zadržale lukrativni i privilegovani status koji uživaju, a koji im zbog ubrzanih procesa demokratizacije ispada iz ruku. Tako posmatrano, eksplozivne reakcije razmaženih religijskih zajednica postaju mnogo jasnije. Ono što je ministar Suljagić započeo, bio je nužan početak procesa na putu uvođenja potpune vladavine prava. Taj proces, međutim, neće biti nimalo lagan.

U cijeloj raspravi u vezi sa Suljagićevom instrukcijom, teško je zanemariti autoritativni ton pisma koje je ministru dostavljeno od strane predstavnika religijskih zajednica, a koje razotkriva sav jad dosadašnjeg odnosa organizovane religije prema državi Bosni i Hercegovini. Iz vizure organizovane religije, država BiH je samo servis za bespogovorno ispunjavanje njihovih ciljeva. Strahujući da se politički povoljna plima ne pretvori u oseku, religijske zajednice u Bosni i Hercegovini su duže vrijeme insistirale na formalizaciji i kodifikaciji sopstvenog odnosa sa državom. Ta formalizacija teži da zacementira trenutačni privilegovani status religijskih zajednica mudrom kombinacijom dva dokumenta koja u velikoj mjeri favoriziraju organizovane religijske zajednice: Konkordata i Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Država za Stolicu Kontroverzni Konkordat ili “Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine”, kako glasi puni naziv ovog dokumenta, predstavlja sporazum između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine kojim se reguliše položaj Katoličke crkve u toj državi. Ono što ovaj ugovor čini suštinski drugačijim od svih drugih vrsta ugovora kojima države regulišu odnos sa religijskim zajednicama je činjenica da Sveta Stolica uživa status države po međunarodnom pravu. Samim tim ugovori koje država potpisuje s Svetom Stolicom imaju status međudržavnih sporazuma. Ovi, po pravilu vrlo kontroverzni i za državu štetni, ugovori regulišu pravni okvir odnosa između Katoličke crkve i Bosne i Hercegovine. Pored toga što taj ugovor predstavlja ustupanje dijela suvereniteta države Svetoj Stolici, on sadrži i neke vrlo problematične odredbe, na koje se Bosna i Hercegovine obavezala. Član 7.4. tako govori da “nadležna tijela Bosne i Hercegovine ne mogu poduzeti sigurnosne mjere (u crkvama, kapelama, te popratnim crkvenim prostorima) bez prethodnoga ovlaštenja mjerodavnih crkvenih vlasti”, dok Član 8.1. kaže da će “u slučaju sudske istrage o kleriku, redovniku ili redovnici zbog možebitnih kaznenih djela predviđenih kaznenim zakonom, sudske… vlasti Bosne i Hercegovine o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”. Da ove odredbe nisu bez posljedica za pravnu državu, pokazao je slučaj istrage o pedofiliji u belgijskoj Katoličkoj crkvi kada su brojni materijalni dokazi protiv crkvenih lica prikupljeni upadom u crkvene objekte, na sudu odbačeni upravo zbog načina na koji su prikupljeni. Potpisivanje i ratifikacija Konkordata nisu prošli bez problema jer su se vlasti morale obavezati i na povrat crkvene imovine, što se u BiH situaciji pokazalo kao veoma problematičan dio, pa je to riješeno dodatnim protokolom. Erozija suvereniteta Bosne i Hercegovine nastavila se prilikom ratifikacije Konkordata kada su srpski poslanici u Parlamentu BiH uslovljavali ratifikaciju sklapanjem identičnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koji je Predsjedništvo prihvatilo uz uzdržan stav bošnjačkog člana Predsjedništva koji je to obrazložio time da “ustavni osnov za ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, crkvu tretira kao državu”.

Vašarska rasprodaja Naime, potpuno je razumljivo da suštinskog protivljenja ratifikaciji Konkordata u Islamskoj zajednici i Sprskoj pravoslavnoj crkvi neće biti jer prema odredbama ranije navedenog Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini, država ima obavezu jednakog tretmana “tradicionalnih” religijskih zajednica u BiH. Konkordat je samo podigao ljestvicu tretmana religijskih zajednica u BiH veoma visoko, a vlast se obavezala da sve religijske zajednice tretira slično. Preostao je samo još ugovor sa Islamskom zajednicom da kompletira vašarsku rasprodaju države BiH.

Bosanskohercegovački suverenitet je potpuno devalvirana valuta. Ekonomski i politički, Bosna i Hercegovine je, zahvaljujući sopstvenom sistemu podjele vlasti, podređena i eksploatisana od strane susjeda. Tri religijske zajednice u BiH također krčme šta se može i ubrzano formalizuju svoj povlašteni položaj u društvu. Cijenu ovoga na kraju ipak plaćaju građani, bili oni vjernici ili ne, bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili nešto drugo. Dostupni podaci govore da se sa svih nivoa vlasti u BiH religijskim zajednicama godišnje isplati blizu 14 miliona KM, a samo u Kantonu Sarajevo na plaće vjeroučitelja ide 2,2 miliona KM godišnje. Religijske zajednice ne plaćaju porez na prihod, uživaju preferencijalan tretman prema krivičnom zakonu, kao i sve simboličke privilegije koje pripadaju kleru u ovoj kvazisuverenoj državi. I kao u idealnom konsocijalnom modelu, religijske elite sarađuju, doduše samo kada se pojavi zajednički neprijatelj u liku zapadnih vrijednosti, demokratije, seksualnih manjina, poreskih obveznika, sudskih organa, medija, i tih prokletih građana, koji misle da imaju pravo na jednakost pred državom i na slobodu od diskriminacije.

Kao što Njemačka još i danas isplaćuje plate religijskim službenicima prema opskurnom ugovoru iz 1803, kao što belgijski sudovi odbacuju dokaze protiv religijskih zvaničnika zbog proceduralnih problema, kao što poljski i slovački konkordati izazivaju kontroverzu unutar EU, tako će i naši potomci još jako dugo plaćati cijenu pomoći koju su religijske zajednice pružile u rušenju onog sistema. Dobro došli u konsocijalnu teokratiju.

Leave a Reply

*

captcha *