Ono što je u filmovima već decenijama moguće, zapravo je u stvarnosti moguće tek od prije 9 godina, kada je urađena prva transplantacija lica. 2005 godine je prvi put transplantirano lice jednoj Francuskinji, kojoj je pas razderao lice.

Ukupno je do danas obavljeno 28 transplantacija lica, dakle radi se o krajnje teškim i komlikovanim operacijama. Međutim, jedna od vrlo važnih posljedica transplantacije lica, osim radosti pacijenta, jeste i njegovo navikavanja, da ujutru, nakon što se probudi i stane pred ogledalo, on gleda u jedno strano lice.

Osjetni nervi kože lica se obično bez problema regeneriraju. Kritična tačka jeste spajanje motoričkih nerava na presječene nervne završetke transplantata, kako bi i novo lice bilo u stanju izvršavati naređenja iz centralnog nervnog sistema. Još mnoge druge kolnosti ovu operaciju čine posebno komplikovanom.

Radosna vijest jeste da od svih 28 slučajeva, još nijednom se nije pojavila reakcija odbacivanja transplantata, horor-scenario svih transplantacija. Da bi se takvo stanje održalo, potrebna je naravno određena serološka kompatibilnost donora i primaoca, kao i doživotna imunosupresivna terapija.

 

Preuzeto sa bloga “Zdravlje iz rukava”.