Ovo poglavlje obuhvata izbor od preko 70 kratkih tekstova kojima se reagira na izmišljanje tzv. islamskog teororizma i ustanovljavanje policijske države, kao i na druge srodne oblike deformacija demokratskog poretka, pravde i istine. Najviše tekstova je iz kolumni „Hronika hamburgera” u „Ljiljanu” (2001-2002), „Defter hefte” u „Saffu” (2004-2005) i „Sedmični diwan” u „Jutarnjim novinama” (2004-2005). „Diwani” iz „Jutarnjih” objavljivani su i na Radiju BiH St. Louis i u magazinu „Peta strana svijeta”, da bi 2006. godine bili objedinjeni u „Ljetopis 2005″. Tu je i nekoliko kraćih tekstova objavljivanih u „Jutarnjim novinama” i u listovima u dijaspori („NUR” u Danskoj i „Sabah” u Americi).

Kroz ove kratke zapise uočava se mnoštvo istovjetnih pojava koje svojedoče o tvorničkim kotlovima „antiterorističkog” terora u našoj zemlji. Borci Armije RBiH su najopasniji teroristi! Na web stranici Tuzlaneta sprovodi se istraživanje javnog mnijenja o terorizmu, a pitanje glasi: Ko su najopasniji teroristi? Moguća su tri odgovora: ustaše, četnici i islamski fundamentalisti. Gotovo 45% ispitanika je odgovorilo da su to islamski fundamentalisti. Sjajno! Borci Armije RBiH su metnuti u isti koš sa četničkim i ustaškim teroristima, i još su pride označeni kao islamski fundamentalisti!

U kontekstu američkih događaja sataniziranje bh. Armije kao terorističke i fundamentalističke ima značenje ublažavanja četničkih i ustaških zločina u BiH. To je dio iste one strategije Alijanse za promjene koja je  prije koji mjesec bh. Armiju označila kao fašističku falangu.

Nevjerovatno izgleda da su neki domaći mamlazi zloupotrijebili američku tragediju kako bi bijes prema (islamskom) terorizmu preusmjerili na Armiju RBiH, lažno optužujući njene borce kao islamske fundamentaliste i teroriste. U kontekstu medijskih uticaja, to je danas gore nego biti i tročetnik i troustaša. Otud su islamski fundamentalisti, tj. borci bh. Armije, po sudu javnosti – najopasniji teroristi! I, da ne bude zabune, ustaštvo i četništvo su bh. teroristička pojava, tako da islamski fundamentalizam u ovoj anketi nema koga drugog označavati nego treću stranu u sukobu, tj. Armiju RBiH. Najgore bi bilo misliti da se ovakve stvari događaju igrom slučaja i nesmotrenosti.

Orwellovci trče počasni krug

Još malo o Tuzlanetu. Na ovom webu postoji forum gdje se slobodno, bez otkrivanja identiteta, vode diskusije na razne teme. Veoma žive rasprave vođene su u povodu terorističkog napada na SAD. Pojavili su se i monstrumi koji su iskazivali radost zbog masovnog pogubljenja hiljada nedužnih ljudi. Ta manjina luđaka potušena je glasom razuma ostalih diskutanata koji su valjano razdvojili tragediju od rasprave o ispravnosti američke politike prema Palestincima i drugim potlačenim narodima. Međutim, vlasnici Tuzlaneta su prvo pustili ljude da se ispucaju, a onda su ih obavijestili o sljedećem:
“Mnogi na našim forumima misle da su neuhvatljivi. Tuzlanet je isporučila IP adrese ljudi koji su slavili na našem forumu”. Kome? Policiji? Amerikancima? Dakako, užasno je to što je neko slavio ljudsku tragediju. Ali, nije kriv taj što je slavio, već onaj koji mu je omogućio da javno slavi ljudsku bol. Izgleda da počinje orwellovska trka za novo dokazivanje nove podobnosti.
„Ljiljan“, br. 453, 24. IX 2001.

Musliman, kriv što je živ

U jednom našem univerzitetskom centru trebao je u petak, nakon ljetnje pauze, ponovo otpočeti Bošnjački dijalog. Koordinaciono tijelo je odlučilo da tema bude «Islam i tolerancija», zbog njene aktuelnosti u kontekstu američkih događaja. Kontaktirali su nekoliko predavača na medresi, koji bi kao uvodničari mogli relevatno kazivati o ukorijenjenosti tolerancije u islamu. Od svih su dobili isti odgovor: «Nije sad vakat za to. Nek se malo ovo smiri.» Nevjerovatno! Oni koji mnogo znaju o toleranciji u islamu, i koji bi upravo trebali javno djelovati u tumačenju nespojivosti islama i terorizma – osjećaju se krivim, preplašenim, zagubljenim. Pravo je čudo da smo ovakvi mutavi uopšte još živi!
„Ljiljan“, br. 453, 24. IX 2001.

Anatomija terorizma

Ne maši nas ni jedna hefta a da ne bude terorističkih napada na bošnjačke povratnike. Pojava je toliko ozbiljna da bi je samo narod koji ne postoji mogao ignorirati. A mi je ignoriramo. Gdje nam je hronika anexa sedam? Gdje nam je evidencija svih tih ubistava, bombi, premlaćivanja i zastrašivanja po glavi povratnika? Šta rade Preporodi, Vijeća bošnjačkih umova, Bošnjački instituti? Bave se kulturom naroda koji ne postoji? A ne postoji sve dokle ga strateški ne zanimaju bezmalo svakodnevni napadi na svoje ljude!

Dokumentacija o terorističkim napadima na povratnike treba da je ključni argument u dokazivanju da dejtonski mir nije uklonio genocidni terorizam u BiH, već ga je samo preoblikovao. Ako se slože dokazi da javna i tajna vlast u Republici Srpskoj, svaka prema svome resoru, nastavljaju politiku etničkog čišćenja, što je po međunarodnom pravu genocid – onda RS konačno može ići u muzej beščašća. Pored već prisutnog mišljenja da je ovaj entitet stvoren na tekovinama zločina, pojavila bi se još jedna stranica u (zasad nepostojećoj) kampanji za demokratizaciju i humanizaciju bh. države.

Dokazalo bi se da usred Evrope funkcionira jedan državno-pravni okvir za terorizam, i da ga kao takvog treba ukinuti. Lahko je objasniti da postojanje ustavno legaliziranog terorizma pothranjuje istoznačne ambicije među hb. Hrvatima, koji će razvijati svoje divljanje sve dok im je pred očima srpski entitet. No, mi se nismo počešali ni da ubilježimo svoje žrtve anexa sedam, a kamoli da organiziramo strategiju za dokazivanje da je ovakva dejtonska BiH okvir za teroristička prava i slobode.
„Ljiljan“, br. 454, 1. X 2001.

Krstaški, troprstaški terorizam

Na zgradi Medžlisa u Banjoj Luci osvanuo je asortiman četničkih parola. Istog dana na mezaristanu Gazanferije džamije napadnuti su ljudi koji su iskopavali raku. Kamenovana su i dva preostala turbeta. Sutradan su izvršeni napadi na povratnike u Janji i Zvorniku. Na istoj stranici novina koje su donijele ovu vijest, vječiti srpski vojni komentator MiroslavLazanski objašnjava da se – “u BiH nalaze surove vehabije”, koje su bajagi strah i trepet za međunarodne snage. Niko dosad nije prijavio da su “vehabije” oskrnavile ijedan vjerski objekat ili da su napali ijednog kršćanskog vjernika. Da je bogdom “neovisno novinarstvo” ispisalo toliko stranica o napadima na muslimanske vjernike, koliko je, bez povoda, ispisano o islamskom fundamentalizmu u BiH.

Jasna je namjera srpske propagande da islamski terorizam pronađe u BiH, ali je nejasno otkud se to naši uhljupi konektiraju na (n)ovu beogradsku podvalu. Terorizam je očita i opipljiva stvar, samo je pitanje ko je plaćen da ga (ne) vidi, a ko da ga izmisli. Serija nacističkih i krstaških napada na sve islamsko u Banjoj Luci nepobitno svjedoči o organiziranom, valjda pravoslavnom, terorizmu. A to što neko u Bosni šiša kosu, pušta bradu i nosi kraće pantole – nije dokaz nizašta. Kako bi to vanjski izgled mogao dokazivati “surovost”?

Ili, pak, danas svaka ahmedija označava Bin Ladenove sljedbenike? Krajnje je vrijeme da “neovisni” u BiH naprave uporednu analizu – koliko je zla prema muslimanima počinjeno od krstaškog terorizma, a koliko je zla prema kršćanima počinjeno, ako je uopće počinjeno, od islamskog terorizma? Nigdje kao u Bosni nije toliko očit krstaški terorizam, koji je aboliran samim tim što nije islamski.
„Ljiljan“, br. 454, 1. X 2001.

Multikulturna inkvizicija

U toku 1999. i 2000. godine naši su slobodarski i multikulturni umovi vodili kampanju za dokazivanje kako je izvedba Hasanaginice prilog rasplamsavanju islamskog fundamentalizma. Prvo je u režiji tuzlanskih vlasti napadnuto Narodno pozorište Tuzla zbog predstave Hasanaginica, čije probe zamalo nisu prekinute, pod optužbom da se time ugrožava multietnički identitet grada. Potom je razvaljivana sarajevska Opera, pa čak ivrata u operi Hasanaginica.

Dakako, niko od njih da objasni kakva je to multikultura ako se ne tvori od kulturnih identiteta, niti otkad su to islamski fundamentalisti Gete, Fortis, Puškin i mnogi svjetski umovi koji su se divili najljepšoj baladi slavenskog juga. Da u ovoj zemlji postoji institucija stida, mnogi bi primitivci crvenili pred hrvatskim tiskom koji nakon gostovanja u zagrebačkom HNK objavljuje hvalospjeve o operi Hasanaginica.

Evo izvoda iz jednog od šamara plaćeničkoj multikulti inkviziciji: “Kada se prije godinu i pol dana u sarajevskom Narodnom pozorištu pripremala praizvedba opere Hasanaginica, dio tamošnjeg tiska kritizirao je tada vladajući SDA za rasipanje novca na “faraonski nacionalni projekat” i prigovarao mu da misli kako bez opere nema nacije. Hasanaginica je pogodna za sve drugo prije nego kao predložak djelu koje bi razgaralo nacionalno-romantičnu euforiju i nacionalizam” – zapisao je u zagrebačkom Jutarnjem listu BranimirPofuk. Da stvar bude dramatičnija, ovo je tek početak međunarodnih gostovanja opere Hasanaginica.
„Ljiljan“, br. 454, 1. X 2001.

Krstaški manifest

Naša se zemlja ujedinila u borbi protiv terorizma! Održani su brojni vatreni govori, ali niko nije pomenuo otkud da odjednom postanemo tako bučni antiteroristi. Ispada da nas se teroristički napad na Ameriku tiče više negoli teroristički ambijenti u našoj zemlji. Antiteroristička farsa u BiH intonirana je kao obračun sa onima koji eventualno imaju veze sa Bin Ladenom i napadom na Ameriku, a opasni su i za BiH. Iako je teško pronaći dokaze da su ove grupe, ako ih uopće ima, ičim ugrozile bezbjednost BiH.

S druge strane, u BiH djeluju veoma organizirane grupe srpskih i hrvatskih terorista, koje gotovo svakodnevno djeluju na razaranju jednakopravnosti i stabilnosti u BiH. To, haman, nije terorizam. Niko danas ne hapsi, ne ispituje, ne razbija te krstaške teroriste u BiH, koji čine konkretna zlodjela: Ferhadija, Trebinje, Banja Luka, Meliha Durić, Janja, Zvornik… Aktuelni terorizam u BiH nema nikakve veze sa islamom i događajima u Americi. Islam i njegovi pripadnici u BiH tek se mogu akceptirati kao žrtve terora.

No, trenutnim poimanjem terorizma, samo muslimani mogu biti gonjeni. Ne dolazi u obzir da se u kršćanski okvir smjesti i “t” od terorizma, jer to ne bi bilo dovoljno autentično, iako je terorizam iz krstaških motiva upravo autentičan u bosanskoj stvarnosti. Umjesto da se iskoristi antiteroristička halabuka za stavljanje svih terorizama u BiH u isti koš, vlast se groteskno stavlja u službu antiislamske lavine. Koliko znamo, u okviru te kampanje SFOR i IPTF, uz pomoć MUP-a, nisu uhapsili ili sumnjičili nijednog kršćanina. Zašto bi sad odjednom bili sumnjivi nekakvi Mladi muslimani, ili Aktivna islamska omladina, pa čak i ordinacije za plastičnu hirurgiju u kojima su teroristi možebit mijenjali lični opis? Zašto dosad nisu pretresane te plastične ordinacije kako bi se utvrdilo nisu li Karadžić i Mladić u nekoj od njih promijenili dlaku? Nisu, jer je svaki napola sumnjiv Arap danas traženiji od ovih krvnika koji su pobili desetine hiljada ljudi. Eno, puna je Republika Srpska i ubica koji nisu mijenjali lični opis pa ih niko ne ganja!

Razne muslimanske organizacije su sumnjive samim tim što su muslimanske. Čak i to što MM i AIO zagovaraju radikalni islam, koji je suprotstavljen bošnjačkom biću, i političkim interesima, ne može biti razlog da ih se stavlja na stub srama i progona. Svako ima pravo da propovijeda šta god hoće, dok ne ugrozi zakon. Samo konkretna i dokaziva zlodjela mogu biti razlog za nečije prozivanje i proganjanje od strane državnih ili međunarodnih instanci. Ove neprincipijelnosti ozbiljno mogu narušiti kredibilitet i vjerodostojnost antiterorističkog programa u BiH. Jer onaj koji je islamu imputirao ekskluzivnu odgovornost za terorizam, taj je sutra u stanju i svašta izmisliti kako bi dokazao da je bio u pravu. Ako taj antiteroristički program za BiH bude funkcionirao po aktuelnoj insinuaciji da su muslimani ekskluzivni teroristi, biće to – krstaški manifest.
„Ljiljan“, br. 455, 8. X 2001.

Živi, živi duh krstaški

Napad na Ameriku je došao k’o kec na desetku za ambicije da se s&h agresija na BiH preimenuje u građanski rat, a da se Bošnjacima konačno oduzme kapital žrtve genocida. Čestitom logikom nemoguće je Bošnjake dovesti u ma kakav kontekst sa tzv. islamskim terorizmom. Ta opaka konstrukcija bazira se na domaštavanju činjenice da su se u BiH, na strani Bošnjaka, borili i ljudi iz arapskih zemalja. Pa šta! Da je američka vojska ovdje došla 1992, a ne nakon 200.000 ubijenih, među kojima i 16.000 djece – ne bi bilo mudžahedina. Zašto bi Bošnjaci nosili tuđu krivicu? Činjenica da su se uz Bošnjake borila i šakica mudžahedina – nije dokaz nizašta. I to što su neki od njih dobili bh. pasoš – nije dokaz nizašta. Hiljade Arapa svake godine dobija državljanstvo zapadnih zemalja, pa te zemlje nisu ni fundamentalističke, ni terorističke. Zašto bi arapski čovjek u startu bio terorista?

U pozadini ove kampanje za binladenizaciju Bošnjaka jeste krstaška strategija da se s&h genocidni projekti aboliraju od zločinačke odgovornosti. Ako se insinuira da su Bošnjaci uvezani sa najvećim svjetskim zlom, onda su i karadžići i tuđmani mačiji kašalj. Industrija pokolja nad bosanskim muslimanima ionako djeluje nevjerovatno, pa je lakše svariti da su Bošnjaci dobili što su i tražili, jer bi u protivnom, k’o biva, bili evropska baza Bin Ladenu. Slijedom logike, demokratski svijet bi trebao biti zahvalan s&h zločincima jer su vizionarski klali bošnjačke teroriste. To što su teroristi bili u dimijama, u bešikama, u
godinama – ko te pita.

Probuđeni krstaški duh je uočio neponovljivu šansu da pod zaštitom svjetske antiislamske histerije spere i u korist preobrati odgovornost za višegodišnje ubijanje bosanskih muslimana. Tako što će Bošnjake proglasiti gorim od od najgorih! Jadno, do povraćanja gadno, djeluje ovo domaće konektiranje na tu antibošnjačku hajku. Pa vlast ove zemlje, uz pomoć ugursuznih medija, razdragano radi protiv vlastite zemlje, jer sudjeluje u izmišljanju laži o islamskom terorizmu u BiH. Ta antipatriotska, patološka drskost u laganju, gotovo nas čini nemoćnima da se suprotstavimo tvrdnji da se bijela zove crnom, i obratno. Zar poslije stotine masovnih grobnica treba išta objašnjavati?

Treba! Treba sve dok se s&h zločini i zločinci pokušavaju odjenuti u odore legaliteta. Jer, dokle god postoji ambicija da se rat u BiH tumači jednakom krivicom, dotle će bošnjačka žrtva biti na meti sataniziranja. Posve je jasno ko je koga u Bosni ubijao, i zašto ga je ubijao. Za onoga kome je stalo do istine o genocidnoj agresiji na BiH – mudžahedini su devete peke zveketalo.
„Ljiljan“, br. 455, 8. X 2001.

Teško onom ko se sa hodžom uslika

Nakon 11. septembra u srbijanskim i hrvatskim pisanim medijima otvorila se složna bratstvujuća kampanja za dokazivanje veze između Bošnjaka i tzv. islamskih terorista, oličenih mudžahedinima koji su ratovali u BiH. Mada je teško objasniti zašto bi mudžahedin,u startu, bez dokaza, bio i tzv. islamski terorist. Čak su se i neke novine za koje sevjerovalo da su zdrave, kao što je zagrebački Globus, otvorile stranice za senzacionalizam koji nije sam sebi svrha. Najtemeljitiji pristup svaljivanju krivice za rat u BiH na Bošnjake, imao je beogradski NIN. Ovaj sedmičnik je otpočeo feljton pod naslovom: “Sveti ratnici” u Bosni i Hercegovini.

Autor feljtona je bivši hercegovački Sarajlija, književnik Miroslav Toholj, inače Karadžićev ministar informisanja. Feljton se bazira na brojnim izvodima iz stranih i ovdašnjih novinarskih ratnih izvještaja o BiH, što svjedoči o strateškom i sistemskom pristupu namjeri da se dokaže da su Bošnjaci krivi za rat jer su htjeli usred Evropestvoriti džamahiriju. U nekoliko navrata citirani su i izvodi iz ratnog Ljiljana. Strasna želja da se Bošnjaci optuže sa genocid nad Bošnjacima u par navrata je autoru pobrkala logiku. Toholj citira italijanski list Europeo, broj od 24. aprila 1992, čiji reporter donosi izvještaj iz okoline Jajca: “Na delu je džihad, sveti rat čiji je cilj da napravi mostobran za ulazak islama u Evropu, a muslimanske milicije su bande ubica i kradljivaca”. U aprilu rat jedva da je počeo, a mudžahedina nije bilo nisglave. Osim toga, autor koji prethodno raspreda o fanatizmu džihad-boraca, trebao bi skontati da su bande ubica i kradljivaca nespojive sa ideološkim ili vjerskim fanatizmom. Ne može se biti i četnik i komunista u isto vrijeme. Svoje odveć dokazano krstaštvo Toholj potvrđuje i opisom borbi kod Dervente “gde su pronađene tri mudžahedinske lešine”. Valjda samo životinje mogu biti lešine. Providnost Toholjevih namjera u ovom feljtonu, koji ide na četiri NIN-ove stranice, očituje se i krozfaksimile i ilustracije. Kao dokaz da su Bošnjaci vodili džihad dat je faksimil stranice iz Kur’ana, koji je, navodno, pronađen na frontu. Ako je posjedovanje Kur’ana dokaz za džihad, onda su i svi muslimani tzv. islamski teroristi. Kao transparentan dokaz Toholjevihnamjera svjedoči fotografija Alije Izetbegovića sa generalom Rasimom Delićem i nekoliko hodža. Potpis pod ovaj fotos glasi: Hodže i predsednik pre rata. To što se Alija uslikao sa hodžama haman je dokaz da je planirao džamahiriju, jer ko god bude viđen sa hodžom u društvu taj je islamski fanatik. A to što je na fotosu i uniformisani general, haman je dokaz da je džihad počeo i pre rata. Ali sve ovo neće vidjeti srbijanski čitaoci kojima je namijenjena patriotska relaksacija u vidu teze da su Bošnjaci borbom za džamahiriju skrivili svoju tragediju.
„Ljiljan”, br. 455, 8. X 2001.

Beogradska NATO banja

Ovih ključalih dana satelitski programi vriju od emisija o tzv. islamskom terorizmu, Arapima, otmicama, ali i o bivšim i sadašnjim kriznim žarištima. Nedavno je oko ponoći na jednom njemačkom programu emitiran film o Srebrenici. Objektivan i potresan. Iste je noći na programu Sat 3 emitiran film o Beogradu nakon bombardiranja, čiji je producentLjubiša Samardžić. Elita tamošnje demokratske alternative pripovijedala je o užasima kroz koje su prošli dok su slušali eksplozije bombi, kao i o nepravednom kažnjavanju Srbije sankcijama. Ma da je iko od njih makar jednom riječju spomenuo Bosnu i srbijansku odgovornost za nenadmašno gore stradanje civila Sarajeva, Srebrenice, Goražda… (Samo je književnica Biljana Srbljanović izustila riječ Bosna, ali u nekom desetom kontekstu.) Ti nosioci srbijanske budućnosti, intelektualci, demokrate, otporaši – nikako ne razumiju zašto im se događalo to što im se događalo. Oni su hronično ugroženi i obespravljeni. Ne razumiju da su se njihove patnje svodile tek na slušanje eksplozija, i da se to ne može porediti s užasima koje je četiri godine Srbija sijala po Bosni, u vidu sistemskog vršenja zločina. Njihove civile niko nije ni klao, ni šicao iz snajpera, ni sačekivao granatama, ni izgladnjivao. Kako se uopšte može imati obraza govoriti o svojim jednomjesečnim podrumskim mukama, kad je to tek simboličan odgovor na višegodišnje srbijansko masakriranje nevinih ljudi. Glumica Sonja Savić sjedi na beogradskom aerodromu i plače što avioni godinama lete samo za Moskvu i Banja Luku, i osuđuje Svet što je nepravedno Srbiju i njene ljude osudio na izolaciju. Halo! Pa ko je Bosnu osudio na 200.000 mrtvih, na hiljade silovanih žena, na desetine hiljada ubijenih i osakaćenih djetinjstava, na milion raseljenih, na godine koje su nam upropastile živote?!! Srbija je to učinila!, ona ista koja je klicala najavi zločina na Gazimestanu 1989, i ova ista čiji demokratski umovi još uvijek nemaju snage da razumiju razmjere zločina koji su u ime srpstva počinjeni. Kakve bolan vaše patnje i kakvi bakrači! Svaki bi Bosanac dao sve što ima kad bi mogao svoje četiri godine užasa zamijeniti za mjesec dana beogradskog NATO banjanja. Pametan bi narod to zvao srećom u odnosu na nesagledivu i neizlječivu nesreću koju je priredio drugima.
„Ljiljan”, br. 455, 8. X 2001.


Bošnjačko sumnjivo lice

Ovaj dio Bosne gdje skončavaju Bošnjaci pretvorio se nakon 11. septembra u pozornicu paranoje i islamofobije. Možda će neki komediograf nekada o svemu što se događalo napisati neko Bošnjačko sumnjivo lice, ali dotad valja izdeverati opak potres mozga društveno-političkog sistema. Približavamo se ambijentu boljševičkih čistki, gdje postaje kriv svako na koga se uperi prstom. Trenutno se kao krivično djelo uzima iskazivanje negativnog mišljenja o američkim udarima na Agfanistan. Svaki građanin ima pravo da misli šta hoće, i da iskazuje svoje mišljenje, sve dok to ne ugrozi zakonske okvire građanskih sloboda. Skandalozna je činjenica da je sarajevska policija privela i podnijela krivičnu prijavu protiv dvojice mladića koji su lijepili plakate sa porukom Zaslužuju li muslimanski životi minutu šutnje? Mladići su osumnjičeni za krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Pa komunizam je mala maca za ovo što nam se događa! K’o dan je jasno da poruka sa plakata nema blage veze sa optužbom za krivično djelo. Kako bi to pozivanje na sućut moglo raspirivati raznoraznu mržnju? Nikako. S druge strane, Bosna je krcata terorističkim izljevima nacističke mržnje prema muslimanima, ali na to niko ne reagira. Ovo bi bila sretna zemlja kad bi s&h teroristi svoje poruke ispisivali na plakatima, umjesto što podmeću bombe, kamenuju i ubijaju muslimane. Ali poruka za koju će odgovarati sarajevski mladići nije poruka mržnje. To je poruka koja podstiče na moralnu dilemu. Uistinu, zar postoji razlika između američkih i palestinskih žrtava? To je posve zdrava poruka. Da smo mi zdravo društvo, federalni bi ministar policije istog časa trebao poslati izvinjenje mladićima, ili podnijeti ostavku. Umjesto toga, raspirivanje orvelovske islamofobije nameće se kao mjerilo odanosti demokratiji i antiterorističkoj koaliciji. Ogroman dio javnosti već je inficiran strahom da bi BiH mogla biti optužena kao teroristička baza. Zato se i vijest o pronađenoj spaljenoj američkoj zastavi u Kladnju čita kao akt terorizma. Umjesto da razumijemo da svaki građanin ima pravo da u svojoj avliji pali i američku, i afganistansku i kakvu god hoće zastavu. Osim zastave Bosne i Hercegovine! Svaka manifestacija mišljenja koja ne ugrožava zakone naše države pripada neprikosnovenoj građanskoj slobodi. Ko god da želi javno govoriti protiv Amerike, ili Bin Ladena, ili Izraela, ili Afganistana – to je njegovo pravo. Samo je u komunizmu sloboda mišljenja bila propisana zakonom. Berlinski zid je srušen 9. novembra 1989. godine.

“Ljiljan”, br. 456, 15. X 2001.


Izmišljotine i njihov cilj

Nema ničeg spornog u ambiciji SFOR-a, IPTF-a i domaće policije da se u BiH pronađu lica eventualno uvezana u mrežu svjetskog terorizma. I nama bi koristilo da se oslobodimo tog balasta. No, sve što je dosad učinjeno bilo je ćorak. Bezbroj optužbi, insinuacija, napisa po svjetskim listovima i najava po tv mrežama – ali ni traga tzv. Islamskom terorizmu u srcu Evrope. Za konzumiranje određenog sadržaja nebitno je da li je to najava neke mogućnosti ili stvarnost, jer čim se medijski plasira, sadržaj počinje da živi kao stvarnost. Recimo, ogroman dio evropske javnosti stekao je uvjerenje da se Alija Izetbegović slikao sa Bin Ladenom, samo na osnovu insinuacije, bez obzira što nema ni traga fotografiji. Ljudi informacije čuju sa pola uha, u prolazu, i prihvataju ih zdravo za gotovo. Dominantna većina ljudi nema vremena sad tragati po novinama ima li ili nema Izetbegovićevog fotosa sa Bin Ladenom. Ima da ga ima, čim je neko rekao da bi ga moglo biti. Znaju to vrlo dobro oni koji su u zadnjih mjesec dana rasplamsali medijski rat protiv Bošnjaka i BiH. Zato svi ovi promašaji u antibošnjačkoj histeriji nisu tek puki promašaji!

Slučajevi se izmišljaju i medijski plasiraju kako bi se izgradilo lažno uvjerenje da je u Bosni ipak Bin Ladenova filijala za Evropu. U toj poplavi raznih izmišljotina javnost nema kad razmišljati da li je nešto najava mogućnosti ili stvarnost. Sve je stvarno, samim tim što se o tome priča. Riječ je o sofisticiranom specijalnom ratu u kome besramnu ulogu imaju unutarnji agresori, koji svoju političku podobnost strancima dokazuju sataniziranjem vlastite zemlje i, valjda, vlastitog naroda. Mi se trenutno zadovoljavamo time što nam se krivica ne može dokazati. Ne shvatamo da to nije poenta ove operacije. Poenta je da se proizvede što više insinuacija protiv Bošnjaka, što će stvoriti dojam stvarnosti. Ne razmišljamo čak ni o tome da bi sataniziranje Bošnjaka kao terorista moglo biti priprema za nešto mnogo gore. Tome se treba suprotstaviti traženjem odgovornosti za nosioce svih hajki i insinuacija za koje nije pronađen nijedan dokaz. Nas ne zanima da li se Sejfudin Tokić može ili ne može pogledati u ogledalo, ali nas zanima s kojim je činjeničnim pokrićem slavio pronalazak Izetbegovićeve fotografije sa Bin Ladenom. Ne zanima nas ni Bešićevo ogledalo, ali nas zanima s kojim pokrićem je u Svijet plasirao informaciju o dolasku 70 terorista u BiH. Za ovako grupne neodgovornosti, koje su u lancu antibošnjačke histerije protiv BiH, mora se snositi javna odgovornost. Umjesto da se izvinu za nanošenje moralne i političke štete svojoj državi i narodu, ovakvi srbosaurusi i crtoatosaurusi svijetla obraza to sudjelovanje u brlogu mržnje prema BiH smatraju doprinosom borbi za budućnost BiH. Nema budućnosti BiH dokle god se pokušava krivac pronaći tamogdje ga nema, a ne tamo gdje jeste, a jeste u terorističkim i apartheidskim ambijentima bh. Srba i hb. Hrvata.

“Ljiljan”, br. 457, 22. X 2001.


AntitetorizaM protiv nena i efendija

Sjećate li se nedavne akcije SFOR-a u Radovlju kod Visokog? Šta je u našoj memoriji ostalo od tog događaja? Kao, SFOR je nešto rovio po aerodromu, tražio oružje, teroriste, šta li, i nije našao ništa. U medijima pod kontrolom Velikog Brata niste mogličuti da su trupe SFOR-a, prilikom ove akcije, prekršile sve norme smislenog ponašanja.Na udaru vojnog prepada, hapšenja, ispitivanja, pretresanja, pred uperenim američkim puškama, našli su se bošnjački civili, vijernici, starci, žene i djeca! Pet američkih vojnika je uperilo cijevi u Seada ef. Goraliju i spriječilo ga da dođe do džamije i klanja akšam. Amerikanci su upali u kuću porodice Valjevac, i tamo na namazu uhapsili 80-godišnju staricu Munibu! Hodali su joj po kući u čizmama, istrgli telefonski kabl, odlijepili itisone sa stepenica… Američki prevodilac je preko megafona uzvikivao: “Predajte se!” Okolo transporteri, vojnici, uperene puške… Panika! Djeca su bježala, s ceste se sklanjalo sve bošnjačko, nastala je pometnja kakvu bošnjačka kolektivna memorija pamti od Šahovića do Podrinja, Krajine, Hercegovine. Zašto!!! Zašto po nenama i efendijama?! Oni su srce bošnjačkog ponosa! Koliko god da je taj ponos srozan, ovo je granica ispod koje se ne može! Teško je vjerovati da su američki komandanti u BiH toliko glupi da ne shvataju da ovakvom akcijom nepotrebno proizvode antiameričko raspoloženje među Bošnjacima. Ili im je zapravo potreban taj isfabricirani antiamerikanizam kako bi proizveli dokaze o islamskom ekstremizmu među Bošnjacima?! Najgora je šutnja koja se nadvila i nad ovaj slučaj. Gdje su ti bošnjački političari, narodni poslanici, da javno zatraže izvinjenje američke vojske narodu Visokog? Gdje je NAROD da se okupi i da kaže kako postoji granica naše kooperativnosti, a ona počinje tamo gdje se zadire u naše bošnjačke svetinje? Šutnjom se samo odobravaju i hrane ovakve pojave. Niko ne osporava pravo SFOR-a da radi svoj posao, čak šta više, u tome će imati svesrdnu pomoć i naklonost bošnjačkog naroda. Ali sve dok akcije SFOR-a imaju dimenziju borbe protiv svih terorizama, ali ne I protiv nena i efendija.
“Ljiljan”, br. 457, 22. X 2001.

 

Džamija u slovenačkom ćoravom sokaku

Bošnjacima se redovno događa da im pamet sole predstavnici raznih naroda i zemalja koji po zračenju i značenju svoje spremnosti na toleranciju nisu ni do koljena urođenoj bošnjačkoj tolerantnosti, slobodoljubivosti, spremnosti da se živi i uživa u razlikama, kao bogatstvu kulture i običaja. Srpski fašisti su s brda razarali Sarajevo i druge bh. gradove, klali i tlačili Bošnjake, ali Bošnjacima nije ni nakraj pameti bilo da sprovode revanšizam nad svojim srpskim komšijama. Hrvatski fašisti su rušili Stari most, Bošnjake trpali u logore poniženja i smrti, ali su Hrvati u Sarajevu ili Tuzli živjeli u prirodnoj ravnopravnosti. Bošnjacima je to posve normalno.

Amerikancima, eto, nije! Nije ni Skandinavcima! Ni Britancima! Ni Francuzima! Ni Austrijancima! Po prijestolnicama kršćanskog svijeta sprovodi se odmazda prema muslimanima, samo zbog toga što su nekakvi teroristi imali muslimanska imena. To je isto kao da su Bošnjaci, zbog Keraterma ili Dretelja, po Sarajevu zaganjivali, mlatili i ponižavali građane srpskog i hrvatskog porijekla. Bošnjacima je takav primitivizam stran, i jedino zbog toga Bosna još ima šansu. Eto, i vrla nam i prijateljska Slovenija još jednom dokazuje svoje plemenito lice. Bošnjaci su joj interesantni tek kroz mogućnost privatizacije njihove imovine, jer među bh. Srbima i hb.

Hrvatima slovenački privatizacijski fondovi su nepoželjni. Za razliku od naših Srba i Hrvata koji su putem dvojnog državljanstva građani celog sveta, Bošnjaci su privezani za bosanski pasoš, kao još jedno živo svjedočanstvo da nemaju rezervne domovine. Bošnjacima i za Sloveniju trebaju vize. Jer Sloveniji treba bošnjačka imovina, ali ne i Bošnjaci. Dokazuje to i ogromna politička hampa koja se u deželi diže zbog najave izgradnje džamije u Ljubljani. Prvo su spontano protestirali stanari naselja Moste i Bežigrad, jer su džamiju u svome sokaku doživjeli kao poniženje kršćanskog identiteta. Potom su se oglasili Janšini Socijaldemokrati i Nova Slovenija, čiji lideri smatraju da će – džamija vrijeđati vjerska osjećanja Slovenaca. Zašto? Čime? Pa zar nismo multikulturni, majka mu stara!? Gdje se to iz Slovenije odseli otvoreno civilno društvo, evropejstvo, tolerancija, i sl.? Ili ove kategorije služe tek kao pendrek za Bošnjake, koji svakako baštine sve one plemenitosti koje skučena Evropa povraća. Početkom oktobra po prvi put je u historiji Slovenije ustoličen Muftija slovenački. Biće da i to spada u, kako rekoše slovenački lijevi desničari – pretjerano širenje islama po Sloveniji.
“Ljiljan”, br. 457, 22. X 2001.


Muslimanci iz Senadovih Dana

Treći nastavak feljtona Miroslava Toholja koji izlazi u beogradskom NIN-u, pod naslovom “Sveti ratnici” u BiH, ilustriran je fotografijom iz pustinje na kojoj neki arapski borac drži granatu. Otkud sahara u Bosni?, manje je bitno u strasnoj želji da se prisustvom mudžahedina u BiH reahibilitira zločinački projekat Beograda. Toholj citira zagrebački Nacional koji je objavio priču o mudžahedinima tako da bi se Radovan Karadžić postideo zbog mirnoće s kojom je o tome pričao u ratnim prilikama. Ovim je jasno da najjači srbijanski magazin ratnog zločinca Radovana Karadžića promovira kao pravednika. Među brojnim konstrukcijama koje bi se dale komentirati zanimljiv je i citat iz bh. magazina DANI u kome se korektno razmatra odnos islamskog i bh. znakovlja u Armiji RBiH. No, Toholj Dane, ni-pet-ni-šest, naziva muslimanskim listom. U kontekstu feljtona, u kome je Alija hodža, a hodža mudžahedin, biti muslimanski znači biti teroristički. Zalud Danima tolika multikultura, proganjanje Muratbegovića, Hasanaginice, mudžahedina… Od islamskog grijeha nas ništa ne opra! Obr’o si krstaški bostan ako ti je ime Senad, ma koliko bio ili ne bio Senad! To je još jedan znak da trebamo ostati odani sebi, i u jedinstvu i u razlikama.

“Ljiljan”, br. 457, 22. X 2001.

 

Slamanje slame

U domaćoj je radinosti izvršena savršena medijska priprema za kažnjavanje Bošnjaka. U mjesec dana se proizvelo toliko laži i insinuacija o uvezanosti Bošnjaka sa tzv. Islamskim terorizmom, da je tu istina gotovo nemoćna. Doduše, ovim lažima malo je ko suprotstavljao istinu. Smatrali smo da se istina podrazumijeva. Uglavnom smo bili zbunjeni ili preplašeni dok nam se prikazivao film o Bin Ladenu u Bošnjaka. Nije bilo odlučnog nacionalnog odgovora (n)ovoj antibošnjačkoj kampanji, koja se još u startu mogla pročitati kao strategija. Danas smo k’o otpala kruška zreli da nam se dogodi svako zlo. Spremni smo iskajavati nerazumljiv grijeh. Da imamo svoju nacionalnu akademiju nauka i umjetnosti, koja ne bi isključivala naše sudjelovanje u krovnim institucijama, bošnjačka bi pameti umjela promišljati odgovore na ove opasne konstrukcije. Ali, mi imamo nekoliko nacionalnih institucija od kojih je svaka imala dužnost reagirati. Umjesto reakcije, naše su institucije mlatile praznu slamu, kao da smo na zelenoj grani. I političke stranke su se glupirale u slavu rezanja grane na kojoj se sjedi. I šta danas imamo kao rezultat? Kad bi se ponovila 1992. niko ne bi ni prstom mrdno da osudi genocidna stradanja Bošnjaka. Smatralo bi se da smo to zaslužili, kao i narod Afganistana. Znaju to jako dobro oni što vjeruju da rat protiv Turaka još nije završen. Dovoljan razlog da se zabrinemo za svoju sigurnost, i budućnost.
“Ljiljan”, br. 458, 29. X 2001.


Inspiracija za osvajanje slobode

Ako u demokratsku javnost spadaju oni što javno govore, onda je posve sigurno da američko-britanski napad na Afganistan nema podršku zapadne, a pogotovo ne istočne javnosti. Uostalom, protiv napada na Afganistan održavaju se javni protesti i na Zapadu i na Istoku. Posljednjih sedmica su ispisane hiljade analitičkih tekstova u kojima ugledni autori nizom argumenata objašnjavaju svu pogubnost ove akcije. Na nekoliko logičkih tačaka dokazuje se da je američki novi rat u startu izgubljen. Riječ je o ishitrenoj i maloumnoj odmazdi, a ne o borbi protiv terorizma, koja zahtijeva mnogo više pameti, samokritičnosti i morala. Otvoreno je pitanje: da li je američka odmazda dosegla tačku na kojoj postaje istoznačna Bin Ladenovom terorizmu? Izbacivanje aviobombi na civile i humanitarnih paketa za civile najbolja su ilustracija moralne propasti ovog rata. Svjedoči o tome i razaranje bolnice u Heratu. Uočili su to i njemački nobelovac Ginter Gras i filozof Piter Sloterdajk, koji su zbog svojih kritičkih stavova, od njemačkog ministra policije Ota Šilija, optuženi sa antiamerikanizam. I Gras i Solterdajk su se oštro suprotstavili ministru policije, braneći pravo na slobodu promišljanja. Kad se jedan nobelovac, zaštitni znak njemačke slobode, može naći na udaru režima, šta tek može očekivati ma koji bosanski smrtnik ako pokuša izreći svoje mišljenje. Tim prije što je sarajevska vlast inkvizicijski pomahnitala u potrebi da izmišljotinama dokaže antiterorističku kooperativnost. Oni ne razumiju da su boljševičke stege veoma inspirativne za osvajanje slobode.
“Ljiljan”, br. 458, 29. X 2001.

Poltronski koncert za žrtve terorizma

Gromoglasno se za 1. novembar, u Skenderiji, najavljuje koncert bh. umjetnika u pomen žrtava teorizma, u Bosni, Njujorku, Vašingtonu i Svijetu. Koncert je prvotno bio namijenjen samo američkim žrvama, a onda je neko mudar došanuo organizatorima da nije pametno izuzimati 200.000 bh. žrtava. Tada je počinjen još drastičniji gest hipokrizije i poltronstva. Umetnuta je i Bosna. Bosanske žrtve terorizma su preko domaće štele dobile zapadni pasoš, jer su metnute u društvo sa Amerikancima. Izezete su iz konteksta palestinskih, afganistanskih, iračkih i drugih sudbina istočnih naroda koji su žrtve terora, a čije se smrti na Zapadu smatraju manje vrijednim.

Opet smo polupali lončiće. Nisu njima naše žrtve k’o njihove! A nama njihove jesu k’o i naše. I treba da su, jer svaki insan na ovaj svijet dolazi, i snjega odlazi, tek kao čovjek. No, naši su ljudi bezmalo četiri godine rahat ubijani, a nikome nije naumpalo da osnuje antiterorističku ili antigenocidnu koaliciju. Naši, uglavnom muslimanski životi, Zapadu su bili nalik na živote komaraca, muha i ostale gamadi. Taman onako kako se mi danas odnosimo prema nevinim životima Palestinaca, Afganistanaca ili Iračana. Svjedoči o tome i ovaj koncert u kome su svi manje vrijedni narodi strpani pod žrtve terorizma u Svijetu, dok se za američke žrtve zna odakle su.

Oni su iz Njujorka i Vašingtona, a Palestinci ili Afganistanci su, ‘nako, iz Svijeta. Bosna bi bila velika zemlja, a njeni umjetnici veliki ljudi, da su imali moralne snage da prirede koncert u pomen žrtava terorizma u Americi, Agfanistanu, Palestini i Bosni. Najmanje što se moglo učiniti jeste da se u ovom komemorativnom povodu ne pominje porijeklo žrtava terorizma. No, očito je da je povod više političke i poltronske, a manje humanističke i moralne prirode.
“Ljiljan”, br. 458, 29. X 2001.

American Airlines in the Wissoko (…)

Pošto BiH nema obavještajne službe koja bi štitila državne interese, a pošto su Bošnjaci ostali bez AID-a, nemoguće je pratiti hiperaktivne pripreme na relaciji četnici-ustaše. Sedam dana nakon napada na Ameriku na Palama je održan tajni sastanak četničkog i ustaškog vođstva u BiH. Tajni sastanci su postali redovni. U međuvremenu su proizvedene desetine insinuacija o Bin Ladenovim mrežama u BiH. To što nikad ništa nije dokazano nevažno u odnosu na cilj kampanje kojom se stvara uvjerenje da su Bošnjaci domaćini tzv. islamskog terorizma u Evropi. U drskosti se ide čak dotle da se izmisle nevjerovatne konstrukcije, kao što je ona da su piloti samoubice trebali poletjeti sa neizgrađenog visočkog aerodroma, i otetim se avionima zabiti u američke baze u BiH. To što u Visokom nema ni aerodroma, ni aviona – manje je bitno. Kao i u svim drugim slučajevima, i ovdje se ispostavilo da pohapšeni Arapi nemaju blage veze sa onim zašta su sumnjičeni. U javnosti je, ipak, ostalo uvjerenje da je neko trebao poletjeti iz Visokog.
“Walter”, br. 37, 31. X 2001.

 

Opasna laž o rušenju katoličke škole u Tuzli

Na muci se poznaju junaci, ali i zlobnici. Od dejtonskog okončanja agresije do danas, ovo su najopasniji dani za bošnjački narod. Optužbe prašte sa svih strana. To što nema dokaza ni za šta – manje je bitno, jer se u Svijetu stvara utisak da su Bošnjaci braća tzv. islamskim teroristima. Time se relativiziraju učinci genocidne agresije, ali se i bošnjački narod dovodi u poziciju krivca koji možda nije fasovao onoliko koliko zaslužuje. Ovaj proizvedeni ambijent ponovo je poskidao maske sa lica mnogima koji su nam se prikazivali kao komšije, ili prijatelji. Baška je priča o bošnjačkim ugursuzima koji su dočekali šansu da profitiraju lažno optužujući vlastiti narod. Kao i 1992. i danas hlipte sirove strasti iracionalne mržnje prema Bosni i Bošnjacima. Primjera je bezbroj. Jedan od onih koji su i prije 11. septembra rado iskazivali netrpeljivost prema Bošnjacima je Miroslav Petrović, dopisnik sarajevskih Jutarnjih novina iz Tuzle; do rata je pisao u nekom fabričkom biltenu, a zakašnjelu dopisničku afirmaciju je doživio u šestoj deceniji života. Na njegove izlive mržnje prema Bošnjacima prvi je početkom godine reagirao glumac Emir Hadžihafizbegović, oštro se protiveći Petrovićevom nazivanju bošnjačkih intelektualaca – «nekakvim muslimanima». U nekoliko istupa Hadžihafizbegović je Petrovića uzeo kao paradigmu krstaške strasti da se bošnjački narod prikaže kao manje vrijedan. No, Petrović nije odustao od liječenja svojih bolnih kompleksa beznačajnosti putem pokušaja da se u centar pažnje stigne vrijeđanjem Bošnjaka. Potkraj hefte Petrović je izmislio da je u Tuzli izdat nalog za rušenje tek sagrađenog velelijepnog Katoličkog školskog centra. Urednici Jutarnjih su, kao da su Glas koncila, revnosno ovu laž objavili i na naslovnoj stranici. Hajde što se Jutarnje jedva čitaju u našoj avliji, ali ista laž je prenesena i u zagrebačkom Večernjem listu. Bog sami zna koje će sve svjetske agencije sada prenijeti da bosanski muslimani ruše katoličke škole! Laž o rušenju katoličke škole u Tuzli sjajno se uklapa u prirodu kampanje protiv Bosne i Bošnjaka. Šta koga briga što je to ortodoksna izmišljotina jednog ostarjelog, neafirmiranog i otud zlobnog lokalnog fabričkog novinara. Nikog od onih koji će prenijeti Petrovićevu laž ne zanima demanti Općine Tuzla, u kome se kaže da je riječ o opasnoj i zlonamjernoj izmišljotini Miroslava Petrovića, koja nema nikakve veze sa istinom.

To što je Općina Tuzla tražila da se za ovaj katolički objekat pribave odobrenja za gradnju, ne znači da će on biti porušen. Nije izdat nalog za rušenje!!! A Petrović tvrdi da – jeste!!! Da li to znači da se od katoličkih institucija ne smije tražiti ni dozvola za gradnju, jer ćete odmah biti optuženi da hoćete porušiti katoličke objekte?! Koje li ironije, Općina Tuzla je, u vrijeme načelnikovanja Selima Bešlagića, počinila i stanovite greške kako bi udovoljila zahtjevu za izgradnju KŠC. Jednoj je porodici bespravno porušena kuća kako bi se mogao izgraditi ovaj objekat, a o tome je svojedobno u Ljiljanu prvi pisao Alosman Huseinović. U to vrijeme, uz Bešlagićev klimoglav, na Husinu je, uz auto-cestu, podignut ogroman i nezgrapan križ, koji vas dočekuje na ulazu u Tuzlu. Radilo se i na štetu prava i pravde kako bi se dokazala volja za afirmacijom hrvatske jednakopravnosti u Tuzli. Pa dokle više!!! Učinite sve, i više nego što je normalno, pustite da se gradi objekat bez potrebne dokumentacije, i onda kad zatražite da se pribave odobrenja – oklevetaju vas da ste izdali nalog za rušenje katoličke škole! Znao je

Miroslav Petrović jako dobro da je jalovo demantirati ovako gnusnu i u opasno vrijeme tempiranu laž. Jer demantiranje takve laži podrazumijeva anamnezu njegove problematične ličnosti, u čijem je ubogom košmaru skuhana ova laž koja je nanijela ogromnu štetu i Tuzli, i Bosni, i međuetničkoj toleranciji. Petrović je danas sretan čovjek, jer je konačno došao u centar pažnje. Ali, i Risto je Đogo bio u centru pažnje…
“Ljiljan”, br. 459, 5. XI 2001.


Da nije Bošnjaka, ne bi bilo terora

Hambarine kod Prijedora opet su na stranicama crne hronike. Nedavno smo pisali o terorističkom bombaškom napadu na kuću povratnika Vahida Imširovića. U Vahidovoj kući bile su i njegove dvije kćeri, Samira (10) i Sabina (12). Prije neki dan u Hambarinama je ubijen povratnik Ibrahim Ramolić. Srpski sud konstitutivnih bh. naroda u Prijedoru pokrenuo je istragu. Za početak je ustanovljeno da je riječ o ubistvu. Srpsko pravosuđe u Krajini se specijaliziralo da za ubistva bošnjačkih povratnika optužuje same žrtve, kao onomad kad smo saznali da su dvoje bošnjačkih povratnika sami sebe preklali. Pošto niko ne reagira na terorističku postdejtonsku agresiju na Bošnjake, stvarnost se usložnjava. Nisu ubijeni Vahid Imširović i njegove kćeri, ali je ubijen Ibrahim Ramolić. Pošto šutimo, kao da se sve ovo događa drugima, a ne nama, agresija će se nastaviti, poletnije i sigurnije, ka konačnom cilju. Zlatko Lagumdžija je u pravu kad kaže da se njegova vlast uspješno nosi sa svim problemima. Pošto SDP nikada ne osuđuje terorističke napade na Bošnjake, očito je da je bošnjački narod jedini problem u BiH. Jer da nas nema, ne bi nas trebalo ubijati. Ne bi bilo bombi, paljevina, nestabilnosti. I kao žrtve terorizma, krivi smo za terorizam.
„Ljiljan”, br. 460, 12. XI 2001.

 

Petritscheve kristalne noći

Blagodareći odluci Wolfganga Petritscha o etničkom prekrajanju općinskih granica Žepča, Maglaja i Zavidovića, kako bi se od Žepča napravila općina sa hrvatskom većinom – Žepče postaje prvi bosanski Bejrut! Prije nego je Petritsch donio ovu skandaloznu odluku, baziranu na genocidnom etničkom inžinjeringu, Žepče je bilo miran grad. Bošnjaci su se gotovo stoprocentno vratili svojim kućama, nije bilo premlaćivanja, eksplozija bombi… Odmah nakon Petritscheve odluke, kojom je Hrvatima transparentno potvrđeno da se apartheid i ekstremizam isplate, u Žepču je eskaliralo nasilje. To što je OHR potvrdio da je Žepče hrvatski, a ne i bošnjački grad, preporodilo je taman utihlu ambiciju za potpunim pohrvaćenjem žepačke općine. Odmah nakon Petritschevog habera premlaćena su bošnjačka djeca. Hrvati su se okuražili i da masovno prosvjeduju protiv legaliteta pravosuđa ZE-DO kantona, u slučaju suđenja Hrvatima osumnjičenim za zločine u Žepču. Potom su teroristički, bombom i vatrenim oružjem, napadnuta prva dva čovjeka žepačke Policije, Marko Marjanović i Suad Dizdarević. Događaji prestižu novine. Polupani su izlozi na birou Narcisa Drocića, baš kao što su Nijemci razvaljivali jevrejske radnje u kristalnoj noći, kada je otpočeo holokaust. Znaju li oni što su nam poslali Wolfganga Petritscha da je njihov namještenik odgovoran za ovu eskalaciju nacističkog nasilja?
„Ljiljan”, br. 460, 12. XI 2001.

 

Niski udarci Visokog predstavnika

Potkraj godine visoki je predstavnik Wolfgang Petritsch dao intervju za jedan njemački list, u kome je pobrkao raznorazne lončiće. Kada kaže da “u ovoj balkanskoj zemlji ne vidi nikakav centar terorizma”, a govori se o tzv. islamskom, Petritsch zaboravlja objasniti tromjesečnu hajku koju IPTF i frtalj bh. policije vode protiv svega i svakoga sa predznakom zvijezde i pulumjeseca. Jer, ako baš BiH nije nikakav centar terorizma, otkud da se dogode tolika hapšenja naturaliziranih Bosanaca, oduzimanja državljanstva i sl., a bez ikakvih konkretnih dokaza? Na pitanje o Karadžiću i Mladiću, Petritsch kaže da i oni – “u izvjesnom smislu, također spadaju u teroriste”. Pa zar nakon Sarajeva, Srebrenice, 200.000 ubijenih, dvaput toliko osakaćenih, petput toliko raseljenih – išta više može biti u izvjesnom smislu?! (…) Objašnjavajući navodnu neopterećenost Zapada islamom, Petritsch sam sebi skače u usta: “Ne treba zaboraviti da je Zapad posljednjih godina dva puta djelovao u korist muslimana, prvo u korist Bošnjaka, a onda kosovskih Albanaca”. Aferim! Ako je Zapad baš oslobođen od krstaške logike, onda je trebao djelovati u korist civilizacijskih principa i Povelje UN, a ne u korist muslimana! Valjda su svi ljudi isti? Ispade da su muslimani endemska biljka, pingvini u izumiranju, u čiju korist se, k’o iz milostinje, djeluje. Osim toga, istina je da Zapad nije djelovao u korist Bošnjaka-muslimana! Zapad je tri i po godine na razne načine podr(a)žavao genocidno ubijanje Bošnjaka. Zapad to isto čini i danas, s tim što nas se ne ubija, već nas se raseljava diljem Planete. (…)
„Ljiljan”, br. 469, 14. I 2002.

 

SFOR je napade na povratnike proglasio terorizmom

U kolumni Hronika hamburgera mnogo puta smo pisali o aspektima terorizma u BiH. Dokazivali smo da 600 napada na bošnjačke povratnike za nepune dvije godine nemaju šta drugo biti nego – terorizam. Tvrdili smo da je terorizam u BiH svakodnevna, konkretna i opipljiva kategorija. Tačno se zna gdje živi i koje ga snage podstiču. Upalilo je! Najnoviji tv spot SFOR-a potcrtava da su i napadi na povratnike – terorizam. Konačno, makar da se negdje razumijemo!
„Ljiljan”, br. 469, 14. I 2002.

 

Hrvati su u BiH uvozili mudžahedine

Cjelokupna politička javnost Ploča protiv je Sporazuma sa BiH u pogledu korištenja luke Ploče. Gradonačelnik Ante Karamatić ujedinjeni otpor argumentira ovako: “U Americi smo imali ovaj slučaj s terorizmom. I BiH dijelom pripada tom svijetu, tamo ima tih postrojbi i na ovakav način mogu kroz Hrvatsku provoziti što ih volja”. Karamatić, u čijem prezimenu ima turske krvi, jako dobro zna da je slagao. No, nije on kriv što mu laž pije vode. Kad već govori o kontroli prevoza, bilo bi lijepo makar da pojasni – kako su to mudžahedini uspjeli doći do centralne Bosne u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba?Odgovor je kratak: zahvaljujući hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
„Ljiljan”, br. 470, 21. I 2002.


Hitler na Zapadu

Još u vrijeme Drugog svjetskog rata Zapad je imao širinu duha da pravi komedije o Adolfu Hitleru, a da nacističku kostimografiju smatra poželjnom na maskenbalima. Nacistička Njemačka nije imala tu širinu duha pa se nikada nije šprdala sa američkim ili jevrejskim simbolima. Na Novom Zelandu se prije neki dan dogodila manifestacija fašističkog uma, onog ograničenog, namrgođenog duhovnog kazamata koji ne razumije šalu. Naime, nekakav se katolik Ben pojavio na tulumu odjeven u kostim Osame Bin Ladena. Umjesto da ostali razumiju šalu, oni su skočili na šaljivdžiju i bestijalno ga pretukli. Ostavili su ga u lokvi krvi, bez svijesti, rascopane glave. Vjerovatno bi izdahnuo da ga nije pokupila policija, koja ga je odvela u bolnicu gdje mu je na glavu metnuto 17 kopči. Sva sreća pa još uvijek živimo u Bosni.
„Ljiljan”, br. 470, 21. I 2002.

 

Šejtanske sluge i intelektualni gorostasi

Pedeset i osam vodećih američkih intelektualaca, od Francisa Fukuyame, do Samuela Huntingtona, objavilo je svoj Memorandum, pod naslovom What We’re Figting For – Za šta se borimo, čime je stalo iza antiameričke politike američkog predsjednika Busha Jr. Bilo bi logično da se intelektualizam stavlja na stranu kritičkog odnosa prema politici, ma kojoj, umjesto što pristaje da podanički služi ideologiji, i to onoj koju sprovodi lider sa mozgom vrapca u tijelu dinosaurusa. Zapadna Evropa je već izgradila kritički stav prema deamerikanizaciji SAD. Jedina nada da će se Amerika vratiti Americi bilo je uzdanje da bi se američki intelektualci, poput Susan Sontag i Naoma Chomskog, mogli suprotstaviti uništavanju demokratskih i humanističkih vrijednosti SAD. Ta krhka nada danas je još tanja. Onaj ko bi da glasno kritikuje antiameričku politiku američkog Predsjednika danas u SAD može biti osuđen na smrt. Može i u Bosni, kao globalnoj koloniji. Otud treba tumačiti šutnju u Hitlerovoj Njemačkoj, Miloševićevoj Srbiji ili Tuđmanovoj Hrvatskoj, I stostruko cijeniti one intelektualne gorostase koji su imali hrabrosti i snage da ne odšute na zlo. Zbog takvih se Zemlja još uvijek okreće.
„Ljiljan”, br. 476, 4. III 2002.

 

Ples na ledu hipokrizije

Zamislite kad bi na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu neki bosanski političar podsjetio na Srebrenicu, Markale, Keraterm, na desetine bh. stratišta, kao i na činjenicu da u BiH postoji genocidna Republika Srpska, kao zlodjelo onih kojima se sudi za ratne zločine? Ta bi Olimpijada odmah bila zamandaljena, a političar smijenjen. Američki je Predsjednik, kao i Hitler u Berlinu 1936. godine, iskoristio svečanost otvaranja Olimpijade za promociju svojih ratnih ciljeva. Pa i direktnije od toga. Jer to nije bila tek pomen na žrtve terora, već zazivanje rata. Ovog upitnog rata. Olimpijski komitet nije reagirao. Ko god bi kritikovao američkog firera za vojno-političku zloupotrebu sportskog događaja, izletio bi naglavačke iz svoje karijere. Niko se nije pobunio ni protiv patetične trivijalizacije uspomene na žrtve od 11. septembra, od strane autsajderske američke klizačice Sare Hjuz, koja je na taj račun osvojila zlatnu medalju. Njen esmeraldični ples je bio posvećen žrtvama iz TWINS-a. Žiri je tako bio prisiljen da Saru Hjuz ocijeni najvišim ocjenama, iako su Irina Slutskaja i Michael Kwon bile apsolutne favoritkinje. Ko im je kriv kad ne plešu po ledu u ratu protiv terorizma! Kad vidimo kako licemjerno funkcionira naša okupirana planeta, zašto se onda čuditi nekim ovdašnjim autorima koji pišu hvalospijeve o Petritschu, Lagumdžiji & Kvinsling Company.
„Ljiljan”, br. 476, 4. III 2002.

 

Bošnjaci kao objekat svoje sudbine

Sav je život pletenica paradigmi, vezen od tipiziranih dramaturških obrazaca koji se ponavljaju u različitim dekorima. U istu ravan može stati prvi gol na utakmici, prvi zadati udarac u tuči, napad kao najbolja odbrana, itd., što svjedoči da onaj ko ima inicijativu obično prvi pogađa i da je u strateškoj prednosti. Bošnjaci su kroz povijest vazda bili objekat svoje sudbine, a ne subjekt koji, pri punoj svijesti o historijskom usudu, pokušava kreirati sudbinski put. Zbog toga smo vazda bili na gubitku. Vrijedilo bi makar pokušati imati inicijativu. I onako se nema šta izgubiti. Jer ne može biti gore.
„Ljiljan”, br. 476, 4. III 2002.


Povratak otpisanih

Naša je javnost dezinformirana da tzv. Alžirsku grupu krivično goni Vlada Alžira! Putem alžirskog ambasadora u Rimu naša je Vlada na vrijeme obaviještena da su – “ti ljudi potpuno čisti i da se protiv njih ne vodi nikakav postupak i da se oni mogu kad god hoće vratiti u svoju zemlju, kao i otići u bilo koju drugu državu”. Drugo, ambasador BiH u Washingtonu Igor Davidovič obaviješten je od komandanta vojnog logora Guantanamo Bay na Kubi da tamo ima i državljana BiH, te mu je ponuđeno da organizira konzularnu posjetu. Ambasador Davidovič je ignorirao ponudu da posjeti zatočene državljane BiH. O kojim državljanima BiH u svom pozivu govori komandant logora X-Ray?
„Ljiljan”, br. 478, 18. III 2002.

 

Autor satanizacije Bosne

Lider SDP-Alijanse Zlatko Lagumdžija je dao katastrofalnu, suludu, bezobraznu izjavu, koja glasi, ni više ni manje, nego: „Odgovorno tvrdim da su 11. septembra prošle godine u ovoj zemlji bili na vlasti oni koji su bili prije nas, teško da bi danas BiH i postojala.” Poseban kvalitet ove izjave su prve dvije riječi: Odgovorno tvrdim. Pa da vidimo… Lagumdžija bi morao znati da su na 76 odsto bh. teritorije na vlasti ostali isti oni koji su genocidom, terorom i etničkim čišćenjem uništavali ovu zemlju. Samo su Bošnjaci glasali drukčije nego 1990. godine. Dakle, Lagumdžija misli na SDA! Trebao je to hrabro reći. Po njemu, da je na vlasti ostala SDA, nakon 11. septembra bi nestalo Bosne. A zašto? Zato što je SDA otvarala logore, klala, silovala, palila, rušila bogomolje, ravnala groblja…? Vlast SDA nije činila zločine! Strateški programirane zločine su činile vojne hunte SDS-a i HDZ-a, koje su i danas na vlasti na 76 odsto bh. teritorije. Zašto bi onda nestalo Bosne? Bosne nestaje upravo zbog Lagumdžijine politike legaliziranja i ugrađivanja u Ustav četničkih i ustaških ciljeva dogovorenih u Karađorđevu! Mirnodopsku realizaciju Karađorđeva ubrzale su informacije o Aliji Izetbegoviću, koji je u svjetskom medijskom prostoru oklevetan kao domaćin Bin Ladenovog tzv. islamskog terorizma.

Nakon 11. septembra krenula je agresija na istinu o bošnjačkoj žrtvi, tako što su Lagumdžija, Tokić, Munja Alibabić i policijski novinari iz Slobine Bosne počeli proizvoditi tzv. islamske teroriste. Zašto? Pa da bi se svijetu prikazali kao borci protiv terorizma! A kako bi postali antiteroristi, ako terorizma nema? Zato su terorizam morali izmisliti, od tzv. Alžirske grupe, pa do sramnog, zastrašujućeg, golootočkog slučaja Pogorelica. Da nije bilo Zlatka Lagumdžije, koji je od Bosne i Bošnjaka napravio bazu tzv. islamskog terorizma, ne bi bila ugrožena opstojnost BiH. Zbog njegovog izmišljanja tzv. islamskog terorizma, ponovo je u diplomatskim krugovima otvoreno pitanje promjene balkanskih granica, u smislu davanja Republike Srpske Srbiji, u zamjenu za suverenitet Kosova. Lagumdžijine i Munjine izmišljotine i montirani procesi bili su i jesu direktno u službi slabljenja međunarodne pozicije BiH. A evo i kako… Jasan je nesmanjeni interes s&h hegemonija da se BiH razori; sataniziranje Bošnjaka, zbog kojih je BiH opstala kao država, strateški je cilj za rušenje političke odbrane BiH; izmišljanje tzv. islamskog terorizma time nije moglo biti u interesu BiH, već samo u interesu kvislinga koji su se islamofobičnoj Americi htjeli pri186 kazati kao nezamjenjljivi partneri u tzv. ratu protiv terorizma. Otud je (anti)teroristička politika Zlatka Lagumdžije višestruko ugrozila državnost BiH.
„Ljiljan”, 21. VIII 2002.


Kršćanski i jevrejski mrtvaci dobili tjelohranitelje

(…) Pored hapšenja osumnjičenih za zločin u Grabovici, događaj koji je preplavio medijsku scenu bilo je i otkrivanje počinilaca vandalskih rušenja 24 nadgrobna spomenika na sarajevskim grobljima Sv. Josip, Sv. Marko i Lav. “Oslobođenje” objavljuje da je – “ovaj slučaj pobudio veliko interesovanje javnosti i dobio predznak nacionalističkog divljanja kojim se skrnave pravoslavni i katolički nadgrobni spomenici”. Ispostaviće se da se majka jednog mladića zove Jadranka, a otac drugog Mladen. O kakvom se onda nacionalizmu radi? Nije ni bitno. Bitno je da su svesrpski i svehrvatski mediji rastrubili kako bošnjački nacionalisti ruše pravoslavne i katoličke spomenike. Dakle, jasno je da nije riječ o nacionalistima, već o pijanoj dječurliji. Zašto onda domaći mediji ovom vandalizmu pridaju pažnju kao da je riječ o divljanjima srpskih nacista u povodu postavljanja kamena-temeljca za Ferhadiju? Zašto direktor preduzeća «Pokop» Vlado Raguž uvodi noćne dežure po grobljima, kao da imamo tajnu organizaciju koja iz noći u noć ruši pravoslavne i katoličke nadgrobne spomenike? Zar nije dovoljan cirkus što i mjesecima nakon slične pijanke na Jevrejskom groblju jadni policajci stražare i čuvaju jevrejske mrtvace umrle prije stotinu godina? Noćna straža će eto biti uvedena i za pravoslavne i katoličke mrtvace, kako bi im se omogućio spokoj u okruženju tzv. islamskog terorizma. A to što ti tzv. islamski teroristi nose srpska ili hrvatska imena, što su im roditelji Srbi ili Hrvati, što pijanče, što bi takvi pijani razbili i muslimanske nišane da su se kojim slučajem zatekli na kojem mezarju, ili to što su otkriveni kao delikventi, a ne kao nacionalisti – ma to nikoga ne zanima! Toliko je strasna potreba da se od ničega napravi gužva, da ne postoji mogućnost progovora pameti i savjesti. Čime to direktor Raguž, nakon što su otkriveni počinioci čiji vandalizam nije nacionalistički, već pijandurski, može uopće pravdati svoju šizofrenu odluku da stražari čuvaju prvoslavna i katolička groblja? Ničim, izuzev namjerom da se takva vijest proširi Evropom, kao prilog u izmišljanju tzv. bošnjačkog ekstremizma. (…)
“Saff”, br. 103, 1. IX 2003.


Televizija iz Karađorđeva

Prije nekoliko dana je u Dnevniku FTV, bez ikakvog povoda, emitiran prilog o tzv. islamskim teroristima u BiH. Nedavno je, na istom mediju, aktuelizirano pitanje montiranog procesa “Pogorelica”. Očito je da Federalna tv ne odustaje od sistemske kampanje za izmišljanje tzv. islamskog terorizma. Nije bilo nikakvog povoda za aktueliziranje procesa “Pogorelica” na FTV. Novinar je otišao do federalnog tužitelja koji je rekao da je proces u toku i da su se “smirile strasti”. Tužitelj je time povrijedio javni dignitet članova Društva pisaca, univerzitetskih profesora, muzičkih umjetnika, studenata i svih onih koji su mjesecima iznosili svoje stavove o ideološkom karakteru ovog slučaja. Za Tužitelja su stavovi uglednika tek “strasti koje su se smirile”. Zapravo, nikada se u političkoj povijestiBosne ni oko jednog slučaja nije formirao tako jedinstven i odlučan stav kao u pogledu ocjene da je “Pogorelica” montiran proces. Nisu Abdulah Sidran, Gradimir Gojer, Asim Horozić, Hidajet Repovac, Ivo Komšić i desetine drugih uglednika makar ko pa da se njihova mišljenja podvode pod formulaciju “strasti”. To je lako provjeriti, ponovo, ako zatreba. O policijskom karakteru ovog, kao i mnogih islamofobijskih priloga na FTV, svjedoči neprofesionalizam urednika. Dovoljno je reći da je novinar naznačio kako su osumnjičeni u procesu “Pogorelica” taj kamp formirali kao privatna lica, a ne kao funkcioneri države RBiH, i u ime države RBiH. Jasno je i zašto. Suština ovog procesa nije u optuživanju ljudi, već u optuživanju cjelokupnog odbrambenog fronta, kako bi bosanska žrtva dobila karakter tzv. islamskog terorizma. Ako se osude funkcioneri, osudit će se i sistemi u čijoj su službi bili. Racionalno je nemoguće objasniti čemu služi prilog o tzv. Islamskim teroristima u BiH. Ispade da je u Bosni, maltene, skovan 11. septembar u Americi. Da tu ima ičeg, valjda bismo za to saznali iz Amerike, a ne od novinara FTV.

Ako se, pak, govori o ratnicima iz trećih zemalja, valjalo bi kazati kako je na strani Karadžićeve hunte ratovalo hiljade plaćenika iz Srbije, Crne Gore, Rusije i Grčke. Mnogi od njih i danas žive u BiH. Recimo, u okolini Vlasenice. Valjalo bi kazati i kako u BiH nije bilo više od 500 boraca iz islamskih zemalja, koji su u BiH uvezeni preko Hrvatske, uz asistenciju britanskih obavještajaca. Mnogi među njima su prošli američke i britanske vojne škole, poput Bin Ladena. Cilj je bio kompromitacija Bošnjaka i borbe za zajedničku BiH. Nakon svega Bosna nije doživjela ni jedan udar tzv. islamskog terorizma, a Bošnjaci su godinama na udaru četničkih i ustaških terorista. Cilj je jasan: optuživanje Bošnjaka za tzv. islamski terorizam treba da abolira i legitimira velikodržavne projekte Srbije i Hrvatske. Federalna tv se u svemu tome ponaša kao televizija iz Karađorđeva.
“Jutarnje novine”, 10. VIII 2004.


Nova američka kleveta

Danijel Server, direktor Američkog instituta za mir, u službi je rata. On izmišlja “iransko teroriziranje Evrope iz Bosne”, kao faktor koji bi trebao mobilizirati evropsku javnost za novi ratni pohod američkog vojno-industrijskog lobija. Ova mamutska industrija, koja pljačka američke poreske obveznike, mora ratovati, da bi opstala, a kako se najavljuje, na redu je Iran. Bosna ne može ništa učiniti da zaustavi globalne tokove, ali može braniti svoju istinu i čast. Otud je nužno reagirati na izjave Danijela Servera o uvezanosti Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom. On govori da su “SAD željele izbjeći stvaranje islamske državice u Bosni”, čime nam stavlja do znanja da SAD nemaju ništa protiv čistih kršćanskih državica, makar i genocidnih. Saznajemo, dakle, da islam i kršćanstvo nisu ravnopravni, ali i da je islam a priori povezan sa terorizmom. Po njemu, “Iran je vojno snabdijevao Bosnu i gradio svoje snažno uporište”, ali zaboravlja reći da je Iran u tome imao saglasnost i podršku SAD, što je pred američkim Kongresom potvrdio i ambasador Galbriht. Teza da je Bosna trebala biti poligon za “iransko teroriziranje Evrope” je skandalozna. Dakle, Server smatra da je Iran teroristička država, te da u Bosni, bezbeli među bošnjačkim funkcionerima, ima svoje agente. On o ovom “iranskom teroriziranju Evrope” govori kao o gotovom projektu koji je, eto, zahvaljujući SAD-u osujećen. Server dalje govori kako je u cilju smanjenja uticaja Irana u BiH – “IFOR raspustio više od jednog kampa za obuku terorista”. Dakle, on smatra da su pod kontrolom tada jedinih legalnih, državnih organa vlasti, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, postojali “kampovi za obuku terorista”. Ispada je je “terorizam” pravo na odbranu golih života, i to pod embargom na oružje, u paklu opsade i strateškog izgladnjivanja, a sve uz sponzoraj Amerike I Evrope. Prihvatanje ove klevete znači dopuštanje da se cjelokupno državno rukovodstvo RBiH i odbrambeni sistem, označi – terorističkim. Jer ako je državno Predsjedništvo formiralo “kampove za obuku terorista”, onda su i politika i odbrana imale teroristički karakter.

To bi u konačnici značilo da su četničke i ustaške vojne hunte imale antiterorističku misiju, pogotovo u pogledu otvaranja konc-logora i likvidacije desetine hiljada civila. Jedini kamp koji se u montiranom procesu pokušao okarakterisati kao “teroristički”, bio je “Pogorelica”. Šta onda znači Serverova formulacija “više od jednog”? Nije valjda da će nam ideologizirano pravosuđe iz Karađorđeva, pored “Pogorelice”, izmisliti još neki “kamp za obuku terorista”? Sve je moguće. Jer Americi je danas potrebna priča o “iranskom teroriziranju Evrope”. Ista priča je potrebna i projektantima iz Karađorđeva, jer uspjeh srpsko-hrevatskih separatističkih projekata ovisi od stupnja oklevetanosti Bošnjaka za tzv. islamski terorizam.
„Jutarnje novine”, 24. VIII 2004.


Niti je bilo mudžahedina, niti muslimanki udatih za Jevreje

Na internet stranici «American Daily» (www.americandaily.com), koji donosi političke i sociološke komentare, objavljen je tekst pod naslovom «Za Evropljane rat protiv terora je različita bitka» (For Europeans, the war on terror is a different battle), a u kome je iznešena jedna od najnevjerovatnijih laži o ratnoj Tuzli. Pored niza netačnih ili zlonamjernih postavki, u kontekstu prisustva boraca iz arapskih zemalja u BiH, napisana je i sljedeća rečenica: «U junu 1993. u bosanskom gradu Tuzli grupa arapskih boraca pretuka je na smrt tri muslimanske žene čiji muževi su bili jevreji». (In June of 1993, in the Bosnian city of Tuzla, a group of Arab fighters beat – to death-three Muslim women whose husbands were Jewish.) Proizilazi da su ove muslimanke arapski borci ubili jer su bile udate za jevreje. Radi se o totalnoj laži. Prvo, u Tuzli u toku agresije nije bio ni jedan jedini arapski borac, iliti mudžahedin. Drugo, u Tuzli u toku agresije nije ubijen, a kamo li na smrt pretučen ni jedan jedini građanin. Tuzlake svih nacionalnosti ubijali su jedino Karadžićeve topdžije. Treće, u Tuzli je u toku agresije živjelo svega četiri ili pet Jevreja, starih oko 70 godina, što nam je u telefonskom razgovoru potvrdio Igor Rajner. On kaže da u Tuzli živi 20-tak građana kojima su otac ili majka Jevreji, te ukupno oko 120 građana koji imaju neke rodbinske veze sa Jevrejima. Dakle, u Tuzli 1993. nije postojala ni jedna muslimanka udata za jevreja. Autor(ica) teksta je enigma. Navodno se zove Amira Ibrahimović, rođena je u Počitelju, studirala u Mostaru… Ako Amira postoji, onda je nejasno kako ne zna da «Tuzla (nije) u centralnoj Bosni takođe». Domaći politički analitičar bi morao znati da u Tuzli nije bilo arapskih boraca, i da u toku rata u Tuzli nije ubijen niko, izuzev od granata. Ova je logika nebitna – ako Amira ne postoji, ako je to samo nečiji pseudonim, ili pak ako je Amira plaćena da izmišlja i plasira laži. Kada je putem maila ta navodna Amira upitana da navede izvor za svoje tvrdnje o ubistvima jevrejskih supruga u Tuzli, odgovorila je sljedeće: «Vidjela sam nekoliko fotografija nadgrobnih spomenika koji su sa polumjesecom i Davidovom zvijezdom». Ovakvi spomenici ne postoje na Jevrejskom groblju u Tuzli.
“Sabah”, SAD, 4. VIII 2005.

 

Bošnjaci optuženi za svoje stradanje

Na nekoliko američkih internet sajtova, oko kojih se okupljaju akademski konzervativni krugovi, vodi se bjesomučna kampanja protiv američke podrške bosanskoj državnosti, dok se bošnjački narod povezuje sa nacistima i Al-Kaidom. Jedan od lidera ove ekipe je američki profesor historije Carl Savich. On u desetinama svojih tekstova optužuje Ameriku za tzv. građanski rat u Bosni, negira genocid u Srebrenici, te tvrdi kako su Srbi bili žrtve bošnjačke i hrvatske genocidne agresije. Savicheva preokupacija je da Bošnjake optuži kao sluge nacista, koji su sudjelovali u genocdu nad Jevrejima i Srbima, pa se u toj nakani obračunava sa historičkim mišljenjima Christophera Browninga i Alekse Đilasa koji su tvrdili da su “Bosanski Muslimani bili pasivni tokom cijelog (Drugog svjetskog) rata.” “Muslimani nisu bili prevareni i zavedeni. Njihov cilj je etnički čista muslimanska Bosna. Muslimanska eksterminacija stotine hiljada bosanskih Srba je napravila Muslimane najvećom grupom u Bosni i omogućila stvaranje etnički čiste muslimanske Bosne” – piše Savich. U jednom članku on zbog podrške Bosni napada mnoge istaknute Amerikance, poput Susan Sontag, te kaže da su “Bosanski Muslimani, najreakcionarniji Muslimani u cijelom islamskom svijetu”, a to argumentira time što su Bošnjaci “nastavili da nose fes van zakona dugo godina iza 1925. godine”. Savich kaže da su “Amerika i zapadni novinari bosanski građanski rat obilježili nedostatkom tačnosti,” a u kontekstu “kredibiliteta tvrdnjama bosanskih Srba da su Muslimani režirali mnoge masakre uglavnom radi medijske potrošnje”. “Stalno su to radili” – kaže Savich. Američke medije koji su izvještavali o genocidu nad Bošnjacima Savich naziva “sredstvima u rukama američke vlade”, generatorom “moralne hipokrizije, bespravlja, i dekadencije”, te dodaje: “Nema istine i etike u SAD medijima koji su izvještavali iz BOSNE. Samo manipulacija. Ono što je uslijedilo su laži o sukobu u Bosni. Amerikanci su izmanipulisani, što je degradiralo našu inteligenciju i ljudsko dostojanstvo”. Iako predhodno tvrdi da medije instumetalizira američka Vlada, Savich poslije kaže: “Zapadni mediji koji su izvještavali iz Bosne su imali jedan jedini cilj, da privuku SAD na stranu frakcije Bosnanskih Muslimana. Jedini način na koji bi ovo moglo biti postignuto je da se građanski rat predstavi kao ‘genocid’.” “Građanski rat u Bosni je planiran i organizovan od strane Vlade SAD” piše Savich, te dodaje kako su “čak i prije nego što je rat počeo srpski civili ubijani u Bosni od strane Bosanskih Muslimana i Hrvata”. U tom kontekstu, iako je riječ o vojnim formacijama, pominje se kolona na Brčanskoj malti u Tuzli, te se kaže da je “opsada Sarajeva bila isprovocirane reakcija zbog napada na JNA kad se povlačila u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kad su Bosanski Muslimani unakazili tijela vojnika JNA”. Savich je opsednut negiranjem genocida nad Bošnjacima Srebrenice. On kaže da su “Muslimani u Srebrenici krivi za na190 pade na Srbe, svoju glad, snajpere i granatiranje”. No, njega najviše boli američka istina o Srebrenici, jer “američka peropaganda lažno koristi termin ‘muslimanski ljudi i dječaci’ da ispere mozak i uvjeri nas da su to bili nenaoružani i bespomoćni muslimanski civili”. Ove laži i nebuloze Carla Savicha, čije smo varijante već vidjeli u beogradskim i paljanskim medijima, ali i u “Slobodnoj Bosni” Senada Avdića, ne bi bile tako maligne da se ne prostiru na uticajnim američkim internet sajtovima. Šteta je što u bosanskoj politici ne postoji centar koji bi pratio ovakve pojave i na njih reagirao.
“Jutarnje novine”, 14. IX 2005.


Mudžahedin Mladen

Beogradski Tanjug objavio je „istraživački tekst” o navodnom pripremanju «atentata fundamentalista u Vatikanu tokom sahrane Jovana Pavla Drugog». Prema Tanjugovoj konstrukciji, mudžahedini su se trebali ušunjati u Vatikan i sa 11 raketa zasuti papinu sahranu. Glavna veza navodno je bio mudžahedin Mladen P. “član islamske terorističke organizacije s uporištem u selu Gornja Maoča blizu Brčkog”, koji je poznati evropski kriminalac i švercer ljudima.

Tanjug se poziva na pisanje lista «Koriere dela sera» koji navodno tvrdi da je oružje zaplijenjeno početkom jula u Zagrebu bilo namijenjeno tzv. islamskim teroristima za napad u Vatikanu, a da potiče iz BiH. Namjera Tanjuga da klimavim dokazima nategne konstrukciju o upetljanosti tzv. mudžahedina iz BiH u pripremanje atentata u Vatikanu očituje se na nekoliko primjera. Prvo, Tanjug kaže da «hrvatski MUP zasad nema komentara o tom otkriću», dok je «italijanski ministar unutrašnjih poslova Đuzepe Pizano više puta istakao da pretnja islamskih terorističkih organizacija dolazi sa Balkana».

Dakle, italijanski i hrvatski zvaničnici nisu ništa kazali u prilog Tanjugovoj tvrdnji da je u BiH planiran atentat u Vatikanu. Kaže se da je «u julu razbijen krijumčarski lanac koji je prenosio oružje iz Bosne preko Zagreba, kad je u stanu Renata Prajsa otkriveno 11 bacača raketa, eksploziv C4 i gomila detonatora». To što je nekakvo oružje pronađeno u nekakvom zagrebačkom stanu nije dokaz da je oružje iz Bosne, a još manje da je to oružje, kako tvrdi Tanjug – «trebalo da posluži islamskim fundamentalistima za organizovanje atentata za vreme papine sahrane». Baška je nebuloza da bi se 11 mudžahedina sa 11 bacača raketa ušunjala u Vatikan pa raketama zasula papinu sahranu. Tanjugova zlonamjerna konstrukcija totalno se ruši pri tvrdnjama da je glavna veza Renata Prajsa, kod koga je pronađeno oružje, bio izvjesni – «bosanski državljanin Mladen P. koji je član islamske terorističke organizacije s uporištem u selu Gornja Maoča blizu Brčkog». Čisto sumnjamo da bi neki kršćanin mogao biti član tzv. islamske terorističke organizacije. Malobrojni muslimani u BiH koji su sljedbenici vehabijskog učenja, a na koje se ovdje misli kad se spominje Maoča, ne samo da u svojim redovima ne bi imali Mladena P., već ni nekoga ko je «odranije poznat policiji na Balkanu i u Italiji», kao tvrdi Tanjug. Valjda bi tako opasne operacije izvodio neko ko nije «odranije poznat policiji!?! Dalje se tvrdi da je ovaj «islamski terorista Mladen P. organizator tajne imigracije prema zapadnoj Evropi», te da je «već uhodanim putem za šverc ljudima pokušao da prebaci bacače raketa i eksploziv u Italiju». Možda je tačno da postoji izvjesni Mladen P. koji se bavi kriminalnim poslovima, ali je smiješno takav lik povezivati sa tzv. Islamskim terorizmom, a pogotovo ne sa mirnom i zatvorenom vehabijskom zajednicom u Gornjoj Maoči. Iako, dakle, italijanski ministar Pizano nije ničim potvrdio Tanjugove nebuloze, Tanjug tvrdi da je «italijanska tajna služba otkrila povezanost između Renata Prajsa i fundamentalista u Gornjoj Maoči, koja je vrlo opasna za Italiju». Ovo da je jedno bosansko selo, «Gornja Maoča vrlo opasna za Italiju» – vrhunac je smijurije. Šutnja bh. policijskih organa u povodu opasnih kleveta kojima se BiH prikazuje kao leglo tzv. islamskih terorista – nema nikakvog opravdanja. Nedavno je «Slobodna Bosna» je objavila da je u okolini Doboja mudžahedini iz Italije od bošnjačkih domaćina kupili deset kilograma žive s namjerom da zatruju vodovodce po Italiji.

Na ovu jeftinu izmišljotinu nisu reagirali zvanični bh. organi, ali je izmišljotina putem interneta obišla svijet. Tako će se dogoditi i sa Tanjugovom nebulozom o pripremanju atentata u Vatikanu. Zbog toga se šutnja bh. organa može jedino tumačiti kao saučesništvo u ljaganju Bosne i Hercegovine. Kao što se moglo i očekivati, Tanjug je potvrdu svojih izmišljotina potražio u MUP-u Republike Srpske, čiji je potrparol Radovan Pejić izjavio sljedeće: «U MUP-u RS nismo iznenađeni tim informacijama. MUP RS je već ukazivao na opasnosti od terorizma kao globalnog problema». Dakle, četnički terorizam je lokalni problem, a MUP RS se bavi samo globalnim pitanjima. Kao što je slučaj sa svim drugim klevetama protiv Bošnjaka, Federalna tv nije provjeravala Tanjugovu nebulozu, već je zdravo za gotovo objavila da mudžahedin Mladen predvodi selo Gornja Maoča u ratu protiv Italije. Ni srbijanske tv stanice nisu pokazale takav nivo neprofesionalizma i mržnje prema Bosni i Bošnjacima kakav je i ovaj put iskazala Federalna televizija.
“Jutarnje novine”, 16. IX 2005.


Top lista terorista

Američka administracija je upozorila svoje građane da je putovanje u BiH rizično, te im preporučila da prilikom boravka u BiH angažiraju lično obezbjeđenje. Kao jedan od razloga istaknuta je činjenica da je Američka ambasada u BiH bila dvaput zatvarana zbog terorističkih prijetnji. Radi se o neistini! Nije bilo nikakvih terorističkih prijetnji prema Američkoj ambasadi, što je dokazano i na sudu, kada je od neosnovanih optužbi oslobođena tzv. alžirska grupa. Nekome je trebalo da u BiH, nakon 11. septembra, izmisli tzv. islamski terorizam, pa je izmislio tzv. alžirsku grupu koja navodno planira napasti Američku ambasadu. Ishod znamo: iako ovim nevinim ljudima nije ništa dokazano, oni su završili u kazamatu na Kubi. Državne instance su stale iza nevinosti ovih nesretnika, ali se oni i dalje nalaze na Kubi. Za njihovu ekstradiciju niko nije odgovarao.

Bilo bi normalno da Ministarstvo vanjskih poslova uputi protest američkoj administraciji i da traži brisanje ove klevete. Jer, ne samo da Američka ambasada nije nikad bila predmet terorističkih prijetnji, već nikad dosad nije, ni u kakvom kontekstu, napadnut ni jedan američki državljanin u BiH. Barem što se Bošnjaka tiče, oni Ameriku doživljavaju u suglasju sa stavom reisa Cerića: Evropa nas je izdala, Amerikanci su nas pomogli. Razumljivo je što srpski i hrvatski separatisti teže izmišljanju konflikta između Bošnjaka i Amerikanaca, ali je indikativno kada takve konstrukcije dolaze i od samih Amerikanaca. Jer, dezinformaciju o tobožnjim terorističkim prijetnjama prema Američkoj ambasadi mogli su instali192 rati jedino Amerikanci.

Budući da u Ministarstvu vanjskih poslova sjedi Mladen Ivanić, koji je živo zainteresiran za razvoj izmišljotine o tzv. islamskom terorizmu u Bošnjaka, nadležni organ neće demantirati ovu klevetu. Ali, male su šanse da to učini i neko od bošnjačkih zvaničnika. Oni još uvijek teško razumijevaju da se politički status mjeri količinom dobrih i loših informacija. Sve je samo tekst – kažu teoretičari.
“Saff”, br. 129, 1. X 2004.

Irelevantnost bošnjačkog mišljenja

Pitanje terorizma u BiH je prenapuhano i služilo je prije svega kao pritisak na muslimansko-bošnjačku zajednicu, jer do sada iz BiH nije krenula nijedna teroristička akcija ,rekao je za “Oslobođenje” Darko Plevnik, komentator Slobodne Dalmacije. Ovakvu misao dosad nikad nije objavio ni jedan novinar iz medija koje kontroliraju SDP i međunarodni tutori. To što govori Plevnik dosad su jedino pisali novinari koje su mediji Lagumdžijine hunte optuživali za “mudžahedinstvo”, “desničarenje”, “prostakluk”. Da li je i Darko Plevnik “mudžahedin”, čim govori istinu koja raskrinkava cijelu operaciju izmišljanja tzv. Islamskog terorizma u BiH? Ne, nije, on je Darko, a da je Muhamed, njegova se riječ ne bi ni čula u “Oslobođenju”. To ukazuje da SDP-ovi mediji a priori odbijaju mišljenje muslimanskih autora o tzv. islamskom terorizmu. Samo kršćanin može reći da li su ili nisu Bošnjaci teroristi. Bošnjačko raskrinkavanje operacije izmišljanja tzv. islamskog terorizma ne pijevode, što li – jer nije “objektivno”?! Kakve veze ima ko će reći suštu istinu da “iz BiH dosad nije krenula nijedna teroristička akcija”? Istina je istina, ma ko da je saopćava. No, u plaćeničkim glavama, pogotovo komunjarskim, koje su svikle da i ezan doživljavaju kao remećenje bratstva i jedinstva, ove stvari su drukčije postavljene: o muslimanima mogu suditi kršćani, a o kršćanima i muslimanima ne mogu suditi muslimani. “Oslobođenje” koje je posljednjih godina sudjelovalo u antibošnjačkoj kampanji na najbolji je način posvjedočilo podređen status bošnjačke misli. Osobno, napisao sam nakon 11. septembra nekoliko stotina tekstova u kojima sam tvrdio isto što i Darko Plevnik, ali Oslobođenje nije nikad prenijelo ni jednu moju misao. Jer, nisam Darko. Kada Bošnjak govori to što govori Darko, onda je to “fundamentalizam”, a kada Darko govori to što govori “fundamentalista”, onda je to objektivna istina. U svakom slučaju, dobro je što je Darko Plevnik baš u Oslobođenju iznio ovakvo viđenje “prenapuhavanja pitanja terorizma u BiH”. Valjda bi i novinari iz SDP-ovih medija konačno mogli razumjeti da su pregonili. Ako već ne vjeruju bošnjačkim autorima, eto, nek’ makar povjeruju hrvatskim.

“Saff”, br. 129, 1. X 2004.


Može li islam bez ramazana

Državna BH televizija je odbila da emitira “Iftarski program”. A zašto? Zvanično, zato što – “ramazan nema ekvivalenta u drugim religijama”. Dakle, državna tv smatra da bi trebalo malo skresati islam, ili proširiti kršćanstvo, pa da se nađe taj “ekvivalent”. Takve budalaštine nisu izgovarali ni najveći rasisti! Otkud uopće ta sumanuta pomisao da bi trebalo islam prilagoditi drugim vjerama i programskoj shemi ma kakve tv?! Jer, teza o ekvivalentima je poruka da je ramazan višak, da strši, da iskače iz sheme po kojoj se mogu prenositi samo “dva Bajrama”, “dva Božić”a i” dva Uskrsa”. U svakom slučaju, državna tv ne može prihvatiti islam sa ramazanom, jer to iskače iz ekvivalencije. Svašta je zabilježeno na dunjaluku, ali ovo nije, ni u komunizmu. Izvjesni Milan Trivić, direktor BHT, nakon teze o ekvivalencijama, i uz napomenu da “u ovoj zemlji ne žive samo musliman”i (A žive li i muslimani?!), poručuje da se “BHT nakon Nove godine priprema za emitiranje vjerskih programa, po principima koji će biti prihvatljivi za sve tri religije”. E, baš ćemo vidjeti da li će katolički Božić biti tretiran kao ramazan, dakle, nikako?! Obraz dejtonske stvarnosti spasila je Federalna tv koja je, nakon odbijanja BHT, odlučila da otpočne emitiranje “Iftarskog programa”. Da nije bilo javnih pritisaka od strane Islamske zajednice, ne bi se dogodilo ni to. Ovaj događaj treba čitati kao poruku da Bošnjaci u rođenoj zemlji moraju bdjeti nad svojim islamskim pravima.

“Saff”, br. 131, 1. XI 2004.


Progon bošnjačke misli

Helsinški komitet za ljudska prava nikad dosad nije tematizirao divljaštvo koje isijava za Federalne tv, iz policijskog magazina 60 minuta. To nije ugrožavanje ljudskih prava? Čestite Bošnjake možeš mlatiti kako ti je volja, jer je proganjanje muslimana uvijek “demokratija i multikultura”. Zato je Helsinški komitet obznanio da reis Cerić “ponovo vrši pritisak na medije”. A zašto? Samo zato što je rekao da u Sarajevu izlaze listovi koji podsjećaju na beogradski, velikosrpski sedmičnik “Duga”. Da ne duljimo… U Sarajevu djeluje plaćenička mreža srpsko-hrvatskih medija i institucija koje od muhe prave međeda kad god Bošnjaci pokušaju progovoriti o ugrožavanju svojih ljudskih prava. Cilj je zastrašiti bošnjačku misao, isprepadati je, da zna kako će na jednu izgovorenu riječ fasovati rafal laži i kleveta. Reis Cerić je zbog izjave o “Dugi”, u kojoj nije nikog imenovao, doživio da ga “Dani” prikažu na naslovnici, u ogavnoj montaži, a evo sad i da Helsinški komitet slaže kako je to ponovni reisov pritisak na medije. Znaju plaćenici da je napad najbolja odbrana.

“Saff”, br. 131, 1. XI 2004.


Pravosudna mafija

Sarajevski tužitelj Branko Šljivar izjavio je da – “u BiH nema mafije jer bi se u protivnom dešavala ubistva tužitelja, sudija, policajaca…” A šta ako je pravosuđe dio mafije, ili njen nalogodavac? Zašto bi se događali obračuni u odnosima gdje se zna ko šta radi, i gdje svako ubire svoj profit? Ne može se reći da u BiH nema droge na svakom koraku, javnih kuća koje nesmetano rade iako je prostitucija zakonom zabranjena… Pravosudni organi i policija ne čine ništa da to spriječe. Niko nije naivan pa da povjeruje kako to čine zabadava.Reforma pravosuđa je tužiteljima i sudijama dala ovlasti sicilijanskih šefova mafije: mogu montirati proces, skinuti glavu svakome, a da za zloupotrebu sudstva ne odgovaraju. Nema nikog iznad njih. Ta pozicija je, sama po sebi, mafijaška, i otud je logično što su se pravosuđe i mafija našli za istim hastalom.

“Saff”, br. 133, 1. XII 2004.


Bošnjaci na čekanju
Pravosudna mafija je osmislila pouzdan put da ukloni kadrovski potencijal u Bošnjaka. Prema nekadašnjoj izjavi Zaima Backovića, vodi se oko 800 sudskih procesa protiv uglednih Bošnjaka. Nije bitno da li su ovi ljudi krivi ili ne, bitno je da za vrijeme maratonskih procesa oni ne mogu nigdje konkurirati, da su zapravo građani drugog reda. Strategija podizanja optužnica i razvlačenja montiranih procesa nameće se kao suština nastavka političke agresije protiv bošnjačkih uglednika.

“Saff”, br. 133, 1. XII 2004.


Haški teatar apsurda

Nakon što je Haški tribunal uvažio žalbu i oslobodio Marija Čerkeza iz Viteza, nakon prvostepene presude od 15 godina zbog počinjenih ratnih zločina u Lašvanskoj dolini 1993. godine, predsjednik Udruženja Ahmići ‘93 Elvedin Kermo je obavijestio javnost da – “više niko od preživjelih neće svjedočiti”, čime je iskazao ogorčenje zbog politike Haškog tribunala koji je, očigledno, naklonjen hrvatskim zločincima iz Srednje Bosne. U međuvremenu, nastavlja se ustaški teror u ovom kraju… Prijetnja da će u Vitezu džamije letiti u zrak zbog “glasnog ezana” ima svoj svehrvatski konsenzus, jer su Hrvati ovog kraja ujedinjeni u podržavanju zločinaca. Naime, vijest o oslobađanju Čerkeza popraćena je isturanjem šahovnica na hrvatskim kućama, što Bošnjake uvjerava da žive u ambijentu apartheida i stalne prijetnje. No, valja se prisjetiti događaja iz 2003. kada su obznanjeni dogovori herceg – bosanske odvjetničke vrhuške sa nekim bošnjačkim (SDP-ovim) obavještajcima i saradnicima Haškog tribunala, na osnovu čega se vidi režija procesa pred Haškim tribunalom. Dogovarano je da se pronađu i potplate svjedoci koji će davati iskaze u korist hrvatskih zločinaca. Na ovo nije reagirao ni Haški tribunal, ni domaće pravosuđe. Tek nas oslobađajuće presude za hrvatske zločince uvjeravaju u efikasnost ove režije.

“Saff”, br. 134, 15. XII 2004.


U okovima komunizma

“Proveo sam rat u atomskom skloništu u zgradi u Nedžarićima i sve svojim očima vidio”. Ovo je epohalna rečenica koju je napisao glavni komentator Oslobođenja Mirko Šagolj u kolumni od 4. XII, u kojoj se bavi gužvom koja je izbila na relaciji “Oslobođenje” -“Avaz” oko dokapitalizacije ovog najstarijeg bh. lista, a u kojoj bi trebale učestvovati firme poput Sarajevske pivare i Fabrike duhana. Cjelokupna argumentacija Oslobođenja nalikuje na ovu s logikom posvađanu i smiješnu Šagoljevu rečenicu. “Oslobođenje” za sebe tvrdi da je – “temeljna vrijednost ove zemlje, a Radončiću zamjera što su mu apetiti prerasli posao novina te ima želju i bolesne ambicije da postane faktor političkog, ekonomskog i drugog odlučivanja u BiH”. Ali, Radončićeve ambicije su ipak manje od “temeljne vrijednosti ove zemlje”,jer iznad i ispod tih vrijednosti ne postoji ništa. Oslobođenje je tako bitnije od Povelje Kulina Bana, ZAVNOBiH-a, Ustava, itd. Nije nam ulaziti u ovu polemiku, ali valja primijetiti da je Oslobođenje zglajzalo zbog svog partijskog, ideološkog kursa, te postalo bilten SDP-a, pa nikog više ne zanima ulaganje u partijski bilten, niti kupovina tog Komunista. Otud je smiješna sljedeća poruka iz ovog lista: “Otvaramo stranice ‘Oslobođenja’ za političkii svaki drugi dijalog, građanima BiH, da strah i teror koji sijete (misli se na Avaz) prestan”e.

O kakvom se dijalogu ovdje govori, ako je već određena strana na kojoj stanuju strah i teror?! A, da li bismo mogli govoriti o strahu i teroru koje je sijalo Oslobođenje u vrijeme vladavine SDP-Alijanse i izmišljanja tzv. islamskog terorizma? …I tako redom. I, na kraju, valja primijetiti da uistinu ne bi bilo dobro da Fahrudin Radončić poklopi sve medije.Ne zbog njega, već zato što nije dobro da jedan čovjek bude gospodar medijske istine. Bilo bi dobro da Oslobođenje iziđe iz krize, da opstane, i ojača, jer je u našoj zemlji malo institucija koje su nadživjele jedan ljudski vijek. No, ako će Oslobođenje ostati ideološki organ SDP-a, onda to više nije Oslobođenje, niti je to kulturna tradicija, to je onda bilten koji zloupotrebljava ime najstarijeg bh. lista.

“Saff”, br. 134, 15. XII 2004.


Dimna bomba za druga Titu

Naš najstariji dnevni list je pozvao policiju da “malo pripazi na spomenik Josipu Brozu koji se nalazi u Novom Sarajevu, uz tvrdnju da – ko nasrće na Titovu ulicu, može nasrnutii na njegov spomenik”. Budući da je rušenje Titovog spomenika u Kumrovcu tipični terorizam, ovdje se implicira da je SDA teroristička stranka koja je spremna podmetati bombe pod Titove spomenike u Sarajevu. A zašto bi to SDA činila danas, kad je u vrijeme rata i svoje apsolutne vlasti mogla bez bombe ukinuti Titove ulice i spomenike i prognati antifašistička obilježja. Radi se, dakle, o jeftinoj i opakoj kleveti.

“Jutarnje novine”, 28. XII 2004.


Islam bez islama

Na obilježavanju 468. godišnjice Gazi Husrev-begove medrese pjesnik Džemaludin Latić je najavio “bošnjačku kulturnu revoluciju, kroz spas ljudi od svih gluhonijemih i opasnih ideologija”. Latić je naveo i da su Bošnjaci “duhovno najslobodniji muslimani Svijeta”, čime je potcrtao evropsku viziju islama. Ipak, Latić je napadnut u tzv. demokratskim medijima i optužen da teži “doislamizaciji Bošnjaka”, da širi “panislamizam” i sl. Ako se zagovaranje najslobodnijeg islama može tumačiti kao panislamizam, onda ispada da bi jedini prihvatljiv “islam” bio “islam” kojeg ne bi bilo. Zbog toga je još neostvariva Latićeva želja da Bošnjaci “prestanu drhtati pred dušmanskim čizmama i tenkovima”. Jer dokle god neke sarajevske duge budu evropski islam u Bošnjaka klevetale kao panislamizam, dotle će nad bošnjačkom budućnošću lebdjeti neizvjesnost. Problem nikada nije ni bio u bošnjačkojvolji da se svjedoči pripadnost Evropi, toleranciji i suživotu.

“Ljetopis 2005”, 8. I


Leglo laži

Američka administracija očekuje da će se teroristički napadi protiv zapadnih zemalja u budućnosti odvijati preko Balkana. Navodno će se po završetku rata u Iraku mnogi muslimanski dobrovoljci vratiti u svoje balkanske zemlje i tražiti belaja. Mi po tom pitanju možemo biti posve mirni, jer kod nas nema terorizma, onog sa tzv. islamskim predznakom. Od tog tzv. islamskog terorizma u BiH dosad nije ni kokoš stradala. Interesovanje Amerike za Balkan nas može zaštititi od neutihlih agresorskih ambicija, posebno sa istoka. No, glavni naš problem će biti izmišljanje tzv. islamskog terorizma u BiH. Desetine institucija i stotine intelektualnih terorista u BiH zarađuju plaću na projektima izmišljanja, jer u protivnom ne bi imali šta raditi i protiv čega se boriti. S druge strane, mi mislimo da je istina ono što je u našim glavama, a ne ono što se proizvede i plasira putem interneta. Ukucajte u pretraživač na internetu pojmove Bosna i terorizam, pa ćete vidjeti gdje se sve spominjemo kao evropsko leglo tzv. islamskih terorista. Ljudi u Svijetu dobijaju sliku o nama preko ovih izmišljotina, a ne preko naših zamandaljenih glava u kojima istinanema nikakvu upotrebnu vrijednost.

“Ljetopis 2005”, 22. I


Medijski gestapo

Nakon najave da bi mogla biti podignuta optužnica u montiranom procesu “Pogorelica”, nastavlja se pravosudni teatar apsurda. Najavljena je optužnica protiv Hasana Čengića za nekakvu saglasnost koju je 1996. kao zamjenik ministra odbrane dao nekakvoj firmi, iako od tog posla nije nikome nanesena ni šteta, niti je iko učabulio korist. Ma, totalni cirkus! Međutim, cilj pravosudnih montaža nije samo osuditi Bošnjake, već podignutim optužnicama blokirati njihove živote. Taj totalitarni, boljševički mehanizam opisan je u Kafkinom romanu “Proces”, gdje Jozef K. živi pod klevetom ideološkog pravosuđa i uzaludno pokušava dokazati svoju nevinost. Kako to u stvarnosti izgleda vidjeli smo u Dnevniku BHT gdje je Hasan Čengić zapravo doveden na prevaru, ne znajući da će urednici uživo u program pustiti Senada Avdića, koga su nazvali političkim analitičarem, iako je ovaj šef medijskog gestapoa izbljuvao nepregled kleveta protiv Čengića, stavljajući se u ulogu boljševičkog tužioca. Društvo u kome su moguće ovakve montaže, uz punu asistenciju državne tv, treba da se plaši za svoju budućnost, jer orgije zla i nasilja prema nevinim
ljudima vode u otpor, u ime slobode i demokratije.

“Ljetopis 2005”, 25. I


Zločin kao demokratizacija

U Sarajevu su održane demonstracije za oslobađanje tzv. alžirske grupe, koje je organizirala Nađa Dizdarević, supruga jednog od četvorice bh. državljana koji su, sa još dvojicom ljudi, kriminalno isporučeni u konc-logor na Kubi. Pravo je čudo kako se za ove trigodine koliko traje zatočeništvo nevinih ljudi ni jedna organizacija u BiH nije sjetila da organizira ovakve demonstracije. A vagoni para su uloženi u demokratiju. Doduše, mnogi su predavanje tzv. alžirske grupe smatrali demokratizacijom. Poslije su državne instance ustvrdile da se radi o nelegalnom činu, ali za to niko do danas nije odgovarao. Nije za svakog ni da se nađe pred sudom, jer u boljševizmu postoje oni ravnopravniji, koji su tu da tuže i sude i da ni za šta ne odgovaraju. Oni su vlasnici demokratije. Zato je demonstracije, koje su interes bh. društva, morala organizirati Nađa Dizdarević. Zacrvenio se nije niko, pošto smo odavno već u crvenom.

“Ljetopis 2005”, 31. I


Šagoljev nacifašizam

Četiri posljednja teksta komentatora Oslobođenja Mirka Šagolja posvećena su “bošnjačkom nacifašizmu”. Komentatori najstarijeg bh. lista su prošle sedmice šest dana uzastopce izmišljali erupciju tzv. islamskog radikalizma i tog “nacifašizma” u Bošnjaka. Nigdje nije osvanuo kukasti križ, nije oskrnavljena ni jedna bogomolja, ni jedno groblje, nije se dogodilo amabaš ništa, ni prije ni poslije, na osnovu čega bi se mogla definirati tako zabrinjavajuća pojava kao što je Šagoljev “bošnjački nacifašizam”. Riječ je o kvislinškoj izmišljotini! Ali, s kojim ciljem? Ovi lažljivi tekstovi nisu namijenjeni nama, koji znamo istinu. Oni se pišu za strano tržište, jer ih prenose četnički i ustaški internet sajtovi, kao i neke međunarodne adrese, poput sektora za Balkan u italijanskoj i francuskoj vladi.Prošetajte internetom! Najveću sramotu i gubitak našoj zemlji nanose plaćenici koji su zaduženi da ovdje izmišljaju te opasne gluposti. Bošnjački nacionalni interes bio je i ostao antifašizam i antinacionalizam.

“Ljetopis 2005”, 1. II


Četnici i 60 minuta

Kako je moguće da je samo emisija “60 minuta” dobila poziv da poprati ratnohuškački skup četnika na Manjači? Zašto četnici nisu zvali TVRS, ili neku srbijansku tv, već baš “60 minuta”? Zato što znaju da u ovoj emisiji imaju pouzdanog plaćenika, i što je njihov cilj bio da zastraše Bošnjake otvorenim prijetnjama da rat nije gotov, i da je Dejton samo predah. Novinari ove emisije nisu mogli slučajno saznati za skup četnika na Manjači, niti su mogli doživjeti gostoprimstvo bez četničkog propagandnog interesa da baš preko ove emisije upute svoje fašističke poruke. Zašto Fincijev RAK ne sankcionira ovu zloupotrebu državnog medija za fašističku propagandu? Četnici su nam poručili da ih podržava američka administracija, a Američka ambasada na to nije reagirala. Da li je to razlog što sigurnosne službe “nisu znale” za ovu fašističku terevenku? Kako EUFOR misli sprovoditi akciju Žetva i prikupljati oružje, kad Federalna tv propagira nastavak rata? Zanimljivo, niko nije reagirao na ovu državnu afirmaciju četništva.

“Ljetopis 2005”, 2. II

Terorizam kao incident

U našim je dnevnim novinama, a vjerovatno i u svjetskim, 10. februara više prostora dato kojekakvim pričama o “islamskom džihadu i borbi protiv terorizma”, nego informaciji da je u napadu ETA-e u Madridu poginulo 39 osoba, a preko 50 ranjeno. U agencijskoj vijesti ovaj je masovni zločin čak nazvan – incidentom. Konkretno, od ukupno šest naslova na 16. i 17. stranici Avaza, pet se ticalo borbe protiv terorizma, a samo je jedan bio posvećen terorizmu u Madridu. Prostorno, samo je jedna četvrtina strane bila o terorizmu ETA-e. Zločin ETA-e se nije našao ni na naslovnoj stranici ni jednih naših dnevnih novina. Pošto se u naši redakcijama ove informacije uzimaju od stranih agencija, za pretpostaviti je da je pomenuti omjer bio i u svjetskim listovima. Kako je moguće da jedan ovakav teroristički zločin usred Evrope bude manje bitan od raznih vijesti o tzv. islamskom terorizmu. Izgleda da terorizmi sa kršćanskim predznakom brkaju iluziju o tzv. islamskom terorizmu, pa ih treba minimizirati i što prije zaboraviti. Dakako, da su tzv. islamski teroristi ma gdje pobili 39 ljudi o tome bi brujao Svijet, a naslovnice novina bi bile prekrivene fotosima žrtava. Nešto se ozbiljno dešava sa zapadnim organima vida,zar ne?

“Saff”, br. 138, 15. II 2005.


Revizija historijske istine

Beogradska “Politika” je na naslovnici objavila tekst o zločinima mudžahedina u Vozućoj, te citirala izvjesnog pukovnika ARBiH koji tvrdi kako je “Alija Izetbegović donio pare kojima se za mrtvog četnika plaćalo 100 maraka, a za zarobljenog 50”, što znači da je državni vrh RBiH podsticao ratni zločin. Ista priča objavljena je u “Slobodnoj Bosni” i na Federalnoj tv, ali i na nekoliko četničkih internet sajtova. Ravnogorska propagandna mašinerija je ovladala sa nekoliko sarajevskih medija, uključujući i FTV. Srbijanski budžet može podnijeti investiciju od desetak miliona maraka za projekat revizije historijske istine. Zato nekoliko sarajevskih nazovi novinara danas imaju privatno više para nego većina sarajevskih novina. Izdaje su oduvijek bivale unosan biznis. Haram stiže tek sa pobjedom pravde i istine. A sve smo dalje i od istine i od pravde.

“Ljetopis 2005”, 26. II


Unaprijed mu presudili

S medijskog stanovišta je interesantno posmatrati i reakcije na vijest o podizanju optužnice protiv generala Rasima Delića. Dnevni avaz je donio naslov: “Rasim Delić odgovoran za zločine koje su počinili pripadnici El-Mudžahida”. “Oslobođenje” je na naslovnici objavilo sljedeće: “Štab Vrhovne komande ARBiH naredio formiranje odreda El-Mudžahid”. Ova dva inače konfrontirana lista ne samo da nisu pružila podršku komandantu ARBiH, već su unaprijed presudila da je “Delić odgovoran za zločine”. Iako su tekstovi u ovim listovima uglavnom korektni, izbačeni naslovi su van svakog patriotskog i moralnog kompasa. Korektnije bi bilo da nisu napisali ništa, nego što su u naslovu objavili da je Delić odgovoran za zločine. Ovo potpuno korespondira sa besramnim stavom Tihićeve SDA, koja je “pozdravila Delićevu predaju Hagu”, bez ikakvog kritičkog odgovora na očiglednu tendencij poistovjećivanja ARBiH sa četnicima i ustašama. Naspram svih njih traje masovna kampanja naših internet sajtova u dijaspori gdje se predlažu različiti oblici protesta protiv ovog sramnog izjednačavanja agresora i žrtve. Narod, dakle, misli jedno, a naš najstariji i naš najtiražniji list posve drugo. Jedino su “Jutarnje novine” ispravno reagirale, jer su na naslovnici, kao glavni tekst, objavile nedvosmislenu konstataciju: Izjednačavanje agresora i žrtve, te su ovom slučaju posvetile dvije udarne stranice.

“Saff”, br. 139, 1. III 2005.


Pogorelica je livsala

Montirani proces “Pogorelica”, kojim se je bh. Policija trebala optužiti za tzv. Islamski terorizam, definitivno je propao, jer je odbačena optužnica Federalnog tužiteljstva. Tek nakon propasti ove montaže, i poraza montažerske mafije, zbog koje su nevini ljudi pola godine proveli u zatvoru, i zbog koje su ogromne pare potrošene na dokazivanje nedokazivog, vrijedit će postaviti pitanje odgovornosti osoba i struktura koje na ovaj način zloupotrebljavaju državne institucije. O tome će se tek pisati. No, vrijedi ukratko analizirati medijski tretman odbijanja optužnice za “Pogorelicu”. Državni tv Dnevnik je 23. II, kada je objavljenja vijest, ugostio Senada Avdića, urednika policijskog lista SB, u funkciji tzv, političkog analitičara, koji je nastavio izmišljati laži o terorističkom kampu. Van svake profesionalne pameti je bila odluka urednika Dnevnika da zvaničnoj informaciji o odbijanju optužnice suprotstavi nekoga ko trlja propalu i smiješnu priču. Potom, Dnevnik Federalne tv je objavio da je potvrđena druga tačka optužnice, koja se tiče navodne pripreme atentata na Fikreta Abdića, umjesto da prvo objavi da je odbijena prva i glavna tačka optužnice za “Pogorelicu”. “Jutarnje novine” su objavile naslov “Odbijena optužnica za poticanje terorizma”, a jedne druge novine su objavile naslov …”Optuženi za pokušaj atentata na Abdića”. U ovoj vijesti je suština u odbijanju optužnice za Pogorelicu, oko čega se godinama vodi žestoka kampanja, a skrivanje te suštine je u najmanju ruku zlobno i jadno. Jer, montaža “Pogorelice je nepopravljivo livsala”!

“Saff”, br. 139, 1. III 2005.


Terorističke igračke

Državna tv je napravila alarmantan prilog u povodu dolaska nepoznate pošiljke na Sarajevski aerodrom, za koju se ispostavilo da sadrži – igračke sa baterijama. Ovo je, kažu, treći put da sa avionom iz Istanbula dolaze igračke, a da se ne zna ko ih šalje. Zar je to tema kojom bi trebalo zamlaćivati javnost? Ova situacija podsjeća na cirkus od prije nekoliko godina, kada je tadašnji guverner Tuzlanskog kantona Selim Bešlagić nadigao dreku i paniku jer mu je u pismu neko poslao bijeli prah, k’o biva, antraks. A neko se, bezbeli, zafrkavao. To što neko šalje igračke za Sarajevo ne bi smjelo biti razlog za uznemiravanje javnosti. Postoje stručnjaci za bezbjednost koji treba time da se bave, daleko od kamera. Ali, izgleda je trend da se izigrava antiterorizam, a kako ćeš ga izigravat ako ne izmisliš terorizam. Igračke na Sarajevskom aerodromu su, navodno, samo test da se pošalje bomba. I zato je nastala cijela halabuka.

“Saff”, br. 140, 15. III 2005.


Dimne bombe

I Nezvanično se saznalo šta je bio uzrok hitne evakuacije zgrade OHR-a i dvodnevne blokade nekoliko sarajevskih ulica. Iako je iz OHR-a saopćeno da se radi o “neodređenim prijetnjama”, što je inače veoma živopisna formulacija, procurilo je da je neko “dojavio da će kamion pun eksploziva udariti u zgradu OHR-a”. Kad može u Bagdadu, zašto ne bi i u Sarajevu? Muslimani su i tamte i vamte. A muslimanska je specijalnost vozanje kamiona sa eksplozivom. Ovakvih problema nema na Zapadu. U odnosu na količinu paranoičnih ujdurmi zjapi prosta činjenica da se dosad u Sarajevu nije dogodio ni jedan teroristički napad na međunarodne predstavnike. U Banjoj Luci ili zapadnom Mostaru, jeste. Forsiranje paranoje sramoti Sarajevo. Sigurnosne službe valjda postoje da djeluju preventivno, a ne da blokiraju grad i oko OHR-a čekaju da ufate taj fantomski kamion.

“Ljetopis 2005”, 17. III


Tv Alfa nije mogla biti kažnjena sa 50.000 KM

Iako je dosad u štampi objavljeno dovoljno materijala koji ukazuje na manifestaciju državnog terorizma od strane Fincijevog RAK-a, koji je bez ikakvog zakonskog pokrića kaznio TV “Alfa” sa 50.000 KM, zbog navodne antisemitske hutbe, to nije ponukalo našu intelektualnu javnost (ako uopće postoji?) na reakciju. Evo sada još jednog dokaza da se Fincijev RAK koristi metodama državnog terorizma… Naime, dokazat ćemo da TV “Alfa” nije mogla biti kažnjena sa 50.000 KM, jer u pravilima RAK-a ne postoji takva kazna. U poglavlju procedura za vođenje slučajeva, u član 7.4.a) Novčane kazne za RTV stanice, a što se može provjeriti na internet stranici RAK-a, piše sljedeće: “Za R i TV kuće koje pokrivaju područje cijelog entiteta ili oba entiteta iznos kazne ne može biti veći od 5.000 KM. Za R i TV kuće koje pokrivaju 50 posto ili više teritorije entiteta iznos kazne ne može biti veći od 2.500 KM, dok za ostale R i TV kuće iznos kazne ne može biti veći od 1.000 KM”. Dakle, TV Alfa nije mogla dobiti kaznu veću od 1.000 KM, jer signalom nije pokrivala ni 50 posto entiteta. Maksimalna kazna je, dakle, 5.000 KM, ali za medije koji pokrivaju cijeli entitet ili državu. Fincijev RAK je tako TV “Alfa” kaznio sa DESETOSTRUKO većom kaznom od najveće koja je propisana zakonom, odnosno 50 puta većom kaznom nego što je TV Alfa mogla biti kažnjena. To što je prekršen zakon ne treba nikoga da čudi, jer se u RAK-u otvoreno ponašaju kao državni teroristi.

“Saff”, br. 141, 1. IV 2005.


Tv čerečenija

Nedavno je u jednoj emisiji BHT urednica informativnog programa FTV Marija Topić Crnoja govorila o navodnim pritiscima na novinare FTV i o ugrožavanju njihovih prava. Neko je navodno nazvao mamu Bakira Hadžiomerovića i rekao da će joj ubiti sina, pa sad Bakir ne smije hodati po mračnim ulicama. To je stvarno ružno, ali gdje je druga strana medalje? Koliko je poštenih ljudi oklevetano u emisiji “60 minuta”? Urednica Crnoja je govorila da su pritisci i to što neki zvaničnici ne žele da govore za njen medij. To nije nikakav pritisak, već jasna poruka da preziru idološko-policijski profil FTV. Crnoja je potom kazala da je zgradu FTV morala svojevremeno čuvati i specijalna policija. …Kao da je javnost zaboravila kako se radilo o izmišljanju navodne terorističke prijetnje od “Studentskog pokreta” Amera Bahtijara, jedne bezazlene ekipe studenata koja je izdala saopćenje za javnost zbog emisije “60 minuta”. E zbog tog saopćenja angažirana je specijalna policija, kako goloruki i golobradi studenti ne bi uletili u sivi dom i zauzeli Federalnu tv. Ova sekvenca se posve uklapa u nakanu FTV i Marije Topić Crnoje da u Sarajevu izmisle jal tzv. Islamski terorizam, jal tzv. antisemitizam, jal ma kakvu pojavu koja ugrožava njihovu slobodu da zloupotrebljavaju javni rtv servis za čerečenje Bosne i Bošnjaka.

“Saff”, br. 141, 1. IV 2005.


Na usluzi četnicima

Nosilac Zlatnog ljiljana Edin Haračić je izjavio da “od pisanja ‘Slobodne Bosne’ najviše koristi imaju četnički internet sajtovi”, te ustanovio kako se tekstovi ovog magazina u kojima se satanizira Armija RBiH mogu naći na ravnogorskim web stranicama. No, Haračić je smetnuo da medijski trougao satanizacije ARBiH čini i magazin FTV 60 minuta, koji je, bukvalno, televizijsko izdanje “Slobodne Bosne”. Tako dobijamo trougao po kome ono što objavi SB prenese FTV, a udarni dio se nađe na četničkim internet sajtovima. Ostaje jedino nepoznanica ko koga filuje lažima, jer se može ustanoviti da su neke izmišljotine prvo plasirane na četničkim webovima, kao što je onomad bila analiza beogradskog APIS-a o “Pogorelici”, koja je potom plasirana u Sarajevu. Kao primjer može poslužiti I tekst iz SB pod naslovom “Bošnjaci” se spremaju za novi rat, na srpskom i na engleskom jeziku (www.geocities.com), gdje je prije dvije godine Senad Avdić tvrdio da će obnovljena Patriotska liga otpočeti rat s ciljem da izađe na Drinu i na more. Četnici ovaj tekst koriste kao dokaz da je bezbjednost regiona ugrožena od Bošnjaka.

“Ljetopis 2005”, 5. IV


Licence za podobne novinare

Pod opravdanjem da se vrše reforme i navodna depolitizacija državnih službi i djelatnosti cjelokupan se sistem u BiH stavlja u kalup jednog novog jednoumlja, koje treba da služi što lakšem betoniranju, ali i proširivanju rezultata genocidne agresije. Tu tzv. reformu su doživjele rtv stanice, i to tako što Bijeljinska tv svakodnevno veliča četništvo i Srbe poziva na otpor prema bh. državi, ali ne biva sankcionirana, za razliku od patriotski orijentiranih medija; istovjetnu tzv. reformu su dočekale sudije, policajci, a evo sad i državni službenici. Ko god je mislio da tzv. reforma neće zahvatiti i novinare, prevario se. Dejtonske udruge podobnih novinara planiraju da ustanove nekakvu tzv. licencu za novinare, što bi ga značilo da se onaj novinar koji od njih ne dobije licencu ne može zvati novinarom. Cilj je da “novinarska licenca doprinese redu i prepoznavanju digniteta novinarske profesije”, kažu oni. Ovakvu licencu prvi ne bi smjeli dobiti Senad Avdić, Bakir Hadžiomerović i njihova klika koja putem novinskog i televizijskog izdanja Slobodne Bosne na najgrublji način skrnavi novinarsku profesiju, jer izmišlja tzv. islamski terorizam, laže, montira, vrijeđa… Međutim, oni će prvi dobiti licencu da su novinari, pošto je licenca smišljena kako bi se degradirali novinari koji ne žele igrati u kolu jednoumlja, patriotske prostitucije i izdaje, a kako bi se favorizirali plaćenici četničko-ustaškog projekta za uništenje BiH.

“Saff”, br. 143, 29. IV 2005.


Neko je poremećen

Sjećamo se kako su Srđan Dizdarević i njegov privatni Helsinški komitet obznanili da u Sarajevu djeluje tzv. “Muslimanski omladinski pokret”, kao “teroristička organizacija” koja premlaćuje sarajevske Srbe i vrši etničko čišćenje Sarajeva. Povod za ovu obznanu, bez ikakvih dokaza, bilo je premlaćivanje dvojice pravoslavnih sveštenika. E sad se zvanično ispostavilo da je mladić koji je nasrnuo na popove duhovno poremećen, te da se ovaj incident ne može dovesti ni u kakvu vezu sa svjesnom namjerom, a kamo li sa organiziranim djelovanjem. Da li će sad Helsinški komitet demantirati po bijelom svijetu svoju informaciju o postojanju te “terorističke organizacije u Sarajevu”? Neće. Zna se i zašto – neće.

“Saff”, br. 143, 29. IV 2005.


Kako poraziti klevetu

Konačno možemo biti zadovoljni količinom i kvalitetom reakcija na jednu od nebrojenih kleveta za tzv. islamski terorizam upućenih na račun Bošnjaka. Pored nas su bez ikakvih reakcija prolazile klevete da se Alija slikao sa Bin Ladenom, da u BiH ima 10.000 mudžahedina koji su opasnost za Evropu, itd, itd. Vladao je zastrašujući muk. Konačno, u povodu izjave Dragomira Andana, direktora Policije RS – da u BiH postoji ćelija Al-Kaide odgovorna za teroristički napad na vozove u Španiji, te da tzv. bijela Al-Kaida prijeti Evropi – digla se kvalitetna masa reakcija kojima je razobličena ova podvala.

Od 10. maja, kada je ispaljena ova dimna bomba, pa do danas, objavljene su desetine tekstova u kojima se razobličava Andanova nebuloza, ali i sam lik ovog direktora Policije RS, za koga su svjedoci ustvardili da je u vrijeme genocidne agresije bio blizak saradnik Radovana Karadžića i da je bio u Srebrenici u vrijeme genocidnih zločina. Andan tako ne samo da je doživio medijski poraz svoje izmišljotine, već je izazvao čačkanje njegove ratne prošlosti, po kojoj ne bi smio biti na tako odgovornoj poziciji kakva je funkcija direktora Policije RS. Osudi Andanove izmišljotine pridružili su se čak i mediji koji su proteklih godina bili najbučniji u izmišljanju mudžahedina i tzv. islamskog terorizma. Valjda su i oni osjetili da je Andan prevršio mjeru, te da se njegova izmišljotina ne može braniti argumentima. To se i pokazalo narednih dana, kada je od španske vlade stiglo zvanično obavještenje – da nemaju nikakvih indikacija koje bi upućivale na vezu BiH sa terorističkim napadima na vozove u Madridu. Andan je time u bh. javnosti pročitan kao zlonamjerni šarlatan, jer je ispalo da on bolje zna sve što bi trebala znati španska policija. Po prvi put, dakle, možemo biti zadovoljni političkom i medijskom reakcijom na jednu od brojnih izmišljotina u projektu satanizacije Bošnjaka. Novinari su istog časa iščačkali Andanovu mračnu ratnu prošlost, prebacili lopticu na njegov teren, a s druge strane političari su ostvarili bilateralne kontakte sa predstavnicima španske vlade koji su odlučno demantirali Andanove izmišljotine. Na žalost, ova pravovremena reakcija opet nije stvar našeg institucionalnog djelovanja, već slučajne volje da makar jednom na klevetu odgovorimo svim javnim potencijalima. Nakon ovog slučaja ostaju otvorena neka pitanja. Iako su naši političari u svojim reakcijama postavljali pitanje odgovornosti Dragomira Andana za širenje dezinformacija, koje nanose štetu ugledu i sugurnosti BiH, čini se da nije valjano u pravnu proceduru stavljeno preispitivanje Andanove ratne prošlosti, odnosno, nije tražena njegova smjena i zbog učešća u Karadžićevom genocidnom timu. Potom, ovaj slučaj nije analiziran u lancu sličnih slučajeva, koji su bili, i kojih će biti, u smislu ustanovljavanja instance koja je u ime Bošnjaka, ili države BiH, dužna da prati ovakve klevete i da na njih pravovremeno reagira. Ni u jednoj bošnjačkoj instituciji, ili na ma kojem tijelu u BiH, a vala ni u jednom autorskom tekstu, nisu analizirani aspekti dejtonskog propagandnog djelovanja velikosrpske i velikohrvatske mašinerije, niti su naši intelektualci uopće pokazali da razumiju potencijal tekstualnosti… U globaliziranom svijetu odveć više nije bitno šta je istina, jer je istina ono o čemu ima više tekstova u medijskom prostoru. E, tu smo autsajderi! Sve ovo bi moralo postati primarna tema bošnjačke politike, s namjerom ustanovljavanja stalnog kontrapropagandnog djelovanja, kako bismo imali potencijal da na svaku klevetu odgovorimo istinom, i to na maksimalnom broju medijskih i političkih frontova.

“NUR”, Danska, maj 2005.


Lažov se uzdigao

Kako se moglo dogoditi da Dragomir Andan, osoba mračne ratne prošlosti, o čemu svjedoče mnoge njegove žrtve (npr. Marija Verale), postane direktor Policije RS? Da li je trebalo da ovaj zlolik izmisli kako u BiH postoji ćelija Al-Kaide, odgovorna za teroristički napad na vozove u Španiji, te da tzv. bijela Al-Kaida iz BiH prijeti Evropi, pa da se zainteresiramo za moralni kredibilitet direktora Policije RS? Stranci koji su progurali Andana na čelo Policije RS znali su zašto to čine. Njima nije trebao moralno neokaljan lik, već neko ko će koristiti funkciju za izmišljanje tzv. islamskog terorizma, za sataniziranje Bošnjaka, a sve s ciljem pretvaranja agresije u građanski rat. Nakon ovih kriminalnih izmišljotina o kojima ni španska policija ne zna ništa, a koje su ugrozile bezbjednost BiH i nanijele veliku štetu našoj zemlji, jedino bi bilo ispravno da Visoki predstavnik momentalno smijeni Dragomira Andana. To se neće dogoditi, jer Andan ima međunarodnu misiju izmišljanja tzv. islamskog terorizma.

“Ljetopis 2005”, 10. V


Došli tobe

Nešto se čudno događa sa “Krugom 99”! U posljednjih mjesec dana na ovim se sesijama ispoljavaju stavovi za koje je “Krug 99” do prije godinu-dvije tvrdio da su fašistički. Jedan od uvodničara nedavno je rekao u kamere da – “agresija na BiH traje”. Na posljednjoj sesiji je SDP-ovac Alija Behmen nazvao Dragomira Andana teroristom zbog izmišljotine da su u BiH trenirani teroristi Al-Kaide. A kakva je razlika između Andanovih izmišljotina, i izmišljotina kvislinških magazina “60 minuta” i “Slobodna Bosna”? I on i oni izmišljaju tzv. islamske teroriste. Ali, “Krug 99” štiti ove Andanove plaćenike u Sarajevu! Potom, čulo se da su mudžahedini u BiH smišljeno uvezeni iz Srbije i Hrvatske. Dobro jutro! Mi koji to pišemo godinama oklevetani smo kao fašisti, ali Krug 99 koji to govori tek danas – hronično je antifašistički. Ironiju na stranu – vrijedi pozdraviti svako ozdravljenje. Dolazak Hidajeta Repovca na čelo “Kruga 99” očito je ovu organizaciju izvukao iz moralnog i patriotskog gliba. Ipak je Repovac sudjelovao u kampanji za demontažu montiranog procesa “Pogorelica”, u vrijeme kada je “Krug 99” ćutao o avetima Lagumdžijine policijske države koja je bila sva zasnovana na izmišljanju tzv. islamskog terorizma. Eto, dočekali smo da prof. Behmen takovrsne pojave nazove – terorističkim.

“Ljetopis 2005”, 22. V


Krstaški barbarizam

Kad je onaj manijak Topalović ubio nevinu hrvatsku obitelj u nekom selu kod Konjica, “Krug 99” je optužio reisa Cerića da je kriv za ovo ubistvo jer je dozvolio bujanje tzv. Islamskog ekstremizma. Reis Cerić može biti kriv za sve i svašta, ali kardinal Puljić ne može biti kriv ni za šta, ni za onu križaču iznad Mostara, ni za stotine inatskih križača podignutih po BiH, ni za onu križaču koja je nedavno uvaljena u nekropoli na Radimlji, jer je u ovakvoj Bosni svaka manifestacija krstaškog nasilja izraz “multikulture i tolerancije”. Posljednje krstaško divljanje u Stocu, kojim se skrnavi jedan od najstarijih i najvrednijih znakova kulturne baštine u BiH, nekropola stećaka na Radimlji, ne upućuje nas opet na divljake koji taj barbarizam čine, već na hrvatsku i katoličku inteligenciju koja se tome ne suprotstavlja. Ipak se ovi vandalizmi čine u ime Hrvata i katoličanstva, te se njihova šutnja ima smatrati porukom odobravanja.

“Saff”, br. 145, 27. V 2005.


Apartheid u srcu Evrope

U Cankarjevom domu u Ljubljani je održan okrugli sto o stanju demokratije i ljudskih prava u BiH, na kojem su učestvovali bh. i slovenački intelektualci. Rusmir Mahmutćehajić je rekao da “treba prevazići situaciju apartheida u kojoj je država trenutno uklještena”. No, niko nije rekao da su samo Bošnjaci žrtve apartheida, kao i oni rijetki Srbi i Hrvati koji nisu uzeli dvojna državljanstva, pa dijele bošnjačku getoiziranu sudbinu. Naravno, nije rečeno ni da je i Slovenija jedan od kreatora ovog, kako je rečeno, “apartheida u srcu Evrop”e, i to po više osnova, ali i tako što samo Bošnjaci moraju tražiti vize za ulazak ili prolazak kroz Sloveniju. No, u svakom slučaju je dobro što naši ugledni intelektualci ko načno koriste riječ – aparthied – kao tačnu oznaku stanja u kome se nalazimo. Mi koji ovo tvrdimo godinama, postali smo “ekstremisti i fundamentalisti”, a oni koji to tvrde tek
danas, hronično slove kao demokrati.

“Saff”, br. 145, 27. V 2005.


Hitler u Sarajevu

Lagumdžijin potrčko iz SDP-a Željko Komšić je na pitanje novinara Starta – “Da li ima antisemitizma u Sarajevu”? – odgovorio: “Očigledno da ima. Nekad je ekstremno izražen,maksimalno ekstremno, nasilno…” Stop! Dokaz? Dokaza nema!!! Komšić dalje taj izmišljeni “maksimalno ekstremni, nasilni” antisemitizam u Sarajevu, upoređuje sa Hitlerovim, pa tvrdi kako bi u Sarajevu moglo doći do ugrožavanja ljudskih, bezbeli jevrejskih života. Evo citata: “U početku izgleda bezazleno, ali na kraju kad naraste u pravog monstruma, i kad nosi ono što je najvrednije, a to su ljudski životi, tada vam treba daleko veći napor da se obračunate s njim”. Ne treba sumnjati da će ova Komšićeva fašistička izmišljotina biti rado dočekana u izraelskim listovima, koji će iz prve ruke dobiti (dez)informaciju da neko namjerava ubijati Jevreje po Sarajevu. Sramno, kriminalno, opasno! Evo prošla su tri mjeseca od ove Komšićeve opasne laži, ali niti je ko reagirao, niti ga je ko tužio za izazivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje.

“Saff”, br. 145, 27. V 2005.


Upecan Ribičić

Slovenačka policija podigla je krivičnu prijavu protiv nekadašnjeg visokog funkcionera SFRJ Matije Ribičića (86) koga sumnjiči za “genocid i smrt 234 osobe ubijene neposredno nakon Drugog svjetskog rata”, kada je Ribičić bio zamjenik načelnika slovenačke OZNE. Ribičić bi mogao biti osuđen na kaznu od 10 do 30 godina zatvora. A imamo li mi u Bosni svoje “ribičiće”? Ponešto znamo o žrtvama komunističkih tortura, ali još uvijek nemamo cjelovitu sliku o svima koji su ubijeni ideološkim metkom. Gotovo ništa ne znamo o komunističkim dželatima koji su po brdima oko Sarajeva i Tuzle odvodili “nenarodne elemente” i ubijali ih metkom u potiljak, a danas sjede u SUBNOAR-u i pričaju o antifašizmu.Uistinu, u SUBNOAR-u postoji nekoliko ovakvih likova, za koje se pouzdano zna da su bili direktni egzekutori. Da smo pravna država, kao što nismo, i naša bi se policija, kaoslovenačka, bacila na prikupljanje dokaza o ovim zločinima. Ali, to se neće dogoditi jer bi procesuiranje zločinaca iz SUBNOAR-a bilo razglašeno kao “atak na antifašizam”.

 

Katilska demokratija

Regulatorna agencija za komunikacije je nastavila svoj pohod na medije koji se definiraju kao bošnjački i patriotski. Nakon kriminalne kazne TV Alfi od 50.000 KM, dogodilo se kažnjavanje Radio Nabe sa 20.000 KM, a za prilog u kojem je navodno “korišten jezik nacionalne i vjerske mržnje”. RAK se inače specijalizirao da dijelove Kur’ana sankcionira kao “nacionalnu i vjersku mržnju”. To je obrazac po kome srpski i hrvatski um sve islamsko razumijeva kao tzv. ekstremizam. Za njih i ezan ima značenje provokacije. Izmišljanje “nacionalne i vjerske mržnje”, koja Bošnjacima nije prirođena, te je nemoguća u bošnjačkom poimanju sebe i okruženja, ovdje je u funkciji gušenja medija patriotske orijentacije. Jer kad se jedna radio stanica kazni sa 20.000 KM, što je možda njen polugodišnji prihod, to je ravno odluci o ukidanju tog medija. Agresorsko gušenje patriotskih medija danas je upakovano u jezičke zavrzlame, tipa, regulatorna agencija, sankcije i sl. Katilske kazne imaju jasnu misiju i nose jasnu poruku: izolirati bošnjačku slobodu misli.

“Saff”, br. 146, 10. VI 2005.


Da nisam Jevrej…

Mnoge je začudilo otkud da jedna nit-smrdi-nit-miriše institucija kakva je “Ars aevi” stane iza projekta Damira Nikšića pod naslovom “Da nisam musliman”, gdje kroz muzički spot, ubitačnom ironijom, umjetnik razara predrasude kršćanske Evrope prema bosanskim muslimanima. Šta bi se dogodilo da je ma koja islamska organizacija stala iza ovog rada? Bio bi to opet nekakav “fundamentalizam”. Ovako je Damir Nikšić postao zvijezda svih sarajevskih medija, što je svojim izvrsnim radom svakako zaslužio. Mnogima koji su pisali o ovom kulturnom događaju promakao je jedan momenat iz promotivnog materijala, a to je da autor sudbinu bosanskih muslimana čita kroz sudbinu jevreja, jer je i prema jednim i prema drugim Evropa iskazivala krstaške predrasude. Nikšićev rad nas upućuje na jednu tematsku oblast koju bi vrijedilo u narednom periodu razrađivati, a radi se o kontinuitetu krstaške netrpeljivosti prema evropskim muslimanima i jevrejima. Prekjučer je to bio holokaust, jučer genocid nad Bošnjacima, a danas je namjera Evrope da sebe proglasi kolijevkom kršćanstva, čime bi muslimani i jevreji i zvanično postali evropski podstanari. Možda nam iz obrađivanja ovih tema postane jasno i zašto neko uporno izmišlja antisemitizam u Bošnjaka, i proizvodi nepostojeći konflikt između bošnjačkog i jevrejskog naroda u BiH. Barem što se Evrope tiče, jevreji i muslimani su prirodni saveznici.

“Saff”, br. 147, 24. VI 2005.


Dimne bombe II

Kad bi se na svaku dojavu o bombi evakuirala svaka zgrada gdje će bomba navodno eksplodirati, naši bi se životi pretvorili u paranoični haos. Odluka da se sarajevski “Holidej In” hitno evakuira zbog anonimne dojave, rezultat je diletantizma Policije, ali i lokalnog obezbjeđenja našeg elitnog hotela. Valjda bi oni trebali preventivno voditi računa da neko u hotel ne unese bombu?! Drugo, ne pamtimo da je dosad i jedna bomba eksplodirala nakon najave. Zašto bi onaj ko postavlja bombu to najavljivao? Valjda onaj ko postavlja bombu to čini kako bi bomba eksplodirala, a ne kako bi se najavom eksplozije demontirala?! U Sarajevu se hvala Bogu, dosad nije dogodio ni jedan teroristički napad na civile. Nekome je očito stalo da proizvodi osjećaj kako je Sarajevo ugroženo od terorizma. Bezbeli onog tzv. islamskog.

“Ljetopis 2005”, 14. VII


Uljez u Srebrenici

U okviru zvaničnog programa obilježavanja desete godišnjice genocida u Srebrenici – dogodio se uljez. Bio je to kratki tzv. dokumentarni film sumnjivog zbrda-zdola kvaliteta i još sumnjivijeg naslova: “Srebrenica – zemlja zločinaca”, koji su napravili novinari “Slobodne Bosne”. S obzirom da se tekstovi ovog sarajevskog magazina prenose na četničkim internet sajtovima, što je dovoljna legitimizacija, poturanje Srebrenice kao zemlje zločinaca djeluje kao logična podvala koju samo nisu razumjeli organizatori. Postoji stotine drugih naslova koji su se mogli dati ovom lošem i konfuznom video-materijalu, kojeg samo ambiciozne budale mogu krstiti kao film. Jer, Srebrenica može biti zemlja zločina, ali ne i “zemlja zločinaca”, jer iz Srebrenice ne potiču zločinci, već žrtve. Film traje 13 minuta, a glavni lik u filmu je Enver Kazaz, koji filozofira o zločinu da ga ni Radovan Karadžić ne bi razumio. To je onaj što je izjavio da je “Ivo Andrić najveći bošnjački pisac”, i onaj što je izmišljao bošnjački fašizam po Sarajevu, i onaj što je sevdalinku doveo u kontekst fašizma, i onaj koji bi zadnji trebao govoriti o bošnjačkoj tragediji.

“Saff”, br. 149, 22. VII 2005.


Dimne bombe III

Federalna tv je u centralnom “Dnevniku” objavila da je Specijalna policija evakuirala dio osoblja Američke ambasade, te jedan sat držala u blokadi Ali-pašinu ulicu. Spominjale su se i nekakve podmetnute bombe i vjerodostojne prijetnje. Međutim, iz izvora Američke ambasade se saznalo da nije bilo nikakve evakuacije osoblja. Iz Policije su saopćili da su “preuzeli operativne mjere i radnje”, ali ne kažu zašto. U vrijeme kada je Federalna tv saopćavala ovu dramatičnu vijest, oko Američke ambasade u Sarajevu nije bilo nikakvih znakova pooštrene bezbjednosti. Dakle, s kojim je pravom Federalna tv uznemiravala i lagala javnost?! I to ne prvi put! Za ovakve greške bi se morale podnositi uredničke ostavke. Ali, urednici na FTV su pod zaštitom političkih i finansijskih lobija iz Karađorđeva, za čiji račun svako malo izmišljaju tzv. islamski terorizam.

“Ljetopis 2005”, 29. VIII


Konačno, istina

Istraživački centar Američkog kongresa konačno je pričepio usta svima koji su posljednjih godina optuživali bošnjački narod za veze sa tzv. islamskim terorizmom. U Izvještaju Američkog kongresa o BiH se navodi da “SAD imaju snažnu podršku u BiH, a posebno među Bošnjacima zato jer su pomogle u dovođenju mira i osiguranju poslijeratne pomoći”. U Izvještaju se navodi i da “većinski sekularno i evropski orijentirano bošnjačko stanovništvo” nije potpalo pod uticaje par hiljada stranih islamskih ekstremista koji su u BiH došli u periodu kada su, kako se kaže, “očajni Bošnjaci bili suočeni s međunarodnim embargom na oružje”. Data je tačna slika odnosa Bošnjaka prema tzv. islamskom terorizmu, ali i prema Americi, koju Bošnjaci prihvataju kao svog saveznika i prijatelja. Otud su bile apsurdne i opasne medijske navale srpsko-hrvatskih hegemonista da izmisle bošnjačku netrpeljivost prema Americi. Zapravo, hunta iz Karađorđeva je zloupotrijebila američku tragediju kako bi izmišljanjem tzv. islamskog terorizma u Bošnjaka na diplomatskom frontu ojačala svoje separatističke pozicije.

“Ljetopis 2005”, 1. IX


Srbija u Sarajevu

Četničko-ustaški list Slobodna Bosna iz Sarajeva objavila je intervju s anonimnim egzekutorom koji je sudjelovao u genocidu nad Bošnjacima. Šest novinskih stranica ispisano je samo zbog jednog kratkog pitanja i odgovora, koji je suština ove navodne “iskrene ispovijesti”. Suzana, bre, novinarka ovog ravnogorskog biltena postavlja sljedeće pitanje: “Da li su srbijanski specijalci radili nešto sa vama”? To je isto kao kad biste narkomana pitali:”A da li se drogirate”? Pitanje Suzane, bre, implicira da srbijanski specijalci nisu imali nikakve veze sa pokoljima Bošnjaka, čim se pita nešto što je općepoznato. Kao što se moglo i očekivati, anonimni krvnik odgovara sljedeće: “Nikada ni sa jednom jedinicom nismo radili, uvijek smo nastupali sam”i. Sagovornik potom obrazlaže kako Srbija nije imala nikakve veze sa pokoljima Bošnjaka. Ovaj tekst (br.459, str. 29-33) u cijelosti je u funkciji oslobađanja Srbije od odgovornosti za agresiju i genocid.

“Saff”, br. 153, 16. IX 2005.


Uvoz mudžahedina u Hrvatsku

U uredu za zaprimanje pošte Ambasade Velike Britanije u Zagrebu, oko sedam sati i 30 minuta, aktivirana je manja eksplozivna naprava i ranila jednog uposlenika, hrvatskog državljanina, Damira Rovišana (28). Ova eksplozija je u zagrebačkoj javnosti otvorila pitanja prisustva islamskih humanitarnih organizacija neposredno nakon rata, koje su navodno bile povezane sa nekim terorističkim organizacijama. Kao i mnogo puta prije, i ovdje se unaprijed i bez dokaza znalo da iza terorističkog napada stoje tzv. Islamski teroristi, jer, pobogu, ko bi drugi napadao Britansku ambasadu nego oni. Eto, ispostavilo se da eksplozija nema nikakve veze sa tzv. islamskim terorizmom, već da je djelo ranjenog Rovišana, koji je na taj način želio skrenuti pažnju javnosti na nekakav svoj pravosudni slučaj. No, ono što je zanimljivije jeste činjenica da se niko nakon svega, u Hrvatskoj, u BiH, a ni drugdje, nije upitao – otkud tolike islamske humanitarne organizacije u Hrvatskoj?! Zašto je Hrvatska pružila gostoprimstvo organizacijama koje su navodno povezane sa tzv. islamskim terorizmom? Zato što je režim Franje Tuđman pronašao strateški interes u uvozu mudžahedina u BiH, kako bi borba ARBiH izgubila međunarodni kredibilitet!

“Ljetopis 2005”, 19. IX


Nagrađen lažov

Evropska policijska misija, koja u BiH nadgleda procese transformacije policijskih snaga, podijelila je nekakva priznanja, a jedan od nagrađenih je i direktor Policije Republike Srpske Dragomir Andan. Ovaj neviđeni skandal nije ponukao ama baš nikoga da reagira. Prisjetimo se, Dragan Andan je izmislio mnoštvo slučajeva tzv. Islamskog terorizma. Posljednji takav skandal dogodio se sa bejagi pronađenim eksplozivom u Potočarima, uoči obilježavanja 11. jula, kada je Andan istog časa za pripremanje navodnog terorističkog zlodjela optužio nekakve mudžahedine iz Federacije. Umjesto da bude smijenjen, i sankcioniran, Andan je ostao na poziciji direktora Policije RS. Sa ove pozicije nisu ga pomjerile ni fotografije i dokazi da je bio ratni saradnik najtraženijih ratnih zločinaca. Izgleda da je sve što je usmjereno protiv pravde, morala, humanizma, protiv Bosne
i Bošnjaka, svojevrsna preporuka za napredovanje u dejtonskoj hijerarhiji. Dokle god je to tako, Bosna nema šansi.

“Ljetopis 2005”, 10. XI


Petarde i terorizam

Udarna vijest bila je da su u sarajevskom naselju Vrace, u kafani Dva bora, ubijeni Milorad Todorović i Radomir Janković sa Pala, te Esad Šenderović iz Sarajeva. U noći sa subote na nedjelju uslijedilo je novo zastrašujuće iznenađenje. U centru Travnika su odjeknule tri eksplozije, koje su počinile veću materijalnu štetu na jednom salonu namještaja, i na jednoj apoteci. Iako se o ovom terorističkom aktu ništa nije znalo, državni tv kanali su odmah objavili indicije da se radi o tzv. islamskom terorizmu, samim tim što su vijest o eksplozijama u Travniku vezali za informaciju o postojanju tzv. islamskih terorista u BiH. Kako je krenulo uskoro će i novogodišnje petarde biti dovođene u vezu sa izmišljenim terorizmom, od čega će najviše hairovati istinski teroristi, okrutni kriminalci i njihove mreže koje očito imaju podršku i zaštitu u državnim institucijama.

“Ljetopis 2005”, 19. XI


Pogrešan način

U subotu 17. 12. 2005. u Sarajevu je održana promocija knjige Državna tajna koju je navodno napisao sin Sefera Halilovića Semir. Dovoljno je znati da su promotori Senad Pećanin i Bakir Hadžiomerović, pa knjigu i ne čitati. Ovi nemaju šta drugo promovirati osim mržnje prema bosanskoj žrtvi. Šteta je što Sefer u iracionalnoj mržnji prema Aliji i dalje tone u pomaganje srpsko-hrvatske okupacije, i što je na taj sihir navukao i svoga sina. Možda ima istine u onome što se hoće reći, ali je pogrešan način. Nakon Sarajeva i Tuzle, i u Mostaru je promovirana ova knjiga. Pošto na nekoliko skandaloznih teza iz ove knjige niko ne reagira, ni SDA, ni Islamska zajednica, ni mediji, a ni brojna boračka udruženja, onda nam se valja složiti, recimo, sa rečenicom na 296 stranici, koja glasi: “Izetbegović bi da nije umro, sigurno završio u pritvorskoj jedinici u Hagu”. Dakle, autor smatra da je Alija Izetbegović ratni zločinac, a to očito smatramo i mi, čim punim kapacitetima proizvodimo šutnju. Slažemo se, takođe, da bi se Alija Izetbegović u Hagu, kako piše autor – “susreo sa svim onim prljavštinama koje je naravno i sam odobrio i naredio”.

Slažemo se, jer šutimo. No, ovo će društvo prije ili poslije morati odabrati: ili Sefer ili Alija. Obojica ne mogu ostati u bošnjačkom srcu. Jedan mora ispasti iz igre. A kada će se i kako to dogoditi, nije naše da sudimo. Sefer je očito nestrpljiv u nakani da zauzme Alijino mjesto u Bošnjaka. Bio je nestrpljiv i usred rata, kada je, kako piše u knjizi “Državna tajna”, na stranici 67 – “želio formirati stranku”. Gdje to još ima da komandant Armije usred rata formira stranku i stvara paralelnu vlast naspram vlasti kojoj bi morao biti podređen? Neki bi to nazvali vojnim ili državnim udarom, neki izdajom, neki autonomaštvom, po sistemu Fikreta Abdića, a neki možda i demokratijom. Činjenica je da je Sefer smijenjen s funkcije komandanta Armije zbog svojih političkih ambicija, za koje se smatralo da štete jedinstvu patriotskog fronta. No, njegove političke ambicije plove dalje. Na promociji u Mostaru je rekao da postoje “fašisti iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih redova”. Dakle, po Seferu, u bošnjačkom narodu ima fašizma. Ako se Bošnjaci s time slažu, onda, brate lijepi, nismo ništa bolje ni zaslužili… …Od Sefera.

“Saff”, br. 160, 23. XII 2005.

 

Leave a Reply

*

captcha *