Za razliku od srpskog, koji četnički pokret tretira kao ravnopravan antifašističkom,njemački obrazovni sistem se odlikuje ekscesivnim i kritičkim osvrtom na ulogu nacističkog pokreta u vremenu 1918-1945. U sklopu toga, u njemačkim srednjim školama se zadnja godina nastave u predmetu historija posvećuje toj tematici.
Sredinom devedestih sam pohađao završnu godinu njemačke gimnazije i nastavnik historije nam je ispričao jednu zanimljivu dogodovštinu iz njegovih studentskih dana…
S nekoliko svojih prijatelja se uputio u posjetu selu Oradour-sur-Glane gdje su Hićine vojne formacije 10.6.1944 ubile 642 stanovnika sela. Ovaj zločin je najveći pojedinačni masakr njemačke vojske u Zapadnoj Evropi.
Hitlerovci su sumnjali da se u selu skrivaju članovi francuskog otpora te su stanovnike sela podijelili na žene i djecu na jednoj i muškarce na drugoj strani (ovo nam zvuči poznato iz Srebrenice, zar ne?).
Žene i djecu su satjerali u seosku crkvu koju su zapalili, granatirali su zvonik crkve koji je probio krov i pao na civile koji su se nalazili unutar crkve. Nakon toga su nasumice pucali po ženama i djeci. Muškarce su odveli u garaže i štale i tu ih poubijali. Samo šest stanovnika je preživjelo masakr.

Helem, moj profa se iz dubokog osjećaja krivice početkom osamdesetih zaputio sa svojim prijateljima, također njemačkim studentima historije, da posjete Oradour-sur-Glane. Iako je tada bilo prošlo skoro 40 godina od masakra, rane na francuskoj strani nisu bile zacijelile. Pričao nam je kako su fizički napadnuti i kako su im Francuzi demolirali auta (s njemačkim tablicama) kojima su došli u selo.
Iako je Njemačka u Drugom svjetskom ratu vojno poražena, osuđena na odštetu, veoma rano nakon završetka rata uvezana u NATO i EU, Francuzi nisu zaboravili šta su im komšije s istoka uradile.

U četvrtak, 4.9.2013, njemački predsjednik Joachim Gauck je 69 godina nakon masakra bio prvi njemački političar koji je posjetio ovo mjesto zločina. Zajedno s jednim preživjelim kao i francuskim predsjednikom Hollandom obilazio je selo izražavajući zgražavanje, žaljenje, moleći za oprost zbog krivice koju su „Nijemci natovarili na svoja pleća“.
Posjećujući crkvu u kojoj su nacisti ubili žene i djecu za oko mi zapade detalj da su je francuske vlasti nakon završetka rata ostavile kao ruševinu i nisu je uopće renovirali, kao znak sjećanja na masakr. Zajedno s izgorjelom zgradom pošte kao i izgorjelim automobilima koji i dan danas tako stoje.

I pored mnogih pisanih tragova, stanovnici Oradoura su se „konzerviranjem“ uništenih građevina odlučili i na ovu formu podsjećanja na masakr koji im se desio.

Zbog čega ovo pišem? Mi, Bošnjaci (za razliku od Francuza) imamo hiljadu razloga više da sačuvamo spomen na zlo koje su nam komšije (kako zapadne tako i istočne) priredile.
Četnička ideologija koja je do 1992. bila zabranjena ipak je polučila dovoljan broj pristalica koji su poklali, silovali i protjerali nebrojene muslimane na Balkanu. Iako se četništvo u komunizmu njegovalo u privatnoj atmosferi, ono je danas dio zvanične doktrine (imenovanje ulica u RS po četničkim komandantima, dizanje spomenika četnicima, otvoreni rad četničkog ravnogorskog pokreta itd.) čime su stvorene predispozicije za četnička divljanja još jačeg intenziteta kakvim smo svjedočili u vremenu od 1992. do 1995.

Nama su potrebne srušene džamije kao nijemi opominjači na zlo koje nam se desilo. Elhamdulillah da se srušene džamije obnavljaju i grade. Ako džematlije žele spriječiti da u dogledno vrijeme te iste džamije moraju ponovo obnavljati, ne bi trebali uklanjati ruševine iz harema, nego tik pored njih graditi nove džamije.

Nažalost, izvori saznanja o genocidu 1992-1995  odmicanjem vremena se sve više sužavaju. Djelomično zbog teške ekonomske situacije koja ne ostavlja mjesta ničemu drugom osim fokusiranju na preživljavanje, djelomično zbog agitacije (koja je važila i nakon Drugog svjetskog rata) i koja ima za cilj sistematski zaborav četničkih i ustaških zločina, a djelomično i zbog naše indolentnosti i zablude da ako se ne budemo sjećali genocid nam se neće ponoviti (historija baš uči obrnuto).

Neka barem ruševine prolaznike opominju. Ugledajmo se već jednom na taj „Zapad“.