Državni terorizam nad tzv. alžirskom grupom

 

Bezmalo sedam godina nakon zločina SDP-Alijanse nad nevinim ljudima iz tzv. alžirske grupe, koji su zbog „krivice” porijekla i boje kože izručeni u logor smrti Guantanamo na Kubi, u našoj javnosti još uvijek nema kritične mase suosjećanja sa ovim ljudima i njihovim porodicama, a nema ni ozbiljnije političke akcije kojom bi se tražilo krivično gonjenje nalogodavaca ovog zločina. Bio sam svjedok nekoliko protesta koje je supruga jednog od zatočenika, Nađa Dizdarević, organizirala u Sarajevu, a na kojima se nije pojavio niko iz bošnjačke političke elite – da podrži borbu za pravdu. Danas je općeprihvaćeno da je izručenje tzv. alžirske grupe bilo u najmanju ruku greška, pa i samim tim što oni koji su tvrdili više ne tvrde da se radi o „razbijenoj ćeliji Al-Kaide”. No, iz tog stava ne proizilaze ni akcije ni sankcije. Otud sa posebnim zadovoljstvom ovoj knjizi prilažem tri teksta objavljena u jeku zločina nad tzv. alžirskom grupom, iako sam se ovog slučaja doticao u desetinama kasnijih tekstova. Dakle, pošto nisu „pritvoreni i krivično gonjeni oni koji su monti-ranim procesom tzv. alžirskoj grupi fašizirali naš pravni sistem”, a što sam tražio u januaru 2002., pred sobom imamo državni terorizam koji štiti zločine nad nevinim ljudima. Neko mora odgovarati za patnje nanesene šestorici ljudi i njihovim porodicama. U protivnom, ovo i dalje nije pravna, ovo je policijska država!

 

Montirani proces tzv. alžirskoj grupi

Osvit državnog terorizma

Ako ne budu pritvoreni i krivično gonjeni oni koji su montiranim procesom tzv. alžirskoj grupi fašizirali naš pravni sistem – bit će ozvaničen najcrnji vid državnog terorizma. Niko neće biti siguran, jer će se policija i pravosuđe služiti metodom fašističke države.

Svjetski rat protiv terorizma je izgubljen onog časa kada su prekršena pravna, demokratska i humanistička načela. Amerika je bez ikakve potrebe poziciju žrtve i moralne superiornosti podredila militarističkom siledžijstvu. Patriot Act, kojim se ratno pravo nadređuje civilnim i demokratskim vrijednostima, otvorio je vrata svekolikom razvaljivanju zapadnih vrijednosti. U BiH, koja je okupirana političkim provincijalizmom, ispoljen je sumanuti koncentrat antiterorističke histerije. Mi smo jedini od početka upozoravali na ove procese. Tri mjeseca poslije hapšenja tzv. alžirske grupe u BiH demokratska javnost otvoreno govori o zloupotrebi države u tlačenju ljudi kojima se ne može dokazati krivica. Toj osudi pridružuju se i neke među- narodne organizacije. Postavlja se logično pitanje: da li će se državne instance prizvati pameti i da li će neko krivično odgovarati za neviđenu kafkijanizaciju građanskih prava i sloboda?


Raspad svjetskog pravnog poretka

Naporedo sa sve snažnijim zapadnim otporom zloupotrebi američkih vrijednosti, Bušova administracija tone dublje. Valjda u spoznaji da ne može natrag. Povlačenje iz procesa hapšenja američke slobode značilo bi priznavanje odgovornost za antiamerika- nizaciju Amerike. Amerika mora dotaknuti dno. Teško je povjerovati i da bi bh. vlasti (Alijanse za promjene) mogle otvoriti proces istrage protiv svojih ljudi koji su sramnim procesom tzv. alžirskoj grupi fašizirali bh. državu, poručivši građanima da se više niko ne može osjećati sigurnim. Trenutno se pred očima civilizacije odvija besramno kršenje Ženevske konvencije; Amerikanci uhapšene talibane briju i odvode u vojni logor na Kubi. Prvo, s kojim pravom ih briju, kad je brada izraz garantiranih vjerskih sloboda ovih ratnih zarobljenika (nije li to iživljavanje?), a drugo, s kojim pravom im sude oni, a ne međunarodno pravosuđe. Ako su SAD, logikom jačeg, sebe metnuli iznad UN-a i međunarodnog prava, onda je ovo uvod u orvelovski teror i raspad svjetskog poretka. Naša država je u tom procesu uvuče- na na stranu zla.


Komunistička upotreba policije i pravosuđa

Proces tzv.alžirskoj grupi najdrastičniji je primjer državnog terorizmau BiH. Hapšenje šestorice Alžiraca u oktobru 2001., koji su (bili) državljani BiH, u svjetskim je medijima najavljeno gromoglasno. SFOR je saopćio da je – u Bosni razbijena ćelja Al-Kaide, a ge- neralni sekretar NATO-a Džordž Robertson da je – najmanje jedan od njih imao redovne kontakte sa vodstvom Al-Kaide. Bosanska javnost je s pravom podržala hapšenje tako opasne terorističke skupine za koju se tvrdilo da je planirala napade na Ambasadu SAD u Sarajevu. Kad se ispostavilo da za tri mjeseca trajanja pritvora osumnjičenima nije iznesen nijedan konkretan dokaz – bosanska javnost je ostala mutava. Zašto? Valjda zato što ove državljane BiH alžirskog porijekla većina bh. domorodaca ne doživljava kao svoje ljude. Oni su Alijino maslo. Otud imamo osjećaj da se sve ovo događa u Alžiru, a ne u Bosni. Zapravo smo nemoćni da razumijemo da ovdje nije riječ tek o nekakvim afričkim sudbinama, već o BOSANSKIM ZAKONIMA. A od zloupotrebe ili kršenja tih zakona ovisi pravna sigurnost svakog od nas. Dakle, u procesu tzv. alžirskoj grupi nisu ugroženi nekakvi bosanski Alžirci, nego – mi sami! Ako se dozvoli takva manifestacija državnog terora, uskoro ćemo se u režimskim kazamatima umjesto naturali- ziranih Bosanaca nalaziti mi.

Proces tzv. alžirskoj grupi po pravnim karakteristikama podsjeća na komunističku upotrebu policije i pravosuđa. Mislilo se da u ovoj zemlji više nikad mrak neće gutati ljude, a zakon biti mrtvo slovo na papiru. Kafkin Proces, koji počinje rečenicom – Neko je oklevetao Jozefa K. – preselio se iz literature u našu stvarnost, u kojoj kleveta može biti osnov da vas se zatvori i da vam se oduzme državljanstvo. Dakle, neko je u antiislamskoj histeriji smislio da ovi ljudi planiraju napasti Ambasadu SAD u Sarajevu.


Vrhovni sud u živom blatu

U ovom tekstu ćemo kao paradigmatski uzeti primjer osumnjičenog Ait Idir Mustafe, i zbog toga što se ovaj građanin, svojom komunikativnošću i vedrinom, najsnažnije in- korporirao u bosansko društvo. Stotine njegovih prijatelja, a prvenstveno karatista čiji je bio trener, od prvog trenutka nisu vjerovali da bi Mustafa mogao imati ikakve veze sa onim zašta ga optužuju. Njegova krivica je bila što je kao humanitarac, ekspert za kompjutere, imao uobičajeni poslovni kontakt sa drugom dvojicom osumnjičenih. U njegov dom, gdje živi sa suprugom Sabihom i sinom, u maniru Gestapoa je 18. X 2001, oko tri ujutro, upala Policija, uhapsila ga, pretresla kuću, pokupila kompjuter, diskete, mobitel i notes. Izvršeno je vještačenje pokupljenih stvari, ali ništa nije nađeno. Istog dana je Vrhovni sud FBiH donio Rješenje (Kri-98/01) kojim mu se u trajanju od mjesec dana određuje pritvor. Iako je Mustafa osporio sve navode iz prijave, istražni sudac je u obrazloženju naveo da je – iskaz osumnjičenog u vezi s navedenim činjenicama u kaznenoj prijavi. Kako, pobogu, ako je čovjek osporio navode koji ga terete!!!

– Obzirom da se radi o kaznenom djelu međunarodnog terorizma, određena je mjera pritvora imajući u vidu da osumnjičeni borakvom na slobodi mogao uništiti, sakriti, ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za kazneni postupak, kao i uticajem na svjedoke ometati kazneni postupak, a posebno dovršiti pokušano kazneno djelo,  ukazujući da je pritvor neophodan radi sigurnosti građana – kaže se, između ostalog, u ovom Rješenju, a da se ne navodi ni jedan jedini dokaz po osnovu kojeg Ait Idir Mustafa ima veze sa kaznenim djelom međunarodnog terorizma. Slijede logična pitanja: kako bi to Ait Idir Mustafa mogao uništiti ili krivotvoriti dokaze, ako nema nikakvih dokaza ni za njegovo pritvaranje, kako bi mogao dovršiti pokušano kazneno djelo, ako nema dokaza da ga je pokušao izvršiti, kako bi mogao ugroziti sigurnost građana, itd. itd.?!! Ove nevjerovatne logičke šupljine svjedoče u kakvo se živo blato uvalio Vrhovni sud Federacije.

Pinočeovsko pravosuđe

Sutradan je, po svome advokatu Namiku Silajdžiću, Ait Idir Mustafa uputio žalbu u kojoj je na osnovu svih ovih nelogičnosti dokazivao da je pritvor neosnovano određen, te je predložio da se pritvor ukine. Kao što se u ovoj sumanutoj pomami moglo i oče- kivati, Krivično vijeće Vrhovnog suda je žalbu ocijenilo kao neosnovanu, te svojim grotesknim stavovima zapravo posvjedočilo da je proces montiran. U Rješenju (Kv-77/01 od 23.10.2001.) dosegnuto je samo dno pinočeovskog poimanja pravne države. U Obrazloženju Rješenja Krvično vijeće tvrdi da – postoje konkretni podaci koji su dovoljno valjani da bi ukazivali da je osumnjičeni izvršilac krivičnog djela, te da – prikupljeni materijali sadrže dovoljno podataka. Kakvih? Pazite sad ovaj citat!!! – Kod osumnjičenog Ait Idir Mustafe pronađen je mobilni telefon sa više memorisanih brojeva a prema njego- voj sopstvenoj izjavi, on se poznaje sa dvojicom ostalih osumnjičenih u ovom predmetu. ZEMLJO OTVORI SE! Pa kakve to veze ima?! Čovjek je optužen da je izvršio krivično djelo međunarodnog terorizma u pokušaju zato što, čovječe Božiji – ima mobilni telefon.

I zato što ima memorisanih brojeva. I zato što poznaje dvojicu takođe osumnjičenih, koji su takođe humanitarci. U ovoj opakoj komediji od pravosuđa dalje se veli: Svi ovi podaci daju ozbiljne indicije o međusobnoj vezi svih osumnjičenih. To znači da niko nikog ne smi- je poznavati, niti imati ičiji telefonski broj, jer ako taj zgriješi, i ti si kriv što si ga poznavao. Ako je Mustafa kriv što je poznavao onu dvojicu, onda bi trebalo pohapsiti i sve koji su poznavali Mustafu? U ovoj zemlji su samo u vrijeme Informbiroa glave letjele ‘nako,zato što si poznavao nekog ko je oklevetan.


Kriv si zato što kažeš da nisi kriv

Vrhovni sud je po osnovu Rješenja (Ki-101/01 od 30.10.2001.) odredio sprovođenje istrage zbog postojanja osnovane sumnje da su: djelujući kao organizirana teroristička grupa, u namjeri da nanesu štetu SAD-u, planirali nanošenje nasilja kojim bi doveli u opasnost život ljudi i imovinu SAD-a, posebno Ambasade SAD-a u Sarajevu, u kom smislu su preduzeli organizirano posmatranje objekta i ljudi u Ambasadi SAD-a, radi utvrđivanja kretanja zaposlenog osoblja – kaže se, između ostalog, u ovoj pravosudnoj fantaziji koja više liči na patološku paranoju Ilije Čvorovića iz filma Balkanski špijun, nego na iole ozbiljan pravni akt.

U istom aktu se navode i iskazi okrivljenih (Belkacem Bansayah, Saber Lahmar, Ait Idir Mustafa, Boudella Hadž, Boumediene Lakhdar, Nechle Mohamed), u kojima svi re- dom negiraju optužbe za koje svakako ne postoje dokazi. Međutim, istražni sudac ponavlja glupost i konstatira sljedeće: Imajući u vidu načine odbrana okrivljenih te materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, istražni sudac smatra da ima dovoljno elemenata koji pružaju osnovanu sumnju da su okrivljeni počinili kazneno djelo. Dakle, istražni sudac je svoju odluku temeljio na načinima odbrane okrivljenih. Kako? Okrivljeni kaže da nije kriv, a sudac tome što okrivljeni izjavljuje da nije kriv vidi da je okrivljeni kriv. Ko biva, ne bi on govorio da nije kriv ako već nije kriv. Pa takve lakrdije od prava nije bilo ni u Staljinovom Sovjetskom Savezu!

Pošto mjesec dana pritvora nije bio dovoljan da se izmisle dokazi na osnovu kojih bi se podigla optužnica protiv tzv. alžirske grupe, Vrhovni sud je osumnjičenim 16. 11. 2001. (Kv-84/01) produžio pritvor za još dva mjeseca. I ovdje je ponovljeno da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli dovršiti pokušano krivično djelo međunarodnog tero- rizma, opet bez ikakvih dokaza. – Postupak iz objektivnih razloga nije okončan budući da nisu izvršena potrebna vještačenja kaže se u Obrazloženju.


Vrhunac skandala

Istog dana događa se najskandaloznija stvar u cijelom slučaju. Rješenjem (02/1-13- 4-101) Federalni MUP oduzima državljanstvo BiH Ait Idir Mustafi i ostalim iz grupe. Zašto je ovo vrhunac skandala? Zato što je zamjenik ministra Tomislav Limov donio Rješenje kojim se kažnjava državljanin BiH za koga u momentu oduzimanja državljan- stva nisu postojali dokazi da je kriv. Limov je Ait Idir Mustafi oduzeo državljanstvo BiH – zbog osnovane sumnje da je počinio pokušaj krivičnog djela međunarodnog terorizma. Na osnovu osnovane sumnje nikome se ne može oduzeti državljanstvo BiH! Može, tek ako se ta sumnja dokaže pred pravosudnim instancama. Zbog toga je akt Tomislava Limova ortodoksno zlodjelo zloupotrebe policije i državnog terorizma najgore vrste! Jer samo u fašističkim režimima osumnjičeni mogu biti okrivljeni bez dokaza ili okončanja sudskog postupka. U demokratskim, svako je nevin dok mu se krivica ne dokaže. Budući da Bosancima alžirskog porijekla kojima je doministar Limov oduzeo državljanstvo nije dokazana krivica – državljanstvo im treba biti vraćeno, a oni koji su fašizirali bh. državu trebaju biti smijenjeni, pritvoreni i krivično gonjeni. Zasad, oni su jedini – teroristi.

“Walter”, br. 43, 23. I 2002.

 

Dnevnik revolucije


Mudžahedin Bušov sin

Zapad će, strateškim izazivanjem opravdanog bošnjačkog gnijeva, pokušati da izmisli radikalni islam u Bosni. Bošnjački intelektualci su historijski odgovorni za odbranu Bošnjaka od ove klevete.

Nakon izručenja tzv. alžirske grupe, premlaćivanja demonstranata u Sarajevu i saop- ćenja Alijanse da je sve bilo po zakonu – uništenje Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine postaje sve opipljivija stvarnost! Budući da se bošnjačke institucije ne suprotstavljaju agresiji, moglo bi se zaključiti da je prva rečenica ovog teksta paranoična laž. Na žalost, hiljade dokaza svjedoče da fizički, kulturno, ekonomski nestajemo, i da će se fašisti iz Alijanse sve okrutnije razračunavati sa kusurom bh. patriotizma. Laž nisu ove činjenice, laž su institucije i pojedinci koji sebe formalno određuju bošnjaštvom i islamom! Laž su, jer ovo nije vrijeme za šutnju i šićar, već za borbu i istinu!

***
Sudeći po apolitičnoj drogiranosti bošnjačkih institucija – Bošnjaci ne postoje. Hrvatska Alijansa nas je u privatizaciji opljačkala do gole kože, a da se nikakav gazija-mislilac nije dosjetio da je trebalo na vrijeme okupiti bh. ekonomsku pamet i izgraditi strategiju. Ne zbog bošnjačke, već zbog bosanske budućnosti, koje nema bez ekonomski, a time i politički, ravnopravnih Bošnjaka! Mogla se ta pamet još prije godinu dana okupiti oko Bošnjačkog dijaloga, ali su svi u tom pokretu vidjeli opasnost za svoju palanačku žabokrečinu. Umjesto da Bošnjaci do danas imaju mrežu kritične intelektualne mase, koja bi iznjedrila konsenzus o neupitnim interesima, Bošnjaci imaju tek ove virtualne institucije. To što VKBI okuplja penzionere, to što Preporod ima tamburašku sekciju, to što IZ misli od Bajrama doBajrama – ma to nema veze sa stvarnošću! Opipljivi ataci traže konkretno djelovanje. Zbog mutavosti bošnjačkih institucija, protesti u Sarajevu su tumačeni, kao djelo islamskih ekstremističkih organizacija. Oni koji su demonstrirali najmanje su krivi za to. Zašto se tamo nisu našli ugledni bošnjački intelektualci? Zašto nije proteklih dana organiziran okrugli sto, potpisivanje peticije, press konferencija, ili ma koji drugi vid javnog suprotstavljanja bošnjačke inteligencije zlu koje je počinjeno? Zato što smo svoju genetsku manu pretvorili u vrlinu, pa sabur mećemo tamo gdje mu nije mjesto. Sabur je potreban kad je priroda jača od insana, a ne da bi insan bio hajvan. Državni zločin koji je obilježio protekli mjesec bošnjačke je institucije stavio na dosad najveću kušnju. No, umjesto da postoje, tamo se jeo kadaif. Stvarnost nam je gora nego što to na površini izgleda. Bošnjački um se ne bavi ni površinom, očitošću, a kako bi tek sofisticiranom mrežom višeslojne dejtonske agresije. Bošnjački um ne tangiraju svakodnevni gubici, u vidu privatizacijske pljačke ili preseljavanja ljudi. Da li se posljednjih mjeseci sastala bošnjačka pamet – da analizira i uspostavi strategiju naspram krstaške binladenizacije Bošnjaka, čiji je cilj da se ojačaju s&h separatističke pozicije; naspram procesa gušenja medijskih i dijaloških sloboda, nakon što nas je uzjahala Alijansa; naspram činjenice da je policijski aparat u Sarajevu okupiran od Hrvata, među kojima ima i bivših ustaša? Itd. Ne, u Bošnjaka nema dijaloga, nema borbe, ima samo sudbina. To je osobina kukavica.

***
Kome onda isporučiti hipotezu o strateškom pokušaju Zapada da proizvede novu radikalizaciju Bošnjaka? Amerika danas štanca svoje tzv. neprijatelje, da bi imala pro- tiv koga ratovati, jer je bez toga neostvariva deamerikanizacija i boljševizacija SAD. Afganistan je tek predjelo. Slijede Irak, Somalija, pa i Iran. Bošnjaci su visoko rangirani na listi kandidata. Zapadni stratezi su i 1992. znali da Bošnjaci nisu radikalisti, da vole sex, pivo & rock’n’roll. Zato su nam držali embargo na oružje, kako bi stvorili stanje očaja, u kome je dolazak mudžahedina logičan slijed. No, mudžahedini su u BiH došli preko Hrvatske, uz podršku Zapada. Baš kao što je i Bin Laden instaliran zapadnom voljom. Mi smo imali nesreću da bošnjačka politika ništa od ovoga ne razumije. Ako je slika radikalnog islama u Bosni 1992. trebala Zapadu kao opravdanje za politiku iz Karađorđeva, ta potreba je danas drukčije namjene. Američki imperijalizam čezne za Afganistanom u Bosni. Ali, Bošnjaci loču, drogiraju se i prevrću više nego ikad. Kako od pijanih i veselih Bošnjaka napraviti radikalne islamiste? Lijepo, odglumit će ih neko drugi.

Sjećamo li se Radovlja kod Visokog? Prije koji mjesec SFOR je pretersao ovo selo. Naši demokratski mediji to su prećutali. Na udaru vojnog prepada, hapšenja, ispitivanja, pretresanja, pred uperenim američkim puškama, našli su se bošnjački civili, vjernici, starci, žene i djeca! Pet američkih vojnika je uperilo cijevi u Seada ef. Goraliju i spriječilo ga da dođe do džamije i klanja akšam. Amerikanci su upali u kuću porodice Valjevac, i tamo na namazu uhapsili 80-godišnju staricu Munibu! Hodali su joj po kući u čizmama, istrgli telefonski kabl, odlijepili itisone sa stepenica¼ Američki prevodilac je preko megafona urlao: Predajte se! Šta je, dakle, cilj ove gluposti? Odgovor je istoznačan i na pitanje o procesu tzv. alžirskoj grupi. Zašto je američkim lutkarima trebalo da marionetskim procesom u Sarajevu potcrtaju nevinost uhapšenih? Mogli su ih, u skladu sa kaubojskim zakonima, sami odmah uhapsiti i sprovesti na Kubu. Jer da im je stalo do procesa u Sarajevu, do legaliteta, do pošti- vanja procedure, poštivali bi i Odluku Doma za ljudska prava. Ne! Cilj i ove predstave je bio izazivanje gnijeva kod Bošnjaka, kako bi se proizveo medijski utisak o radikalnom islamu u Bosni. Tlačenje nena i djedova u Visokom nije proizvelo nikakvu reakciju. Ovo drugo jeste.

Baš u traženom, vizuelnom, mudžahedinskom, pakovanju. Za to su krive bošnjačke institucije i intelektualci. Jer dokle god pustimo da se o bošnjačkim pitanjima govori bez učešća bošnjačkih institucija i prvaka – dotle ćemo biti ono što drugi hoće. Dakle, da vidimo koji će se to bh. uglednici okupiti da napišu protestno pismo američkom Predsjedniku zbog sumanutog trpanja Bosne i Bošnjaka u kontekst tzv. islamskog terorizma?

“Walter”, br. 44, 6. II 2002.

 

Zašto je Zlatko Lagumdžija skrivao dokaze o nevinosti tzv. alžirske grupe


Hitlerisanje Bosne

Od alžirske Vlade Lagumdžija je na vrijeme obaviješten da su šestorica osumnjičenih – nevini. * Gdje su nestala pisma alžirskog MIP-a? * Ambasada BiH u Vašingtonu obaviještena da na Kubi ima (još) državljana BiH * Da li na Kubi ima Bošnjaka za koje ne znamo?!!

Na državnim medijima u BiH objavljena je nezvanična informacija da bi državljani BiH alžirskog porijekla (Belkacem Bansayah, Saber Lahmar, Ait Idir Mustafa, Boudella Hadž, Boumediene Lakhdar, Nechle Mohamed) mogli biti oslobođeni iz američkog kon- clogora na Kubi i poslati u Alžir. Jedino bi, prema ovim nezvaničnim informacijama, Bedlkacem Bansayah mogao biti zadržan u zatočeništvu. Građaninu kome okupirani medijski sistem nije do kraja popio pamet preostaje da se, po logici stvari, upita: Otkud tzv. alžirska grupa na Kubi? Takva informacija dosad nikad nije objavljena u zvaničnom obliku! Bila su to tek naklapanja. Nakon fašističkog postupka bh. vlasti, koje su građanima alžirskog porijekla nezakonito oduzele bh. državljanstvo, i koje su ih uprkos oslobađajućoj presudi i odluci Doma za ljudska prava predale pod mandat SFOR-a (?!) – za ove se ljude nije zvanično ništa čulo. Otišli na službeni put. Sad odjednom državni mediji javljaju da su oni na Kubi i da će biti deportovani u Alžir. Ovakva količina kriminalne bahatosti, neozbiljnosti, bezobrazluka, hitlerisanja – ravna je stilu Slobodana Miloševića!


Terorizam nad bosanskim zakonima

Kvislinške vlasti SDP-Alijanse, predvođene lažovom i narodnim izdajnikom Zlatkom Lagumdžijom, i te kako su svjesne da su počinile zločin nad pravnom državom u BiH, ali im sluganstvo Bušovoj Americi omogućava da teroriziraju zakone ove zemlje. Svjesni su zla koje su počinili samim tim što su se nakon počinjenog zločina nad ovim ljudima i njihovim bosanskim porodicama, uvukli u mišije rupe, k’o zadnje kurve na planeti. Objavljivanje informacijeo oslobađanju tzv. alžirske grupe, u medijima koji su pod kontrolom kvislinške vlasti, nije ništa drugo nego vrhunac moralne perverzije. Vlast koja je danima bježala od suočenja sa istinom o počinjenom zločinu, sad odjednom dopušta da se objavi da su ti ljudi živi, da su nevini, da će biti na slobodi, kao da se ništa nije dogodilo. Pa ako su nevini, oni nisu trebali biti ni hapšeni, ni zatvarani, ni deportovani na Kubu! To se znalo i prije nego što su predati američkim trupama u BiH (koje imaju man- dat SFOR-a, a ne okupatora!).

U prilici smo da u ovom tekstu objavimo dva ekskluzivna materijala koja svjedoče o umiješanosti vlast SDP-Alijanse, a posebno samog Zlatka Lagumdžije, kao šefa MIP-a, u skrivanje pravovremenih informacija kojima se moglo spriječiti deportovanje tzv. alžirske grupe na Kubu. Drugi materijal se tiče odnosa bh. Ambasade u Vašingtonu prema zvaničnoj obavijesti američkih vlasti da se u zloglasnom logoru nalaze državljani BiH i da ih mogu posjetiti, što ovi, naravno, nisu učinili. I za ovo drugo isključivi je krivac Zlatko Lagumdžija, jer se pod njegovom upravom nalaze i bh. Ambasade. Idemo redom.


Uzaludna krađa dokumenata

Sjeća li se iko još one provale u prostorije Vlade, u jeku afere sa tzv. alžirskom grupom? Javnost, dakako, nije obaviještena šta je bio cilj ove provale u režiji i izvedbi Lagumdžijinih obavještajaca. Cilj je bio da se pokupi korespondencija MIP-a sa Ministarstvom inostranih poslova Alžira, na osnovu koje je bilo jasno da je riječ o nevinim ljudima, koji nikada ni za kakvo krivično djelo nisu gonjeni u Alžiru. Naime, Lagumdžijin MIP je na talasu američke islamofobijske paranoje i izmišljanja terorizma u BiH bio uvjeren da će od Alžira dobiti potvrdu američkih (dez)informacija da je riječ o opasnim teroristima. U tom cilju upućena su brojna pisma sa urgentnim zahtjevom da alžirske vlasti dostave policijske dossiere ovih ljudi. U međuvremenu je stvar sa tzv. alžirskom grupom otišla preduboko u kršenje osnovnih ljudskih prava; Tomislav Limov je već protuzakonito pooduzimao bh. državljanstva brojnim naturaliziranim Bosancima; šestorica osumnjičenih su se već predugo, bez ikakvih dokaza, nalazila u bh. zatvorima; dokaz da su ti ljudi nevini automatski bi vodio priznavanju vlasti SDP-Alijanse da je počinila stravična kršenja ljudskih prava i zloupotrebe zakona! Stoga je trebalo uništiti dokaze o njihovoj nevinosti koje Vlada Alžira dostavila Lagumdžijinom MIP-u. Ipak, to je samo privremeno rješenje, jer će se uskoro objaviti stav Vlade Alžira koji je na vrijeme, dakle i prije izručenja, upućen na adresu Lagumdžijinog MIP-a. O pitanju tzv. alžirske grupe raspravljala je i alžirska Narodna skupština, ali ni o tome, dakako, ništa nisu izvijestili naši slobodni, neovisni i demokratski mediji. Jer bi stav Narodne skupštine Alžira razotkrio monstruoznu pozadinu fašističkih postupaka Vlade Zlatka Lagumdžije.


Dokazi da Lagumdžija laže

O ovome svjedoči i izjava našeg sagovornika iz MIP-a, koji je iz razumljivih razloga želio ostati anoniman: – Prvo smo tražili informaciju od Alžirske ambasade u Rimu, da nam dostave podatke o tim ljudima. Isti akt je nešto kasnije proslijeđen i do Vlade Alžira u kome smo tražili da nam dostave podatke da li su ovi ljudi pod bilo kakvom istragom, da li se vodi krivični postupak, i da li je za nekim od njih izdata međunarodna potjernica. Alžirski ambasador u Rimu je u telefonskom razgovoru sa Zlatkom Lagumdžijom potvrdio da su ti ljudi pred alžirskim zakonima potpuno čisti, da se protiv njih ne vodi nikakav postupak, i da se mogu vratiti u Alžir kad god žele. Alžirski ambasador u Rimu je poslije, kada je saznao da prijeti mogućnost izručenja, nazvao MIP i izričito prenio stav Vlade Alžira da ovi ljudi ne smiju biti izručeni. Ambasador je zvao i na dan izručenja, ali ga sekretarica nije htjela spojiti ni s kim od nadležnih – kaže naš izvor iz MIP-a. Od istog izvora iz Sarajeva dobili smo i fax koji je 8. marta 2002. upućen bh. ambasadoru u Vašingtonu Igoru Davidoviču, od strane novinarke “Miami Heralda” Carol Rosenberg, a koji je stigao i do Lagumdžijinog MIP-u,. U pismu se kaže:

Moje ime je Carol Rosenberg. Novinar sam “Miami Heralda” u Floridi, i provela sam posljednja dva mjeseca u američkoj bazi Guantanamo Bay na Kubi prateći događa- je oko američkog vojnog zatvora. Tamo me je komandant obavijestio da su ambasade u Vašingtonu, čiji državljani se nalaze u kampu, obaviještene o tome i da im je ponuđena mogućnost da izvrše konzularnu posjetu. Dakle, moja pitanja su sljedeća: Da li ste obaviješteni da u kampu ima vaših državljana? Koliko njih? Da li ste poslali nekoga dole da ih posjeti?

– kaže se u pismu novinarke Carol Rosenberg. Na osnovu ovog pisma je očito da je Lagumdžijinom MIP-u stigla obavijest da se u američkom konclogoru na Kubi nalaze i državljani BiH. Da li je riječ o tzv. alžirskoj grupi (kojima je oduzeto državljanstvo BiH!), ili nekim drugim bh. državljanima – nepoznato je. Očito je da je MIP još ranije obaviješten o tome, i da je odbio poslati delegaciju u konzularnu posjetu, što i jeste jedno od interesovanja novinarke “Miami Heralda”. Bosanska javnost od Zlatka Lagumdžije treba dobiti odgovore na sljedeća pitanja: Zašto MIP nije posjetio bh. državljane zatočene na Kubi? Da li se na Kubi nalazi još dr- žavljana BiH? Da li su to Bošnjaci? I napose, da li bi javnost konačno mogla dobiti na uvid dokumente koje je Vlada Alžira na vrijeme slala Vladi SDP-Alijanse, upozoravajući da su ljudi iz tzv. alžirske grupe – NEVINI?

“Walter”, br. 49, 17. IV 2002.

Medijski zlocin nad Sanelom Sjekiricom

Slučaj bosanskog prognanika i španskog studenta Sanela Sjekirice prototip je za razumijevanje tehnike rada medijskih tvornica terorizma. Na ovom primjeru moguće je čitati i tumačiti i razne druge slične konstrukcije. Govorimo o Sjekirici, a mogli smo i o Sabahudinu Fijuljaninu, ili nekom trećem nevinom čovjeku koji je žrtva trgovaca lažima. Medijski šnajderi sačekuju svaki događaj na koji se može nakalemiti laž o tzv. islamskom terorizmu. Dovoljan im je bezazleni povod da od nevinog čovjeka – pod uvjetom da je mu- sliman – naprave svjetskog teroristu. Učinili su to od Sanela Sjekirice.

 

Zašto sarajevski mediji podmeću terorizam vlastitoj državi


Kako je Sjekirica pao u MEDije

Sanel Sjekirica je, ni kriv ni dužan, nego nevin, napravio najveću moguću podvalu ovdašnjim „antiterorističkim” medijima, pa i njima sličnim političarima. Kad je mladi Mostarac osumnjičen da je učestvovao u napadima na madridske vozove, domaćim „antiteroristima” pala je sjekirica u med. Krenule su najprije televizijske konstrukcije iz već poznate „antiterorističke” kuhinje srednjoškolskog FTV Deska. Državna televizija odmah je najavila pad političkih dionica ove države, a novinar Šimić pretpostavio je krah međunarodnog ugleda državne Bosne i Hercegovine. Tako smo konačno saznali da naša državna TV brine o ugledu zemlje, što nas je iskreno obradovalo, koliko i da ugled postoji, te da se na nas može ugledati makar nesusjedna Ruanda, zajedno sa našim susjedima koji su nam ugled srozali genocidom i rušilačkim poduhvatima.

„Slobodna Bosna” objavila je kako je Sjekirica samo jedno od djece koju vrbuju tzv. islamski teroristi, te nadovezala čitave storije o uvezanosti ovog momka sa zeničkim i sličnim kampovima za obuku u podmetanju TNT eksploziva (naslov: „Sanel Sjekirica studirao je, družio se, dijelio stan i bio u stalnom kontaktu sa Al Qaidinim teroristima i Španjolskoj!). „Oslobođenje” je na naslovnoj optužilo ovog mladića da je terorist, ne osjećajući danas potrebu za direktnijim demantijem ovakvih kleveta (naslov: „Španska ćelija Al-Kaide obučavana u Zenici”). Istina zaboravilo se na to da je Sanel Sjekirica već 12 godina državljanin i Španije, te da je od tada, čak u dva navrata, boravio na odmoru. „Dani” su iz pera „antiterorističkog” istražitelja Esada Hećimovića iscijedili storiju o Sjekirici kao zakrvavljenom mudžahedinu koji je iskoristio gostoprimstvo i uvezao se sa 11. septembrom i sličnim 11. datumima. Usput, uz novinu su prodavali i Kafkin „Proces”. Pa ga još kopirali u Hećimovićevom tekstu. Kataklizma žurnalizma je završila u krešendu slobodnog izlaska Sanela Sjekirice iz policijske stanice u Madridu. U odnosu na ovdašnje dokazane i oprobane medijske „antiteroriste”, daleko je sofisticiranija „antiteroristička” kampanja FTV. Njihova podmetanja neodoljivo podsjećaju na one terorističke naprave. Sjekiricom su se bavili vrlo degutantno iz dnevnika u dnevnik, a kada se najavio, prijavio, javio, došao u špansku policiju, preko FTV-a smo saznali da se – „predao”. Zatim su objavili kako ga španska policija „ispituje o njegovim vezama sa teroristima i terorističkim aktom u Madridu”. Kad je momak pušten na slobodu, FTV je dodala detalj: „Pušten je uz uslov da se mora javljati dva puta mjesečno španskoj policiji”. Otkud baš ovaj detalj da bude bitan našem FTV-u i otkud da ga oni znaju? Pa sudeći po onim gadostima koje su objavljivali svom svakako sluđenom pretplatničkom gledateljstvu, nisu Sanela mogli tek tako pustiti na slobodu. Zato se, dakle, sarajevski mediji ponašaju kao srpsko-hrvatski velikodržavni logisti- čari? Zašto im i u čije ime trebaju tolike količine laži i podmetanja? Plaćenićki mentalitet ne može biti jedini motiv ovog profesionalnog i moralnog ponora. Moglo bi se reći da su sarajevski mediji izvršili kolektivno samoubistvo. I to Sjekiricom.

„Walter”, br. 106, 27. IV 2004.

 

Medijske tvornice terorizma

SDP i mediji Lagumdžijine hunte dosad su me proglasili “vođom islamske revolucije u BiH”, “komandantom vehabija”, “komesarom Patriotske lige”, “političkim vođom novog bošnjačkog rata”. Ove opasne klevete ne zanimaju nikog, osim žrtve. Zato će i medijski zločin nad Sanelom Sjekiricom otići u zaborav. Kao i svako zlo kome je danas izložen izgubljeni bošnjački narod.

Šta bi se desilo da neki čovjek ubije nekog čovjeka, da mediji izvijeste o ubistvu, a da ubica nastavi rahat hodati dunjalukom, jer su policija i sudstvo namjerili da previde slučaj? Digla bi se neviđena gužva. Pljuštala bi saopćenja za javnost, pravili bi se okrugli stolovi, mediji bi bili krcati tekstovima o ovom neviđenom slučaju – da neko ubije čovjeka, a da za to ne odgovara. Bosanski progananik i španski student Sanel Sjekirica je ubijen u medijskom kamenovanju od strane medija Lagumdžijine hunte. – “Mediji su uništili moj život u Španiji” – rekao je Sjekirica nakon što su SDP-ovi mediji danima obavještavali da – “osumnjičenik spada u skupinu druge generacije odškolovanih domaćih ekstremnih mudžahedina koji su pripremani za akcije poput one izvedene u Madridu”. Kraj priče znamo. Španska poli- cija je nakon 72 sata istrage i držanja u pritvoru Sjekiricu pustila da živi život slobodnog građanina. Sve što je o njemu rečeno – laž je. Da je makar ta konstrukcija plasirana kao pretpostavka! Naprotiv, SDP-ovi mediji su sa sigurnošću tvrdili da je Sjekirica “terorista Al-Kaide”. Šta ćemo sad? Nevin čovjek je stradao, a da za to niko nije odgovarao.


Neovisni plaćenici

U našem listu namjerno nismo u jeku medijske gužve tematizirali ovaj slučaj, jer nas je interesiralo nešto mnogo bitnije: da li ovo društvo ima mehanizme koji su spremni da s moralnog, ali i pravnog stanovišta, zaštite građanina koji je izložen ma kakvoj torturi koja ugrožava njegovo pravo na dostojanstvo? Prošlo je bezmalo mjesec dana nakon me- dijskog zločina nad Sanelom Sjekiricom, ali ni jedna vladina ili nevladina organizacija, a pogotovo one koje se bave navodnom kultivizacijom medijskog prostora, nisu našle za shodno da jednu jedinu riječ progovore o ovom slučaju. Dakle, naše društvo neće da ima mehanizme za zaštitu ljudskih prava, kada se radi o ljudima koje SDP-ov “antiteroristički” agitprop ljaga kao tzv. islamske teroriste. Dejtonskih je godina u Sarajevu debelim političkim parama izgrađena skalamerija tzv. neovisnih i nevladinih institucija, od kojih ni jedna nije posvjedočila neovisnost od djelovanja srpsko-hrvatskog hegemonističkog klana, čije interese u političkom Sarajevu predstavlja krnji SDP. Doduše, jedini izuzetak je protest Helsinškog komiteta u vezi zločinačke ekstradicije tzv. alžirske grupe. No, Helsinški je komitet potom, na talasu propovijedi kardinala Vinka Puljića, tvrdio da se u Sarajevu ugrožavaju ljudska prava Hrvata, a da nikad poslije nije tematizirao ugrožavanje bošnjačkog naroda, pa i kroz ove strateške, kontinuirane optužbe za veze sa tzv. islamskim terorizmom. Ta tzv. demokratska alternativa, u vidu desetine tzv. nevladinih organizacija, utopila se besramno u infrastrukturu SDP-a, jednako kao što su onomad Islamska zajednica, “Preporod” i još neke bošnjačke instance djelovale pod skutima komunisticizirane SDA. Otud se ne može vjerovati institucijama kakve su, recimo, Vijeće za štampu, Krug 99, i sl., jer je cjelokupan vladin i nevladin sistem naslonjen na ideološko servisiranje od strane međunarodne politike u BiH, koju totalitarno određuju OHR i Američka ambasada. Budući da je međunarodna politika u BiH, još iz vremena agresije, skrojena po šnitu dogovora iz Karađorđeva, logično je što se njena ideološka infrastruktura danas usmjerava na sataniziranje bošnjačkog naroda, u svim varijantama, jer je defetizacija bošnjačke politike uslov za napredovanje i okončavanje s&h hegemonističkih planova. Zato se neće dogoditi da taj vrli “nevladin”, “demokratski”, “multikulturalni” establišment osudi, barem, kamenovanje bošnjačke dje-ce u Neumu i ranjavanje dvije bošnjačke djevojčice. Taman posla da sad Krug 99 napravi sesiju na temu zloupotrebe medijskih sloboda u slučaju ljaganja Sanela Sjekirice.

Tu čak ne može prevagnuti ni elementarni humanistički osjećaj, činjenica da je jedan nevin čovjek pogođen opasnom klevetom, koja bi ga mogla koštati, malo je reći, raznih neprijat- nosti. Takvi, pogođeni klevetom, završavali su u konc-logoru na Kubi, a Sanela Sjekiricu je samo korak dijelio od zle sudbine. Da se pitaju medijski kreatori njegovog progona, on bi već bio na Kubi, jer bi krivica bez dokaza bila dokaz za njegov tzv. islamski terorizam. Valjda je u ovoj nesreći bilo i sreće, jer se španska politika debelo opekla od svoje srljanje u ratni zločin koji ni po čemu nije španski. Valjda je španska politika sačuvala toliko pameti da ne ganja lažne tzv. islamske teroriste. Mi smo već svikli da živimo sa stalnim nasrtajima na istinu o genocidnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake. Dotle smo sviknuti da se više ne ibretimo kad se pred očima javnosti ubija nevin čovjek. Hajde da razumijemo s&h plaćenike iz SDP-ovih medija, ali kako
da razumijemo šutnju bošnjačkih institucija i intelektualaca. Eto, nije kvislinški Krug 99 mogao napraviti sesiju o zločinu nad Sanelom Sjekiricom, ali, zašto to nije učinio, recimo, Filandrin “Preporod”?! Šta bi falilo pozvati 50-tak intelektualaca da raspravljaju o društvenom ambijentu u kome se može dogoditi “slučaj Sjekirica”?


Promocija opasnog komesara

Demokratsku tišinu koja prati medijsko ubistvo Sanela Sjekirice osjetio sam prije nešto više od tri godine na svojoj koži. Mnogo prije 11. septembra, sa dolaskom SDP- Alijanse na vlast, razbuktala se strategija sataniziranja Bošnjaka, što dokazuje da je riječ o srpsko-hrvatskom projektu, koji se slučajno poklopio sa američkom antiislamskom hi-sterijom. Danas su složna braća.

A da je SDP 2000. naumio uvesti policijsku državu, i biti poluga mafije iz Karađorđeva, vidjelo se prvih mjeseci vladavine. Moj “grijeh” je bio što sam ukazao da SDP nema pravo prozivati kadrove SDA za kriminal, kad u svojim redovima ima okorjele kriminalce, koje policijska i pravosudna mafija ne kani goniti. Odgovor je bio strahovit. SDP me 2. marta 2001. optužio da sam na čelu “opasne političke grupacije” koja “osim neonacističkog načina blokade zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, neonacističkog načina izmišljanja i gebelsovskog ponavljanja laži o ljudima iz Alijanse, ima i partijske odrede koje čine ekstremistički, agresivno i teroristički nastrojene Vehabije”, koji će “već sutra, nakon sukoba koje očekuju, biti graničari sa mudžahedinskim načinom političke i terorističke borbe”. “Priča o revoluciji je bila i osnovni cilj boravka Iranske ambasade na ovim prostorima” – kaže se u dokumentu, čiji policijsku nepismenost potvrđuje i miješanje Irana sa “vehabijama”.

Iako sam javno tražio objašnjenje i zaštitu od svih mogućih instanci, od policije i pravosuđa, od OSCE-a i OHR-a, od Vijeća za štampu i Helsinškog komiteta – niko se nije oglasio. Na osnovu šutnje, kao znaka odobravanja, javnost je mogla pomisliti da se sve ove instance slažu sa ocjenom SDP-a da sam ja vođa islamske revolucije u BiH, komandant terorističkih partijskih odreda, da prevodim mudžahedine koji će biti nekakvi graničari u nekakvom sukobu.Budući da su SDP-ovi mediji prenijeli stav SDP-a, i da su se reklame za novine vrtile po lokalnim tv stanicama, mnogo je ljudi saznalo kako sam grdno opasan. Narednih sedmica sam primijetio da je nekim poznanicima nelagodno ako se susretnu sa mnom. Razumljivo, šta se pošten svijet ima pozdravljati sa “komandantom terorista”.

Dvije godine poslije ovog događaja na naslovnoj stranici “Slobodne Bosne” je objavljeno da sam na tajnom skupu u Mehurićima imenovan za “komesara Patriotske lige”, koja planira da počne rat kako bi Bošnjaci izašli na Drinu. Rečeno je da sam politički vođa “novog bošnjačkog rata”. Ovaj tekst se i dan danas može pronaći na internetu, i to na nekoliko velikosrpskih web-magazina. Iako sam bio svjestan opasne klevete koja se sručila na mene, ovaj put nisam tražio ničiju zaštitu. Iskustvo me poučilo da svi koji se predstavljaju kao zaštitnici demokratije, slobode štampe i ljudskih prava, zapravo jedino štite kreatore satanizacije Bošnjaka. Otud me ne čudi šutnja koja se nadvila nad medijsko ubistvo Sanela Sjekirice. Bošnjaci su još daleko od shvaćanja da je ubistvo svakog našeg čovjeka zapravo ubistvo nas samih.

„Saff”, br. 120, 15. V 2004.


Nastaviti će se…

Leave a Reply

*

captcha *