među njima 14 Nijemaca, dvoje Francuza i petero Tunižana. Glavni dokaz francuskog javnog tužioca je bio telefonski razgovor Christiana i Nizara Nawara, atentatora na sinagogu na sami dan napada.

Transkript tog telefonskog razgovora pokazuje kako kao musliman na osnovu nikakvih dokaza, možete zaglaviti na dugogodišnju robiju.

Ubrzo nakon masakra na Džerbi, njemačka štampa je došla u posjed razgovora koji je vođen između Nawara i Ganczarskog. Njegov telefon su prisluškivali državni organi, tako da je javnost putem medija mogla saznati sadržaj razgovora. Razgovor u trajanju od dvije minute se završava ovako:

Nawar: „Ne zaboravi da činiš da’wu za mene.“
Ganczarski: „Inšaallah, treba li ti išta?“
Nawar: „Ne, hvala. Samo mi treba tvoja da’wa
Ganczarski: „Inšaallah“

Njemački mediji su riječ „da‘wa“ (kako je stajalo u originalu transkripta), preveli sa „dozvola“ i iz toga zaključili da je Nawar nazvao Christiana tražeći od njega „blagoslov“ i „saglasnost“ da izvrši samoubilački napad. Svako ko imalo poznaje tematiku uočit će da je riječ „da’wa“ (koja znači pozivanje u islam) u ovom kontekstu totalno pogrešna. Prije će biti da je Nawar koristio riječ „du’a“ (dova), koja je (ne)namjerno prevedena s „da’wa“ i dato joj značenje saglasnost. Muslimani veoma često svoje međusobne razgovore završavaju molbom da jedan za drugog upućuju dovu Allahu. Iz toga izvući „nalog za samoubilački napad“ je smiješno. U ovom slučaju kobno.

Njemačkim vlastima je ovo bilo poznato, tako da dokazi protiv Ganczarskog, koji se svode na ove četiri rečenice razmijenjene sa osobom koju je nekad upoznao u Pakistanu, nisu bili dovoljni da ga smjeste u istražni pritvor, a kamo li da ga osude. U javnosti je stvorena atmosfera linča i Francuzi su, zbog svoja dva državljanina, koji su poginuli tog 11.7.2002. htjeli Ganczarskog izvesti pred sud u Parizu. Ali problem je bio kako ga dovesti u Francusku i tu uhapsiti, jer zakoni EU ne dozvoljavaju ekstradiciju državljanina EU-a drugoj članici istog saveza. 

U novembru 2002. godine vrhovni njemački sud za civilno i krivično gonjenje (Bundesgerichtshof) donio je oslobađujuću presudu u njegovom slučaju.  Država ne samo da ga nije mogla smjestiti u istražni pritvor, nego mu je čak vraćen i pasoš, čime mu je omogućena sloboda kretanja. Istog mjeseca je napustio Njemačku i sa svojom sedmeročlanom porodicom otišao da obavi umru. Nakon isteka vize ostao je u Saudijskoj Arabiji. Saudijska policija ga hapsi i 3.6.2003. ga protjeruje iz države. Francuzi znaju da će ga izgubiti ako se bude vratio direktno u Njemačku. Niti će pred njemačkim sudovima protiv njega moći pokrenuti bilo kakav proces zbog ranije odluke Bundesgerichtshofa u njegovom slučaju. Zajedno s njemačkom i saudijskom vladom namještaju da njegov povratni put za Njemačku mora biti let s presjedanjem u Parizu, gdje ga tog 3.6.2003. i hapse. Od tada pa do februara 2009. on se nalazi u istražnom zatvoru kad je, uz pomoć „dokaza“ na osnovu kojih u Njemačkoj nije mogao biti smješten u istražni pritvor, osuđen na 18 godina robije.

U jednom pismu upućenom njemačkoj kancelarki Angeli Merkel Ganczarski traži advokatsku pomoć: „Ne potvrđuje samo njemačka policija da niti sam terorista niti visoko pozicionirani član El-Kaide niti da imam veze s atentatom na Džerbi. Ovog mišljenja su i španski, tuniski, saudijski i švicarski policajci,“ napisao je iz svoje pariske ćelije. Proces će biti „politički motiviran“ jer je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy već u junu 2003. godine Ganczarskog okarakterisao kao vodećeg člana El-Kaide. „U islamu ne možete nikome dodijeliti ‚blagoslov‘“, stajalo je u pismu Merkelovoj.

Pored toga, u pismu se žali da francusko pravosuđe ne uzima u obzir olakšavajuće dokaze koji govore u njegovu korist.

Jedna od tih olakšavajućih okolnosti jeste i stručno mišljenje o telefonskom razgovoru Omera el-Kadija, alima kairskog Al-Azhara. On je sudu dao svoju ekspertizu da razgovor između Nawara i Ganczarskog ništa ne dokazuje i da muslimani „uvijek mole jedan za drugoga.“ Ali sud ovo mišljenje uopće nije uvažio; očigledno da osnovno pravno načelo „in dubio pro reo“ – (u slučaju sumnje za okrivljenog) ne važi za muslimane. [Prva osoba koja je koristila ovo pravno načelo u svojim djelima je bio njemački isusovac iz XVII stoljeća Friedrich Spee von Langenfeld, koji je ovim pravilom kritizirao katoličke procese protiv vještica. Zanemarujući pravilo u slučaju sumnje za okrivljenog očigledno je da se s muslimanina prilikom suđenja može ophoditi kao što se katolička crkva ophodila s „vješticama“].

Ali i pored ovoga, sud je uvažio mišljenje francuskog javnog tužioca da je telefonski razgovor dokaz da je Ganczarski dao saglasnost za samoubilački napad i osuđen je na 18 godina robije, ostavljajući ženu i petero djece da čekaju. Ili njegov izlazak nakon što odleži punu kaznu. Ili neka manje histerična vremena, kad bi revizija cijelog procesa bila moguća i kad bi sud uvažio i ekspertize stručnjaka koji svojim mišljenjima „sabotiraju“ već unaprijed određeni ishod suđenja.

Leave a Reply

*

captcha *